I tako svaki dan, nekad u prvoj, nekad u drugoj, a onda i u trećoj smjeni. Nije mu teško jer Gordan voli svoj posao svjestan da je baš on taj koji ne dozvoljava da neko pivo pije iz flaše na kojoj je etiketa zalijepljena malo ukoso, nepravilno. U slobodno vrijeme Gordan se opušta uz internet, ili gleda fudbal. Voli Barselonu i Murinja, i serije “Lisice” i “Ono kao ljubav” jer je Gordan “urban lik u trendu”, tako je rekao. I zanimljivo je da nikad ne pije pivo. On voli samo vodu i sok od brusnice, nekad izabere ledeni čaj ili koktel, a samo ponekad toplu čokoladu.

A kad su ga jednom pitali da li je to naporno, da li je teško biti na tako odgovornom i važnom mjestu, on je rekao ovako:
“Jeste, velika je odgovornost, ali je i lepo. Znam da bi se mnogi menjali sa mnom. Ali ne mogu jer nemaju potreban talenat i znanje za ovo. Lepo je ovde, danas dva sata ništa nije naišlo, ali onda se pojavila jedna otvorena flaša i ja sam je skinuo. U tome je draž ovoga posla. Nisam još dovoljno stručan za pakiranje u gajbe ili da nadgledam ljude koji kontrolišu flaše, da pazim da ne gledaju levo-desno, da pazim da li oni paze, ali ima vremena. Ovde me je blizak prijatelj namestio preko veze, on je kontrolor gajbi, pazi da u svakoj ima biti tačan broj flaša. A ovde se svaka greška skupo plaća. Nedavno smo imali propuste na traci i znaš gde sad rade ta dvojica krivaca? Jedan je glavni moderator na sajtu najtiražnijih novina u Srbiji, pušta komentare koji smeju da idu i zabranjuje one koji ne smeju, i smišlja antibot pitanja. A drugi je glavni menadžer za moderatore na jednom od najposjećenijih informativnih sajtova u Srbiji. On je bio najbolji među nama, ali je mnogo razmišljao pa mu se potkrala jedna polupuna flaša i jedna s dve iste nalepnice. Otišao je i sad je moderator na tom sajtu, razdvaja loše komentare od dobrih, poželjne od nepoželjnih. Jako težak i stresan posao, ali i vrlo cenjen, donosi ugled i visok status u društvu”, rekao je Gordan i otišao na posao.

A ja sam otvorio jedan „tuborg“. Onaj u limenci.

Postojale su dvije vrste, glatka i bodljikava. Bodljikavu nikad nisam imao, ona je bila za zimske uslove i za klizak i zaleđen teren. Nju su pravili radnici obučeni za pravljenje zimskih guma za automobile. Ona je bila predodređena za djecu iz dobrostojećih porodica, kao i za djecu u gorskim predjelima. Zajedničko tim loptama bilo je da su bile sivo-crne i da su dobro letjele, ako ste precizno gađali ugao gola mogli ste biti sigurni da će lopta tamo i završiti, ako je golman ne zaustavi. Odskakale su od zemlje baš koliko treba, ni više, ni manje, a i bile su prilično okrugle, baš kako lopte i treba da budu. Ono što je bilo posebno karakteristično je to da su bile ubitačne.

Tko nije osjetio kako peče kad ga pogodi Tigar lopta, taj ne zna što je patnja. Stati u živi zid bilo je posebno iskustvo koje je zahtijevalo veliku hrabrost. Posebno u ljetnom periodu kad se igra u Adidas sportskim gaćicama (onima koje imaju džepić na guzici u kojem se nosi maramica da se nos ne briše rukom) pa noge ostanu potpuno nezaštićene. Nije bilo raspravljanja da li je živi zid preblizu lopti, obično je od mjesta prekršaja bio dalje nego što treba. Evo, dok ovo pišem desna noga mi i dalje lagano bridi i crveni se od šuta nekog špičastog Miroslava upućenog 1988. godine, a otisak lopte me i danas podsjeća na njegov silovit šut, tako da nikad nisam imao potrebu da svoje tijelo ukrasim nekom tetovažom. U petom razredu tri dana nisam dolazio u školu jer me lopta, dok smo igrali nogomet, tako se zvala ta igra koja je po pravilima dosta slična fudbalu, zviznula u glavu.

U finalu školskog takmičenja održanom 27. maja 1990. mislio sam se hat-trickom proslaviti pred jednom Marijom iz popodnevne smjene. Ali, dogodio mi se peh – lopta me pred dvije hiljade đaka u pubertetu, među kojima je bila i Marija, pogodila iskosa u lice i nos. Blokirao sam udarac, spasio mrežu i golmana, ali sam zaradio dobru šljagu. Ta je pljuska odjeknula jače nego kad je naš nastavnik ošamario jednog Milana iz reda do prozora jer je ovaj falsifikovao potpise svoga tate ispod učiteljevih pisama u kojima je Milanovog tatu obavještavao o Milanovim jedinicama iz matematike, ili kad je jedan stari mamlaz iz fizike šamarao djecu u kabinetu jer je u tome uživao. “Tigar” me tada spljeskao. Ubrzo nakon toga su se pojavili neki znatno opasniji „tigrovi“ na sve strane, i na istoku i na zapadu, opasniji i od lopte koja leti 300 milja na sat direktno u vaše golobrado lice. I od njih sam bježao, ali o tome drugom prilikom. Đaci su mi se smijali nakon nezgode, a smijeh se čuo i sa tribine na kojoj su pretežno bile smještene curice. Najglasniji je bio neki štrkljasti sa pubertetskim brčićima i pramenom kose preko jednog oka koji je dlanom desne ruke pokrivao usta dok se stidljivo smijao. Taj nikad nije igrao nogomet, a ni fudbal, stalno se družio sa curicama i s njima je igrao graničara i držao im gumu u onoj ženskoj igri kad se guma preskače, a zvao se Gorčin, baš kao onaj novinar iz “Blica” što ponekad piskara kolumne koje vrijede nešto manje od probušene “Tigar” lopte. Sjećam se kako se taj 1990. zaljubio u Kaniđu.

Kad te “Tigar” zvizne u lice ili butinu, slobodno možeš tražiti opravdanje za izostanak s nastave, čak nekoliko dana, makar u tih nekoliko dana pisali svaki dan po dva kontrolna. Niko neće sumnjati.
“Gdje si bio, nema te tri dana u školi?”, pitao bi nastavnik nekoga.
“Ja sam bio prehlađen”, odgovorio bi oporavljeni učenik, povratnik u školu.
“Dobro. A ti?”, upitao bi drugog učenika.
“Ja sam pao s duda pa sam povrijedio ruku.”
“Hm, hm. ‘Ajde, neka ti bude. Ali pozovi tatu da dođe na razgovor. Ti?”
“Išao sam vaditi krajnike.”
“Krajnike? Donesi ih sutra da ih vidim. A ti.”
“Mene je na tjelesnom pogodila lopta u nogu.”
“Gumena? Tigar?”
“Da.”
“Idi ti kući, odmori još par dana, nije se s tim dobro šaliti”, rekao bi razrednik.

Sjećam se kako je jedan iz popodnevne smjene tražio da ga pred start trke na 400 metara jedan od bombardera iz osmog razreda, inače ponavljač, pogodi gumenom loptom iz Pirota u guzicu. Ovaj je nasilnik to rado učinio, a rezultat je bio osvojeno prvo mjesto. Pobjednik je rekao da ga je toliko pekla guzica, kao da ga je bičem opalio po leđima, da nije ni čudo što je jurio kao vjetar.

Na regrutaciji su nas ispitivali da bi nas slali na dodatne preglede kod psihologa ili nekog specijaliste.
“Je l’ neko tetoviran? Je l’ neko imao potres mozga? Je l’ imao neko nekad tešku bolest? Da li neko piša u gaće dok spava? Je l’ neko ima strah od bajonete uperene u njega? Da li se neko boji mraka ili svjetlosti? Je l’ neko nekad pao s drveta na glavu? Je l’ nekome Gorčin rođak? Je l’ neko pogođen “Tigar” loptom? Takvi neka se odmah jave.”
Ja sam zbog karijere i minutaže uz “Tigar” loptu bio samo djelomično sposoban.

“Tigar” lopta je bila relativno jeftina. Ali, nezgodno je bilo kad se probuše obe “Tigar” lopte koje donesete na igralište, a nemate rezervnu. One se lako buše na trnje od ruža (bez obzira na boju ruža), na ostalo trnje, na staklo, na nož vlasnika prozora koji ste slučajno razbili snažnim udarcem, ali i na one metalne kurčiće što stoje na prečkama i stativama, a služe da se za njih zakači mreža. Isto tako, nekoliko puta sam imao ozbiljne povrede palca zahvaljujući šutiranju ove lopte. Toliko smo je napumpali da je bila pretvrda. Onda smo gurnuli šibicu iz Tvornice žigica “Drava Osijek” u onu rupicu da ispustimo malo zraka, koji je po sastavu dosta sličan vazduhu, ali se šibica slomila, dio je ostao unutra pa je lopta ostala pretvrda. I onda sam ja izbio dva puta sam pred golmana, vrhom kopačke (dobro, nije bila kopačka) loptu poslao pored istrčalog i nemoćnog vratara i povrijedio palac kao da sam bosonog šutnuo kamionsku zimsku gumu. A sad zamislite kad vas takva felširana, prenapumpana i djelomično smrznuta lopta zakači po uhu kad igrate u zimskim uslovima. Vi tada više niste ni za šta, treba odmah ubaciti rezervnog igrača, a uho treba pažljivo pregledati. Najbolje je nositi kape gagarinke tokom zimskog dijela sezone (gagarinka je ona kapa koja se navlači preko čitave glave da vam viri samo lice, prvu je ispleo Jurij Gagarin u kabini rakete tokom kruženja oko Zemlje, tako je i nastao taj naziv).

Zavisno od toga da li napadate ili se branite, ova lopta ima prednosti i nedostataka. Nije bilo problema oko udaljavanja živog zida na propisnu udaljenost. Svi su bježali ispred direktnog šuta, samo su najotporniji stajali ispred lopte. A bezazlenije je bilo kad neka druga lopta pogodi u mošnice nego “Tigar” u bilo koji drugi dio tijela. Isto tako, mnogi bi lakše podnijeli neprijatnost da budu strijelci autogola nego da ih povrijedi lopta. Ono što je bilo najvažnije, lopta je odlično letjela i imala je prilično okrugao oblik ako niste sjedili na njoj između dvije utakmice, ili kod kuće kad vam dođu gosti pa ste imali krizu sa stolicama.

1988. sam dobio dva dvominutna isključenja tokom jedne utakmice jer je sudija na školskom takmičenju procijenio da sam namjerno gađao igrača ispred sebe loptom. Petominutno isključenje dobio sam kad sam spomenutog Gorčina koji je sjedio u publici pogodio u lice. On mi se osvetio tako što je napisao članak u školskim novinama protiv kluba za koji navijam. Ionako to niko nije čitao jer je Gorčin bio dosadan i stalno je pisao jedno te isto, a normalna i pametna djeca su ga doživljavala kao ljigavu budalu. Direktor je zabranio gumene lopte do kraja školske godine, čak i medicinke. Imao sam i ukor to polugodište, ja i još četiri bitange. Jednom su našli nož, drugi je donio hiljadu petardi u školu, treći je u saradnji sa prvim bacio kinder jaja punjena karabitom u školski hodnik pa je sve zasmrdio, a četvrti je opsovao ženu direktoru kad ga je ovaj optužio da je bacio dnevnik u WC. Ja sam bio kažnjen zbog donošenja “Tigar” lopte u školu nakon direktorove zabrane i savjetovanja đacima da igraju odbojku, čak i dječaci.

U približno isto vrijeme te 1988. godine moj se saigrač skrljao na betonu i izgrebao ruke i koljena, a i jedan lakat. Međutim, nije to bio bi blizu bola kakav je zaradio naš omaleni odbrambeni igrač kad ga je lopta spucala u leđa na putu prema rašljama gola.

I, već sam negdje i napisao, prvi gol glavom dao sam upravo igrajući tom loptom. Igrao sam tada sa znatno starijim igračima. Moja je ekipa gubila. Nezainteresovano sam stajao ispred protivničkog gola i gledao ko zna kud, a jedan moj saigrač se probio po lijevoj strani, oštro zavrnuo loptu u srce šesnaesterca, tamo se ja nikako nisam snašao jer loptu nisam ni vidio, ali me ona pogodila u glavu i odbila se u gol. Tako sam se proslavio. Hvala “Tigru” i Pirotu, a i mom lijevokrilnom saigraču. Istog dana se našem golmanu lopta odbila nakon jednog udarca od stative u glavu pa opet u stativu i onda opet u glavu, pa u stativu, pa u glavu, a onda je golmanu dosadilo pa ju je uhvatio u ruke i degažirao daleko u polje. I sve to loptajući utakmice gumenom “Tigar” loptom.

Ovaj post posvećen je svima koji umjesto kožnih lopti teraju gumene po igralištu. Pet hiljada stanovnika tog drevnog grada zaposlenih u toj fabrici svako jutro s uživanjem i poletom ide na posao znajući da se ovakvi kao ja vesele njihovim produktima i da djetinjstvo pamte, između ostalog, i po tome, po “Tigar” lopti.