Prvi krupniji eksces ambasadora  Nemačke Volframa Masa, desio se još u oktobru 2010. godine na konferenciji „Srbija, Zapadni Balkan i NATO – ka 2020. godini“, na kojoj Mos u prisustvu predstavnika većeg broja država, medju kojima i ambasadorke SAD Meri Vorlik i šefa delegacije EU u Srbiji Vensana Dežera, izjavljuje:

Moram da kritikujem vlasti u Srbiji što i same još uvek koriste termine poput „NATO bombardovanja“. Zamislite da šetate ulicom Kneza Miloša i da vas vaše dete upita: „Tata, ko je ovo uradio?“. Vi ćete mu odgovoriti: „NATO“. I šta onda očekujete od vašeg deteta da misli o NATO-u? Za razliku od toga, ja sam kao mladić u Nemačkoj gledao ruševine u mom gradu, ali ja nisam mrzeo onog ko je to učinio jer je bilo onih koji su mogli da mi kažu zašto je to učinio.

Koliko je izrečeni nonsens monstruozan nije nešto o čemu ozbiljan čovek ima suviše razmišljati, ali osim za Srbe uvredljiv je i za svih sedamdeset miliona žrtava Drugog svetskog rata.

Ova izjava prolazi bez bilo kakvog zvaničnog komentara, što je i sasvim razumljivo i logično, posebno imajući u vidu da Mas, na pomenutom skupu izjavljuje još i : “Bilo mi je toplo oko srca kada sam video DS, SNS, SPS, G17 i LDP na sastanku sa Gvidom Vesterveleom kako složno izjavljuju da im je integracija  u Evropsku uniju prioritet broj jedan. To je fantastičan napredak u odnosu na pre tri godine”.

Moram napraviti malu digresiju, te podsetiti na oštar ton kojim sredinom prošle godine, Dragoljub Mićunović, predsednik skupštinskog Odbora za inostrane poslove, nakon bezazlenog nesporazuma sa ambasadorom Irana (bezazlenog u odnosu na težinu Masove izjave)  kaže kako bi “za očuvanje dobrih odnosa dve zemlje bilo dobro da se ambasador Irana izvini i objasni kako je do toga došlo”.

Ima li čoveka kome se od ovakvog licemerja ne prevrće u želucu?

No, da se vratimo Masu.

Nakon odbijanja kandidature Srbije za proces ulaska u EU on kaže “Nemačka je jasno poručila da podržava Srbiju na njenom putu ka Evropskoj uniji, i ja ne vidim razlog da se Srbija zbog bilo čega ljuti na Nemačku“.

A, zašto bi se ljutila? Kao da je Srbija dete koje je u zabavištu bilo nestašno, pa mu strogi, ali pravedni vaspitač Mas kaže da nema razloga da se na njega ljuti zbog zabrane igranja sa ostalom decom.

Osim toga, nekakve lažne suze tekle su samo sa lica vladajućih političara i to tek zato da bi pokazale koliko im je stalo do onoga sto nema alternativu. A šta danas, nakon svega pretrpljenog misli Srpkinja ili Srbin odlično može videti svako ko uopšte može videti.  Takodje, koliko Srbija misli da EU nema alternativu, lično sam ubedjen, odlično će se pokazati ako jednom dobije tu kandidaturu, a onda i referendum nakon nje.  O tome je odlično nedavno pisala gospodja Milja Lukić.

Na kraju krajeva, i to što nam je Nemačka, zemlja koja je svetskoj istoriji podarila neke od najumnijih glava, poslala za svog izaslanika čoveka intelektualnih kapaciteta i moralnih kvaliteta Volframa Masa dovoljno govori o njenom  stavu prema nama. Razočaravajuće baš kao što je  razočaravajuće da ta velika zemlja još na primeru  Milana Nedića nije naučila da insistiranje na marionetskoj vlasti  u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu  ništa dobro ne može doneti ni  Nemačkoj, a na žalost, ni Srbiji.

Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.

Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.

Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.

Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.

„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.

Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.

„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.

„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.

Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.

Bio je dan iza subote u selu Zaheb negdje na krajnjem jugu Maroka. Bilo bi mnogo pravilnije reći da je to bila nedjelja, ali voljom lokalnog moćnika koji je istvremeno obavljao više funkcija iz kalendara je izbačena nedjelje i sve što bi na nju podsjećalo. Njihova sedmica imala je samo šest dana, pa je na vanrednoj sjednici sedmica preimenovana u šesticu i svi su dani bili radni.

Istim činom svi dani mještanima postadoše isti kao jaje jajetu jer nesta mnogo zanimljivih sadržaja koji su se održavali baš u nedjelju. Nestadoše takmičenja u svim sportovima koja su se održavala utim terminima. Zamre svaki vid druženja pred lokalnom kafanom, opade prodaja čaja koji je bio najprodavanija roba na pijacama. Ugasiše se i mnoga udruženja koja su funkcionisala i činila život dostojan čovjeka u mjestu.

Jednoga toploga dana u vrijeme najveće žege u selo banu neki prodavac ptica. Ništa u tome ne bi bilo čudno jer su putujući trgovci svakakvim potrepštinama navraćali kroz selo nastojeći zadovoljiti sitne potrebe mještana koji nisu imali slobodnog dana da odu do prvog većeg grada.
Kako mu je preostalo tek nešto malo ptica putujući trgovac odluči da prenoći u selu. Kako je bio besposlen iskoristi slobodno poslijepodne da prođe selom da mu prije prođe vrijeme do večere. Zaustavi se pred kafanom koja je bila pusta i pored ostarjelog vlasnika ne zateče nikoga u kafani. Kako je vrijeme odmicalo začudi se kako niko od gostiju ne navraća. Pogledi prolaznika bili su uprti u zemlju, bezvoljni, umorni a najviše bi se moglo reći tužni.

„Otkad je ovakvo stanje u selu?“-upita vlasnika kafane.
„Ne znam pravo da ti kažem. Prema tumačenju lokalnog sveštenika sve je to djelo šejtana bestjelesnog koji nastoji da nam uništi harmoniju. Kroz suše i vrućine, kroz kiše i poplave kako se predstavlja. Tako kaže i naš Veliki upravnik koji još kaže kako se samo radom i dobrim raspoloženjem može šejtan iz sela otjerati. A ja, ja ti od toga ništa ne znam. Oduvijek sam živio od ove kafane, a evo ti si mi prvi gost ima nekoliko godina.“
„A za koga glancaš čaše?“
„Molim se bogu da bar šejtan navrati u kafanu ako već niko drugi neće.“-tihim glasom stalno se obazirući oko sebe reče vlasnik kafane.
„Hmm.“-promrmlja putujući trgovac i nasmiješi se.

Još isto veče uputi se do najveće kuće u selu koja je sigurno bila među najvećim ako ne i najveća u selu. Pred njom zateče radnike svih profila. Zateče on tesare, zidare, molere, pjesnike, pjevače i jednog dobošara.

„Kako ide dobri ljudi?“-pozdravi i uputa okupljene.
„Evo podižemo uvis kuću Velikog upravnika za jedan red cigli.“-reče jedan očigledno poslovođa.

Radnici se baciše na posao, pjesnik zauze najbolju pozu za smišljanje najljepših stihova koji veličaše Velikog upravnika, pjevač ih najnježnijim glasom poput slavuja otpjeva, a bubnjar odjuri niz ulicu te odmah razglasi novu pobjedu njihovog vođe.

Uputi se u kuću gdje ga dočeka posluga koja je radila kod Velikog upravnika. Bilo je tu kuhara, kuharica, sobara, sobarica, lekaja, konjušara, dresera lavoava i još kojekakve posluge koja se vrzmala po dvorištu sama sebi tražeći bilo kakav posao da ubije vrijeme.

„Najavite me kod Velikog upravnika.“-obrati se nekom uniformisanom licu koji nije imao sva obilježja policajca, ali je imao velike brkove i djelovao je strog pa je stoga bio najpodesniji za ličnu sigurnost Velikog upravnika.
„Ne može to tako. Razlog? Ko si ti? Daj i informacija. Čovječe nepoznati neobavješten sam ko si ti.“-visokim glasom mrmljao je ispod velikih brkova koji su mu prekrivali usne pa se na momente činilo da ih uopšte i nema i glas kao da je dolazio iz samog stomaka.
„Ja sam putujući prodavac ptica i želim da uopznam Velikog upravnika koji je sve ovo napravio radi dobrobiti mjesta. Znaš mnogo sam toga putujući čuo dobroga o njemu pa bi bio red da ga upoznam satim.“

Čuvši to „bezbjednjak“ poskoči i sa važnom informacijom odjuri put vrata kojima se išlo i do samoga Velikog upravnika. „Bezbjednjak“ se ubrzo vrati i zav zadihan vrati nazad.

„Možeš poći do Velikog upravnika. Očekuje te u svom uredu.“

Uputi se putujući trgovac uz stepeniše putem koji mu obasni brkati bezbjednjak. Velika masivna vrata sa velikim zvekirom stajala su pred njim. Uglančani zvekir bio je najbolji svjedok velikog prometa u uredu Velikog upravnika. U oči je upadao veliki otirač za noge na kojem je bilo mnogo vlakana od lanenih pantalona.

Veliki upravnik sjedio je za velikim stolom kakav priliči jednom takvom velikom upravniku. Ipak ostavljao je dovoljno prostora da Veliki upravnik postane još veći.

„Veliki upravniče čast mi je da Vam prenesem sve ono što se priča o vama i vašim velikim poduhvatima.“
„Dajte već jednom recite.“- nestrpljivi upravnik nije ni tražio od nepoznatog da se predstavi ponešen važnošću onoga što se priča okolo u svijetu o njemu.
„Ne znam odakle da počnem. Po svim parametrima koje sam u stanju sebi da predočim tako velika djela ne mogu da stanu u da kažem malo mjesto kao što je Zaheb. Priča svijet o vašim velikim uspjesima.“-vješti trgovac govorio je mnogo i malo.
„Ništa zato. Još večeras ću donijeti odluku da se mjesto primenuje u Veliki Zaheb. Sekretaru Zaime. Odmah piši naređenje da se svi nazivi u dokumentima od dana današnjag stave u funkciju popularisanja Velikog Zaheba.“-oštro otkomandova debeljuškastom plavušanu sa mnoštvom nakita na sebi.
„Priča narod sve najljepše o tebi, međutim kad sam došao u mjesto nigdje ne vidjeh reklame. Ipak uspjeh bez reklamiranja i obznanjivanja gotovo da i nije uspjeh.“
„Imam dobošara. Sutra ću zaposliti još nekoliko njih.“-Veliki upravnik brzo je donosio rješenja.
„Mislim da to ne treba raditi tako nametljivo. Ljudima brzo dosadi. Kad čuju prvog dobošara svi se sjate da budu prvi upoznati, drugi put upola manje dok treći dobošar ma kako veliku informaciju imao neće privlačiti pažnju.“
„Imaš li kakav prijedlog?“-upita on putujećeg trgovca pticama.
„Imam. No polako s tim. Vidim da su ljudi tužni i nevoljni. Ukoliko takvi dođu na biračko mjesto umjesto da potvrde Vaše zasluge i velika djela učine pogrešan korak. Znaš i sam da šejtan bira baš takve bezvoljne.“
„Znam, znam, ali oni ne smiju biti tako nezahvalni zbog svega što činim za njih.“-gotovo s ljutnjom reče upravnik i lupi šakom od stol.
„Vidite, ja sam došao u vaše mjesto i opčinjen ljepotom onog što vidim odlučih da ostanem. Sve je lijepo, na mjestu, čisto i uredno, ali nešto fali. Nešto nenametljivo a što bi popravilo atmosferu i vama u korist da ide.“
„Reci.“-nestrpljiv bi Veliki upravnik.

„Treba narodu vratiti osmijeh na lice. Treba narodu pronaći zabavu.“-poče trgovac svoju besjedu.
„Evo ja bih se potrudio da nabavim ptice koje pričaju. Ja bih ih dresirao da kažu ono što vi želite da kažu. Pored toga njigov pijev bi svakako donio osmijeh na lica umornih i bezvoljnih mještana. Vaša bi bilo da donesete preporuku da ih svaki domaćin nabavi kod mene po povoljnoj cijeni. Tako bi se nenametljivo njima svaki dan servirali Vaši uspjesi i oni bi zasigurno zanli ko je opštoj dobrobiti glavni tvorac.“
„Dobra ideja. Možeš krenuti u nabavku ptica. Sekretaru Zaime, ima da prođeš kroz mjesto i preporučiš ljudima da nabave ptice kod ovoga dobroga čovjeka. Na početku će cijene biti povoljnije. Poslije zbog nedostatka ptica cijene će ići gore. A što se mora mora se.“-odmah izdade zapovijed svome sekretaru.

Nakon sklopljena posla putujući trgovac pticama dade se na posao te isto veče napusti selo i ode u šumu da traži ptice. Znajući da će ih najlakše pronaći na velikim deponijama gdje se deponuje otpad i smeće uputi se tamo. U toku noći dok su ptice spavale na granama on uspije uhvatiti veliki broj gavrana.
Još istoga jutra dade se u posao da ih priuči da ponavljaju riječi u slavu Velikog upravnika i njegovih velikih djela.
„Veliki upravnik smanjuje nazaposlenost. Veliki upravnik zida najveće kuće. Veliki upravnik protjeruje šejtana. Veliki upravnik gradi bolnicu, puteve, pruge,……“-nabrajale su ptice jedna po jedna pred Velikim upravnikom.
„Ali ja nemam namjeru da gradim bolnice, puteve i pruge. Ja..“-zausti da kaže ali ga putujući prodavac ptica prekide.
„Znam, ali to stranci koji navrate u grad kad čuju da i ptice pričaju i vide vaša sva dotadašnja djela zapamtiće i pričaće širom države. Jednoga dana možda budete i predsjednik države. Svijet je to.“
„I to što kažeš. Nego ako ja postanem, u stvari kad postanem predsjednik ti ćeš da mi budeš savjetnik. Ministar da budeš. Jel znaš!“-oduševi se Veliki upravnik.
„Kad svima nabavim ptice ja odoh dalje svijetom pronositi priču o vašoj veličini i vašim djelima.“-nastavi putujući prodavac ptica.
„Sjajno. Sjajno.“Tapšao je sa mesnatim rukama i sijao od sreće sitnim svinjskim očicama debeli Veliki upravnik.

Prodaja ptica pođe planiranim tempom. Svi su kupovali ptice da svojim činom pokažu naklonost svome Velikom upravniku. Neki od njih kupovali su i po više komada. Takve Veliki upravnik stavi na listu prioriteta prilikom zapošljavanja zbog većeg broja gladnih usta koja je trebalo nahraniti. Znao je da će tako jendnim metkom ubiti dva zeca. Tako će hraniti glas o veličini njegovih poduhvata.

Naučene ptice počeše ponavljati sve što ih nauči putujući prodavac. I tako danima one su ponavljale istu priču. Umorni mještani kad bi došli kući očekujući i malo ptičijeg pjeva koji će da im razrakoli dušu dočekivalo bi neugodno kriještanje gavranova isprekidano stalnim ponavljanjem naučenog teksta.

Veliki upravnik je likovao. Njegovo ime bilo je stalno u vazduhu. Konačno njegova velika djela stalno su igrala na ustima mještana.

Kako je ljudima dosadilo da slušaju istu priču počeše da isprav tiho, a poslije sve glasnije da psuju svoju gavran pticu. Posovke su bile sve prostije i grdnje sve masnije.

„Veliki upravnik je lažac. Veliki upravnik je lopovčina kakve svijet nije vidio,… „-i mnoštvo opasnijih i masnijih uvreda na račun Velikog upravnika.

Kako su gavrani inetligentne ptice vrlo brzo učahu nove rečenice. Psovke na račun Velikog upravnika.
Zbog straha od gostiju koji bi mogli da čuju šta njihovi gavrani zbore o Velikom upravniku mnogi od njih potjeraše gavrane uz kuće koji opet naviknuti na ljudsku prisutnost nisu odlazili iz mjesta nego su stalno iščekivali hranu kako su naučeni nakon ponavljanja naučenih rečenica. Naravno psovki najviše.

Ubrzo mjesto preplavi mnoštvo gavrana. Nebo se crnilo od njihovih sileeta. Sa neba su odzvanjale teške optužbe na račun Velikog upravnika. Svaki dan ptica je bilo sve više i više.

Veliki upravnik mjesta Velikog Zaheba bjesnio je i pjenio. Brzo je sazvao sastanak najužeg rukovodstva povodom novonastale situacije. Kako je vrlo brzo donosio rješenja tako je bilo i ovaj put.

„Da se smjesta lovci okupe koliko do nedjelje i da pucnjavom potjeraju gamad lažljivu iz mjesta. Bogato ću nagraditi svaku ubijenu pticu lažljivicu.“
„Ali upravniče, Vi ste ukinuli nedjelju. Sa ukinutim nedjeljama nestali su i lovci. Trebaće vremena da se osposobe novi lovci.“-sekretar gotovo plačnim glasom  zavapi.
„Subota. Da se subotom lovcima da hitno slobodan dan. Koliko sutra.“-brzo otkomandova.
„Ali sutra je tek ponedeljak?“-uplašeno sekretar skrenu pažnju vođi.
„Onda neka lovci ne rade ni ponedeljkom, ni utorkom, ni srijedom, ni četvrtkom, ni petkom sve do subote.“
„A poslije subote?“
„Položiće zakletvu i postati profesionalci.“-brzo ustade i napusti ured Veliki upravnik.

Kako su svi bili željni slobodnih dana prijaviše se za lovce. I ćoravo i kuso, i gluvo i slijepo te krenu neviđena hajka i dosad neviđeni lov na gavrane. Statističari kažu najveći do dana današnjeg.
Iz Velikog Zaheba danima su odjekivali pucnji tako da svi dobronamjernici počeše izbjegavati Veliki Zaheb u širokok luku. Putujući trgovac sa pticama hvalio se naokolo kako je obrlatio Velikog upravnika.

Njegov čin imenovaše dotad nepoznatom riječi. Zahebancija. Velika zahebancija.

Zbog udaljenosti, različitosti jezika, slabijeg sluha gluhim telefonima i do nas stiže ova pošast malko izmijenjena. Kod nas se odomaćila zajebancija sa pticama preletačicama.

Želeo sam pre nekoliko nedelja napisati poduži tekst o političarima na društvenim mrežama. Čak sam i napisao nekoliko strana, a onda sam primetio kako me sve to jako umara.

Osim tog razloga za odustanak, bilo mi je i nekako neprijatno da ovde, gde nas nekoliko pokušavamo pisati u drugačijem maniru, ja pominjem nečijeg oca, nečiju braću, ili nečiji ručni sat.

Ipak, pošto me je Jelena Trivan u nekoliko navrata ljubazno podsticala da joj postavim sva pitanja koja me zanimaju, bilo bi ružno da to ne učinim.

Dakle, rad sam znati, kao verovatno i dobar deo javnosti, jesi li navodi iz sledećih novinskih tekstova istiniti ili ne.

Deluje da bi najbolje i jedino rešenje ove neprijatne situacije bilo da Jelena tuži odgovorne za ove tekstove. Ovakve informacije, objavljene u javnosti, a tiraž ova dva lista premašuje sto hiljada primeraka, zahtevaju objašnjenje na sudu umesto prećutkivanja.

Evropa, kojoj srpska vlast čiji je i Jelena deo  silovito stremi, takodje ima slične primere na svojoj političkoj sceni, ali se oni rešavaju vrlo brzo i jednostavno. Ili list plati ogromnu odštetu uz objavu izvinjenja na naslovnoj strani, ili političar jednostavno nestane iz političkog života, uz sve zakonske konsekvence koje su predvidjene za bilo kog gradjanina.

Dakle, pitanje za Jelenu Trivan, a i za one koji bi morali voditi računa o ugledu države, jeste, hoćemo li, posle gotovo tri godine, najzad dočekati razrešenje svega ovoga.

screenshots: Alo.rs/Press.rs

fotografija na naslovnoj preuzeta sa Google images (labeled for reuse)

Gledajući jedno, drugo , treće, stoto, hiljadito… ne bude na kraju suviše teško napraviti jednu veliku sliku. NA kraju, i nauka se svodi na induktivno zaključivanje.

Tragajući tako, bespućima interneta, za autorom grozomorne reklame o kojoj već pisah, pronašao sam kako Ernste banka ima i sajt Superste, u podnaslovu “Podrška mladim talentima”, te je vrlo moguće da je i autor sjajnog slogana jedan od stipendista Ernste banke. Posebno imajući u vidu da žiri koji odlučuje o stipendistima deluje kao odlična kombinacija predstavnika krupnog kapitala i idejnih vodja, promotera i entuzijasta Druge Srbije.
Takodje, Supererste je sajt pobratim sajtova yellowcab.rs i b92; velikih rasadnika napredne misli.

Ko nije dovoljno upućen, i Prva i Druga Srbija već više decenija vode rat koji zajedno žele predstaviti poput onoga koji se vodio izmedju darvinista i kreacionista, ali taj rat uistinu deluje kao sukob pristalica tehnike čišćenja anusa prstom, pa o zid; te onih koji zagovaraju upotebu svilenih ubrusa. Toalet papir bi bio srednje resenje, ali to bi značio poraz i jednih i drugih, te onda ne bi imali šta raditi, ne bi imali od čega živeti i umirati… Morali bi tada izmisliti post-traumatski stres, boga ti.

Ionako u ratu samo puk strada.

Hvala na pažnji i vozdra.

P.S. Tekst je kratak kako ne bi pravio problem sjajnim ljudima koji vole čitati duge tekstove, ali ih nedostak vremena u tome sprečava, kako je to Siniša već dobro primetio.

„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta  želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.

sigurna kafana

„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.

„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.

U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.

Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu  na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .

Na pola puta od tamo do ovamo ima jedno selo. Nije to niti selo,a za njega se i ne može reći da je varoš. Ono je nekako napola. Ni tamo ni ovamo. Pa čak i samo ime kaže da se zove Polovine. Nije baš poznato odakle takav naziv za selo. Najstariji kažu da je selom vladao neki knez Polovan. Legenda kaže da je taj knez uveo zakon, da je svako ko je želio da obrađuje njegovu zemlju dijelio prihode na pola sa knezom. To se pročulo nadaleko te se silan svijet slije u to selo, varoš.
Svi mještani su se prezivali isto Polovine. Vjeruje se da su takvo prezime dobili jer su mještani susjednih mjesta, sela i gradova nazivali ih Polovinama. Oni sami nisu imali ništa protiv toga te prihvatiše prezime kao svoje.

Prilikom krštenja sve bebe u knjigu rođenih bijahu upisani kao Polovine. Vremenom u selu nije bilo drugog prezimena osim Polovine. I od tada počinje prva polovina priče.
U selu Polovine sve poče da se mjeri nekim polovinama. Jednostavno nikako drugačije nije išlo.

Popisom stanovništa polovinom prošlog vijeka došlo se do nevjerovatnog podatka.
Polovina stanovnika bila je muškog, odnosno druga polovina stanovništva bila je ženskog roda. Od polovine muškog roda polovina bijahu odrasli oženjeni ljudi, dok druga polovina Polovina muškog roda bijahu djeca, dječaci i momci. Druga polovina Polovina ženskog roda bijahu polovično raspoređeni. Polovina su bile majke, tetke, strine, bake, ujne, a druga polovina bijahu kćeri, curice, djevojke.
Popisom stanovništva došlo se do podatka da je polovina punoljetnih Polovina prezime Polovine zadržala, a drugoj polovini Polovina prezime Polovina bilo je djevojačko. Ne bi to sve ni bilo čudno, da polovina punoljetnih Polovina ženskog roda nisu bile tetke koje su uzele muževo prezime Polovine i pored njega zadržale svoje djevojačko prezime Polovine. Polovica tetaka nije zadržala svoje djevojačko prezime Polovine. Već je samo pored svog imena potpisalo muževljevo prezime Polovine. Najveći apsurd svega toga je da su sve mamine maze nosile prezime Polovine kao i sve tatine maze nosile prezime Polovine. Polovina baka klela se da bar polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih još iz doba dok su imale svoje djevojačko prezime Polovine. Druga polovina baki je tvrdila da polovina unuka koje nose prezime Polovine liči na njih dok su već bile napola djevojke za udaju. Ona druga polovina unuka koja nisu ličila na bake Polovine ličila je na djedove Polovine. Jedna polovina unuka ličila je na djedove Polovine iz dječačkih dana, a druga polovina dječaka Polovina na djedove kad su momci bili.

Kad su mještani sela Polovina koji su nosili prezime Polovina saznali za rezultate popisa odlučili su da naprave jedan veliki zbor na kojem bi se skupili svi mještani sela Polovine koji nose prezime Polovine. I bi tako. Na polovini puta između dvije najudaljenije kuće nalazila se tačno polovina sela. Pola kuća bilo je sa jedne strane ulice, a sa druge strane druga polovina. Kad su se svi skupili ustanovili su da niko od mještana nije izostao te su zaključili da se niko u njihovom selu ne preziva drugačije osim Polovina.
Na prijedlog da sačuvaju postojeće stanje sa prezimenom Polovine polovina Polovina se odmah složila i rekla je da je to sjajno, a druga polovina Polovina nije imala ništa protiv toga i rekli su da će to biti izvrsno.
Polovina stasalih Polovina za ženidbu odmah zaprosi polovinu Polovina stasalih za udaju. Polovina zaprošenih Polovina stasalih za udaju pristalo je odmah, a druga polovina nakon pola dana. Održa se veliko zajedničko vjenčanje. Polovina majki Polovina je plakala za svojim kćerima koje su se udavale u Polovine, a druga polovina majki Polovina je pjevala i veselila se dolasku snajki iz Polovina.

Nakon pola godine selom su šetale trudnice. Polovina udatih prije pola godine bila je trudna tačno pola godine, a polovina njih tačno pola dana manje od pola godine. Sve  u svemu sjajan dan za sve Polovine.
Nakon devet mjeseci i još pola dana na svijet je došlo mnogo malih Polovina. Oni koji su se rodili ujutro i onih koji su se rodili nakon pola dana. Polovina od njih su bili dječaci, a polovina djevojčice.
„Pola-pola. Baš kao u priči“-zadovoljno je trljao ruke napola umoran doktor i polovina babica sa njim.

Legenda kaže da su negdje u to doba muškarci Polovine svoje supruge zazvali ljepšim polovinama Polovina, a supruge su svoje muževe zazvali snažnije polovine Polovina. To se zadržalo do današnjeg dana.
Da bi sve bilo u skladu sa imenom sela i prezimenima mještana odlučiše dalje da sve cijene u selu tašno polovina od onoga što je u gradu. Nakon pola dana iznađoše rješenje kojim bi bio ispunjen i taj zahtjev. Rješenje je bilo krajnje jednostavno s kojim se zadovoljiše svi mještani sela Polovine koji su imali prezime Polovine. Što hoće reći svi za razliku od prezimena. Sve zadovoljne Polovine, kako one ljepše tako i one snažnije bili su zadovoljni time što će sve kupovati po upola manjim cijenama i naravno pakovanjima.
Zajednica je bila sve snažnija i složnija.

Jednoga dana mještani sela Polovine, tj svi mještani s prezimenom Polovine na sjednici koju su činili svi punoljetni i sposobni odluči da se organizuje odbor za izgradnju asvaltnog puta koji bi došao u selo i selo Polovine povezao s drugom polovinom svijeta. Oformljeni odbor u kojemu su se nalazili mještani sela Polovine krenu u Opštinu da vide koji su sve potrebni uslovi da se njihov zahtjev ispuni.

U Opštini ih došekaše raširenih ruku.
„Sjajno. Ideja Vam je na pravom mjestu. Može se reći da je čak pristigla u pravo vrijeme. Predizborno.“-načelnik zadrigao svojim svinjskim očicama nazirao se iza brda sala. Mještani se obradovaše pozitivnim prijemom njihovog problema.
„Naravno da bi mi donijeli takvu odluku potrebna nam je skupštinska većina nakon izbora, a tu nam upravo Vi možete pomoći. Bar većina od vas Polovina“-bio je polujasan.
Vrativši se kući odbor ispriča situaciju.
„Situacija je tajva i takva. Od nas se traži da se svrstamo. Barem natpolovična većina Polovina.“-reče predsjednij odbora.
„Predlažem da se polovina Polovina približi poziciji, a da se druga polovina Polovina svrsta uz opoziciju, ukoliko ne krene po planu.“-počeše politički razmišljati mještani sela Polovine.
Tako i bi.

Pozicija da bi pokazala dobru volju dovede asvaltni put do polovine sela Polovine. Nakon izbora uvidjevši da nisu dobili natpolovičnu većinu glasova u seli Polovine pozicija koja ostade na vlasti odluči da kazni drugu polovinu sela tako što im ne završi asvaltni put do kraja sela.
„Nek im oni njihovi kad dođu na vlast dovedu asvalt.“-bjesnio je opštinar.
Od toga dana polovina sela u školu dolazila je u blatnjavim i prašnjavim cipelama, a druga u čistim cipelama. Na ulici su se prepoznavala vozila iz opozicionog sela koje nije imalo natpolovičnu većinu. Bila su blatnjava i prašnjava za razliku od ušminkanih i sjajnih automobila dijela sela Polovina koje je bilo uz poziciju.

Dopola asvaltirani put bio je dobra pozivnica za đavola. Upravo onoga koji ne ore i ne kopa. Nepozvan i onaj o kome se ne govori zaposjednu selo Polovine.
Prvo je otišao do onih koji nemaju asvalt da im ponudi javnu rasvjetu za razliku od onih koji imaju asvalt te im ponudi izgradnju vodovoda, a opet ovim prvim ponudi izgradnju kanalizacije, a drugima sjemensku robu, a prvima poljoprivredne mašine, i tako……
Naizgled popola podijeljeno selo odolijevalo je izazovima koji su bili pred njima.

Đavo je bio sve uporniji, ali se Polovine nisu dale. Nije bilo natpolovične većine pa bog.
Vidjevši da sa njima neće biti lako izaći nakraj. Pozicija jednog člana Polovina stavi na listu odbornika. Predočivši mu svu korist koju bi mogao svojim radom da donese svome dijelu sela u kome su Polovine uz poziciju, predočiše mu i sve beneficije i lične koristi koje bi mogao da donese kako sebi tako i članovima svoje zajednice koja je bila uz poziciju, a prije svega sva ona nepopunjena radna mjesta koje bi mogli popuniti članovi njegove uže porodice.

Prihvativši ponudu nakon glasanja dijela sela Polovine, odnosno onog dijela Polovina koji je uz poziciju natpolovičnom većinom, podijeli se i ta polovina sela Polovina koji su bili uz poziciju.
Đavo je likovao. Dalje više nije bilo posla za njega. Sve ostalo su uradile Polovine. Polovine koje su uvidjele šta znači jedan glas. Šta znači natpolovična većina. I od tada sve krene nizbrdo.

Pola sela je imalo asvalt, ali nije imalo javne rasvjete te se spoticalou mraku te gacalo po fekalijama jer im je riješen samo vodovod, ali ne i kanalizacija. Druga polovina sela Polovine imala je javnu rasvjetu te je mogla izbjegavati lokve kad bi noću išli svojim kućama sa poslova, od kumova, iz rodbine, ali nije imala vodu već je imala kanalizaciju koja ničemu nije koristila.
Opozicioni dio sela koji je imao poljoprivredne mašine samo je prašio selom odlazeči raditi u dio sela Polovine koje je imalo sjemensku robu. Kivni na njih naplaćivali su im punu cijenu svojih radova sa mašinama. Za oranje, sjetvu, žetvu i ostalo. Kad je bilo vrijeme žetve cijena hljeba ne da se udvostruči nego učetvorostruči za one koji su mašinama naplaćivali punu cijenu, a ne pola kako je do nekoć bilo sasvim normalno i dovoljno.
Posljedice su odmah postale vidljive. Standard se odmah prepolovio, a to se nije svidjelo niti jednim niti drugima. Polovina Polovina za sve je krivilo onu drugu polovinu Polovina. Oni su je odmah zbacivali na onu drugu četvrtinu, oni na osminu. Na kraju se sve svelo da je svako svakome bio kriv za nešto. Asvalt, fekalije, izborni debakl, kako lošu ževu, tako još goru sjetvu. Više niko ništa nije radio, ali su zato svi ovladali vještinom vođenja politike. Kalkulacije su bile jasne. Politika je bila prava stvar.

„Nismo bili svjesni šta smo sve propuštali dok se nismo bavili politikom. Pola jebenog života potrošismo na gluposti.“-bio je gotovo stav svih mještana.
Teorije zavjere i politikanstva su bile najbolja društvena igra koja im se dogodila ikad.

Polovina sela nije imala za što da ih pašče ujede, a druga nije imala ni pašče.
Sve ovo mi je ispričao jedan napola izgubljen mještanin. Pričao mi je pola dana, a ja sam potrošio pola sata više sređujući zabilješke, a vama ostaje na volju da pročitate. Vjerujem da će polovina odustati na pola teksta, a druga polovina na kraju teksta. Polovina onih koji pročitaju podijeliće se u mišljenju čija je krivica što je selo Polovine razbijeno na pojedince, a bilo ih je dvjesta i dvoje slovom i brojem(202).

Naravno priča ima svoj kraj. Prepustiću Vama da predložite svoj kraj. Najbolji prijedlog će biti uvršten kao stvarni kraj priče o polovinama kakve god bile.

Predsednik žirija Milan Vlajčić iskoristio je priliku da se prilikom dodele nagrada napravi pametan, te  je rekao da je svaki peti roman zaslužio „ozbiljno čitanje i uvažavanje”, što je izvanredan prosek u „vremenu skribomanije i nekritičkih kompjuterskih radosti”.