Opisna ocjena: krajnje traljavo, ali prolazno, ali krajnje traljavo. Pačja škola. Pačja posla.

Kako je sve to krenulo?

U Hrvatskoj je godine 2004. Big Brother pušten u rad svečano i podmuklo, ali stidljivo i nedužno, kao omiljena zabava za cijelu obitelj, a to je i bio i kroz svoju drugu, i treću, i četvrtu, i petu sezonu, ne pomaknuvši se s mrtve točke. (Televizija RTL – koja samu sebe nepismeno zove “RTL Televizija” – bila je i ostala toliko nespremna i zatečena rođenim projektom da se nikad nisu sjetili potražiti nekoga tko bi na hrvatski bio u stanju prevesti naslovnu sintagmu “Big Brother”, pa je ona do dan-danas u Hrvatskoj ostala neprevedena, zato što Hrvati veoma drže do svojega jezika.)

Što mi imamo od prvih pet sezona hrvatskoga Big Brothera??? Pa imamo to da i dan-danas uvažena gospoda novinari znaju na ulici prepoznati mutavoga Alena Macinića!!!! Vi procijenite je li to malo, dovoljno ili puno i nemojte se stidjeti, sigurna sam da volite procjenjivati!!!!

Da nastavim. Trebali su se slučiti sreća, kairos i serendipity pa da se vidi kako od Velikog Brata, ako ne u Hrvatskoj, onda bar u regijunu, ipak nešto može biti, ali da su njegovi montažeri, producenti, režiseri, scenaristi, urednici, čitava stanarska postava, svi odreda, unatoč godinama staža, i dalje beznadni diletanti!!!!

Kako i zašto??!?

Prvih su dana ovogodišnje sezone Velikoga Brata gledatelji prvoloptaški, pokazavši zavidan stupanj tko naivnosti tko površnosti tko povodljivosti, puno komentirali dvoje patuljaka. No veoma brzo i zadnjem su se skeptiku i mužjak i ženka mišlju, riječju, djelom i propustom predstavili kao posve normalni i obični: i Milan Grahovac i Ema Šuker ispostavili su se kao krajnje dosadni i bezvezni te eo ipso i ipso facto kao svima drugima pa i nama samima posve ravnopravni i jednaki!!!! Nastup ovih dvoje patuljaka imao je smisla samo utoliko da pokaže svima skupa kako im je i koliko njihov hendikep uzaludan.

Nadalje, ja ne znam kako tko, ali ja cijelu sezonu nisam uspjela uočiti razliku između (abecednim redom prezimena, da se tko ne uvrijedi) Dražena Bogdana, Tamare Đorđević, Antonije Jovanović, Nikole Maurovića, Radiše Miljkovića, Nikole Nasteskog, Đorđa Rkmana, Dragane Strahinjić, Mile Tokić i Vladimira Tomovića, a od njih ne bih razlikovala ni Soraju Vučelić da joj zubi nisu grob do groba. Čim si sredi zube, Soraja će Vučelić postati jednaka svima njima i drugima, gnjavež i koncentrat dosade, te se ničim neće izdvajati!! Doduše, i zašto bi?!

Sve u svemu, bilo je sramota i grehota gledati kako se primjerice inzistira na oblačenju stanara u kostime kokošiju, zabavi primjerenoj maškarama u dječjem vrtiću, ili u nekakve izmišljene likove, pod nepotrebnim gospodstvom “misteriozne žene-lavice”; žalosno je bilo što je generalni sponzor neki anonimni “Herbafast”, koji dila neke sumnjive tablete, kreme i napitke; a kad sam ugledala jeftine, jadno dizajnirane i sadržajem siromašne službene web-stranice, htjela sam i osobno intervenirati…

U konačnici, sve je ispalo suprotno od onoga što je nekompetentna ekipa montažera, producenata, režisera, scenarista i urednika bila zamislila i predvidjela: ono što su oni bili kadri unaprijed osmisliti pa servirati bila je smrtna dosada; a kad im se u kući zabava omakla nehotice, oni nisu znali što ni kako!!!! Sezonu su im na svojim leđima iznijeli Nemeš i Marijana. Cjelokupna ekipa iza kulisa čitavo se vrijeme šlepala, pokazala se nesposobnom improvizirati, te su se uporno, doslovno, kao pijani plota, po slovu zakonitosti formata reality showa ali ne i u njegovu duhu, držali vlastitoga unaprijed smišljenog, ponižavajuće skučenog okvira, kao da smo mi neko tamo generičko gledateljstvo od 5 do 75 godina, a ne već sasvim ozbiljna, respektabilna, krvi žedna publika.

I to sve nije ništa novo!! Evo, naprimjer, čula sam da je 2007.g. srpski Veliki Brat prekinut uoči samoga finala zbog, kako sam shvatila, prometne nesreće u kojoj je poginulo troje prabivših, davno ispalih istosezonskih stanara. Prestrašno!!!! Montažeri, producenti, režiseri, scenaristi i urednici Velikoga Brata da pokazuju pijetet, obzir i decentnost??!? Da se skanjuju i ustručavaju eksploatirati nekoga ili nešto??!? Pa gdje to ima???? To je contradictio in adjecto!!!! To je oksimoron!!! To ontološki status ima kakav i ksilosideron!!!  Tu nešto ne štima!!!! U uznapredovalim demokracijama i u trulom kapitalizmu, gdje svi mi hoćemo pripadati, gdje se zabava shvaća ozbiljno, kao biznis i industrija a ne kao dokolica, uslijedio bi svima njima skupa kolektivni otkaz velik kao kuća!!! Pa nek si stave prst na čelo!!!! Prekidati zabavu i užitak??!? Ma znate kaj, odite zurite u sunce, ili tako nešto…!!! Shvatite!!!! Treba opet krv da padne, ali ne kao tada, naknadno i u offu, nego baš u kući Velikoga Brata krv da padne, to treba!!! Da padne krv!!!! U kući, dok show traje!!!! To treba!!! U direktnom prijenosu!!!! Dokle valja čekati??!? Dokle čekati ubojstvo ili samoubojstvo pobjednika??!? Kakvog superfinalista barem, ili finalista??!? dokle???? To ja pitam vas, gospodo iza kulisa, i izvolite mi dati jasan, razgovijetan i decidiran odgovor, jer vam to pitanje ja postavljam jasno, razgovijetno i decidirano!!!!

Ekipa koja ovdje proizvodi što lokalne što regionalne varijante Velikoga Brata krajnje joj je vrijeme da nauči neke stvari. Recimo:

Stvari se moraju započeti, ali i privesti kraju, a ne da se razvlače kao glista. Priča mora biti cijela, uključujući glavu i rep, prolog i epilog. Svoju publiku neka ne potcjenjuju, jer će im se to osvetiti!!!! Publika je spremna, čak i ako ona sama nije svjesna vlastite spremnosti, a taman da i nije spremna ili svjesna, publika je voljna!!!! Neka je izvole odgajati, pomicati joj granice, iznenađivati je, zabavljati je i pružati joj užitak!!!! A ne ovakvim fušerskim poluproizvodima zloupotrebljavati joj strpljenje i vrijeđati joj inteligenciju!!!! Neka se gospoda iz redakcije reality showa izvole konačno sabrati, neka se prestanu stidjeti i ženirati!!! Neka proizvedu napokon reality show kako bog zapovijeda, ili se povuku, a proizvodnju zabave i užitka prepuste struci!!!! Jer ovo što mi sada ovdje imamo, kamo to vodi, to neka se zapitaju!!!!

Zasluge za kakvu-takvu prolaznu ocjenu pripadaju dakle isključivo Nemešu i Marijani. Svojemu cijenjenom čitateljstvu ostajem dužna iznijeti slučaj Nemeša, Marijane, te Nemeša i Marijane, te izložiti što ja o tomu mislim i smatram!!!! Drugi put!!

A sad doviđenja!!!!

Sofoklo (497./496.-406./405. g. pr. n. e.), grčki tragičar

Fotografija je preuzeta sa strane  http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/19/Sophocles_pushkin.jpg

Svoje sam doprinose ovdje zamislila orfejski, kao katabazu i osvrtanje. A gle sad! Potrefilo me pisati prvi tekst na dan kada se ništa ne događa!! Kaje danas, praznik??!?

Nema novosti u aferi s “elitnom” zagrebačkom prostitucijom, prošao Veliki Brat… Ništa.

Kaže, suša i glad u Somaliji… Pa kvragu sve!!! To je bezočna laž, koja je još kad sam se ja rodila bila bajata!! Uz koju se servira galerija “uznemirujućih” ali “agencijskih” fotografija izgladnjele i bolesne djece! Manemoj!!! Kao da ja i bez agencija za fotografiranje izgladnjele i bolesne djece i njihovih fotografija izgladnjele i bolesne djece ne znam kako izgladnjela i bolesna djeca trebaju izgledati!!!

U Vodicama golišave djevojke, šareni kokteli, pjena-parti. Kakav je to užitak i zabava, paroksizam hedonizma, u kojemu ja ne participiram??? Pseudo i nikakav!!! Jer da je to užitak i zabava, ja bih participirala!!!

Modni Mačak. Javljaju da se Modni Kreten uslikao! Spirine i pomije!! Javite mi kada Modni Kreten vrat slomije!!

Evo o čemu bih ja htjela biti obaviještena i što bih ja htjela znati: ispod kojega je kreveta, kao u Tarantinovu filmu, Dolores Lambaša-Dikan (a, ne, ja je nisam zaboravila!!) pronađena nasmrt izbodena nožem; je li izašla kakva nova studija o Schlegelu; je li skoro na Jadranu viđen tajnoviti Kinez-milijarder sa svoja četiri dvojnika i flotom jahti te ima li preživjelih; što poručuje Danko Končar; kada će neokrunjeni kralj bakra već jedanput biti okrunjen; je li izašao najnoviji udžbenik recimo stranih jezika ili kad će; tko čuva Gabicu; hoće li Atena iznjedriti anarhiju, a bio bi red, s obzirom na Sokrata.

Zašto nitko nije otišao u Knin i napravio reportažu???? O kakvom mi to istraživačkom novinarstvu pričamo??!?

Slika Michelangelo Buonarroti, Pietà (1497.-1499.), Bazilika sv. Petra, Rim preuzeta je sa strane wikimedia.org

Kandidata je pažljivo birala komisija ozbiljna i detaljna pri procjeni osobina poput one na regrutaciji budućih vojnika. Nagrada je iznosila 50 000 evra za sto dana koje je trebalo da provede u flaši. Pored flaše su se smjenjivali reporteri koji su pratili šta kandidat radi i redovno su izvještavali šta se trenutno događa, baš kao što sportski komentatori prenose fudbalske utakmice putem radija. Postojala se i specijalne emisije s raznim gostima i analizama svakog dana posebno. Za vrijeme dok je takmičar spavao prepričavane su njegove dnevne aktivnosti, a čitane su i poruke slušalaca poslane mobilnim telefonom. Najčešće su ga podržavali, ali bilo je i onih koji su se javljali da kažu da ga mrze. Poruke su bile većinom kratke, nazivali su ga carem i kraljem, govorili su da je “ekstra” i “super” i da ide do pobjede.

Uvedeno je i glasanje. Budući da je bio jedini takmičar, glasalo se za “da” ili za “ne”, da li da pobijedi ili da ne pobijedi. Za neodlučne slušaoce željne glasanja postojala je i opcija “još ne znam”. Prihod od poruka išao je u dobrotvorne svrhe, onima koji još nisu imali jahtu, ili su imali samo jednu, i to kraću od dvadeset metara.

Bobana su na početku programa uveli u laboratoriju. Tu su mu pokazali staklenu flašu zapremine jednog litra u kojoj će provesti narednih sto dana. Onda su ga uveli u laboratoriju u kojoj su ga smanjili kao u filmu Draga smanjio sam djecu. U snu su ga pincetom ubacili u flašu kroz otvor na vrhu, a zatim su ga sličnom metodom povećali kao u filmu Draga povećao sam djecu. Sada je Boban bio veličine plastičnog vojnika, jednog onižeg. Uskoro se probudio i stao na noge. Pogledao je oko sebe i vidio staklenu flašu i na njoj etiketu sa svojim imenom, a na vrhu flaše je bio mikrofon da bi se čulo šta govori. A onda se okrenuo prema radio-reporteru i podigao palac kako bi dao do znanja da je sve u redu. Bilo je to okruženje u kojem će provesti narednih sto dana i izaći slavan. Bio je uvjeren u to jer su mu tako rekli poslodavci.

Takmičar se brzo privikao na nove uslove. Prenosi su počeli, a broj slušalaca je bio iznenađujuće velik. Čitave porodice su sjedile uz radio-prijemnike i slušale šta Boban radi.

„Boban se probudio. Boban se počešljao na desnu stranu. Boban je obuo svoje male čarapice, one iste od juče. Boban je sjeo uz rub flaše i posmatra vanjski svijet. Boban je pojeo sendvič sa paprikom. Boban se počešao po guzici…“, stizao je izvještaj.
„Jao, super, pa ovo je zanimljivije čak i od statusa na Facebooku!“, komentarisali su slušaoci.

Ulice su postajale praznije, a i dječja igrališta jer su skoro svi nestrpljivo čekali novosti iz flaše. Čak se i u kafićima počeo slušati radio. Ljudi su jedva čekali da čuju šta će Boban napraviti ili reći, hoće li opsovati možda. Oni su prepričavali šta Boban radi, šta je rekao, šta je jeo. Novine su bile pune naslova, a djeca su preko mobilnih telefona umjesto zvuka za poruku dobijala neku Bobanovu upečatljivu i popularnu izjavu.

Tokom prvog mjeseca boravka u flaši izašao je i album sa sličicama koji se odlično prodavao. U novinama za mlade pojavio se i Bobanov poster u prirodnoj veličini. To nije bilo teško s obzirom da je bio visok jedva tri-četiri centimetra, pa je većinu postera zauzimala flaša.

Kako ne bi postalo dosadno, producenti su koristili razne ideje. Da bi dodatno povećali slušanost oni su jednoga popodneva u flašu uduvali dva gusta dima zapaljene marihuane. To je bilo dovoljno da Bobana omami, iako je s negodovanjem gledao dim koji je ulazio. Komentator je bio oduševljen. Isto je bilo kad su jedne večeri Bobanu ulili skoro pola decilitra domaće rakije. Budući da je bos stajao na potopljenom dnu flaše, alkohol je brzo prodro u njegovo malecko tijelo. Boban se napio. Slušaoci su se u tišini okupili oko radija, a komentator je prenosio:

„Boban je upravo počeo pevati. Boban je zaplesao. Boban psuje. Boban je prdnuo. Boban priča o svojoj bivšoj devojci. Boban plače. Boban se sagnuo i pije rakiju…“, komentarisao je oduševljeno.
„Evo ga! Je l’ dobar?“, začuo se Boban, a komentator je ushićeno prenio informaciju kako je Boban upravo skinuo trenerku i izvadio penis. Više nije bilo dileme – Boban je najpopularniji čovjek u Srbiji. Ili najpoznatiji, jer bilo je onih koji su redovno slušali program i mrzili ga.

Narednog jutra Boban je imao težak mamurluk. Poželio je da se razgiba. Za fiskulturu je postojala posebna metoda. Flaša bi bila položena, a Boban bi legao i neko od zaposlenih bi flašu koturao po stolu da se takmičar razgiba. To je volio. Pored alkohola koji je bio redovan da bi Boban pravio budalu od sebe i bio zanimljiviji slušaocima, pazilo se ipak i na njegovo fizičko zdravlje. S plutenog čepa visila je vuna po kojoj se Boban verao da jača mišiće, ali su mu to brzo izvadili da se ne objesi u trenucima krize. Higijenu je održavao vrlo lako. Ulili bi četiri decilitra vode u flašu i promućkali. Izlili bi prljavu vodu, a unutra bi ostao samo čisti Boban.

Jedom su ga, da razbiju monotoniju ali i mamurluk, stavili na jedan dan u trolitarsku teglu s krastavcima, da mu promijene okoliš. Izašao je smežuranih nogu i pojeo je nekoliko krastavaca, a neki su bili njegove veličine. I imao je bocu s kiseonikom na leđima i ronio je među zelenim plodovima. Nekoliko dana proveo je i u pivskoj flaši jer je pivara platila reklamu.

Posebno zanimljivo bilo je kad su ga u flaši odnijeli na šank popolarnog i posjećenog kafića. Ljudi su ga gledali, ali zbog stakla i glasne muzike nije najjasnije čuo šta pričaju. Neki je čovjek ostavio “Blic” na šanku. Na naslovnoj strani bio je upravo on, Boban. I vidio je da je zvijezda. Pa “Blic” ga stavlja na naslovnu stranu! „Boban se naljutio na samog sebe“, pisalo je velikim štampanim slovima između ostalih naslova, pravopisnih grešaka i vijesti iz crne hronike. Zaslužio je, na to mjesto se ne dolazi bez zasluga. A već na sljedećoj strani ga je karikaturista nacrtao kako stoji u flaši. Napisao je njegovo ime da se zna o kome se radi jer crtež nije bio baš uspješan, kao da je prirodno da ljudi borave u flašama pa se ne zna o kome je riječ.

Ipak, najviše efekta je bilo od alkohola, pokazalo se. Tada je Boban bio slušaocima najinteresantniji. Zato su ga organizatori često koristili. Tokom jednog pijanstva dali su mu mobilni telefon. On je čitavu noć pijan slao poruke koje su narednog dana, bez njegovog znanja i dopuštenja, čitane pred slušaocima. Prednjačile su one koje je slao trenutnoj djevojci, ali i bivšim djevojkama.

U pola pet ujutro Boban je, držeći telefon u ruci, zapjevao narodne pjesme. Imao je običaj da po noći pjeva. Bio je ozbiljan, lupkao je po staklenom zidu u ritmum, sav ozbiljan i zamišljen. Povremeno je žmirio dok pjeva, a nekad je čak i podizao ruke. Pijan je često pričao o svojoj intimi pred svima dok ga milioni nepoznatih slušaju. Lako su ga nagovarali na to.

Da bi ga provocirali i iznervirali i izazvali njegove burne reakcije, jednog jutra su pored njegove flaše stavili flašu rakije u kojoj je stajala kruška prosječne veličine. S druge strane bila je prazna flaša s brodom unutra.
„Je l’ se osećaš kao brod ili kao kruška?“, pitali su ga.
„Nabijem na kurac tebe i brod i krušku. Nemoj da me nerviraš. Od jutra sam u flaši.“
„Pa u flaši si već skoro dva meseca.“
„Jeste, to je tačno, ali sam i od jutra. Skloni te flaše, idu mi na živce.“

Znali su ga i po glavi dražiti dugačkim perom ili vrhom grafitne olovke. Boban je to mrzio i tada je glasno negodovao i psovao:
„Jebem li vam majku svima. Videćete kad izađem, kurca mi se napušite“, galamio je, a radio je bilježio najveću slušanost od početka emitovanja šoua.
Iste su mu noći s vanjske strane stavili miša, ali Boban se nije uplašio iako je miš prema njemu izgledao kao dinosaurus. Gledali su se kroz flašu, a tada je Boban naglo krenuo prema staklu i viknuo: „Haaaaaa!“, a miš je pobjegao. Boban se nadmoćno smijao.

Tada se sjetio svoje djevojke s kojom se posvađao prije ulaska u flašu. Polupijan je približio usta staklu, dahom napravio podlogu za pisanje i na njoj napisao početno slovo njenog imena i uokvirio ga u srce.

Bilo je dana kad su mu puštali pjesme koje voli, ili koturali flašu po stolu, a on se prevrtao unutra. To je jako volio pa se smijao. Volio je i viceve pa su ga nekad i tako zabavljali, a on se onako malen smijao. Onda su mu za nagradu ubacivali vatu natopljenu rakijom. Javio se debeli reporter duge kose i iritantnim glasom rekao:
„Da vidiš kako pobudali kad mu damo da pije. Neki dan je izvadio kurčić i pokazao. Evo ga, je l’ dobar, vikao je iznutra, pa smo mu dodali još rakije da mu ga da po iskrenosti, zapalili marihuanu i dunuli dim unutra. A on viče iznutra ‘mamu ti jebem’, a kasnije vrišti od smijeha i skida se i viče ‘gle kurčinu, gle kurčinu’ i drži kurčić i uvlači usne coktajući kao kad se konju želi dato znak da stane ili da krene…“, pričao je, ne krijući zadovoljstvo, glumac koji je radio kao voditelj emisije.
„Drugi dan je cedio vatu pa lickao rakiju koju je iscedio, treći dan plesao, četvrti pevao, a peti plakao. Ma super nešto. Ekstra program!“

Opet su mu dali piva i on se napio sretan što će uskoro izaći. Zapjevao je i zaplesao u flaši. „E da mi je još neka partnerka tu, video bi žurke“, rekao je direktno u program.

Čuvši to, organizatori su najavili, da on ne čuje, da će mu dovesti ženu idućeg dana. Narod to voli gledati, to će biti pun pogodak, mislili su. Još ako dođe do seksa stići će se do toga da 80% ljudi sluša emisiju.

„Imamo iznenađenje za tebe“, rekli su mu, a onda mu ubacili jedva vidljivo biće koje su laserom povećali. Žena s naočalama mu se predstavila:
„Ja sam Anja Vojtekovska,“ izgovorila je ona grubim glasom.

Boban je nezadovoljno podigao obrve i zakolutao očima, a onda joj okrenuo leđa i okrenuo se prema ljudima iz producentske kuće.

„Šta je ovo?“, uzviknuo je.
„Žena, Bobane. Imaš jedan sat intime ako želiš seks. Trenutak intime, tako smo to nazvali. Zatvorićemo te u ormarić, stavićemo flašu tamo da te niko ne vidi, da imaš intimu dok ne završiš.“
„S kim, ne vidim ovde ni lutku na naduvavanje, a kamoli šta bolje od toga.“
„Bobane, ne budi neprijatan prema dami.“
„Koja je to dama?“
„Popričaj s njom, možda ti se svidi.“
„Ma šta da pričam s njom, koji kurac? Pa više bih zajedničkih tema imao s onom vinskom mušicom našao što mi je neki dan sletela na rame kad ste mi noge natopili kiseleći ih u vinu, a ne s ovom droljom. I više bih pametnog čuo od te mušice. Ne vidim ženu toliko dugo i vi mi sad dovedete ovo stvorenje za koje, na prvi pogled, ni ne znam da li je žensko! Dobro da mi niste doveli onu Lunnu Lu! Šta će mi ova, pa ne bih je ni štapom dotakao, a nisam baš izbirljiv kad su žene u pitanju. Nemojte me tako vređati. Bolje da ste mi dali lutku na naduvavanje nego ovu. Pa jesam li ja tu za zajebanciju?“, vikao je prijetivši da će izaći van.

Za kaznu zbog neprihvatljivog ponašanja, producenti su mu doveli bivšeg komšiju s kojim je u svađi i sadašnjeg muža njegove bivše djevojke koji mu je govorio o intimi i koliko im je strastvena veza, a Boban je ljutito gledao iz flaše:
„Najeb’o si kad izađem, ja ti kažem. Nabiću ti ovu flašu u usta! I ne samo u usta!“

Konačno, kad je istekao period proveden u flaši, Bobana su izvukli iz nje i opet povećali i on je pred brojnim slušaocima doveden na razgovor.

„Reci miiii kako se osećaš“, pitala je ushićena voditeljka koja je svako pitanje počinjala sa „reci miiii“, a nakon svakog odgovora govorila „ok“ i gledala u papir s pitanjima.
„Super je, u flaši sam se super proveo. Povremeno sam osećao klaustrofobiju, kao da sam negde zatvoren, ali to me brzo prošlo. Bilo je dobro.“
„Ok. A reci miiii šta ćeš sad prvo da uradiš?“
„Sad ću najpre da se dobro odmorim.“
„Ok. Reci miiii šta planiraš dalje sad kad znaš da si pobednik.“
„Ne znam još, najpre ću da razmislim. Verovatno ću da ovo iskoristim ovo novo nezaboravno iskustvo i da snimim rep album i napravim muzičku karijeru jer kako drugačije da ljudi čuju za mene. A možda se prijavim i za neki sledeći reality show.“
„OK. Reci miiii…“

Nakon zaslužene pobjede, pored slave i popularnosti, Boban je osvojio i nagradu od 0,8% popusta u svim “Maksi” radnjama, dvije gajbe pića po izboru, ali s povratnom ambalažom, kao i krstarenje od Ulma do Crnog mora Dunavom u flaši i to brzinom od skoro dva metra u sekundi, kao i boravak u flaši u jednom od najpoznatijih beogradskih kafića u trajanju od deset dana. A zatim i prekookeansko putovanje u potpalublju broda, smješten u gajbi alkoholnog pića, i konačno upoznavanje sa Jerryjem Springerom.

A producenti su osmislili i novi šou koji kreće uskoro. Ljude treba zabaviti.

Postojale su dvije vrste, glatka i bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren. Nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica, kao i za djecu u gorskim predjelima. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su dobro letjele, ako ste precizno gađali ugao gola mogli ste biti sigurni da će lopta tamo i završiti, ako je golman ne zaustavi. Odskakale su od zemlje baš koliko treba, ni više, ni manje, a i bile su prilično okrugle, baš kako lopte i treba da budu. Ono što je bilo posebno karakteristično je to da su bile ubitačne.

Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtijevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u Adidas sportskim gaćicama (onima koje imaju džepić na guzici u kojem se nosi maramica da se nos ne briše rukom) pa noge ostanu potpuno nezaštićene. Nije bilo raspravljanja da li je živi zid preblizu lopti, obično je od mjesta prekršaja bio dalje nego što treba. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine, a otisak lopte me i danas podsjeća na njegov silovit šut, tako da nikad nisam imao potrebu da svoje tijelo ukrasim nekom tetovažom. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta, dok smo igrali nogomet, tako se zvala ta igra koja je po pravilima dosta slična fudbalu, zviznula u glavu.

U finalu školskog takmičenja održanom 27. maja 1990. mislio sam se hat-trickom proslaviti pred jednom Marijom iz popodnevne smjene. Ali, dogodio mi se peh – lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu, među kojima je bila i Marija, pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš nastavnik ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike, ili kad je jedan stari mamlaz iz fizike šamarao djecu u kabinetu jer je u tome uživao. “Tigar” me tada spljeskao. Ubrzo nakon toga su se pojavili neki znatno opasniji „tigrovi“ na sve strane, i na istoku i na zapadu, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice. I od njih sam bježao, ali o tome drugom prilikom. Đaci su mi se smijali nakon nezgode, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nikad nije igrao nogomet, a ni fudbal, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara i držao im gumu u onoj ženskoj igri kad se guma preskače, a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz “Blica” što ponekad piskara kolumne koje vrijede nešto manje od probušene “Tigar” lopte. Sjećam se kako se taj 1990. zaljubio u Kaniđu.

Kad te “Tigar” zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak s nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
“Gdje si bio, nema te tri dana u školi?”, pitao bi nastavnik nekoga.
“Ja sam bio prehlađen”, odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
“Dobro. A ti?”, upitao bi drugog učenika.
“Ja sam pao s duda pa sam povrijedio ruku.”
“Hm, hm. ‘Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?”
“Išao sam vaditi krajnike.”
“Krajnike? Donesi ih sutra da ih vidim. A ti.”
“Mene je na tjelesnom pogodila lopta u nogu.”
“Gumena? Tigar?”
“Da.”
“Idi ti kući, odmori još par dana, nije se s tim dobro šaliti”, rekao bi razrednik.

Sjećam se kako je jedan iz popodnevne smjene tražio da ga pred start trke na 400 metara jedan od bombardera iz osmog razreda, inače ponavljač, pogodi gumenom loptom iz Pirota u guzicu. Ovaj je nasilnik to rado učinio, a rezultat je bio osvojeno prvo mjesto. Pobjednik je rekao da ga je toliko pekla guzica, kao da ga je bičem opalio po leđima, da nije ni čudo što je jurio kao vjetar.

Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
“Je l’ neko tetoviran? Je l’ neko imao potres mozga? Je l’ imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l’ neko ima strah od bajonete uperene u njega? Da li se neko boji mraka ili svjetlosti? Je l’ neko nekad pao s drveta na glavu? Je l’ nekome Gorčin rođak? Je l’ neko pogođen “Tigar” loptom? Takvi neka se odmah jave.”
Ja sam zbog karijere i minutaže uz “Tigar” loptu bio samo djelomično sposoban.

“Tigar” lopta je bila relativno jeftina. Ali, nezgodno je bilo kad se probuše obe “Tigar” lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, na staklo, na nož vlasnika prozora koji ste slučajno razbili snažnim udarcem, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju ove lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu iz Tvornice žigica “Drava Osijek” u onu rupicu da ispustimo malo zraka, koji je po sastavu dosta sličan vazduhu, ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i povrijedio palac kao da sam bosonog šutnuo kamionsku zimsku gumu. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervnog igrača, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko čitave glave da vam viri samo lice, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom kruženja oko Zemlje, tako je i nastao taj naziv).

Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostataka. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su najotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego “Tigar” u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povrijedi lopta. Ono što je bilo najvažnije, lopta je odlično letjela i imala je prilično okrugao oblik ako niste sjedili na njoj između dvije utakmice, ili kod kuće kad vam dođu gosti pa ste imali krizu sa stolicama.

1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Ionako to niko nije čitao jer je Gorčin bio dosadan i stalno je pisao jedno te isto, a normalna i pametna djeca su ga doživljavala kao ljigavu budalu. Direktor je zabranio gumene lopte do kraja školske godine, čak i medicinke. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja “Tigar” lopte u školu nakon direktorove zabrane i savjetovanja đacima da igraju odbojku, čak i dječaci.

U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u leđa na putu prema rašljama gola.

I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sam upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala “Tigru” i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje. I sve to loptajući utakmice gumenom “Tigar” loptom.

Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada zaposlenih u toj fabrici svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da djetinjstvo pamte, između ostalog, i po tome, po “Tigar” lopti.