Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko nedjelja, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti.

I nešto stvarno značajno – prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.

Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem – neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, to je važno. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Nema sile koja će me zaustaviti od namjere da sutra trrčim. Mogla bi pasti kiša večeras, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.

Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Možda skoknem i da platim telefon, pa da ga ponovo uključe. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam.

Mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ili onu s kojom sam pričao prije četiri godine, nakon što sam četiri godine planirao da je upoznam, što se i dogodilo. Sad će tačno bit četiri godine od tog prvog i jedinog razgovora, inače vrlo uspješnog, pa će joj to mnogo značiti. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.

Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. I ono staklo na podrumu, da ne bude promaja od vjetra. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva-tri piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u prodavnicu odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Skoro odmah, napravio sam dva kruga ispred televizora, da vidim ima li šta na programu na nekom od osamdeset kanala. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.

Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Izvadiću i novu ličnu kartu, da ih ne moram moliti da priznaju onu koja je, nakon što je bila važeća svaki dan punih deset godina, već šest mjeseci bila nevažeća. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.

I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.

* * * * *

Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava trenutak da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.

Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom – odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke, otići bogu na istinu? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, zdravlju, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.

Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.

Naime, utakmica je počela izjednačenim rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0. Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola. 

Mi smo ih tada pustili da napadaju kako bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike. 

Onda smo u 30. minuti iz nepravedno dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog, iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u koju se naš prekaljeni golman bacio.

To je razbjesnilo naše objektivne navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima, kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.

Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0. U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati. Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler okrečio pa sam imao pravo na to.

U svlačionici smo se dogovorili da igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat, bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom, pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to. Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među njima.

Oštra igra se pokazala kao ispravna. Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali. Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati dresove.

I, sa igračem manje oni su, kao prave govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1. Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.

Pogledali smo semafor. Do kraja je bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1. Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I, imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub. Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.

Vidjevši to, naš je centarfor izgubio želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena, žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva para kopački. 

A oni su, kako i igraju takve ekipe, iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti. Smislili smo novi plan. 

Pustili smo jednog njihovog koji je igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv naše vrhunske ekipe. 

I onda vrhunac skandala jer se u sukob uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu. 

A sve to zbog jednog običnog šamara. Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje, ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5 dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.

Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.

Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.

Svratio sam u kladionicu da odigram još jedan tiket, za kraj. Umjesto debelog namrštenog i drskog klipana koji je igrao igrice sa slušalicama na ušima i zbog čije sam igrice dvaput zakasnio s uplatom, a u pauzama je kopao nos, radila je plavokosa ljepotica, onakva kakve se u kladionici sreću jednako često koliko i nekakav gologuzan egzibicionista uleti na teren da zagrli centarfora. Ma bila je rijetka pojava kao i golmani koji postižu gol u devedesetoj minuti, i to glavom. Sila koja upravlja nama strastvenim kladiocima da bi kladionice opstale poslala ju je da me zadrži. Mene, redovnog platišu koji nije propuštao ni praznične ponude i slabe ljetne dane, igrača koji se osjećao kao gologlav na vjetru i kiši ako nema neki listić koji je u igri. Znao sam povremeno zadržati novac i odgoditi plaćanje struje za dan-ili dva, pa tim novcem uplatiti naizgled sigurnu kombinaciju. Provoditi veče bez čekanja rezultata ne bih izdržao. To je kao alkoholičaru zaspati čist kao Jura Stublić, tj. čist kao ruža, sa suncem u očima.

Ispunio sam listić, prišao šalteru i pružio joj ga. Ona me pogledala prodornim zelenim pogledom i odluka o prekidanju klađenja pala je istog trena u vodu s istom šansom da opstane koliko i cigla da se zadrži plutajući na površini rijeke. Dugim je prstima otkucala listić, a ja sam pružio novce nesvjestan jesam li dao hiljadarku ili pet puta vredniju novčanicu. Te večeri nisam razmišljao samo o odigranim utakmicama već i o djevojci iz kladionice. Vraćajući se kući iz grada, odlučio sam svratiti po dobitak. Ispostavilo se da sam opet pogodio. Neugodno iznenađenje dočekalo me kad sam samouvjereno pružio listić i rekao:

- Opet imam dobitak – ravnodušno kao da se to meni događa baš svaki dan. Ona je provjerila listić.
- Promašio si jedan – rekla je.
- Kako promašio? Koji?
- Ovaj islandski fudbal, nije bilo 1-1 nego X-1, 2:2 je bilo prvo poluvreme.

Kod kuće sam provjerio i bila je u pravu. Prijatelj mi je pogrešno prenio poruku.

Novi dan – nova prilika. Tek ću se sad početi kladiti s posebnim žarom. Opet sam otišao u istu kladionicu nakon što sam od 120 utakmica u ponudi izabrao tri najsigurnije analizirajući ih dva sata. Uložio sam poveću sumu, ali sam promašio. S jednakom samouvjerenošću otišao sam na popravni, ali sam opet promašio i glavni, a i svih devet tiketa za razonodu. Sljedećeg dana igrao sam samo jedan jedini meč, ali je Briž podbacio.

Srećom, slijedio je vikend koji je davao veliku šansu za dobitak. Nisam je uspio iskoristiti. Favoriti su padali, efikasni klubovi zatajli, hokejaši se samo klizali bez postizanja mnogo golova, a favorizovani teniseri predavali su mečeve zbog umora i povreda.

Svakodnevno sam odlazio do kladionice, ali sam svaki tiket bacio. Ubrzo sam dostigao poveći broj listića koji nisu ništa vrijedili. Ali nisam odustajao. Jednoga sam dana donio deset papirića i predao joj. Ona je vrlo brzo ukucavala brojeve, ali je bila pažljiva kao da bi pogrešno otkucan broj mogao spaliti unutrašnjost kompjutera. Izvadio sam hiljadu petsto dinara, predao joj i čekao trenutak isplate. Ali on nije došao.

Bilo je zanimljivo kladiti se baš kod nje. Bila je mamac za svaki naredni pokušaj. Nisam htio biti nametljiv pa sam s njom tek tu i tamo razmijenio poneku rečenicu očekujući da će se situacija tokom vremena sama po sebi razviti u moju korist, posebno kad vidi kako ja s velikim uspjehom pogađam ishode utakmica. Bilo bi to kao kad biste otišli u apoteku po kafetine i C vitamine i nametali se atraktivnoj apotekarki koja dnevno proda pola tone pilula, a vi ste uzeli tek nekoliko grama. Kako bi to izgledalo da joj se nameće svaki koji tu svrati – ružno i neukusno.

Promašivao sam redovno. Pored toga, smetalo mi je kad dođem, a vidim da nije njena smjena. I onda sam uplaćivao mizernu sumu kod nekog šutljivog dečka, a vraćao se u njenu smjenu da ponovim uplatu. To uplatno mjesto mi nije bilo blizu, morao sam šetati dva kilometra jer sam imao zabranu vožnje iz opravdanih razloga.

Nevjerovatan niz neuspjeha me je ozbiljno zabrinuo. Nisam mogao spojiti tri pogođene utakmice. Jednoga sam dana izveo eksperiment. Naime, otišao sam u drugu kladionicu u kojoj je radila nadrndana cura koja se ljutila dok je prekidam u tračanju ili u uživanju u dimu cigarete. Onda je mrzovoljno otkucavala brojeve koje sam napisao, i bacala mi listiće nastavljajući tračati s koleginicom. Čudo, ali dva od tri su kod nje prošla. Odmah sam dobitak pojurio oploditi kod prelijepe cure u drugoj kladionici. Ali nisam uspio, izigrala me ruska Žemčužina. Isto se ponovilo dva dana kasnije. Opet sam zaradio. Odnio sam prihod kod zelenooke. Tamo je i ostao zbog čileanske Universidad Katolike. Bio sam kao neki Robin Hood koji iz velike kladionice svoje dobitke prenosi u manju i tamo ih ostavlja. Kako je to moguće, nisam znao, ali sam počeo razmišljati o njenim nadnaravnim sposobnostima. Ili je kladionica otvorena nad podzemnim vodama, ili možda nad nepoznatim indijanskim grobljem, mislio sam. Bilo je tu nešto što je radilo protiv mojh prognoza. I moj prijatelj Zujo je imao sličan slučaj. Bio je zaljubljen u neku curu koju je rijetko viđao jer je imala dečka. Kad god bi je vidio on bi promašio jedan jedini meč, a u pitanju su bili veliki iznosi.

Sigurno se i ona čudila mojoj nesposobnosti da pogodim i najmanju kvotu, kao i mojoj suludoj upornosti. Bila je kao poker-aparat namješten da daje 0% od uloženog. A ja sam bio poput najnaivnijeg klinca u pubertetu koji drži cigaretu u uglu usta i lupa prstima po aparatu misleći da je mogućnost za pogotkom veća ako jače lupi. Kako je moguće da su Boka Juniors i River tako slabi?

Išao sam u tu kladionicu i po jakom suncu, i po kiši, i kad je na programu bila moja omiljena serije ili neki poseban film, i kad sam uganuo nogu na rekreaciji, i kad sam bio prehlađen, ili kad su bili praznici… Ali napredak nije postignut. Bio sam strpljiv. Morala je vidjeti da sam „normalac“ i fudbalski stručnjak, i pored toga što sam povremeno tamo predavao značajne sume, a uvijek sam izlazio praznih šaka.

Prolazio sam pored drugih kladionica koje su mi bile bliže i koje su davale bolje kvote. Nisam se obazirao na njih kao da nisu ni postojale. Išao sam kod zelenooke da promašim. Da se ne radi o slučajnosti shvatio sam nakon tri mjeseca jer sam uplatio jubilarni stoti realni tiket koji nije prošao. Da sam se rodio stoljeće i po ranije mogao sam ja napisati „Kockara“ umjesto Dostojevskog. Čitajući tu knjigu reklo bi se da se pretjeruje i da period nepogoda pri pogađanju ne može tako dugo trajati. Ipak može.

A promašivao sam kao početnik uvjeren statistikom da će prvi sigurno pobijediti posljednjeg, da prvi u gostima neće izgubiti od predposljednjeg, da će oni što uvijek na utakmicama daju tri i više golova dati bar dva, da će u hokeju biti bar četiri gola, da će pasti gol u drugom poluvremenu između timova na kojima unazad 27 godina pada, da neefikasni timovi s lošim napadom i čvrstom odbranom odigrati utakmicu na kojoj neće biti više od tri gola i mnoge druge „sigurne“ ishode.

Međutim, kod nje nije bilo sigurno ni da će februar imati manje od 30 dana. Da sam se kojim slučajem kladio da će u julu nakon 20 vrelih dana temperatura biti iznad samo 20 stepeni, taj dan bi došlo do zahlađenja i bilo bi 19, a da sam se kladio, analizirajući sve meteorološke sajtove, da neće biti kiše iznenada bi se naoblačilo i ona bi pljusnula da mi potopi tiket. Ma i snijeg se mogao pojaviti, samo da sam ja kod nje prognozirao da neće. Najgore je što se sve to dešavalo meni, veteranu klađenja, onome koji se 1995. kladio dok su još svi drugi igrali sportsku prognozu pokušavajući pogoditi ishod utakmice Fidelis Andria – Cremonese, i još dvanaest drugih.

Moji su ulozi bili sve veći. Hvatala me panična pomisao kako više nikad neću pogoditi. Žuta duga kosa, zelene oči, uzak i malo špičast nos, grudi u skladu sa svim tim, čisto lice… Bila je zaista prelijepa. Moj prijatelj koji voli televiziju rekao bi da je lijepa kao Branka Glasović, poznato jutarnje TV lice. Lijepa kao Branka Glasović, čovjek bi pomislio da takve cure ne rade u kladionici; štaviše, da su izuzetno rijetke pojave. Ali i pored toga u meni je bio sve veći nemir jer sam se pretvarao u jednog od onih nesposobnjakovića koji nikad nisu u plusu.

Na redu je bila nova uplata. Gledao sam njene duge i njegovane prste ukrašene srebrnim prstenjem kako pažljivo i precizno otkucavaju brojeve što sam ih i pored izraženog truda nečitko napisao na papir. Vjerovao sam da će mi ti njeni prsti donijeti sreću. Štaviše, vjerovao sam čak i da bi ti prsti mom prijatelju Šaretu, koji je tih dana imao problema s kičmom, pomogli da ustane i skoči pet metara u dalj i metar i po u vis, iako je on imao 190 centimetara i nešto manje kilograma, i činilo se da bi lakše kuglu bacio 20 metara nego ostvario navedeni skok. Vjerovao sam da dodir tih čarobnih prstiju to lako dovodi u red. Ali, isključio sam takav razvoj situacije jer sam odlučio da ja zabodem svoju zastavicu tu, da označim svoju teritoriju.

A onda se dogodilo čudo – ona mi se obratila podigavši zeleni pogled prema meni. Pitala me da li je jedan broj 1 ili 2.

- Dva. Tako ja pišem dvojku – samo sam rekao zbunjeno.
Onda je nastavila, otkucavala je drugi tiket, a ja sam gledao te zelene oči koje su pogled spustile prema tastaturi. Onda sam pogled spustio na njen nos, pa na njene usne, pa opet na nos, pa preko obrva prešao na kosu. Je li moguće da takva cura radi u kladionici?!

Zapazio sam kako se moj fond za klađenje smanjuje. Bio sam najveći gubitnik tog uplatnog mjesta. Vjerovatno sam već negdje bio zaveden kao bezopasan igrač koji nikad ne pogađa, kao i junak brojnih anegdota među posjetiocima i zaposlenima u kladionici.

Jednoga sam dana pratio da li postoje ljudi koji dobijaju. Sjeo sam za stol, naručio coca-colu i pravio se da pratim utakmicu na ekranu. Krišom sam gledao ljude koji su prilazili. Mislio sam da dolaze samo da daju novce. Od njih deset sedam je podizalo dobitak.

Raširila se priča među posjetiocima kako ne mogu pogoditi ništa, baš ništa. Zapazio sam kako mi je jedan dahtao za vrat i virio dok sam upisivao brojeve. Prepisao ih je i odigrao suprotno. Treba li reći da nisam pogodio, a on je?

Imao sam i pokušaja da trikom dođem do uspjeha. Tako sam, na primjer, stavljao dvoznak na košarku. Na jednom uplatnom mjestu na gosta, a kod nje na domaćina. Tu bih izgubio 7.5% od uloga, ali ona to nije znala i mislila bi da sam dobio 85% zarade. Ali, tri puta uzastopno dobitak je došao na drugom mjestu, a u njenim očima sam i dalje bio gubitnik. Stavio sam tada po sto evra na oba ishoda u njenoj kladionici, jedan u njenoj, a drugi ulog u suprotnoj smjeni. Pogledala je novčanicu oprezno kad sam joj pružio, tako im je gazda rekao da rade.

- Svježa je, jutros sam je odštampao – dobacio sam, a ona se osmjehnula i već nadoknadila onih 15 evra gubitka. Ipak, nije to bio jako srdačan osmjeh jer je za takvu curu iz rukava potrebno izbaciti mnogo bolju šalu od navedene. I toga dana je košarka završila neriješenim ishodom, pogotkom u posljednjoj sekudni, a ja nisam htio igrati na neriješeno.

Zatim sam iskombinovao nekoliko utakmica na više tiketa. Postavio sam i neke uslove pa je dobitak bio manji nego što je bio ulog. Ali ja sam mislio da ona to neće primijetiti.

- Pa ti si dobio manje nego što si uložio – rekla je pa sam još ispao i glup. Bila je previše pametna za takvo radno mjesto. Jednom me pitala gdje mi je dobitni tiket, a meni je bilo glupo da joj kažem da sam ga kod 0:2 u 70. minuti bacio u WC i povukao vodu dvaput, da bi u sljedećih 20 minuta Seltik ipak došao do 4:2. Zato sam stavio deset hiljada na Bajern koji je morao dobiti nakon dva remija kao domaćin.

Onda je došla utakmica Zvezda – Partizan i ja sam stavio na Partizan jer sam očekivao da promašim pa da se ionako veselim Zvezdinoj pobjedi. Tada mi promašaj ne bi teško pao, ali sam se taj put osramotio jer sam tipovao protiv naših. A ona se čudila i rekla mi nepovjerljivo, kao da se šali sa mnom:

- Jaooo, pa ti navijaš za Partizan! Ali Zvezda će pobediti!

Mene je bilo sramota da kažem da navijam za Zvezdu, a da sam se kladio na Partizan. Još sam i tiket zgužvao i bacio jer me pekla savjest na putu prema kući. Onda je još i Partizan igrom slučaja pobijedio. Koliko poraza zbog jednog tiketa, čudo.

Kao što je onaj kojot jurio pticu trkačicu, tako sam i ja po svaku cijenu morao uhvatiti dobitak kod nje. Stavio sam 500 dinara na ljute favorite.

- Izgleda da ćeš konačno dobiti – rekla je jedne večeri i pogledala me kao da se i ona tome raduje. U tom trenutku krenula je kontra Hanovera i izjednačujući gol u 92. minuti.

Nastojao sam da se zbližim s njom, ali ni to nije išlo lako jer je između nas bilo staklo, a iza nas kolona onih koji su čekali da kod nje uplate, u skladu s onom glupom reklamom za nekakav šampon. Jednom je, sjećam se, red ispred nje bio tako dugačak da je izvirivao i na ulicu, i padala je kiša pa je nekoliko ljudi kisnulo, ali su strpljivo čekali da dođu na red. Tako da je ona izgledala daleko kao pehar prvaka Evrope navijačima „crno-belih“.

Postalo mi je uobičajeno da ne dobijam, kao da je nemoguće dobiti i kao da se tu novci ostavljaju jednako kao i u Elektrodistribuciji Vojvodine, samo što zauzvrat nisam dobio struju. I taman kad sam to pomislio, vidio sam jednoga kako podiže, i to novce sa dva tiketa. Iza njega još dvojica, pa još jedan. Svi dobitnici! Pa jedan iza stola viče kako se kladio uživo, i da ima pogodak.

- Samo kod tebe dobijam – vikao je jedan.
- I ja kod tebe samo pogađam, ti nam donosiš sreću – dobacivali su i vadili iz džepova dobitne listiće. A ja sam svoje bacao u koš. Stigao sam skoro do vrha.

Razmišljao sam kako bi se mogla zvati. Možda je Jelena. To je bilo suviše jednostavno za takvu djevojku. Ana je bilo skoro isto, i Ivana. Da bi bila Sanja imala je preduguljastu glavu i prešpičast nos. Zelene, a ne plave ili žute oči odbacile su mogućnost da je ona Marina. Sigurno nije ni Nataša jer Nataše ne izgledaju tako. One su obično smeđe, a znaju u rijetkim slučajevima biti i crne, pa su tada to najljepše Nataše među svim Natašama svijeta. Možda je Marija, to mi je bilo najsigurnije. Ne postoji Marija koja nije lijepa izvana, a većina njih je lijepa i iznutra. Marija, skoro dovoljan uslov da cura s takvim imenom bude lijepa. Za Tamaru je bila presvijetla, za Slađanu prepametna, za Sonju je imala puno ljepše oči, a nije ni Bojana jer je nekako previše vesela za takvo ime. Dragana sigurno nije zbog boje kose. Vesna nije dolazila u obzir, baš kao ni Biljana. Onda sam napisao sva ta imena na papirić, dodao sam iz zezanja imena Ruženka, Donna jer je upravo išla ta pjesma s radija, i Jeniffer (bile su velike kvote na tim imenima), pa ih onda podvukao, napisao 1/15 kao uslov i uložio 100 dinara. Odigrao sam i četiri fudbalsko-hokejaška tiketa.

- Šta je ovo, rekla je i podigla pogled?
- Kladim se da je tvoje ime jedno od ovih, kad mi već sport ne ide.
- Videćemo sutra – odgovorila je veselo se nasmijavši. Taj osmjeh je bio kao rezultat koji u 93. minuti zatreperi u tvoju korist. Ispostavilo se da je Marija. Svako vrijeme donosi svoje pa sam je potražio na Facebooku. Potraga je bila kratkotrajna i uzaludna. Neki imaju i po dva profila, a ona nijedan. Potražio sam je i na Twiteru ali ona izgleda nije bila dovoljno pametna, baš kao ni ja, da dnevno objavi dvadeset mudrosti tamo pa ga nije ni imala.

Konačno, prošlo je godinu dana otkako sam se počeo kladiti bez uspjeha. Sjetio sam se i jednog tiketa koji je bio dobitni, ali sam ga izgubio. Našao sam ga kad je tiketu prošao rok trajanja i kad je mogućnost uplate zastarjela. Imao sam i jedan dobitni koji se oprao u džepu traperica na 60 stepeni, a onda i iscentrifugira, pa je postao vrijedan kao guma za žvakanje. Istina, imao sam i dodatnih pehova jer su mi jednom u toj kladionici dok sam pratio rezultate ukrali jaknu. Nije toliki problem bio u jakni koliko u tome što je u njoj ostao tiket za koji se kasnije ispostavilo da je bio pogođen. Konačno, jedan sam tiket ostavio na stolu u listi, i uzeo pogrešnu listu. Kad sam se vratio moga tiketa nije bilo. A bio je dobitni. Imao sam i takve pehove, pored onih da mi dva gola padnu u posljednjoj minuti, ili da moj tim izgubi dva gola prednosti u nadoknadi vremena. Ako ništa drugo onda ću ući u Guinnessovu knjigu rekorda kao neko ko se kladi na male kvote, a evo već 280. put ne dobija, što pobija sve zakone vjerovatnoće.

Pokušavao sam čak i s dojavama i uvjerio se brzo koliko su nepouzdane. Kopirao sam i najbolje igrače, slušao savjete iz novina, ali ništa nije pomoglo, uvijek se provlačio neki žižak koji je zakazao. Kod nje je bilo nemoguće dobiti. Prije bih shvatio kako David Copperfield učini da nestane avion nego kako njoj polazi za rukom da mi sruši svaku prognozu. Već me bilo i sramota zbog silnih gubitaka. Jednom mi je ona greškom otkucala pogrešno i ja sam popravio, ali se ispostavilo da je trebalo da ostavim kako je ona rekla jer je samo taj bio promašen. Rekao sam da ću je drugi put poslušati, a onda i „hvala i doviđenja“, a ona je rekla „molim i nemoj mi govoriti doviđenja, to mi je tako preozbiljno, bolje je da mi kažeš ćao“.

Skupio na hrpu promašene tikete. Mogao sam ih odnijeti kao stari papir koliko ih je bilo. Bar sam se nadao kako smo se zbližili zbog tih tiketa pa će sad dodatno zbližavanje glatko teći kad se negdje sretnemo. Vidio sam je samo jednom u nekom klubu, a ona je upravo odlazila. Već sam sam sebi počeo ličiti na jednog poznanika koji je dvije godine bio zaljubljen u jednu Beograđanku koju je četiri puta vidio i potpuno pobenavio, a s njom je izgubio svaki kontakt. Tačnije, bila je to Novobeograđanka, ali s obzirom da je on bio iz Stare Pazove, njemu je bilo svejedno.

Ostalo mi je samo da se propijem slomljen promašajima, pa da obogatim svoj svijet poroka. Zato sam sad promijenio taktiku. Išao sam s namjerom da s njom uspostavim kontakt, tiketi mi više nisu bili toliko važni. Ljudi se upoznaju na raznim mjestima, čak i na internetu, razmišljao sam, pa zašto ne bismo i mi u kladionici, u poluvremenu utakmice Majorka – Viljareal.

Neočekivano, pozvan sam na žurku kod jedne Tamare koja je stanovala u blizini. Uplatio sam tri tiketa i odjurio kući, pa na žurku. Slavila je dvadeset i peti rođendan. Bila je cura moga prijatelja koji je već nakon tri mjeseca rekao da se kod Aleksandre, tako je nazvao djevojku iz kladionice, ne može dobiti. Dodao je da sam lud jer gledam samo fizički izgled i zanemarujem kvote, a da ona sutra može staviti piercing na nos i sve pokvariti. Još je rekao da treba gledati kakvu dušu cura ima. Donio sam poklon i cvijeće. A tamo sam nakon pola sata ugledao upravo nju, curu iz kladionice, Mariju.

- To mi je koleginica sa faksa – rekla je Tamara. Ispostavilo se da se znaju. Štaviše, poznavale su se odlično.
- Opet si promašio, Milan je odigrao 1:1 – rekla je i nasmijala se.

Na kraju večeri sam obogatio mobilni telefon još jednim brojem za koji bih dao 120 drugih. Ne samo da je bila lijepa nego je bila i vedra i pristupačna, a imala je i dobru dušu. U kladionici je radila jer nije bila iz grada nego iz manjeg mjesta pa je morala plaćati stanarinu. Ovo mi je izgledalo kao mogući profit koji se preko tiketa ne može dobiti – izlazak s Marijom, najprije prvi, pa drugi, a onda i treći, četvrti, peti…

Bila je nedjelja i bogat dan za klađenje. Prešao sam preko ponude sretan što sam upoznao Mariju i što ću joj konačno pokazati da sam velemajstor klađenja koji je bio u krizi. Šalio sam se na svoj račun prethodne večeri i ona se smijala skoro kao Stripi. Sad sam joj bio mnogo bliže, tako mi se činilo. Uplatio sam listić, bila je velika gužva u kojoj sam ja dobio samo jedan osmjeh što drugima nije pošlo za rukom. Naveče sam bio u gradu i pratio rezultate na teletekstu. Sve je išlo u moju korist. Kvota 220, ulog 1 000 dinara. A onda mi je pao mrak na oči. Ne, nije moj klub dobio gol u posljednjoj minuti. Ona je ušla u kafić, a s njom je bio jedan dečko koji ju je držao za ruku. Sjeli su, ona mi se samo javila pogledom i naručili su vino. Nije skidala osmijeh s lica. Bila je ljepša nego ikad u prethodnih godinu dana. Otišao sam kući.

Vrijeme je da se prestanem kladiti, shvatio sam kad mi je Tamara rekla da je ona s njim u vezi već godinu i po. Krenuo sam po dobitak. Međutim, nije bila njena smjena i ja sam odlučio da u susjednoj kladionici sačekam pola sata. Ušao sam i uzeo listu.

- Imaš i dodatak za hokej – čuo sam glas.

Podigao sam pogled, a dodatak mi je pružila cura za koju je Marija bila drugoligaški klub, koliko god je to do prije dvije sekunde djelovalo nemoguće. Imala je ravnu svijetlosmeđu kosu do ispod ramena, i oči tolike da bi teletekst mogla vidjeti i sa jednog na drugi kraj fudbalskog terena. Oooo, u kakvoj sam zabludi bio, pa ovo je najljepša cura na svijetu! Kako su to velike oči i čisto lice, kao da je neko nacrtao da mi izbriše onu prethodnu iz sjećanja. Uplatio sam tiket i otišao kući misleći na nju. Na tiketu je stajalo njeno ime – Aleksandra.

Otišao sam biciklom po dobitak. Ostavio sam ga naslonjenog na zid ispred kladionice i ponosno ušao unutra. Djevojka koja tamo radi provjerila je listić, a onda mi isplatila dobitak, uz osmijeh i čestitke. Zahvalio sam se i izašao van. A tamo više nije bilo mog bicikla. Ukrali su ga.

Kad sam ovo ispričao jednom prijatelju, koji je inače advokat, on je rekao da je to prljav novac i da mi je bicikl zato ukraden. A ja mislim da je to samo zato jer ga nisam dobro vez’o lancom.

Neki su muzikanti svirali u dvorištu mladine kuće. Nisu čak bili ni loši, bili su vrlo dinamični. “Šup sem, šum tam, nam už je to všechno jedno…”, pjevali su veselu češku poskočicu.

Žene su podvriskivale, a muškarci zviždali gurajući prste u usta. Pucnjave, na sreću, još nije bilo. Pristojan narod. Dan je bio sunčan i vedar, vrijeme idealno za svadbu. Svatovi su se skupljali i već dobrano popunili nevjestino dvorište čekajući da se svakog časa pojavi i jedan od glavnih sudionika svadbe – mladoženja.

A onda se preko puta kuće, u čijem je prostranom i, s mnogo zelenila i cvijeća, uređenom dvorištu, gdje je bio skup svatova, zaustavio dugački crni auto. Iz njega je izašao mladi bračni par. On u krem odijelu, visok i vitak, otmjen. Ona mršava, u modernom kostimu i sa šeširom velikog oboda na glavi, koščata i ozbiljna. Oboje su nosili naočare za sunce, iako sunce nije bilo tako jako toga dana, nije opravdavalo tamna i neprobojna stakla koja štite nečije lijepe zjenice. Odmah su se pozdravili s nekim meni nepoznatim ljudima i stali sa strane.

Ja sam sa dva prijatelja stajao na stepenicama u blizini ulaznih vrata i gledao skup svatova. Jedan je bio kum, ovaj drug i ja djeveri jer je Šiljo, naš prijatelj mladoženja, rekao da mu je brat smotan za tako odgovornu ulogu, pa smo mi izabrani za pouzdan djeverski par. Za nas je, izgleda, mislio da nismo smotani. Nismo se smjeli odvajati od mlade zbog nekih običaja. U slučaju naše greške i nekakvog propusta, svadba je mogla propasti, tako sam shvatio. A onda je onaj mladi bračni par prišao domaćinima i čovjek je skinuo naočare. Nisam mogao vjerovati svojim očima, iako nisam ni okusio alkohol zbog povjerljivog zadatka – bio je to David Beckham. Zaprepastio sam se isto kao da sam vidio Filippa Inzaghija. Otkud Beckham na svadbi, nije mi bilo jasno. Otkud ga Šiljo zna? Možda su se upoznali preko interneta. Možda preko Facebooka, to je još vjerovatnije, dok je Beckham u karantinu i surfuje internetom. Ili preko firme. Šiljo je poslovno često putovao po Evropi, pa je tako i Italiju i Englesku posjetio, a u Španjolskoj je jednom bio čak i na moru. Ko će znati, bilo je nejasno, ali nisam ni za ostale oko sebe znao otkud oni na svadbi i kako poznaju Šilju, pa zašto bih to znao za Beckhama. Šiljo je imao 30 godina i isto toliko vremena da ih sve upozna, pa čak i Beckhama.

Poznati par se izgubio među ljudima. Kao kad na nebu vidite neko neobično svjetleće tijelo i pomislite da su možda vanzemaljci, i dok razmislite jesu li ili je to samo avion, ono se ugasi i vi ostanete zbunjeni i ne razmišljate više o tome. Tako ni ja nisam o Beckhamu više mislio jer sam bio nesiguran je li to stvarno on pa čak ni dvojici prijatelja nisam ništa rekao. Šiljo je vrlo brzo stigao po mladu. Krenuli smo prema gradu i obavili vjenčanje. Matičar je bio siguran jer mu je to bilo osamstoto vjenčanje. Mladenci su imali blagu tremu, oboje su debitovali kad su vjenčanja u pitanju. A ja sam bio sve sigurniji da je jedan od gostiju i sam David Beckham. Planirana je mala svadba, ali je spisak gostiju malo proširen i došlo se do broja 450, da se netko ne naljuti ako ne bude pozvan. U neprekidnoj gužvi, a poštujući svoju ulogu djevera, ja nisam mogao prići bliže Beckhamu i čuti kako priča. Većinom je šutio i smješkao se. Povučen i pristojan, pravi engleski džentlmen. Žena mu je bila malo nadrndana, ali to je opštepoznata stvar. Možda su je žuljale cipele. Nikakvo čudo, ima toliko pari cipela, svaki dan nove, nikako ih ne stigne razgaziti. Samo treba da je neki paparaco uhvati da je iste cipele nosila dva puta, kod one jedne spajsice i kod Gattusa, na primjer. Kako bi takvu sramota sprala sa svog imena?

Kad smo stigli pred restoran, ja sam očekivao da ću biti blizu Beckhama i konačno ga upoznati. A već sam bio posve siguran da je on jer sam vidio da je registracija na autu talijanska, došao je iz Milana. Nisam znao da li je preregistrovao auto iz Amerike, je li mu Berlusconi dao novi, ili je uz punomoć došao Kakinim autom, da ne mora vozom. Mogao je izabrati i romantično putovanje vozom, ali veze prema Daruvaru su slabe, u Banovoj Jarugi i Novskoj se presjeda, a i dugo se putuje. Opet, nisam htio da budem nametljiv i odmah mu se obratim. Šta da svako od 450 gostiju učini isto, pa Beckham bi popizdio, a došao je da se opusti i provede.

Onda smo se smjestili u velikoj sali restorana i ja sam dobio prilično nezahvalnu poziciju – Beckham je sjedio negdje na drugom kraju velike sale. I ne samo to – bio mi je bočno okrenut, a ja njemu leđima, a raspored sjedenja se morao poštovati jer je napravljen još prije tri mjeseca, a mi smo ga dobili neposredno pred ulazak u restoran i mogli smo samo pisati zahtjev ili molbu za promjenu mjesta, međutim kasno je bilo da ga komisija, sa starim svatom na čelu, istog dana razmotri. I nikako nismo smjeli zamijeniti pozicije ja i nepoznati čovjek sa strane. Osvrtao sam se, a Beckham je bio stalno nasmijan, još od teksta koji je matičar čitao. Izgleda da mu se svidjela domaća rakija koju je probao. Ubrzo sam vidio da degustira viski. A šta bi drugo, pa neće valjda vinjak. Nije pušio, to je bio još jedan znak da je to stvarno on. Svježe blajhana Victoria je dimila kao neki čiča, ne mareći za svoj prelijepi glasić, ali Beckham ni dim. Istinski sportista. Taman mu treba to da ga neko fotografiše krišom s cigaretom u ruci i sliku pošalje treneru. Onda sam se opet osvrnuo, a on je malim gospodskim zalogajima jeo predjelo. Onaj pored nas je nabadao krišku kruha viljuškom. Dobro, bar nije umakao taj kruh u pelinkovac, a i to sam vidio na jednoj svadbi. Oko Beckhama su jurcala trojica konobara. Poslali su trojicu koji najbolje vladaju engleskim jezikom. Onda sam i ja poželio da imamo dva konobara, jednog hrvatskog i jednog češkog. Baš kao Beckham prema kojem sam nerijetko usmjeravao pogled. S obzirom da smo mi pripali rejonu u kome su radila dva konobara Čeha, prepoznao sam ih po naglasku, pomislio sam da zatražimo tog hrvatskog konobara, kao prevodioca za češki, da se ne osjećamo ugroženim po nacionalnoj osnovi, ni mi, a ni konobar. Čeh nas služi, a Hrvat mu prevodi. Uzalud, bar kad je večera bila u pitanju – soja je bila tvrda, grašak sladak, ali su zato porcije s voćem bile ogromne, a vina je bilo u neograničenim količinama jer je Šiljin tata poznati vinogradar.

I tako sam se svako malo osvrtao. Isti Beckham! Sjetio sam se kako sam jednom u Novom Sadu naišao na Beckhama pa se ispostavilo da to nije on nego muž od neke Olge, ali bio je jako sličan Beckhamu. Nemoguće je da Beckham ima dva dvojnika, i to na istoj Zemljinoj hemisferi. To je sto posto on.

“Debeli, pogledaj onog iza do zida, ali se polako i neupadljivo osvrni, nemoj da bude napadno, i pogledaj. Čovjek je isti…”
“Isti Beckham”, rekao je Debeli prije nego što sam dovršio rečenicu.
“Je l’ i ti misliš da je to on?”
“Nego šta. Primijetio sam ga još kod matičara. Pa jesi vidio talijanske tablice vani? Mene više privlači kuma, odlična je pička, a i nisam neki stručnjak za nogomet, za pičke jesam, ali ono je Beckham jedan kroz jedan.”
“Ja sam ga prepoznao čim je izašao iz auta kod Lidije. Valjda ga je Šiljo pozvao, bilo bi glupo da je došao zbog Lidije.”
“Šta ti je, kakve Lidije? Pa Beckham nikad ne bi prevario Victoriju.”
“Ni ona njega”, dodala je Majda, cura od Debelog.
„A mogao je naći i neku bolju od nje, od nje su i u Spice Girls bar dvije bile bolje“, rekao je Debeli.
„Emma Bunton, na primjer“, sjetio sam, a Debeli je klimnuo glavom i napravio dva nova gemišta pazeći da mu kravata ne upadne u zdjelu sa supom s rezancima dok je pružao ruku prema flaši s nekom slavonskom graševinom. Još je dodao, pazeći da ga Majda ne čuje, da će Victoriju uhvatiti za guzicu ako mu se posreći da zajedno plešu polku, što je zvučalo čudno jer je Majda bila znatno ljepša od Victorije, a i od skoro svih cura na svadbi. Debelom nisu smetali obrazi i trbuh da osvoji lijepu Majdu.

Zamolili smo gospodina s desne strane, onoga koji nam je najviše smetao pri pogledu na Beckhama, da zamijenimo mjesta.
“Ne može”, rekao je i zastao čačkajući zube čačkalicom, već kad je s predjelom završio. “Ovaj mi sic baš paše”, rekao je taj debeli čovjek s crnim gustim brkovima jasnim glasom i stavom dok mu je glava bila podignuta 15 stepeni prema plafonu u odnosu na površinu stola, i mi smo se vratili na naša mjesta. Bio je ćelav, imao je te upečatljive crne brkove i bio je podbočen laktovima o stol, a lijevim je dlanom prikrivao usta koja je čačkao čačkalicom u desnoj ruci. Imao je bijelu košulju i plavu kravatu i naglasak kao da je iz Virovitice, ili bar iz nekog sela pored Virovitice.

Pratili smo Beckhama pažljivo. Žena pored njega, Victoria, jela je malo. Opet je na dijeti. Da nije cijeli život na dijeti danas ne bi ona sjedila pored Beckhama nego neka druga mršava dama. Isplatilo se. I nije se smijala. A on jeste. Izgleda da je nekakav veseljak. Jeo je, a onda napravio gemišt. Vjerovatno je htio probati kakvo je to piće. Onda je slušao nekog pored sebe koji mu je nešto pričao, želeći se zbližiti s Beckhamom da se u ponedjeljak hvali u firmi kako može popiti više od njega i kako se Beckham nalizao jer ga je ovaj napio, pa će se sad još i kladiti protiv Milana jer će Beckham poslije tog pijanstva bar sedam dana biti mamuran i beskoristan za ekipu. Stigao je i fotograf i onda su se slikali. Najprije je zagrlio Beckhama, a onda je stao između njega i Victorije i slikali su se opet. Fotograf se zadržao da fotografiše muzičare, ali je bilo jasno da se mota oko Beckhamovog stola i da je pravi paparaco koji će fotografije u ponedjeljak unovčiti u žutoj štampi, ponajprije u češkoj Jednoti koja će zbog tih slika biti razgrabljena kao nikad ranije.

Muzika je postala glasnija i Beckham je ustao s namjerom da zapleše. Plesao je kao navijen. Ništa čudno, pa njemu je ritam u nogama. Kako bi driblao i onako dijelio duge lopte da nije? Tancovao je polku kao da je odrastao u okolini Karlovih Vari, ili bar u Donjem Daruvaru.
Kao da je svake subote išao na veselicu ili djivadlo i kao da nije propustio nijedne obžinke, češke žetvene svečanosti. Ni to me nije čudilo, sigurno ga je Poborsky naučio nakon neke pobjede dok su slavili kad su zajedno igrali u Mančesteru. Ovaj njemu namjesti gol, Poborsky njega nauči igrati polku. Onda on opet namjesti Poborskom gol, a Poborskyjeva žena pozove Beckhama i Victoriju na buhtle i svježe jitrnice.

Onda je onako uznojen i crven u licu sjeo, odmorio malo, pojeo nekoliko kolača i strusio čašu gemišta. Izgleda da voli slatko, gurao je cijele kolače u usta, kao da su mu usta velika kao Severinina. Prste je potom trljao jedne o druge, posebno prste svake ruke, i onda uzimao novi kolač. Svidjele su mu se breskvice i oblatne, koliko sam uspio vidjeti. To dobro ide poslije sarme koju je jeo, i poslije pečenja iza sarme. Sve to je zalijevao gemištom. Victoria ih nije jela, kolače, zbog dijete. I pila je samo vodu, i to Evian, a ne najbolju vodu na svijetu – Janu.

Zatim su malo odmarali i došla je ponoć. Krenuo je ples sa mladom. Kad je Beckham došao na red, počeli su sijevati blicevi. Kao da je odmalena u folkloru, kao da je instruktor plesa, a ne lijeva spojka. Završio je ples i spustio podeblju ukrašenu kovertu u košaru sa strane. Nije Beckham škrtica, pokazao je da je galantan mladić. Sigurno mu je onaj što se slikao s njim objasnio te teško shvatljive balkanske običaje. Onda je predao i veliki poklon u pažljivo zamotanoj kutiji i uhvatio Victoriju pod ruku, zaputio se prema sredini sale i počeo plesati. Beckham je briljirao kao na terenu u najboljim danima.

Gosti su se razveselili. Beckham je sad sjedio za stolom i gutao novi gemišt, a žena ga je mrko gledala strahujući da se ne napije pa da ga trener ne kazni sa 50 000 evra za šta on mora raditi skoro puna četiri dana. Otkud da to plati sad u ovoj krizi? A možda se utepao kod Gattusa na svadbi, ili kod bivšeg kolege s posla, onog čije je ime Ole Gunnar Solskjaer, pa je ona oprezna. Ili je ljuta što je još uvijek žulja desna cipela, a koštala je 2 000 evra, isto koliko i lijeva koja ne žulja. A Beckham ju je onda poljubio u obraz i ona je ostala hladna. Onda ju je Beckham stisnuo i poljubio opet i nasmijao se gledajući je nježno u oči. Ona se malo oraspoložila, a on je sebi zadovoljno složio novi gemišt. Pa su ustali da idu plesati, a dok ga je ona držala za jednu ruku on se okrenuo prema stolu i drugom dohvatio još jednu svatovsku breskvicu uvaljanu u kristalni šećer i ubacio je cijelu u usta. E, moj Beckhame, vidim ja da će tebe Victorija noćas voziti u hotel Termal u kom si odsjeo. A sutra ujutro ćeš se trijezniti u toploj i ljekovitoj daruvarskoj vodi dok ti zadovoljne i uzbuđene sestre budu masirale stopala i prste. E, neka i njih Bog jednom pogleda.

“Gle kako pleše, koji majstor! Napravio je takvu atmosferu da bi mu Šiljo mogao dati 500 evra za ovo”, rekao je Debeli dok je Beckham vrtio Victoriju i podvriskivao oduševljeno. A pored njega je, s jednom Libom koja je imala krupne i čvrste grudi, plesao neki Bažant kojeg je Ado brico ošišao na „bekamovku“, i Davidu se sigurno svidjelo kad je vidio da nema kraja na planeti u kome nije popularan.
„Pleše kao da je pobijedio u Plesu sa zvijezdama. I ne smetaju mu i ne stežu ga one ženske gaćice koje nosi. Čitao sam u novinama i gledao u Red Carpetu da voli nositi ženske gaćice. A šta misliš kako bi tek plesao da ima više vremena za ples i da nije doživio sve one povrede?“
„Veći su novci u nogometu nego u plesu. Pa on ti zarađuje sam godišnje više nego što ovih pet muzičara zajedno zarade na svim svadbama koje odsviraju tokom godine. Možda čak i duplo više.“
“A jesi vidio da ga žena muštra zbog gemišta, hehe? Kao onog mog prijatelja Boru.”
“Mora neko muštrati i raspolagati tolikim novcem.”
“Pleše kao da je od gume. Ne bi da ga sad zajebavamo i ometamo, ali moramo se slikati s njim kad završi svadba. Jednom mi je Marko Mlinarić pobjegao na jednom kramu kad sam imao deset godina, Beckham mi ne smije uteći.”
“Pa nego kako. Ja sam već pripremio aparat. Staviću tu sliku pored one kad sam se slikao sa Borom Cvetkovićem. Nemoj da pobjegne. Odmah stavljam na Facebook, kao što je to i običaj!”
„Mogli bismo mu sutra pokazati grad, ako se zbližimo s njim. Možemo ga odvesti na kraju i kod Zukija na sladoled, ili na burek.“
„Pa da, i da ga malo provozamo i po okolini, da ga odvedemo u vinograde na tudum. Vidiš kako guta gemište večeras. Mogli bismo ga odvesti i na Svetinju, kod crkve ima poznati izvor, da malo namoči noge u onoj vodi ispred i potisne posljedice svih tih povreda. Kažu da je to ljekovita voda.“
„Je ljekovita, ali je sad gužva zbog tinejdžera i problema s tenom. Šteta što Šimecki ne radi da Victoria kupi cipele. A stvarno misliš za tu vodu?“
“Da, znaš da se ja nikad ne šalim. Liječi sve, od kurjih očiju pa do tuberkuloze. Jedan mi je čak tvrdio da je psorijazu skinuo tamo, a jedan je prvi put postao tata sa 42 godine, dobio je blizance nakon što se tamo napio studene vode.“
„Znam za toga, i nisu bili blizanci nego čak trojke, ali se taj i prehladio jer je voda bila hladna, pio je u januaru, ali mu je ista voda pomogla da ozdravi. I misliš da je istina to za prištiće.”
“Da, mislim. Meni je to upalilo 1990. Prištići su nestali od te vode kad sam imao 13-14 ali su mi od nje počeli rasti brčići baš negdje u to vrijeme, ne znam je li to nekakva nuspojava. “
„Dobro si se sjetio, čitao sam da ga često žiga u desnoj nozi još od one stare povrede, to će mu sigurno pomoći.“

Kako je svadba odmicala vina je bilo sve manje u skladištu, a sve više u gostima. Beckham se zacrvenio i zajapurio, uznojen i nasmijan kao da je 87. minuta utakmice na kojoj je dao dva i namjestio jedan gol, te pretrčao devet i po kilometara. I na kojoj nije promašio nijedan penal. A imaće i još jednu priliku u hotelu da zabije, u za tu priliku posebno usisanoj sobi s pogledom na ždrala – simbol grada. Čak i ako bude želio krevet na sprat, pri čemu bi Victoria birala da li će gore ili dolje jer su intelektualci i sveznalice u Red Carpetu rekli da ona stvarno voli gore, oni te značajne informacije znaju.
Gosti su se počeli razilaziti. Onaj brko iz Virovitice, ili iz njene okoline, odavno je skinuo kravatu, u ritmu je lagano lupao stisnutim šakama po stolu (oko desne mu je podlaktice bila narukvica zlatne boje), žmirio je i pjevao. Ruzmarin na reveru mu je bio očerupan jer je brko njegove komadiće stavljao u svako jelo koje su ispred njega donijeli, da ga dodatno začini. Poslije se tako napio da su mu dvojica konobara pomogli naći izlaz iz restoran, dok mu je kraj kravate virio iz desnog džepa sakoa. Izgleda da je brko dešnjak. Njegova žena je ljuta išla iza njega. Sutra neće razgovarati, a u ponedjeljak možda, ali samo službeno, i to tek predveče. Do četvrtka će se sam morati snalaziti za ručak. Od seksa ništa neće biti bar deset dana. Do sljedeće svadbe će se pomiriti. Polako su odlazili i drugi, a mi smo strpljivo čekali da Beckham krene pa da se slikamo. A on je plesao, plesao i plesao. Sad se provlačio ispod nečijih ruku u onom kaubojskom plesu i svaki put kad bi on i Victorija sagnuti zalazili u taj tunel stvoren od drugih učesnika on bi je pljesnuo po guzici i veselo se nasmijao.

Sjedili smo i čekali. Majda je već bila posve pospana kad je rasplesani Beckham konačno krenuo da se pozdravi s mladencima. Bio je crven u licu kao da je igrao produžetke, i nekako sretan i razdragan kao da je baš njegov gol odlučio pobjednika u 118. minutu. Šiljo i Lidija su ga pošli ispratiti, kao i njihovi roditelji. Šiljina mama mu je pružila i paketić s pečenjem i najboljim kolačima, da se malo osladi u hotelu, ili na putu do Milana, ako mora žuriti na sutrašnji trening. Približio sam se, a mi smo od treme stajali kao ukopani namjeravajući da mu priđemo. Tada je Šiljo rekao:
“Zdenko, hvala ti što si došo. Napravio si atmosferu takvu da će te svi ovi što te ne poznaju zvati na svadbe.”
“Sam nek zovu, jebo ga ti. Ak ima gemišta i kolača ja ću odma doć, hahaha. A jes vidio što mi je buraz dotero auto iz Italije? Još ni tablice nisam skino. Koja makina!”
„A plešeš ko zmaj. Nije ni čudo kad si stari folkloraš.“
„Da tak nogomet igram ja bi do Mančestera, Reala i Milana doguro, jebo ga ti, hahaha. Ma do Amerike, jebemti!“
“Zdenko, pazi kak voziš do Zdenaca! Mogo si ipak ostat spavat.”
“Svjetluška će vozit, ja sam se malo umorio”, rekao je Beckham i uz osmijeh pogledao Victoriju.

Debeli i ja smo se pogledali, a Majda, iako je bila jako pospana, slatko se počela smijati razbudivši se. Nismo se ni snašli, a Zdenko Beckham se već okrenuo prema nama, vidio je fotoaparat u rukama mog debelog prijatelja i rekao:
“Dečki, oćmo se slikat pa da idemo spavat?”

I mi smo se slikali. Debeli i ja, a između nas Beckham. Zdenko Beckham.