- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.

I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.

Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.

- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična  Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.

I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.

Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.

- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš  kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.

Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.

- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.

Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.

I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.

I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.

Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.

Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.

Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.

Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.

Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.

Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.

Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.

- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.

Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.

Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon  jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.

O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.

Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.

- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena.  Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.

Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.

- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.

Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.

Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.

Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.

- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.

Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.

Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.

- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.

Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.

- Ne mogu ti reći, a  ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.

Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.

- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.

Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.

Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.

- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.

Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.

Šaban Šaulić mi je govorio ovako:

- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.

Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.

- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.

I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.

Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.

Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.

- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:

- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.

Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.

- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.

Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.

Marina, Marina, Marina…

Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko nedjelja, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti.

I nešto stvarno značajno – prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.

Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem – neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, to je važno. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Nema sile koja će me zaustaviti od namjere da sutra trrčim. Mogla bi pasti kiša večeras, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.

Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Možda skoknem i da platim telefon, pa da ga ponovo uključe. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam.

Mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ili onu s kojom sam pričao prije četiri godine, nakon što sam četiri godine planirao da je upoznam, što se i dogodilo. Sad će tačno bit četiri godine od tog prvog i jedinog razgovora, inače vrlo uspješnog, pa će joj to mnogo značiti. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.

Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. I ono staklo na podrumu, da ne bude promaja od vjetra. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva-tri piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u prodavnicu odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Skoro odmah, napravio sam dva kruga ispred televizora, da vidim ima li šta na programu na nekom od osamdeset kanala. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.

Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Izvadiću i novu ličnu kartu, da ih ne moram moliti da priznaju onu koja je, nakon što je bila važeća svaki dan punih deset godina, već šest mjeseci bila nevažeća. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.

I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.

* * * * *

Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava trenutak da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.

Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom – odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke, otići bogu na istinu? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, zdravlju, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.

Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.

Naime, utakmica je počela izjednačenim rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0. Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola. 

Mi smo ih tada pustili da napadaju kako bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike. 

Onda smo u 30. minuti iz nepravedno dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog, iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u koju se naš prekaljeni golman bacio.

To je razbjesnilo naše objektivne navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima, kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.

Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0. U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati. Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler okrečio pa sam imao pravo na to.

U svlačionici smo se dogovorili da igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat, bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom, pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to. Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među njima.

Oštra igra se pokazala kao ispravna. Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali. Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati dresove.

I, sa igračem manje oni su, kao prave govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1. Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.

Pogledali smo semafor. Do kraja je bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1. Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I, imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub. Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.

Vidjevši to, naš je centarfor izgubio želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena, žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva para kopački. 

A oni su, kako i igraju takve ekipe, iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti. Smislili smo novi plan. 

Pustili smo jednog njihovog koji je igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv naše vrhunske ekipe. 

I onda vrhunac skandala jer se u sukob uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu. 

A sve to zbog jednog običnog šamara. Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje, ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5 dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.

Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.

Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.

Kad smo već u velikom gradu, odlučili smo otići i na sladoled Madžarević i ja. Tako velik grad pored specijalno zanimljivh cura mora nuditi i specijalno zanimljiv sladoled, rekao bi neko mudriji od nas dvojice da je u tom trenutku bio s nama. A budući da nije bilo nikog, morali smo takav zaključak donijeti sami.

- Je l’ nije rano za sladoled, ipak je zima? – upitao sam vozača.

- Nikad ne ostavljaj za ljeto ono što možeš uraditi danas – odgovorio je, pa izabrao jedan s prošlogodišnjim višnjama jer ovogodišnjih još nije bilo.

Pogledao sam one primamljive čokoladne. Obično bih rekao čokolada, čokolada, čokolada, i tako 12 puta. Neko bi rekao dvanaest čokolada, ili čokolade koliko stane i umočite ga i prelite ga malo sad čokoladnim preljevom. Međutim, ja nisam znao koliko ću.

- Uzmi sladoled od đumbira, probaj – rekla je prodavačica.

- A zašto mislite da i sam neću uzeti baš taj?

- Zato jer imaš klasičnu čokoladnu facu i bojiš se probati druge ukuse.

- Da. Ako ne probam đumbir kako ću znati da nije bolji kad nisam probao – odgovorio sam joj jer mi je glas u glavi koji se baš tada javio rekao da je vrijeme da probam sladoled od đumbira.

- Oki doki – kaže ona meni beogradskim naglaskom i doda kako ne zna ko me to nagovorio da probam taj neobični korjen i otkud mi taj glas u glavi. Upitala me da li bi uzeo i sladoled od luka, da mi je kojim slučajem glas u glavi to rekao.

- Da, ali sam ako je luk vlašac u pitanju, jer ostale vrste luka su za sladoled beskorisne.

Madžarević je usput poslao i 442 razglednice svojim poznanicima i prijateljima jer nije imao Facebook, a njih je jako zanimalo gdje se on kreće i gdje je bio, rekao mi je kad smo krenuli prema autu.

- Jesi li im rekao da si bio i u Novom Beogradu? To je važno – pitao sam ga, a iza leđa sam čuo negodovanje nekoliko čitalaca i čitateljki.

- Novi Beograd, samo Novi Beograd, opet Novi Beograd. A kad ćemo na red stići mi Voždovčani, Mirijevčani, Karaburmaši, Čukaričani i Zvezdarci? U svakoj priči o Beogradu Novi Beograd, samo Novi Beograd, kao da je tupavi reper.

- Vozio bih te ja u Otavu po gradskoj tarifi, samo da taj most naprave preko oceana. Ali napraviće ga prije nego ovi naši stručnjaci autoput. Dobro, nije lako napraviti autoput po ravnom, ne moraš ravnati i bušiti tunele, postavljati vijadukte, muka je to kad imaš ravnicu na kojoj treba put stvoriti – govorio je taksista.

Kad je vidio putokaz za Zagreb onda je predložio da idemo kod Žnidaršića na jedan gemišt, ali sam ja rekao da ne znam da li gemišt ide poslije sladoleda, te smo od te ideje odustali. Samo smo svratili kod onog njegovog rođaka iz Stare Pazove da mu se javimo, da ne zamjeri što smo tuda prolazili, a nismo se javili. Tu sam se sjetio da sam zaboravio kupiti kacigu u Beogradu. Šta se može, nisam ja Commodore 128 s disketnom jedinicom pa da sve pamtim.

- Gle, reći ću ti nešto… – rekao je kad me dovezao u grad. – Lijepa je ona cura je l’ da? Beograđanka. Ali, slušaj me, jer ja sam znao šta je sinus a šta kosinus pa čak i tangens kad si se ti rodio i ja to zovem iskustvom. Najljepši grad je, imaj to uvijek na umu, Kikinda. I nemoj to zaboraviti, neka te to saznanje vodi u budućnosti.

- Stvarno tako misliš?

- Prijatelju, jesam li te ja ikad slagao?

I čim sam izašao iz taksija tu su se našli Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal i istim taksijem krenuli za Beograd po bob. A jedan koji se tu slučajno zatekao jer nije znao gdje bi se drugdje mogao zateći, a negdje je morao jer takav je život, nije moguće nigdje ne biti. Pitao me gdje je željeznička stanica.

- Novosadska ili neka druga željeznička stanica? Jer možda me pitaš za neku drugu, a ne bih da ti kažem pogrešno pa da ti se zamjerim za cijeli život zbog toga, iako bi u pitanju bio nesporazum.

- Novosadska, a s te ću stići do željene sjedeći u kupeu, do prozora.

I ja sam mu rekao. I ne samo da sam mu rekao već sam mu i ponovio, pa i rukom pokazao smjer u kojem je. On je pojasnio da ide čekati tamo vlak za Kikindu. Rekao sam mu da će se načekati jer te linije nema, bar ne iz Novog Sada. Bar ne ove godine, ili čak u ovom desetljeću, a kojim se tempom ovdje radi ni u ovom stoljeću. Ali on mi je ljubazno odgovorio da ima vremena i da za njega to nije problem, te da ga takva sitnica neće omesto od njegove namjere da ipak stigne vlakom u taj grad.

Rukovali smo se po starom običaju jednog naroda s Balkana, a onda je svako pošao na svoju stranu. Na jednom zidu jedan je držao sprej u ruci i mislio sam da će napisati navijački grafit pa sam već spremio telefon da zovem specijalce. A mali je napisao svaku noć te sanjam i totalno sam lud, stih moje omiljeni grupe istočno od zapadnih granica Islanda. A onda me upitao gdje je najbliža stanica policije da se prijavi zbog pisanja i da plati kaznu za takvu izjavu ljubavi, na tuđem zidu.

* * * * *

Veče pred polazak uočio sam muvu u stanu. Letjela je cijeli dan, sigurno se umorila. Prije spavanja sam odrezao šnjitu kruha, namazao je pekmezom i stavio joj na stol. Da ima ako bude gladna. A drugo jutro me nazvao prijatelj s početka priče, onaj što mi je obećao Željku.

- Imam prijatelja koji te za litru rakije, ali samo dobre, nemoj mu podvaljivati neka sranja, prebaci u prošlost ako hoćeš.

- A u budućnost za dvije litre rakije?

- Ne, to još nija savladao. Može u prošlost. Kud bi ti?

- Ja bih u 2007.

- Zašto u 2007. kad može i u 1989. pa da popraviš više?

- Pa ja sam skroman, zato, ne želim tražiti previše.

- Griješiš! Imaš šansu a ti si skroman, to te jebe moj prijatelju. Ako ti se otvori šansa, onda je iskoristi. Zato ništa od ovoga, skeptik si i ni sam ne znaš šta hoćeš. Ja idem, a tebi sretan put u Kanadu – rekao je taj neliječeni alkoholičar i polaznik kursa privikavanja na alkohol jer mu to donosi zadovoljstvo, a ujedno i pripadnik plemena Komanči. Kad sam ga pitao otkud to da je on Indijanac, on je rekao da se tako upisao u popisu stanovništva jer su baš došli onoga dana kad je on gledao kaubojski film s Komančima u kojem je navijao za Indijance. Dodao je da ima pravo na to više nego što neko ima pravo tvrditi da je bolji od drugih samo zato što je rođen na jednom, a taj drugi na nekom drugom mjestu.

Iste večeri mi se na vratima pojavio i dvojnik. Ali ne telefonski dvojnik nego moj dvojnik, pravi pravcati dvojnik. Kao neki rezervni ja. Ušao je unutra kao da je stan njegov.

- Je l’ imaš šta za jesti? – pitao je.

- Šta bi htio? Šta voliš?

- Haha, šta volim? Pa kao da ne znaš šta volim. Isto što i ti.

Kad je završio s večerom, rekao je kratko:

- Nemam vremena za duge priče. Znam da ideš u Kanadu, a i ja se vraćam u svoju dimenziju. Slušaj, ne budi budala, to sam htio da ti kažem. Je l’ misliš da bi Darko Pančev bio najveći centarfor svih vremena da je bio neko drugi, a ne Darko Pančev? Ne bi. Zato to imaj na umu.

* * * * *

Na brodu za Kanadu otišao sam do kapetana i rekao mu ovako:

- Šefe, pazi na sante leda.

- Bez brige.

- Je l’ ne moram brinuti?

- Ne, paziću.

- Znaš, nema ovdje Kate Winslet na brodu pa je šteta da se smrznem u vodi bez povoda.

- Razumijem te. I ja tako mislim.

U Kanadi sam razmišljao je li me podmlađeni prijatelj koji mi je obećao Željku zavitlavao. Jer nešto se čudno s njim događalo posljednjih dana. Nije ga bilo u gradu, a kad smo se našli kod njega na partiji šnapsa, on je izgledao bar dvanaest godina mlađe, kao da je iz onog perioda kad smo, vraćajući se pješke baš iz Kikinde jer smo zakasnili na zadnji autobus, a nije nam se čekao prvi jutarnji, sreli curu frčkaste kose koja mi je odmah privukla pažnju.

- Šta je, šta se čudiš?

- Jebote, izgledaš bar 12 godina mlađe. Kao da igram šnaps protiv onoga tebe iz 1999.

- Šta se čudiš?

- Pa je l’ to nije za čuđenje?

- Bio sam u Sokobanji.

- Pa šta, i ja sam bio u Vrnjačkoj Banji jednom.

- Sokobanja – Sokograd, dođeš star – odeš mlad. Tako sam i ja. Otišao sam tamo sa 33 godine, vratio se sa 21. Sve je jasno. Bio je i Zirojević, i on se podmladio i žena ga je nagradila tako što mu je dozvolila da opet pije, ali samo datumima koji su djeljivi sa brojem 31, a pri tome su u parnom mjesecu neparne godine.

Ubrzo sam se našao u Otavi. Tamo sam kupio šal, rukavice i kacigu, sve u crvenoj boji. Bio sam klasični navijač Otave. Pitao sam se hoću li vidjeti nekog poznatog tamo, među milion Otavljanja. Nekoga od malobrojnih kanadskih poznanika. Možda Bojanu što nosi naočale i koju sam upoznao na susretu ljudi rođenih u godini zmaja. Ili čak Avril Lavigne.

U dvorani je bilo sve puno, a ja sam imao odličnu poziciju. U prvoj trećini pak sam tu i tamo vidio. Ali sam znao da su naši dali gol kad su se počeli veseliti. To je bio znak da su Javorovi listovi poklekli. Između dvije trećine svi su se navijači okenuli prema meni i počeli mi aplaudirati. Ja sam ustao i mahao im, a oni su aplaudirali. Kad sam ja sjeo, oni nisu prekinuli aplaudirati. Opet sam ustao i odmahnuo opet, mahao sam šalom u desnoj ruci, vriskao i zahvaljivao im. Oni su pljeskali. Osvrnuo sam se da pozdravim i one na tribinama iznad sebe. I tada sam vidio da je iza mene bila legenda kluba koji je radio isto što i ja, i da su njega pozdravljali. Ali i meni je bilo lijepo tih 45 sekundi dok sam mislio da je to meni u čast.
Igrom slučaja, ispred mene je sjedio jedan naš pravoslavni Srbin koji mi se obratio ovim riječima:

- Meni je do pre par godina nedostajalo nekoliko prednjih zuba, a tribina je jedino mesto gde se udobno osećas sa takvim nedostatkom. Imao sam osmeh koji uliva poštovanje.

A onda je, između druge i treće trećine, na praznu stolicu pored mene, umjesto navijača koji se iznervirao jer je bilo 2:2 pa je otišao kući, sjeo neko sa dugom frčkastom kosom. Pogledao sam je jednom, pa onda i drugi put. Kasnije sam više gledao nju nego utakmicu, i bilo mi je neugodno zbog toga, nisam htio da je uznemiravam, ili da joj bude suprotno od ugodnog. Ispostavilo se tačnim ono što su tvrdili stručnjaci za onostrano – ljudi imaju dvojnike za koje ne znaju.

A ovo je bila dvojnica Željke, iste one koju sam sreo u jesen 1999. prvi put i koja mi se iznenada vratila u misli prije odlaska u Kanadu. Štaviše, ona je znala i naš jezik, saznao sam to kad se javila na telefon. Da sam sklon pretjerivanju ja bih sad bez problema rekao da je bila ljepša od Branke Glasović, Ivane Jordan, Tatjane Jurić, Ane Štajdohar i Megan Fox, kako bih impresionirao čitaoce koji gledaju televiziju.

Htio sam joj se obratiti, ali sam se suzdržavao. Konačno, u jednom trenutku sam pogledao semafor, bilo je 2:3 za Torontance, i tri minute do kraja. Malo vremena za Senatore i izjednačenje, a još manje za mene. Senatori će imati šansu uskoro, a ja ko zna kad. Možda ne prije preseljenja ljudi na Mars. Upravo tada su, dok su mi se dlanovi znojili, Senatori izjednačili i osigurali produžetak. A ja sam se u trenu sjetio moga prijatelja koji je jednom, dok je za to bilo vrijeme, pobjegao iz škole jer je morao čitati lektiru za sljedeći dan. Tada se, nekoć davno, dok je on išao kući unatraške jer mu se tako svidjelo, zaustavio auto u kome je sjedilo poznato lice koje ga je poznatim glasom pitalo za pomoć, gdje se nalazi neki hotel. Prijatelj se iznenadio i zbunjeno uzviknuo:

- Vlado, jesi to ti?

- Jesam – odgovorio je Vlado Kalember, pjevač.

I povezao ga je do hotela, jer tada nije bilo navigacije, a i nije bilo onih koji su mislili da je svako ko se obrati maloljetniku pokvareni pedofil.

Tako sam se ja okrenuo i ponovio isto, samo sam umjesto Vladinog ubacio njeno ime. Ubrzo sam saznao kako se i ona mene sjeća iz vinskog podruma i kako me tamo više nikad nije vidjela nakon našg prvog susreta. A u Kanadi ostaje još neko vrijeme, dok sam ja njoj rekao da ostajem tu još jedan dan.

- Ne mogu vjerovati da sam te tu sreo, baš tu i baš tebe. Nigdje drugdje nego ovdje, a od toliko gradova u svijetu ja sam izabrao baš ovaj. I gle!

- A šta se čudiš što smo se sreli? Pa nije ovo Jupiter ili neka još veća planeta da je to čudno kad negdje naiđeš na nekog poznatog. Konačno, pa jedva četvrtina planete je pod kopnom.

- Čuda se događaju, kažu oni koji se čudima ne čude previše i koji ih smatraju tek nešto rjeđim, ali ipak uobičajenim pojavama.

Navijala je za Javorove listove, Maple Leafs kako ih zovu u tom dijelu Kanade. Rekla je da me vidjela s druge strane tribine i da se premjestila da vidi jesam li to ja. Saznao sam da se sjeća iz vinskog podruma kako sam imao majicu Whitesnake, i kako je zapazila da više nikad tamo nisam došao ponovo, a ni ona se nije tamo često pojavljivala. Nisam joj rekao da je majica bila s natpisom Aerosmith jer to nije bilo nešto što će promijeniti svijet na bolje.

Jedino lijepo čega se odande sjećam bila je baš ona, rekao sam hitro jer sam bio u poziciji đaka koji želi peticu posljednjeg dana škole. Davno smo se sreli u vinskom podrumu, a odande su me otjerali loše vino, cimbuljanje tamburaša i neki visoki s naočalama koji je stalno bio pored nje. Ni vino me nije toliko omamilo koliko ona sama. I vidjelo se da me ta opijenost držala tolike godine, pa i sad kao da je naglo isplivala. Neobjašnjivo je kako te jedan susret i miris može vratiti u prošlost. Tačnije u jesen 1999. godine i još neke iza.  Ošinuo me isti onaj vjetar kao te jeseni, i to iz istog pravca, nosio je miris najboljeg srpskog čipsa s paprikom.

Pored svega toga još nas je nešto spajalo. Igrali smo oboje jednu ratno-špijunsku igricu preko interneta. Ja sam znao da je ona negdje u Kanadi, i to je sve. Jer ona je, kao Marija u Otpisanima, radila za nas, iako su Kanađani mislili da radi za njih. I njeno je tajno ime bilo upravo Marija, ali bez J, da Kanađanima ne bi bila sumnjiva. Dakle, bila je Maria. I oboje smo se slatko nasmijali kad smo to saznali.

Svako ko je gledao američke filmove i serije sa sretnim završetkom može pretpostaviti kako je dalje sve išlo. A oni ostali koji te filmove nisu gledali morali bi hitno pogledati neki. O Harry i Sally, na primjer.

Otava je pobijedila u produžetku. Srećom, u nekim sportovima postoje produžeci ili pripetavanje. Jedan naš senator, koji je tokom utakmice imao pet prilika koje nije iskoristio jer je reagirao neodlučno i traljavo, zabio je s pola terena za pobjedu. Baš tada mi je stigla poruka kako je mobilna pretplatnica koju sam zvao nekoliko puta u prethodne dvije godine sad dostupna. Baš sad, prvi put nakon dvije godine.

- Ajde da proslavimo pobjedu, senatore – rekla mi je, a iz zvučnika dvorane koju smo namjeravali napustiti čuli su se dobro poznati stihovi praćeni zaglušujućim rifom:

Welcome to the party
It’s only me and you
Tell the world to go away, babe
And I’ll tell you what to do
Come over here and kiss me
I want to pull your hair
Turn out the lights and hold me
I want to touch you everywhere

Navukao sam svoju senatorsku kapu, obukao senatorsku jaknu, omotao senatorski šal, a senatorske rukavice gurnu u senatorski džep da bih mogao osjetiti njenu ruku dok smo išli kući. Ona je obukla svoju dugački crni kaput preko haljine sa javorovim listom na rukavu i krenuli smo iz dvorane. Pomislio sam već tada kako je iskustvo iz Otave dragocjenije od svih onih susreta na ulicama moga grada, uključujući i vožnju taksijem bar do Stare Pazove.

Šta se dalje zbivalo ja ne mogu reći jer ima ljudi koji misle da je sve što se napiše istina, pa bi u tom slučaju to bilo razotkrivanje sopstvene intime, a to vole na najružniji način zloupotrebiti upravo oni koji to rade. Zato je ovdje kraj priče.

Za one koji u svemu traže poruku, pa i u ovoj priči, evo je – nema hokeja dok voda ne zaledi.

Ispred jednog izloga su zastali moj praprijatelj Goran i njegova ljupka žena. Lijep par, dobri ljudi, drže se za ruke. Doselio je iz Rijeke 1994. nakon što mu je tata dobio otkaz, a uz otkaz, da ne bude besposlen, i poziv za vojsku. A smijali su se kad je onaj pop pjevač pjevao Teška vremena, prijatelju moj, a bio je u pravu. I lijepu Sandru iz dućana sam vidio kako gura kolica, a u kolicima jednu bebu. Pozdravila me i osmjehnula se srdačnije nego na kasi kad sam kod nje kupovao parnim datumima „vranca“, a neparnim „ždrepca“. Tu je naišla i prelijepa Nataša, ali i jedna znatno važnija Lana o kojoj bi valjalo napisati pjesmu kad bih to znao, a tada bi ona bila moja muza. Bio je tu i moj profesor iz gimnazije, pa dvojica kolega, Zdravko golman i jedan Zujo. On se odmah pohvalio:

- Je l’ znaš da sam imao seks sa sedam svojih Facebook frendica i još sa dvije, ali su me one naknadno obrisale? I ni sa jednim Facebook prijateljom, da slučajno ne bude zabune.

Pozvao me da odemo na sok da mi ispriča kako je baš juče imao vatreni seks s nekom, ali ja nisam imao vremena. Bili su to posjećeni monolozi, jednom je nas 13 slušalo izvještaj.

Iza leđa je naišao Stešić što polaže matu keca od stoljeća sedmog, pa Miki što mi je po kiši jednom stao prepoznavši me i otklonio kvar na autu rekavši kako je on odličan majstor ali su čudna vremena pa sad mora raditi kao raznosač pica jer za automehaničara isto moraš biti upisan u stranku, i jedan koji me je zezao za učešće u protestima 96. a sad žuri na sastanak stranke na vlasti jer mu je sociolog, inače tamošnji šef, rekao da mu dođe iščeprkati ono smeće koje se skuplja među prstima na nogama. S njim je bio i jedan Đole Ulizica, obožavalac Đorđa Balaševića. Taj nikad piće nije u gradu platio, ali je volio popiti. I volio je jesti rinflajš nedjeljom, pravi evropski aristokrata. Imao je jaku namjeru i izraženu želju da plati turu nekad, ali je sporo izvlačio novčanik. Ipak, imao je sreće jer da je bio revolveraš lošije bi prošao zbog te sporosti.

Naišla je i jedna Ana oko koje smo se moji prijatelji i ja posvađali ne želeći je dijeliti. Jedno vrijeme smo bili bivši prijatelji, i to treba zabilježiti u knjigama istorije. Neka se to zna. Trajalo je to dok se nije udala za jednoga koga smo svi osim nje smatrali glupanom. Ali, pored toga što je bio glupan on je bio i naš ujedinitelj, jer nas je sve ponovo sprijateljio jer smo mu svi bili opozicija.

Za nju me vezala jedna krasna crtica iz svakodnevnog života. Naime, jedan je moj prijatelj otišao jedne večeri prije tri godine, dva mjeseca i jedan dan s njom u jedan mračni kafić i taj je sastanak djelovao intimno. Ranije je meni najavio da ima temperaturu tijela kao mačka i da to nije normalno za ljude jer ljudi ne predu, i da neće ići nikuda. Meni je sve to dojavio moj agent dok sam kod kuće gledao crtiće u boji na YouTubeu. Dvije godine kasnije sam iz čista mira, dok smo pričali o favoritima za osvajanje svjetskog prvenstva u bijatlonu, uzeo pepeljaru ispred njega i istresao mu je u krilo, a onda mu prolio pivo iz litarske krigle po glavi. Krasna scena za nešto više od dvadeset pet gledalaca. A on mi je rekao sasvim smireno:

- Znam tačno zašto si to napravio i zahvalan sam ti. Zaslužio sam ovo i duboko se izvinjavam što sam te izazvao i spreman sam na nova poniženja – a onda nam naručio novu turu.

Sreo sam i konobara iz omiljenog kafića u kojem više ne radi, ali se uvijek ispričamo. Zvali smo ga Mo. Naišao je i jedan Tonko što je svojevremeno igrao šah na slijepo. I sve to dok je pekao kestenje. Igrao je protiv cimera koji je u drugoj sobi čekao da isto to kestenje bude ispečeno. Sad je taj Tonko išao ulicom i igrao protiv nekog Ljube koji je isto tako sa slušalicama u ušima šetao nekom drugom ulicom u nekom drugom gradu, a obojica su pamtili poteze i samo me pozdravio kratko i rekao Ljubi pazi na topa, poješću ti ga. I onda se pitaju ljudi zašto propadaju proizvođači tabli i figura za šah. Pa eto zašto, zato što ovakvi nesmotreni pojedinci igraju šah bez table, iz glave, s virtuelnim figurama.

- Stari moj, to ti je kao virtualni seks. Kad ja ne mogu vodjeti njegovu facu kad mu uzmem figuru i kažem šah-mat, jebem ja to – rekao je jedan Dado, regionalni vicešampion u igrici Pero Ždero.

- A kud si ti krenuo, Dado? – pitao sam.

- Idem vratiti filmove u video klub. Posudio sam ih 1990. Evo, sad sam pogledao ovaj treći, super je. Šta misliš, hoću li platiti kaznu i koliko ona sad iznosi s obzirom da one dinare koje smo tada koristili više ne primaju? Iako ih ja imam, nije da nemam, evo – izgovorio je pa onda izvadio nekoliko hiljada njemačkih maraka i hiljadu dinara. Nosio je sva tri dijela Povratka u budućnost .

- Danas uzimam četvrti dio i planiram da ga do kraja godine i pogledam – rekao je.

- Nema četvrtog dijela, prijatelju.

- Kako nema?

- Pa lijepo, nisu ga snimili pa ga zato nema.

- Nisu snimili? Pa šta čekaju oni, koliko im treba vremena? – zbunjen je otišao.

A jedan je išao ulicom u majici na kojoj je pisalo Tap 011 i glasno pjevao JUL je pravi izbor i pravo rešenje, glasaj za pravdu, hrabrost i poštenje, glasaj za sebe…, a jedan mali što je trčkarao pored njega pjevao je prateće vokale glasaj, glasaj i on je imao majicu TV Pink i smiješnu frizuru sa šiškama.

- Pa kad oni mogu sad za DS pjevati, mogu i ja o JUL-u. Neki naučnici iz Njemačke pretpostavljaju da ima ljudi koji pamte nešto duže od kiselog krastavca druge klase, i u skladu s tim pretpostavljaju da takvih ljudi ima oko nas, onih koji se sjećaju unazad i koji čak tvrde da postoji odgovornost i osjećaj stida, što još nije dokazano. E, samo da ti kažem, čini mi se da me pašo truje. Bolje da se nisam ni ženio.

Sreo sam ukupno oko 33 svoja prijatelja. I svi oni bili su bijelci. Opravdano sam se zapitao jesam li ja rasista. Kako je moguće da od 33 čovjeka niti jedan nije crn, ili bar žuti Kinez iz provincije Guangdong. Srećom, baš tada, u pravom trenutku, naišla je Nataša Kandić i zalijepila mi šamarčinu preko desnog, a onda i preko lijevog obraza. S punim pravom.

Među tim ljudima nije bila Željka koju je spomenuo moj prijatelj Radoslav s licem Zorana. Nije je bilo od pretprošlih olimpijskih igara. A drugi su nailazili pazeći da se bar jednom pojave između zimske i ljetne olimpijade. Kao kad sam kupio 2 000 paketića za album „Mexico ’86“ da bih dobio doktora Sokratesa, ali nije izašao, dok je Altobeli, vulkanizer po zanimanju, bio čest. Moj prijatelj je dobio tri Altobelija, sva tri ista, u dva paketića, u jednom je bio dupli. Ali neke sličice ne možeš dobiti.

- Nemaš sreću – rekao bi profesor fizike iz gimnazije i zabilježio jedinicu, pa se glasno nasmijao.

- I sad ti zamisli – kaže moj prijatelj – odeš u neki veliki strani grad i ideš ulicama, ulaziš u kafiće i nikoga poznatog ne vidiš, niti tebe neko prepoznaje. A obraduješ se nekome kad te pita koliko je sati jer ga zanima koliko je, a nema sat ni mobilni telefon. I ti mu kažeš zato da bi on znao koliko je. I on se zahvali, a ti budeš sretan. Pa i ti počneš ispitivati ljude za ulice i za vrijeme da bi s nekim pričao na ulici. A oni se međusobno poznaju, kao oni dragi ljudi sa socijalnih mreža koji jedni drugima ostavljaju komentare. Pa izvadiš telefon iz džepa i javiš se prijatelju da se družite porukama jer je 6 000 km udaljen. A on ti ne odgovori jer pije sa svojim prijateljima i od glasnog smijeha nije čuo telefon. I ti izbrišeš njegov broj, za kaznu. I tada se sjetiš takozvanih jajara iz komšiluka u kom devedesete nikad nisu prošle, trenerkaša što voze 200 na sat i ne znaju složiti pola rečenice, a da dvaput ne kažu „brate“, pa si sretan što ih više nema oko tebe. I lijepo ti bude što su daleko od tebe.

Na Trgu slobode je bilo potpisivanje nekih peticija pa je tu bila jedna Aleksandra Jugović kojoj je politika bila zanimljiva. Bila je opterećena politikom kao da je 1999. godine, kao da nije starija i pametnija. Ona je bila borac za istinu o zločinima srpskih civila nad ustašama u drugom svjetskom ratu, u WWII, kako to kažu moderni Srbi.

- Kakvo je stanje u društvu, Aleksandra? – pitao sam kao da je to nešto zanimljivo, a ona se raspričala. Umjesto brate koristila je ok i Evropa. Na drugom kraju Trga bila je peticija podrške Kosovu, tamo se čulo brate, Kosovo i ok. Onda sam pored stavio tablu za prikupljanje pomoći stanovnicima Kosova. Niko nije ostavio ni dinara, baš kao što se ni dobrovoljci nisu potpisivali na susjednom štandu nego su ga zaobilazili, a to je bio štand na kome su skupljali dobrovoljce za budući rat i dijelili uniforme, a sve to ohrabreni podrškom planete Pluton kome je Srbija priznala status planete, nepravedno ukinut 2006. godine, pa su Plutonci podržali borbu Srbije za Kosovo, ali i Metohiju, baš kao i Oman i jedna od Gvineja, ona najutjecajnija i najnaprednija.

- Ajde, Mladene, potpiši se, idemo – rekao j neko jednom vatrenom nacionalisti koji je glasno skandirao uz podignuta tri prsta.

- Ne mogu brate, radim sutra, a i more sam uplatio. Drugi put. Kosovo je Srbija!

Malo dalje se potpisivala peticija  za uvođenje u škole tzv. gay odjeljenja, zatim peticija za odobravanje poligamije, za dominaciju ćirilice, za nezavisnost Baskije, Sjeverne Irske i Škotske, kao i uvođenje sjevernoirskog i škotskog jezika u škole, za nezavisni Kvebek i za uvođenje navijačkog imuniteta čvršćeg od poslaničkog. Srpski borci za slobodnu Škotsku sukobili su se sa Srbima naklonjenim ujedinjenju Kvebeka i Sjeverne Irske. Sve su telefonom Nokia snimili zagovornici neovisnog Tibeta i ucijenili aktere sukoba tražeći podršku za dodjeljivanje nezavisne strane Tibeta u atlasu svijeta za osnovnu školu u zamjenu za mir na YouTubeu. Ja sam potpisao samo onu za vraćanje serije Klinika Schwarzwald na televiziju, u popodnevnom i noćnom terminu.

Tu sam sreo opet Šantića, Škundrića, Šindolića i Šamšala, bili su zadovoljni.

- Po kacizi smo te prepoznali – rekli su mi.

- Sve smo sredili, ništa loše Basara nije mislio pa smo se nagodili. Šalio se Basara.

- Lijepo. A kuda idete sad?

- Idemo dalje. Zamisli, jednog malog osudili zbog krađe trešanja na osam mjeseci kućnog pritvora, dobio je i narukvicu oko noge. E, lijepa kaciga, je l’ ima i za mene takva? Je l’ grije? Još ja vidim da mi nešto fali danas, a ono gologlav – zezao me jedan od njih, a tada se jedan golub iznad njega sasvim slučajno uneredio pa se ovaj iznenada prestao smijati.

- Idemo po bob. Počinjemo s ovosezonskim treninzima. A nemamo bob, obilazimo radnje, ali nigdje nema. Razrgabili su, ne možeš naći niti jedan. Istina, našli smo jedan, ali to je bob trosjed pa nam ne odgovara, fali jedan sic. Šta ćeš, navala.

Bili su to najbolji novosadski bobaši. Iza njih su se pojavila moja četiri prijatelja Tatomirović, Tegeltija, Tešić i Teskeredžić, isto skloni bobu i kazali su kako traže bob u sportskim radnjama, ali nema zbog navale na bobove, nema niti jednog, svi su rasprodani osim jednog, ali trosjeda, i to žutog.

I onda sam sreo jednu Marinelu iz 2007. Prepoznao sam je, nije se promijenila za tri-četiri godine, bar izvana, premda se to isto nije moglo reći za moga nećaka koji je 2007. godine rođen i u ove tri godine je mnoge stvari naučio, a i zubi su mu narasli.

* * * * *

Zelenko je znao otići do vode u parku, stati u red iza djece i piti na izvoru. Pametan konj, ali nije se uspio mjeriti s nekim rasnim psima koji su imali strana imena i znali su nekoliko stranih jezika i množili su dvocifrene brojeve iz glave, a one trocifrene na papiru. Rasni vlasnici – rasne životinje. Poslao mi je SMS, ali nije znao praviti razmake među riječima. Ipak sam ga razumio, iako je i s pravopisom malo slabije stajao. Rekao je da će malo prošetati do štale u kojoj sam ga, na rubu grada, čuvao.

Da ne trošim đonove patika, jer sam vidio da je asfalt u dosta čvrstom stanju, odlučio sam se provozati taksijem do kuće, ili čak do Beograda zbog kacige.

Izabrao sam taksi po registraciji, pazeći da bude paran broj. Naišao sam na jedan NS 212 MM, i vidio poznatog takstistu Momčila Madžarevića, samozvanog svjetskog prvaka u vožnji automobila do 4 200 kubika u rikverc za omladince do 35 godina. Čitao je knjigu. Čak je i književnost završio samo zato što je volio čitati, ali nikada nije imao namjeru da radi u školi jer nije imao srca da đaku da ocjenu manju od petice.

- O, Momčilo Madžareviću, jesi li mu ga to dao po čitanju malo? Je l’ to čitaš povratak Filipa Latinovića?

- Ne, naprotiv, ništa od povratka. Neki dan sam išao u Beograd kupiti klizaljke za hokej jer kod nas nema. I iz Beograda sam vozio jednu djevojku veselih očiju koja je knjigu zaboravila u autu kad sam je ostavio na Trifkovom trgu, kod Laze Telečkog. I već je deset dana nema, a šteta je da knjiga bude nepročitana. Zamisli da si ti knjiga i da te niko ne pročita. Strašno bi to bilo.

- Kad ćeš pročitati tu knjigu, koliko ti još treba?

- Još jedan dan.

- Dobro. Kupio sam sudoku svesku pa idem riješavati ovdje u kafić do sutra, pa se vidimo.

- Kažem, još jedan dan jer sporo čitam. Pažljivo, zato još jedan dan. O svakoj rečenici razmislim. Ako zapneš oko broja 2 obavezno se javi, tu sam stručnjak kakvog svijet nije vidio još od Džingis-kana koji je, kad god bi s protivničkom stranom sklopio primirje, sjeo i riješavao sudoku. A ako ti je dugo čekati ti uzmi nekog kolegu koji zna put do Beograda. Evo, možeš ovoga, on ti ima dva fakulteta. Završio je Fabus i Megatrend, a sad studira na onom elitnom fakultetu pored benzinske pumpe u Karlovcima. Genije, kažem ti, jako je pametan. Dva fakulteta!

- Nemoj mene, u gužvi sam – rekao je taj kolega student, inače genije. – Imam sutra ispit na Magatrendu kod profesorice Bekvalac, moram učiti cijeli dan ako mislim položiti, jako je težak ispit a nisam još ni pipnuo knjigu. Baš čekam koleginicu da mi donese skripte. A još me cijeli dan muči ko mi gleda profil na Faceu, nikako se ne mogu koncentrisati – dodao je pa stavio prst na sljepoočnicu i zagledao se ispred sebe u daleku FB tačku.

Ona je došla i rekla kako mora učiti cijeli dan i cijelu noć, i kako neće ni spavati jer neće stići zbog učenja, a mora još prošetati svoga psa Hektora i otići u solarijum jer ne može blijeda na ispit pa da se tamo sramoti. Bila je to jedna od onih koje u autobusu šire miris, a svi ostali smrde. Vidio sam kako nosi primjerak dnevnih novina sa specijalom o razvodima poznatih. Zanimljivo štivo, nema šta. Brakovi uspješni koliko i karijere.

Madžarević je savjetovao da odem kod jednog drugog, ali i taj je bio zauzet jer se spremao za prijemni na glumačkoj akademiji „Sergej Trifunović“. Rekao je da je jako zahtjevan prijemni jer moraš glumiti samog sebe. A u hladu je jedan dugokosi u majici s natpisom Huntingtons čitao „Metu“ i to sam shvatio kad je na tren spustio knjigu, zagledao se u nebo i zapjevao: „Da te nije, da te nije, Draškoviću Vuče, ne bi znali, ne bi znali šta je bilo juče…“, a onda se vratio na novi odlomak.

* * * * *

Narednog dana knjiga je bila pročitana. Svidjela mu se, rekao je da će kupiti ženi jednu.

- Onda je idemo vratiti – zapovijedio sam i krenuli smo u Beograd. On me pitao hoćemo li preko Borče ili preko Novog Beograda.

- Ti si stariji, a ako smo senatori onda stariji odlučuje.

Taksista je bio bos rekavši da ima bolji osjećaj za papučice tada. U taksiju je bio grb Senatora iz Otave u obliku paka.

- Otkud to?

- Pa navijam za njih. Ja sam igrao hokej dok ti još nisi znao šta je sinus a šta kosinus, a kamoli buli. To što vidiš je u stvari antiantiradar.

- Šta je to???

- Pa to onemogućava antiradare u automobilima koji mi idu u susret da nadmudre radarsku kontrolu. Tako ja punim budžet države i donekle osiguravam sigurnost na putu.

- Aha! Odlična stvar! Moram taksijem jer mi majstor nije sredio pezejca. A kupio sam ga nedavno, i dobro ide, a ne troši ni 15 litara – objasnio sam mu zašto sam izabrao taksi.

- Ma to je odličan auto ako ga redovno održavaš, jednom do dvaput nedjeljno.

Raspričao se. Umjesto muzike on je slušao mudre govore. Imao je diskove s mudrostima Nenada Čanka, o moralu i kako se istovremeno pojaviti na dvije televizije, kao i mudrosti doktora Šešelja i brojnih ljudi koji su sebe nazivali javnim ličnostima. Na jednom je pisalo Opinion maker. Bio je to novi Gorčin.

- Slušam te mudre govore, a slušam i rok kritike novih i starih albuma. Što bih slušao albume kad postoje ljudi koji ih slušaju, a onda ja njihove utiske slušam jer su oni stručni. I tako onda ja znam šta je dobro, a šta ne. Ujedno uživaš i obrazuješ se. Jer kako da sam znam šta je dobro? Kako? Lako je snimiti album, smisliti 10 ili 12 pjesama. Ali daj ti budi rok kritičar ako si majstor. U moje su vrijeme oni imali nezaboravne nastupe i turneje, dođe pa dva sata prži pričajući o albumima, a cure polude za njim. To je bilo zlatno vrijeme kritike, ali ni danas nije loše. A šta ti slušaš?

- Samo vojvođanski tango! Oduševljen sam, to je pomeranje granica, muzička revolucija, fascinacija za gluve i slabovide. A koliko dugo taksiraš?

- Ovo mi je već peti dan. Prošle nedjelje sam vozio autobus, a sljedeće ću biti sedam dana poštar, da vidim kako je to. Radim cijeli dan, toliko ne rade ni ovi nesretnici u Izvršnom vijeću. Pa moram nekako zaraditi za RTS pretplatu, zar ne? Kad god posumnjam i zapitam toliko radim, ja se sjetim RTS-a i bude mi lakše. Ili ovih majstora što crnče od 8 do 2 u Izvršnom vijeću, a jedva da dvije pauze imaju u tih šest sati, i umjesto da ima svog pezejca on se vozi u tuđem audiju, jadan. Vidiš, da sam ja pametan ja ne bih vozio taksi nego bih pisao kolumne o tome kako su svi glupi osim mene, posebno taksisti. Ovako sam glup pa moram voziti taksi da te pametne koji nemaju auto jer nisu stigli zaraditi zbog silnog razmišljanja i zbog nas glupih nekud odvezem. Je l’ ti smeta ako pojedem jednu žvaku?

- Ne, slobodno, možeš i zapaliti što se mene tiče.

- Zapaliti? Nikako. Pušenje je štetno, to sam naučio kad sam četrnaest dana radio kao medicinski tehničar. Ja duvan samo žvačem. Da nastavim; jako volim ovaj posao. Ali vjeruj mi, da mi sad neko ponudi milion evra, ili da kaže aj taksiraj do kraja godine po cijeli dan po duploj tarifi, po troduploj, ja bih uzeo milion evra. Ozbiljno ti kažem!  I lijep je posao, dogodi se da vozim jako poznate i uspješne, slavne – ugledne tviteraše, majstore marketinga, vrhunske pi arove, televizijske voditeljice, kolumniste, pop dive, folk dive, reality zvijezde, vlasnike kafića, političare čak, rođake kantautora…

Nakon pauze tokom koje je Madžarević progutao dupli snickers, nastavio je.

- Šta misliš, šefe, hoćemo li biti prvaci na svjetskom prvenstvu glupana? Imamo dobru reprezentaciju, jaku ekipu. Favoriti smo u glupanima u muškoj i ženskoj konkurenciji i mješovito.

- Stojanović je baš u formi, a i Lukoviću dobro ide, dok su političari uvijek spremni. Imamo i televizijske voditelje u rezervi – rekao sam.

Nakon dvije minute malo je usporio.

- Tu moj šogor ima zasade ananasa, sa desne strane, vidjećeš. Već deset godina. Zasadio ga je kad su došle promjene.

- Pa gdje je, ne vidim ništa.

- Tu je, eno ga, ima 10 hektara.

- Pa ne vidim ja ništa, niti jedno drvo, samo pustoš, gola zemlja.

- Pa nije se primilo, valjda loša klima. Rekao je da će pokušati s bananama i kikirikijem nadajući se da će imati više sreće.

- A šta ti je to šogor?

- Ne znam tačno. To je kad ti je neko neki rođak i ne znaš kakav, ali ti je više prijatelj, pa ga onda zoveš šogor. A imao je plantažu, dolazili novinari iz najuglednijih novina da snime najbolji ananas na svijetu, kako im je rekao. Prvoklasni ananas.

- Otkud mu ideja?

- Gledao je film Otimači izgubljenog blaga za Budom Hillom i Terenceom Spenserom.

- Valjda obrnuto.

- Da, ali mislio sam da nećeš zamijetiti, da vidim koliko si pažljiv. E, je l’ bi ti smetalo da svratimo u Staru Pazovu kod jednog mog rođaka kojeg nisam vidio četrnaest godina?

Rekao sam da mi ne bi smetalo i ubrzo smo se našli u tom lijepom gradu. Pronašli smo rođaka. Izašao je van jedući jabuku. Bio je isti Franjo Tuđman taj rođak, potpuno isti, samo bez brkova. Rukovao se sa taksistom, onda sa mnom, pa opet s taksistom.

- Šta ima novo?

- Ništa, a kod tebe?

- Isto ništa.

- Kako su tvoji?

- Dobro. A tvoji?

- Isto dobro.

- Aj, drago mi je da sam te vidio.

- I meni. Pozdravi svoje i svrati opet kad budeš prolazio.

- Hoću. Idem sad.

- E, znaš kak me zovu ovi ovdje susjedi? Franjo, hehe. A ja sam sasvim normalan.

Vratili smo se na autoput. Tu smo sreli jednog poznatog. Orao je, pa smo usporili i kroz prozor ga pozdravili.

- Gdje si, gospodine Kole, je l’ se radi? – uzviknuo je Madžarević, a onda meni rekao kako ovaj ima 11 000 hektara i da treba to poorati. Dodao je da ne silazi s traktora ni zimi.

A gospodin Kole nam je otpozdravio, okrenuo traktor, spustio plug, pa dodao gas. Mora se raditi, bar da se troškovi pokriju. Šećernom repom ili nečim.

Pred jednim semaforom na ulazu u Beograd je stao. Ispred nas je prošla kolona vrtnih patuljaka. Jedan po jedan prelazili su na drugu stranu, a onda tamo stali, sačekali da prođe crveno, a kad bi došlo zeleno oni bi se vraćali nazad. I tako cijeli dan, od 9 do 5. Valjda su odlučili biti korisniji čak i od političara i novinara pa su tako odlučili provesti dan. Jer ako niko ne pređe preko toga pješačkoga prelaza onda su zebru uzalud crtali, a ova je bila značajno iskorištena.

Zatim je, preko crvenog, prešao i jedan ružan dečko.

- Jebote, ma je l’ ovo Goran Skičić, glumac? Isuse, kak je urban! Jebote, ja moram uzeti autogram – uzviknuo je i izletio van.

Pitao sam ga je l’ zna kuda idemo, gdje trebamo vratiti knjigu i da li je zapamtio adresu.

- Ma nisam. Vozio sam orjentirajući se prema zvijezdama, sad se ne mogu snaći ako uskoro ne padne mrak. Ja navigaciju ne koristim jer to zatupljuje čovjeka. Možda štedi vrijeme, ali meni je mozak važniji od vremena. Zato ćemo tražiti starinskim metodama. Možda i pogodimo zgradu, pa nije se teško snaći u Novom Beogradu.

Zastali smo pored jednoga sijedoga sa bradicom. Taksista ga je, u šali, pitao kuda se ide za Beograd. A on je to ozbiljno shvatio, kao što ima ljudi koji komentarišu sve teme misleći da ih neko ozbiljno pita šta misle.

- Čitaj moju kolumnu sutra, pisaću o tome – odgovorio je taj neznanac u košulji od džins i u farmericama, s repom i sijedom bradom. – E, ja sam kolumnista, jesi li me prepoznao, poznat sam, opinion maker. To je tome tako… – nametljivo je dodao.

Ima smotanaca koji se ne snalaze u Beogradu. Međutim, mi smo se snašli bez problema. Vratili smo knjigu koju sam ja tokom vožnje čitao od nazad prema naprijed da vidim gdje je glavni lik pogriješio, ako je pogriješio, u zavisnosti od kraja. Tako sam u prednosti u odnosu na pisca i junake knjige, a ako mi se svidi mogu mu pomoći savjetom jer znam šta će se dogoditi. Ja vidim je li on zabrljao negdje tamo pa se kaje kasnije, a on će to tek saznati.

Ona se zahvalila i dala milkinis svakome, meni i taksisti. Još je skinula i kacigu koju sam nosio i pokazala da je pametan onaj ko je rekao da um caruje a snaga klade valja jer je ona umom i klade valjala. I uzbrdo, ako treba.

- Kako si znala skinuti to?

- Pa kako ne bih znala, svima se bar jednom u životu dogodilo da zaglave glavu u kacigu za hokejaškog golmana – spremno je odgovorila, nasmijala se žutim osmjehom, pozdravila nas i zatvorila vrata. Iza njih ona je ostala u prošlosti premda sam ja bio sasvim siguran u to da će se pojaviti u budućnosti, jednom, samo ne znam kad jer su stručnjaci za budućnost u deficitu jer je sasvim zgodnije baviti se prošlošću. Bar zbog posla, dok umjesto istorije u školu ne uvedu budućnost kao predmet. Bio sam uvjeren u to jednako kao u saznanje da je Maxell pouzdaniji od Verbatima. O tome sam razmišljao silazeći niz stepenice, a svaka je bila kao jedna nedjelja, a ona je živjela visoko i nisam htio trošiti struju za lift imajući u vidu ekologiju i napor rudara i ministra energetike.

A komšije su bile složne i istoga ukusa za muziku pa sam iz svakog stana glasnije nego što je običaj čuo Patribrejkerse i Dugo te nema. Tekst sam znao napamet.

(kraj u sljedećem nastavku)

- Nema hokeja dok voda ne zaledi – rekao je Ledeni Brajan kad je u julu, sa štapom u desnoj i pakom u lijevoj ruci, došao na jedan od rukavaca Dunava. I tako je postao hokejaš na travi.

Sljedeće zime sam, mislim da je bio 25. januar, Gmail to sigurno pamti, preko interneta rezervisao kartu za utakmicu Ottawa Senatorsa, ili, kako ih mi zovemo, Senatora iz Otave. Utakmica je bila zakazana za subotu, a dolazili su protivnici iz Toronta, ili Torontoa kako to kažu naši stručnjaci za deklinaciju imenica. Tim povodom sam pojačao desetominutnu pjesmu Jesus Of Suburbia, sastavljenu od oko pet cjelina.

- Bi li ti došao na proslavu povodom otkrivanja konjaka i vina u mom podrumu i povodom dvogodišnjice moga nepijenja? Naime, otkrio sam gdje mi je ključ svih ovih sedam godina bio – u džepu koji rijetko koristim! Tako sam sišao u mračni podrum, otključao ga, promijenio sijalicu i našao zalihe – upitao me moj prijatelj Radoslav iz drugog dijela grada, a onda je nastavio: – Dobrodošli u razgovor između dva prijatelja koji neobično vole alkohol i sportove na ledu sa pakom.

A uopšte ne izgleda kao Radoslav taj moj prijatelj nego kao klasični Zoran – crn, šiljast i mršav. Danas roditelji djeci daju imena Aleksa, Relja i Luka, kao da djedove rađaju a ne bebe, a sredovječno ime Slobodan je vrlo rijetko, baš kao i Zutroj ili Šafran.

- Vrlo rado bih došao, ali te večeri igraju Senatori protiv Javorovih listova.

- Otkud sad da navijaš za kanadske hokejaše, a ne za Liberec ili Znojmo?

- Navijam, i deda mi je navijao. Ima ljudi koji prate razne sportove – bejzbol, ragbi ili bilijar bez rupa, na primjer. Čak i odbojku. Zašto ja onda ne bih pratio sport braće Lomovšek?

- Tu si sasvim u pravu i ja te podržavam, premda bi tu trebalo čuti i mišljenje Gorčina Stojanovića jer mi sami ne možemo znati je li ispravno navijati za Senatore. I mislim da bi trebalo hokej uvesti u osnovne škole. Pola sata preskačeš kozlić, a onda svi na hokej. Pobjedom naših hokejaša na nekom takmičenju, značajno bi porastao rejting naše države, i naš narod bi bio izuzetno poštovan. Samo, ja bih navijao za Jastrebove iz Čikaga.

- Je l’ to zbog Marije?

- Upravo tako – zbog Marije, jer zbog nje navijam i za Bijele sokne u onom drugom sportu, premda ne znam pravila. I za Bikove navijam u košarci, za Vatre u fudbalu, a u onom sportu u kojem se toplo obučeni igrači naguravaju oko jajaste lopte sam navijač Medvjeda. Pravi Čikažanin!

- Još samo reci da voliš i Smashing Pumpkins jer je iz toga grada.

- Upravo tako – volim i Smashing Pumpkins jer je iz Čikaga, ili iz Čikagoa kako bi rekli oni koji kažu da je neko iz Portoa, ili da je grom udario iz vedrog neboa kad ih nešto iznenadi.

- Pa ti si pod žestokim utjecajem te Marije onda.

- Jesam, i ne stidim se toga, premda imam više od 12, pa čak i više od 16 godina, ali manje od 40. Psiholozi to stanje nazivaju zaljubljenost. Ona dolazi na ljeto.

- Rado bih došao na tu žurku, ali ne mogu propustiti priliku da vidim Senatore.

- Šteta, doći će i Željka.

- Koja Željka?

- Fattorini, Željka Fattorini. Jebote, kakvo pitanje! Pa ona što si o njoj neprekidno pričao 2001. i koja ti je izmakla dva puta kao kad lopta udari u stativu, pa u drugu stativu, i odbije se van gola, u noge protivničkog igrača koji je izbije daleko u polje i otkloni opasnost ispred svog gola. Ili, modernijim rječnikom rečeno – sjebao si se propustivši gem loptice, a možda i set loptu!

- Kako ona? Pa nisam je vidio nekoliko godina?

- Eeeee, to je tajna… A da ti i ja i ona živimo u Čikagu mi se ne bismo baš lako viđali jer taj grad na malom prostoru ima ljudi koliko i cijela Srbija, uključujući i Kosovo, pa čak i Metohiju, po popisu iz 2021. godine.

- Da, tamo nema ajmo malo prošetati od centra do kuće.

- I zapamti šta ću ti sad reći – dosta bi ti slično bilo da je umjesto Čikaga u pitanju Moskva ili Sao Paulo. Sreća ti se osmjehnula, a ti idi u Kanadu ako misliš da je tako pametnije.

* * * * *

Razmišljajući o tome sjeo sam na konja i krenuo sam prema gradu, dvadeset na sat. Našao sam ga, toga konja, pored kontejnera prije nekoliko mjeseci. Neko ga je ostavio još dok je bio ždrijebe, odbacio ga je. I meni nije preostalo ništa drugo nego da ga udomim. Bio je smeđ pa sam mu dao ime Zelenko. Mogao sam voziti skutere, ili skupe automobile parkirajući ih tamo gdje drugi ne smiju, da budu uočljiviji, na primjer novi audi ZX turbo 260 commodore egzotik sa dvanaest brzina od kojih dvije u rikverc, ili velike motore turirajući ispred zgrade neke atraktivne cure. Mogao sam i nabildati svoje tijelo pa nositi uske majice u kojima bih izgledao kao da mišići nemaju dovoljno mjesta. Mogao sam prolaziti motornim sanjkama kroz pješačku zonu željan svoje slike u novinama i na YouTubeu, mogao sam šetati rasnog psa kroz park sa rukavima majice ogrnutim oko vrata, mogao sam ići na izložbe s tim psom, a isto tako jurcati u kabrioletu kroz grad s pojačanim tehno zvucima i bez uključivanja žmigavaca i nikome ne bih bio čudan. Ali ne, ja to nisam imao, imao sam konja.

Dobro bi mi došao 1999. kad autobusa nije bilo jer nije bilo benzina. Dobro sam ga hranio, a kad mi je jedan komšija, lokalni prvak među smradovima i poznati prdonja i konjokradica, šetajući psa prigovorio kako konj smrdi i da od njega treba napraviti kulen, ovaj ga je nabio kopitom stražnje noge u glavu kao što je to znao raditi i magarac Zazun iz onog crtića kojeg se rijetki sjećaju.

Zelenko nije bog zna kako govorio naš jezik, čak ga nije ni natucao jer je bio samo obični konj a ne rasni pas plave krvi. Ali sve je dobro razumio, pa ga je odalamio kopitom. Sad komšija šuška dok brblja, a i ako jede kulen, jede ga kutnjacima, s obzirom da nema sjekutiće, a umnjake nije ni imao, jer takvi bezumni ljudi ne mogu imati umnjake. Zelenko nije volio da ga vređaju. I tako sam ja sa Zelenkom išao prema gradu, a nisam bio ni pijan ni napušen. A ni Zelenko.

Razmišljao sam o onome što je rekao Ledeni Brajan. Stvarno, kako je to biti emigrant? Kao hokejaš u julu, u raskošnoj dvorani zagledan u vodu, bivši led. Šta bi bilo da odem živjeti u stranu zemlju, u Kanadu na primjer? I idem ulicama Otave ili Vankuvera i ne vidim nikoga poznatog. I idem i drugi dan, i opet isto. I treći dan bude isti kao i stoti, nigdje niko poznat. Nekad je to dobro, a nekad loše, zavisi koga bih sreo.

Ponio sam dvadeset papirića. Na svakom je pisalo mjesto koje moram obići toga dana. Računi, dokumenti, dućani, crkva, kafić, pekara, pijaca, majstor, apoteka, udruženje hipohondara da vidim šta ima novo u medicini… Sve sam to napisao na papiriće, i ponio ih. Kako bih koji posao završio, papirić bih pojeo. I tako sve dok sam imao zadataka. Kad bi papirići nestali, ja bih se osvježio bezalkoholnim pivom u koje sam dodavao po jednu rakijicu da ga pojačam.

Naišao sam na mog prijatelja Teglu. On je toga dana nosio kapu gagarinku. Lice viri, a kosa ne, samo šiške koje Tegla ne nosi jer fura kratku kosu, tako kaže. Svojevremeno je nosio one slušalice što griju samo uši, ali izgleda da ga danas zebu vrat i kosa, pa slušalice nisu dovoljne. Ili je oprao kosu pa je još mokra. Te kape obično nose oni što imaju do 12 godina, ali je Tegla rekao da su one izvrsne i za starije i da se on ne srami tih kapa, te da je to bolji modni detalj od palestinske marame koja je sad u modi i izvan Palestine.

- Kako to da nosiš okrenutu na crvenu stranu kad obično nosiš žutu izvana?

- To je zato što sam juče sušio kapu iznad peći, pa sam se malo zamislio, a ložio sam suvom hrastovinom starom dvadeset godina pa je zagorjela. I sad me sramota ako neko vidi da je izgorjela. Jesi li čuo da se oženio Zdenko Pal?

- Ideš!!! Pa kako to, nema još ni 40 godina a već se oženio?

- Nagovorili ga roditelji, najprije njegovi, a onda i njeni. Ali zadržao je svoje prezime. Sad je i dalje Pal.

- A kuda ideš ti?

- Na meč u Bački Maglić. Pikado. Idem gledati susret dva najbolja igrača do 18 godina u cijeloj pokrajini. A onda vodim sestrića u školu fudbala „Ivan Adžić“. Mali nema pojma ni desnom ni lijevom pa sam ga tamo upisao jer je bilo mjesta. Možda jednom zaigra u našoj tut gut super ligi za Zvezdu ili Partizan ako bude našao dobrog menadžera koji poznaje prave ljude. Samo da se ne prokocka, a već lupa poker aparate.

Malo dalje naišao sam na jednu Lidiju. Za nju je Tegla rekao da je dobra pička, što se moglo zaključiti i po njenom imenu. Baš tako je rekao, tim riječima. To je bilo još u prošlom stoljeću, ali je ta ocjena i sad bila na snazi, upravo sam se uvjerio u to. Prošli smo jedno pored drugog jer je ona bila ljuta što na Facebooku nisam pohvalio njenog rasnog psa marke rotvajler. Štaviše, napisao sam da bi u tom uzrastu pas morao već znati tablicu množenja, a njen je jedva znao sabiranje.

U tom trenutku s druge strane naišli su Šantić, Škundrić, Šindolić i Šamšal. To su moji prijatelji. I jurili su nekamo.

- Kuda letite, Šantiću, Škundriću, Šindoliću i Šamšale?

- Šamšalu se kaže, pazi na vokativ – rekao je Šindolić.

- Idemo u sud. Imamo parnicu. Čuli smo da je Basara nešto pisao o nama pa da vidimo o čemu je riječ. I to samo ako stignemo na red jer je prije nas neki pedofil koji je kupio svom sinu i njegovim prijateljima sladoled pa ga sad tuže. I jedan što je koleginici na poslu ponudio svoju stolicu da sjedne što je klasičan mobing i seksualno napastvovanje. A da ne govorim o procesu desetljeća, a to je suđenje roditeljima koji su zanemarili svoje dijete. Zamisli, mali već ima skoro dvije godine a oni ne samo da mu nisu otvorili profil na Facebooku nego nisu uopšte stavili niti jednu sliku na internet. Nigdje ga na Facebooku nema, kao da ne postoji! Pa je l’ to ljubav prema djetetu?

- Ovaj je pedofil prije toga već bio osuđen jer je jednom povezao kući tuđu djecu iz škole jer je padala kiša, pa su ga tužili. Molim te, ako izgubimo na sudu, napiši dvije hiljade grafita na zidovima Sloboda za ŠŠŠŠ pa da nas onda oslobode – rekao je Šamšal.

Nastavio sam niz ulicu krećući se lijevom stranom brojeći ljude s druge strane ulice, kako je i red. I tada naletim na Petka. Mlad čovjek, nema ni pedeset godina. Mogao bih opisati kako izgleda, ali ko će od vas po tom opisu njega sutra prepoznati na ulici? Niko. Ma ni večeras, ako ga vidite. Nije ni važno u ovom slučaju kako izgleda već ono kuda ide i šta namjerava. A i ne bih da završim na sudu zbog toga, kad mu zafali novaca da me tuži da sam o njemu pisao bez dozvole. Dakle, bio je to jedan Petko, jedan od nekoliko miliona koji nose taj nadimak. Išli smo zajedno u prvi gimnazije, pa onda samo ja u drugi, ali onda opet zajedno u treći.

On je samo odmahnuo rukom, a onda je počeo gladiti svoju isturenu bradu gledajući negdje u pravcu Saturnovog satelita Enkelada. Rekao je da je ranije ustao, negdje u zoru, i da šeta gradom. Nije mogao spavati jer ga je kopkalo gdje je Karpov 1985. pogriješio u šestom meču protiv Kasparova, pa je dozvolio da Kasparov smanji na 5:1.

- Vidiš, mislim da je ključno sljedeće – Karpov je vukao loše poteze. To je bila velika greška, loši potezi. Pazi šta ću ti reći; da je on pametnije poteze vukao od početka partije, od samog starta, da je povlačio bolje poteze, on bi možda pobijedio. Ovako, Kasparov je dobio tu partiju. To mu je kasnije otvorilo vrata da napravi i antivirus Kasparovski. Inače bi se taj antivirus zvao Karpovski.

- Misliš da je tako?

- Tako i nikako drugačije! Pazi, sad ću ti reći nešto. Ja sam juče dobio Kasparova na Yahoou. Matirao sam ga u 16 poteza. Lijepo je pisalo Kasparov – Petko 0:1. Dobra stvar kompjuterskoga šaha je što ti protivnik ne može maznuti pijuna dok ideš složiti jedan fla-vor-aid da se osvježiš i potakneš mozak vitaminima na bolje kombinovanje. Drugo, ne može ti srušiti figure slučajno kao što je to doktor Šešelj radio protiv Draškovića kad god bi gubio, a bilo je to uvijek, iako mu je Drašković davao kraljicu i topa viška. Treće, kad imaš pišonju za protivnika, a on ne pere ruke, higijena biva potisnuta i to ometa koncentraciju. Jednom sam igrao protiv jednog što liže prste prije svakog poteza. I ti mu želiš maznuti topa, a on balav po glavi, taj top. I ti odustaneš, a kasnije ti on uzme kraljicu tim topom i tim prstima. Da ne govorimo o onima što najbolje razmišljaju dok im je kažiprst duboko u nosu, pa stimulišu centar za napadačke figure.

I tako ja nisam prešao više od 520 metara, a već sam sreo toliko poznatih. Dvojici sam mahuno izdaleka, u znak pozdrava, a oni su meni uzvratili na isti način. I to je bilo dovoljno. Nije bilo potrebe da prelazimo na drugu stranu ulice da se rukujemo. Da smo imali šešire na glavama, mi bismo ih u znak pozdrava podigli. Ali nismo imali, što je jedan od osnovnih nedostataka gologlavih ljudi. Tu se našao i moj prijatelj Primo Žulaga koji je krenuo na kurs crnogorskog jezika jer je tvrdio da vrijediš onoliko koliko jezika znaš.

Iza njega sam sreo jednoga koji se smijao držeći se za trbuh i ja sam tek tada shvatio šta znači do tada meni nejasna i neobična riječ „lolčina“ koju koriste samo najnačitaniji internet korisnici.

- Šta ti je, šta se smiješ tako?

- Pa kako neću, i ti bi. Gledao sam super epizodu Prijatelja. David Schwimmer je ekstra, neko mu je pojeo sendvič i on se zbunio, a onda i iznervirao. Razumeš? Pojeo mu je sendvič, hahahaha. Epska epizoda! Jao, kako je smešno, plačem od smeha, ekstra! Lolčina!

Ubrzo mi je jedna Aleksandra rekla da se udaje. Rekla je to veselo, jer radilo se o ljubavi, rekla je. Ipak, dodala je da zabilježim i njen novi broj jer se možemo čuti ako se razvede, što nije isključeno, naglasila je.

Ona i ja smo svojevremeno bili bliski, negdje između 16. i 22. stoljeća. Shvatio sam da me više ne voli kad sam je pitao koji je njen omiljeni element. Rekla je da je to bez sumnje fosfor.

- A tvoj? – pitala je više nego znatiželjno.

- Željezo, rekao sam ponosno. A je l’ ima neki koji te nervira, koji ti ide na živce? – upitao sam naslućujući nešto. Razmislila je malo i onda rekla:

- Pa željezo.

Ja sam od onih ljudi kojima ne treba triput reći. Izašao sam i zahvalio joj se na saradnji. Bio je to kraj naše veze sve dok, ona to još ne zna, jednom u budućnosti ona ne doseli u moje neposredno susjedstvo gdje ću se ja pokazati kao izuzetan komšija raspoložen za prijateljske utakmice dok je njen muž na čestim poslovnim putovanjima u inostranstvu s kojih će uredno i naizgled nehajno postavljati slike na Facebook. Pa ni griz ne valja kad se jede ohlađen, makar na njega naribao sto trideset dekagrama najbolje njemačke čokolade sa osamdesetpostotnim kakaom koju je on donosio iz Švajcarske da njome učvrsti brak. A ista ta je jednom ostavila dečka otvoreno mu govoreći kako ne podnosi ljude koji kupuju mlijeko sa 1.6% masti. Ona je stalno kupovala ono jače i to je bio jasan znak. On se nakon toga predozirao, ali ne mlijekom ili drogom nego šumećim tabletama željeza, pa je takav izašao na kišu. Brzo se oporavio, ali su mu uši korodirale s vanjske strane. Zanimljivo je da su se i taj bivši i ovaj sadašnji zvali Anđelko. Imali su naizgled isto ime. Ali samo naizgled. Jer, jedan je bio Anđelko kao Kremenko, Fredov prijatelj, a drugi Anđelko kao sladoled Rumenko. I nisu se odazivali ako im ime pogrešno naglasite.

Zabilježio sam broj i napisao pored njega oznaku koja bi me trebala podsjetiti čiji je to broj – Aleksandra. Eto kako nekoliko slova može olakšati situaciju. Prednost pismenih.

Nastavio sam prema sportskoj radnji u kojoj sam namjeravao kupiti šal i kacigu za hokej, da budem pravi navijač, čistokrvni Otavljanin. Uzeo sam jednu crvenu, golmansku. Otišao sam u kabinu da je probam. Zagledan u ogledalu zapazio sam kako sam znatno stariji nego što sam bio prije 12 godina. Šta ćeš, vrijeme ide, nema nazad. Još ne, dok nam ne pošalju svemirca koji će to učiniti pa će generacijama iza nas to biti sasma normalno. Jedva sam je navukao preko glave. Tu sam se odmah slikao da sliku stavim na internet i čujem šta o ovome misle online stručnjaci. Odmah su se javili znalci, modni mačak Gorčin Gumi-Gumi, inače Dorćolac, i modni guru Aca Englez, nježan k’o maslačak, obojica fanovi Frajli, vojvođanskog tanga. Rekli su mi da sam demode.

Gledao sam ogledalo i tamo vidio samog sebe. Isti ja, nema sumnje, ogledala rijetko griješe. I mislio sam kako sam mogao biti i drugačiji nego što jesam, na primjer ljepši, što bi mi olakšalo neke puteve u životu, ali bi mi tada neki zavidjeli na ljepoti pa sam bio zadovoljan ovim što jesam, skromno sam zaključio.

Bila je malo tijesna. Htio sam probati i broj veću. Ali nisam mogao jer ovu nisam mogao skinuti, a i da jesam oni veću nisu imali. Pokušavao sam, ali nije išlo. Imala je i onaj dio ispod vrata i tu je negdje zapelo. Rekla mi je prodavačica da dođem za sedam dana kad se vrati njen šef koji će mi otkriti tajnu kako da je skinem, a da mi glava ostane na ramenima, da ostanem u komadu. Zahvalio sam joj što je ljubazna i izašao van s namjerom da odem u Beograd po kacigu, a ako ni tamo nemaju da odem do Rima jer tamo sigurno imaju, bar od čukundede, sigurno je neko čuva na svom tavanu. A usput ću se slikati pa staviti slike na internet da opravdam novac uložen u kompjuter. Tu sam kupio sjemenke bundeve da ponesem u Kanadu ako oni tamo nemaju. Moram nešto grickati tokom utakmice, to je tradicija, zanimacija za zube, sport za zube. I baš tu naiđem na još jednog prijatelja.

- Znam, znam – veli on odmahujući rukom. – Znam, čudan sam ti, misliš da sam pretoplo obučen jer nosim četiri džempera, rolku, zimsku jaknu, rukavice i dva šala, a imam i tri para čarapa, od kojih jedan par uopšte nije isti, pa i nije par nego se radi o različitim soknama – rekao je on jer je bio neobično topao zimski dan. – Ali ajde ti vjeruj meteorolozima i njihovim tromjesečnim prognozama – nastavio je dok su mu ispod šala samo oči izvirivale. – Čudiš mi se, znam, ali i ja se čudim pogrešnoj prognozi meteorologa koji su prije tri mjeseca za danas najavili znatno hladnije vrijeme i moguću kišu, i hladan vjetar iz pravca Maglića, i to ne običnog nego onog bačkog, odakle ni čips nije rijedak.

Bio je poznat po tome što je u gimnaziji nosio duplu pernicu, dok su ostali u džepu imali samo običnu olovku i penkalo po kojem je Hrvatska poznata u cijelom svijetu. Čim nekud odeš i kažeš penkalo, odmah znaju da si iz Hrvatske, a ako kažeš Hrvatska oni se odmah sjete penkala, kravate i skijaša Kostelića, pa čak i pate malo jer ih smeta što si i ti na neki način prvak svijeta, posebno ako uzmemo i hrvatske kauboje što igraju rukomet. Kao što te neobično poštuju kad kažeš da si iz Srbije jer znaju da si ti isti Novak Đoković, ako ne i bolji. Ili zlatni odbojkaš, plavi orao, najbolji na svijetu u tom sportu koji se igra na skoro više od pola kontinenata. Imao je on četiri gumice, taj moj prijatelj, od toga dve mirišljave, set flomastera od 36 boja, drvene bojice ako nešto bude trebalo podvući, kistove koje je koristio posljednji put u osnovnoj školi, onu olovku koja ima četverobojne uloške u sebi, nalivpera, rapidografe, pa čak i tempere i korektor ako bude pisao pa pogriješio. Volio je pune pernice, imao je opremu kompletniju od najbogatijeg osnovca.

Otišli smo u obližnji kafić. Na zidu je stajala slika, i to maturska. Ali ne Titova nego je neko stavio Davida Hasselhoffa. Bio je ozbiljan na slici, u skladu sa situacijom u našoj zemlji. A pored njega je, jednako obučen i jednako ozbiljan, bio konobar, isto na slici. I taj je konobar sišao sa slike i pitao nas da li bismo nešto popili ili smo samo došli sjesti da se ugrijemo.

- Hoćemo li po coca-colu? – pitao sam prijatelja.

 - A ne, ja to ne pijem, to je čisti otrov.

 - Pa šta ćeš ti?

- Ja ću fantu. To su čisti vitamini iz najboljih naranči, čisto voće ekološki uzgojeno.
Konobar je donio šta smo tražili.

- E, nije nam stigla danas ova što pere čaše pa ih nismo oprali jer to nije naš dio posla, nisam ni plaćen ni kvalifikovan za to. Ali evo ove, isto je od fante. Samo pazi, pij s ove strane, vidi se karmin gdje ne bi trebao ako si gadljiv – ljubazno je objasnio konobar mom prijatelju.

Ja sam pio na slamku jer mi je smetala žičana rešetka koja je štitila od paka. I to s pravom, jer je odnekud baš tada doletio pak i pogodio me u glavu. Ali me kaciga spasila.

Malo se raskomotio moj prijatelj, skinuo je dva džempera i odmotao jedan od dva šala, a onda otišao u toalet i namočio vrat vodom da se malo rashladi. Bio je u istom pletenom prsluku, koji je nosio i 92. ali je onda bilo demode, a sad je mode, i u trendu. Nekada je nosio tregere, a iz praktičnih razloga je prešao na kaiš. Jedan ga je svakodnevno psihički maltretirao. Volio je natezati njegove tregere i odapinjati ih što je mom prijatelju smetalo. Jednog dana je moj prijatelj došao bez tregera, imao je kaiš. Skinuo ga je sa hlača i izudarao siledžiju kao što je ćaća tukao Ivu u Jelenku kad je Ivo vikao „nemoj, ćaća“, zbog čega sam ja zamrzio toga glumca koji je glumio ćaću.

- Je l’ još koristiš one dodatke za ishranu, onaj hormon rasta?

- Ne. Dovoljno sam narastao. Imam 232 centimetra i mislim da ne treba pretjerivati.
Čudno su nas gledali u kafiću, kao da smo neki čudaci iz crtića, ja s tom kacigom, on 232 centimetra visok. Smijala su mu se dva bildera u uglu.

- Šta je, bikovi, jeste li spremni za sajam? – odbrusio im je.

- Da znaš da jesmo, idemo i na sajam zodijačkih bikova. Razmjenjujemo iskustva iz prošlosti, ali i iz budućnosti – odgovorili su uglas.

Nismo htjeli pričati o problemu globalizacije i diktatu velikih sila jer nismo bili dovoljno pametni za to, a nismo znali o čemu dva prijatelja mogu pričati nego o politici. Zato smo u nastavku druženja samo šutjeli jer nismo bili ni dovoljno duhoviti, inače bi smo pisali za „njuz“. Šutnju je prekinuo moj prijatelj kad je upitao koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.40. Minutu kasnije pitao me opet koliko je sati. Rekao sam mu da je 12.41.

- Tako sam i mislio – kazao je i otpio još jedan gutljaj.

Na kraju smo se pozdravili bez rukovanja i rekli jedan drugom da se vidimo u nekom narednom periodu, koje će, prema prognozama, sigurno doći.

(nastaviće se uskoro u drugom dijelu i biće bolje od Ramba 2)

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto…“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.

Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,……“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,… „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.

Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,…“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.

Jednom davno. Mladi i smjeli gorostas na vjetru je prkosio svojim snažnim i vitkim tijelom. Onako naočit i izdvojen od ostalih bio je meta ogovaranja i spletkarenja.

„Vidi ti samo njega kako se samo hoće. Ma pitao bi ja njega da je na mom mjestu s kakvim strahom se jesen čeka.“-jedan kržljav i pakostan komšija stalno je zapinjao za njega.
„Ma ničija nije do zore gorila moj kumašine, pa neće ni njegova“-omaleni plećati „komšo“ zajedljivo se odnosio spram gorostasnog komšije koji se od svih izdvojio ljepotom i svojim mjestom.

Međutim on se nije obazirao na njihove zajedljive komentare i priče. Pravio se da ništa nije čuo i da čak ne naslućuje njihovu zavist. Ustvari znao je da svojom gordošću još više podstiče njihovu mržnju. Čim bi osjetio njihove poglede i lažne osmjehe on bi se još nekako više isprsio kao kakav ruski vojnik na kakvoj paradi. Pa još kad se okiti i kao ordenjem istakne sve svoje vrline.

„Najsnažniji, najveći, najotporniji,…“-bilo ih je još, orden na ordenu.

Osjećao je kako mu se pluća šire i rastu, osjećao je i vjetar kako mu mrsi i upliće ruse kose. Osjećao je snagu, onako jedar i stamen kao prirasto za mjesto svoje.
Godinama je tinjala ta komšijska zavist. Od silne zavisti i muke. Od stalnog zakretanja i neki od nji se još usukaše i zakržljaše, islabiše od jeda i pakosti te onako neugledni nestadoše bez traga. Prorijedilo se društvo.

Dospijevali su novi naraštaji, ali gorostas se nije dao. Imponovala mu je njegova ljepota, visina i snaga. Njegova gordost rasla je sa svakim sunčevim zrakom, sa svakom kišnom kapi koja se slijevala niz negovo čvrsto izvajano tijelo. Njegova kosa srebrila bi se od kišnih kapi kao najljepši ukras na prazničnoj trpezi.

Vremenom popusti komšijski interes, te ostade gorostas samom sebi za brigu. Prestaše ogovaranja. Uvidjevši da nisu mogli ničim da naruže njegovu ljepotu i pobjednički stav. Uvjerivši se u njegovu nadmoć posvetiše se sebi i svojim malim zadovoljstvima. Neobaveznim razgovorima.

Bio je sam. Sam samcijat. Dobrih prilika odavno nije bilo na vidiku. Daleko je bio odmakao od ostalih koji ga nisu mogli pratiti.

Jedna Jela. Klecala je od njegova pogleda. Znao je on to. Pustio je da pati. Brzo je venula i svenula. Poražena oboli i osuši se. Nije bilo one ljepote te sva nekako poružni i poguri. Njeno vito tijelo bila je samo ruina. Preboli on Jelu.

Nije se mnogo kajao. Sve nekako se tješio da nije život samo jedna prilika, da svakoga čeka njegova sreća i stoga se mora pažljivo birati.

Godinama kasnije za oko mu zapade Iva. Rasla i stasala pokraj njega. Godinama je nije primjećivao, a ona je bila tu. Svijala se i uvijala oko njega, ali on ni da trepne na nju. Vremenom ljubav kod Ive poče da se hladi te se sva nekako opruži i opusti. Zapusti kao da joj više ništa nije važno. Prepusti se sudbini. Kopnila je dugo i sporo. Kao po nekoj kazni, ako je uopšte i bila kriva što voli nekoga koga nije dostojna. Vremenom Iva nestade u očima njegovim.

Savjest ga je pomalo posjećivala. S vremena na vrijeme zapitao bi se gdje griješi. Čak sebi priznade da im je trebao pružiti šansu. Ali nije.

Prolazile su prilike jedna za drugom. Nećkao se. Izvoljevao. Čak i neke dobre prilike počeše da ga zaobilaze u širokom luku. Vitka i rumena Joha, lica kao snijeg bijela Breza i još neke. Dunja, Višnja. Skrasile se u drugom zagrljaju.
Primjetio je to. Bio je svjestan svojih grešaka i odluči da se mijenja.
Išlo je to sporo. Mijenjao se. Pogled mu nije bio više tako samouvjeren. Izgubio je sampouzdanje.

„Ja sam Imela, a ti?“-umilnim glasom probudila ga je iz drijemeža.Onako bunovan i drijemljiv zbuni se. Trljao je oči i gledao u posve neobičnu priliku pokraj sebe. Nije imala ništa što bi je činilo ljepoticom. Osim nakita.
„Znam. Znam sve o tebi. Mnogo sam šta čula.“-reče mu Imela.

Dugo je blijedo gledao u nju. Nije mu bila prilika. Nepristala. Neugledna. Bojao se da pokaže svoje mišljenje, ne sviđanje. Bojao se da ne učini po ko zna koji put grešku. Bojao se da neće biti više prilika.

„I ovakva kakva je ipak je prilika.“-pomisli.
„Nemam šta izgubiti.“-pomisli dok ju je gledao.

A ona se samo smješkala. Kao mače kandžama vješala se o njega. Umiljavala kao gladno dijete oko materine sise. Golicala ga. Škakljala.
Pokušavao je ostati ravnodušan prepuštajući joj igru. Rasla je u njegovim očima. Navikavao se na njeno društvo. Jutrom bi se budio i tobož mrzovoljno zagledao i tražio je pogledom. Ulazila mu je pod kožu. Nije sebi to smio priznati.

„Imela. Da nismo malo požurili?“-upita je jednom pred samu jesen.
„Ostaviću ti zimu da razmisliš. Čekaću strpljivo do proljeća. Obećavam da ću poštovati svaku tvoju volju.“-reče i odistinski se primiri.

Gorostas se povuče u sebe. Isključivo se posveti sebi i svojim razmišljanjima. Zima je bila duga. Gotovo u polusnu pola zime provede. Borio se sam sa sobom. Lomio se. Tražio argumente, iznosio krivicu i optužbe. Pronalazio mane. Samoću nijedan advokat ne obori.
„Pružiću joj šansu.“-odluči.

Probudi se ranije nego obično. Zima se zadnjim ledom okovanim kandžama držala za snijegom prošarane vrhove. Čas bi odlazila, dok bi časkom ljutim mrazom opominjala da još nije svoje rekla.

Po prvi put osjeti glad. Pomisli još je zima i još sam snen te mi se samo učini.

Imela je bila tu. Čekala je svo vrijeme na njegovu odluku.

Bio je mart. Imela je bila lijepa. Sva raskošna, nakićena mnoštvom zelenih cvjetova. Gorostas se malko uplaši svoje nagosti.

„Ništa se ti ne ometaj. Tek ćeš da me vidiš. Kad se ja nacifram ima svi da se okreću za mnom.“-umilnim glasom se mazila.

Gorostas se prepusti. Uživao je u njenom dodiru. Bila je svugdje oko njega. Dodirivala. Ugodno golicala i peckala kao travkom po usnulom dobronamjerniku u debeloj hladovini. Prijalo je. Ponekad bi se malko tijelom pokušavao odmaknuti, odbraniti. Pokušavao je uživati i dozirati dodire. Ali nije išlo lako. Sve teže i teže.
Prođoše mjeseci. Imela je učinila baš kao što je i najavila. Nakitila se nakitom kakvi još niko ne vidje nadaleko. Grumenje bijela biserja na svakom dijelu tijela.

„Bila je u pravu.“-pomisli.

Prepusti se skroz. Ljepota njena bješe neviđena. A tek što je umijela da pripovijeda..

Pričala je o keltskim sveštenicima Druidima, obožavaocima njenih predaka. Izučenim sveštenicima, sudijama i iscjeliteljima. O mitovima i legendama , o bijeloj zmiji i nebrojenom blagu koje čuva, o zlatnoj jabuci i ljekovitim travama o vješticama i njihovim metlama.

Prepusti se gorostas. Dolazili su mnogi parovi, zaklinjali se na ljubav pred njenom ljepotom. Njeni ukrasi i nakit postade nadaleko tražen. Gorostas popusti svim njenim zahtjevima, prepusti joj tijelo. Dušu joj predade. Od siline ljubavi osjeti slabost. Nemoć.

„To mora da je ljubav. Samo ona zahtjeva kompletno davanje.“-zaključi gorostas ulazeći u prvu pravu zajedničku zimu.

Nije bio sam.

Došlo je i proljeće. Izmoren i malaksao borio se za zrak. Imela je tražila ljubav. Imela je uzimala sve. Imela je cvjetala takvom snagom da su dolazili da je gledaju. Gorda na svoju ljepotu još više nakita iznjedri. Što su joj ga više uzimali ona se još više kitila bijelim biserjem. Plijenila je ljepotom, uzdisala za pažnjom i divljenjem kojim je bila obasipana od poklonika koji su joj u pohode dolazili. Zaboravi na svog gorostasa. „Pa zar nisi baš ti tražio bezuvjetnu ljubav. Tvoja sam. Nisi valjda ljubomoran?“-spočitavala mu je njegovu zbunjenost i objašnjavala slabost dok se smijala.

Pokori se. Prepusti.
Jak vjetar stade lomiti ga. Trgati. Jak vjetar htjede pokidati svu ljubav. Isprsi se gorostas. Htjede zaštiti svoju sebičnu ljubav. Njegovo islabjelo tijelo opiralo se. Branilo. Jedan snažan vjetar skrši mu volju.

Pokleknu.
Pokleknu po prvi put.
I  bi zadnji put.

„A šta bi s mladićem s početka priče?“-upitah vremenjaka čiji je sat uveliko otkucavao sekundaricom štapa i poluraspale cokule.
„Bolje je prošao.“-reče mi.
„Želio je bijele plodove Imeline pod kojim se zakleo. Želio je da otruje sebičnu ljubav koju je gajio.“
„I?“
„Zakasnio je ili bolje reći stigao u pravo vrijeme. Gorostasa je zatekao polomljenog i trulog. Sebična Imela ubila je oboje. Valjda je naučio.“- pohabani ranac već je bio na leđima.
„I u gustoj šumi slika priliku pronađe.“-nastavi težačkim korakom niz izlokvani put alejom treperavih Breza koje su sve vrijeme mirno slušale priču koja oduzima dah. Baš kao i ja.

slika pozajmljena sa neta