„Zeko je. Znaš već sam pomislio da sam promašio broj. Hehe.“
„Zdravo Zeko. Zato se i nisam javljao. Ko bi mene zvao u četri ujutro. Onda rekoh sebi. Zeko je.“-mrzovoljno sam mrmljao da ne probudim svoju ljepšu polovinu.
„Znaš, bio bi red da izvedemo žene. Nismo odavno.“
„Znam Zeko, ali mislim da bi se moja bunila sad da je probudim i predložim izlazak. Sad ništa važno ne radi.“-vajkao sam se.
„O tome ti i govorim. Treba da ih iznenadimo. Imam ideju.“
„Nisam ni sumnjao. U ovo doba noći čovjek može imati il meku stolicu il ideju. Ostalo spada u domene nemogućeg.“
„Nije stolica.“-reče Zeko.
„Već sam pomislio najgore. Znači ideja. Hajde reci.“
„Da izađemo. Znaš čuo sam da dolazi Mile Zlatni.“
„On. Odakle.“
„Pa od kuće jebo ga ti.“
„I?“
„Petak. Enigma. Jel važi?“-bio je uporan.
„Važi.“-nisam želio pregovarati, samo spavati.
„Hej, znao sam da si Bog.“
„Hvala. Zbogom noći, dobro jutro i do viđenja.“
„Biće i iznenađenje večeri.“-reče Zeko.
„Od ovoga svakako nema većeg.“
„Laku noć.“
„Noć Zeko.“

Noć nakon toga više nije mogla biti svrstana u kategoriju „laka“. Bilo je svega samo ne spavanja. Nakon neprospavane noći razmišljao sam da li treba da iznenadim ljepšu polovinu ili da sačekam petak. Tako sam i odlučio.

Volim petak. Taj osjećaj stekao sam još kao osnovac. Nije me napuštao ni kroz dalje školovanje. Osjećaj zadovoljnog petka rastao je proporcionalno sa godinama, tako da bi danas već mogao da kažem „petak je Bog, petak je Bog bogova.“ Taj ludi osjećaj kada nam se jednostavno čini da je pred nama toliko vremena da stignemo sve što nismo. Osjećaj blaženog spokoja, vrijeme naše, isključivo i nedoložno.

U tom iščekivanju petak je došao kao kec na desetku, vepar na čeku, a praznik na ponedeljak. Telefonski poziv kao naručen još jednom je potvrdio ono što sam oduvjek znao. Zeko je rođeni organizator.

„Prelazimo na plan „B“. Spremajte se i pravac Enigma. U devet o clock.“-volio je da ubaci ponekad kakvu stranjsku riječ gdje joj nije mjesto.
„O clock. This is good.“-potvrdih.

Iznenađena ljepša polovina zvocala je zbog neblagovremenog obavještavanje.

„Pa znaš li koliko vremena treba da se ja spremim? Pa djeca. Jesi li ti normalan? Vama dvojici nisu sve koze na broju.“-zvocala je i dalje, a ja nisam imao volje da se pravdam niti dublje polemiziram. Uostalom petak je. Takvi dani mnogo štošta opravdavaju, pa i ovakve neplanirane izlaske u kojima sam bio samo nijemi saučesnik. Organizator je bio Zeko.
Nakog višesatnog cifranja došli smo do rezultata. Matematički preciznim požurivanjem stigli smo na vrijeme. Zeko nas je dočekao za stolom pored zvučnika. Onim većim. Valjda i glasnijim.

„Zeko ovdje nema priče.“
„Ovdje smo zbog muzike. Da se siti naslušamo. Znaš li ko večeras nastupa. Ej. Mile. Mile Zlatni.“
„Nisam baš njegov fan. Šta kažu dame?“

Složile su se samo da je petak, muzika nije ni bitna.
Milu nisam nikad upoznao lično. Ufurani pjevač, plavokoso ofarbana nesuđena zvijezda Renomea ili Granda svejedno. Stalno u pokretu i stalno u društvu nekih estradnjaka lokalnog karaketra i isto tolikog dometa. Mile Zlatni dobro poznat samom sebi i svojim najbližim. Mile Zlatni zvijezda koja nezadrživo nadire i traži svoje mjesto na estradnom nebu.

Nije mu bilo dugo potrebno da nas primjeti. U svoj širini nastupa i koreografije volio je da opšti sa svojim simpatizerima i nikad mu nije bilo teško da siđe među svoj polusvijet i odvoji koji osmijeh, dodir po leđima i čak pjesmu da posveti ukoliko je to bilo potrebno. Mile je bio čovjek iz naroda za narod. Mile je bio Zlatni. Zlatni je bio Mile. Možda je jedini njegov nedostatak bio što nije bio Kitić. Sve ostalo bilo je tu negdje. Negdje između stihova i naslova hitova.

„Zovem te draga, podrhtava mi Nokija, ja te volim znaš li odavlen pa do Tokija“, „Među nama neko čuči, poruku mi šalje, nemam na računu, a ti gledaj šta ćeš dalje“, „Jesam baja, međutim ćutim i ostalo sve po redu, ja te cimam, mislim sve u redu“, „Čistim štalu, a signal mi slabi, dođi meni mala, staroj barabi“.
Veza je očigledno bila važan segmet kako kod Mile, tako i u njegovim pjesmama. Poštujući to načelo Mile je stalno u jednoj ruci držao mobilni telefon, a u drugoj mikrofon koji je držao blizu usnama, čini se bliže nego je i za sladoled potrebno. Malo malo osvijetlio bi se displej njegova telefonskog aparata. Nije prekidao pjesmu, telefon bi primakao baš u određenom momentu mikrofonu dok je pjevao. Stihovi su prenešeni baš kako treba i kome treba.

Njegov performans je išao dalje. Telefon je u svakom slučaju  bio dio scenografije i u službi gotovo svakog hita. U jednom momentu od Zeke zatražih njegov broj.

„Pazi kome ćeš dati njegov broj. Nerado ga daje zbog obožavatelja. Ipak on ne voli svoju privatnost da javno izlaže.“
„Važi Zeko.“-ukucah broj u telefon.

U momentu kada je displej na Milinom telefonu obasjao njegovani lice i on isti primakao mikrofonu radi daljeg dijeljenja hitova putem telefonske socijalne mreže okrenuo sam njegov broj.
Enigmom se prolomio zvuk telefona. Nadjačao je njegove nasnimljene matrice i zbunjeni glas. Gotovo da mu je ispao telefon dok ga je teškom mukom dlanom prislanjao uz tijelo. Bilo je sasvim dovoljno od mene. Nekoliko trenutaka gledao je u nepoznat broj koji nije bio niti jedan od mase obožavatelja.
U želji da koliko toliko Milu povratim od šoka, pozvah ga za naš stol. Pokazah mu fotoaparat i želju da ga uslikam. Nije se bunio. Usput mu rekoh da je moja ljepša polovina izrazila želju da se uslika sa njim. Isto kao i Zekina. Oduševljenje je bilo tim veće. Nakon poziranja ponudih ga pićem. Kao što sam i očekivao naručio je prirodni sok.

Dok je u nastavku večeri pjevao često bi se mašio za telefon i iznova bi njegovo lice bilo obasjano displejem. Neko je bio na vezi. Mile se nije libio da zove. Nije žalio. Kako i dolikuje jednom estradnjaku koji jako drži do dobrih kako poslovnih tako i do veza između njega i njegovih obožavalaca.
Došapnuh mu, kad bude „moja“ pjesma da priđe do mene i pusti mene refren da otpjevam.
Tako je i bilo. Hit „Okreni moj broj“ brzo je stigao na repertoar. Kao po navici Mile se mašio telefona i okretao već neki broj. Možda nekoj neznanoj obožavateljki koja je upravo trebala da sazna šta dalje da radi.

nokia

Displej je ponovo osvjetlio lice estradnjaka. Mikrofon je bio u mojoj ruci. Trebalo je samo da otpjevam refren. Nisam to učinio. Bio sam bezobrazan. Mikrofon sam primakao modernom mobilnom telefonu sa prijatnom bojom na displeju. Dobro poznat glas operaterke call centra odjeknuo je Enigmom. „Žao nam je. Vaš račun prestao je da važi 13.07.2011.godine. Jebo ga ti Mile sjaši već jednom. Gori si i od Enise“.

Veče se primaklo kraju. Sitne pahulje snijega poput mušica promicale su ispred očiju. Arktička zima kucala je na vrata. Veče nije propalo, naprotiv bilo je od onih koji će se još dugo prepričavati. Možda će biti tema nekog novog hita ili možda početak ljubavi upornog estradnjaka i umorne operaterke call centra. Svejedno ostale su slike koje mi izmame osmjeh i džepni kalendar sa kojeg me gleda Mile Zlatni dok precrtavam još jedan hladni januarski dan.

Valjalo je iz svih zakutaka života poskupljati ostatke i njima naprtiti kutije i kofer, što od jutros prazni stoje i nijemo čekaju u hodniku. Sve duboko uzdišući i uporno vraćajući za uho pramen što je nestašno padao na njeno lice, ogledala se za sobom, kao da bi se htjela uvjeriti da zaista odlazi, da ne sanja, još pomalo mamurna i strepeći od napora koji slijedi.

Nato je slegnula sićušnim ramenima i prestala odlagati neodloživo. U jednu je kutiju omatajući komad po komad u papir, spremila posuđe. Prvo tanjure raznobojne, od svakog pribora po najsretniji komad koji je uspio preživjeti, potom čaše za bijelo i crno vino, šalice za čaj i za kavu.

U sljedeću kutiju je nagurala tavu za palačinke, ona dva-tri lonca što je imala, vok, pekač, kalup za tortu, kuhinjske noževe i pribor za jelo. Svako iole istančano oko, odmah bi primjetilo da se tu i ne kuha nešto, ali ona je uporno nosila tih par sudova sa sobom, gdje god je selila. U kutiju je dodala i toaster, kafetjeru, čajnik od lijevanog željeza boje ciklame, cjedilo za voće, štapni mikser, nikad uključivanu peglu, ovlaživač zraka, ono malo kućanskih aparata što ih je posjedovala. Našla se tamo i smješna pregača sa naslikanom ženom bujnih kontura, kao sušta suprotnost pojavi njenoj. Odijevala ju je povremeno sa namjerom da samu sebe nasmije.

Prije nekoliko dana, dok je molila prodavačicu iz trgovine na uglu njene zgrade da joj ostavi prazne kutije, slabost koja se nazirala u glasu odavala je nedoumicu i nedostatak vjere u poduhvat, a već danas, eto, ponovno sakuplja krhotine sebe i sistematizira ih, kao da je to najnormalnija i najočekivanija stvar na svijetu. Imala je to u malom prstu, nadilaženje sebe.

Nakon kuhinjskog pribora, posteljinu i ručnike je poslagala po bojama. Toj svojoj urođenoj estetskoj crti niti je mogla, niti htjela pobjeći. Na samom vrhu, glatka, hladna, svilena posteljina boje pudera, namijenjena specijalnim prigodama. Kada bi ona samo mogla govoriti – pomisao je koja je natjerala boju na njenu lice i razvukla osmjeh. Kao oprečje, termofor skriven iza plišastog medvjedića i nadposteljni uložak od merino vune za najhladnije noći u velikom gradu.

U kuferu, jednom jedinom, kočoperile su se haljinice, suknjice, bluzice, topići, veste, kaputi, svi savršenih krojeva i materijala, traperice, čipkaste rukavice, šalovi, rublje, čarape raznih boja i dezena, a na vrhu kape i šeširi. U kutiji za nakit, ogrlice, cvjetne ukosnice, perje, jedna biserna ogrlica, parfem i u posebnom pretincu viseće naušnice za nezaboravne klupske večeri, perle, šljokice, sve šljašteće i razigrano.

A onda, u najrobusnijoj plastificiranoj kutiji, kakve se prodaju u papirnicama, smještene knjige, neke se posvetama, neke posuđene i davno zaboravljene, a neke na koje je spiskala svoju zadnju ušteđevinu. Pa zabilješke, CD-ovi, isječci iz novina, slike, posteri, plakati, ulaznice sa koncerata, izložbi i predstava, pisma, razglednice, bedževi, mali šećeri koje je uzimala na putovanjima za uspomenu na posebna mjesta, pribor za crtanje i pisanje, kamenčići što ih je posvuda skupljala, školjke i sve one tričarije za koje se djevojke, iz neznanog razloga vežu i nosaju sa sobom kao najemotivniju prtljagu. Na kutiji je napisala “PAZI! LOMLJIVO!” misleći više na uspomene, nego li na same predmete.

Osjećala se kao da ima stotinu godinu, a zapravo su i tridesete bile daleko pred njom. Koja je ova selidba? Koji je ovo grad? Koja je ovo po redu nada? Ide li naprijed samo zato što ne zna stati, bježeći vješto od sebe same, uvijek dalje i dalje? Ima li dovoljno snage po ne znam koji put isponova? Pitanja koja će ostati pohranjena na dnu njene prtljage, u dijelu koje za sad otpakirati neće.

Osvrnula se oko sebe uvjeravajući se da nije što zametnula, skinula je sliku sa zida, spustila je na pod prislanjajući na jednu od kutija, potom se presvukla, sjela na kufer i dugo netremice gledala. Namazala je još usta najcrvenijim ružem, jednim potezom pokrila nogu koja je provirila iz haljine, popravila šešir, zapalila cigaretu, napunila čašu preostalim vinom i gutljaj po gutljaj, dim po dim tjerala nervozu i nevjericu, gledajući u bijele zidove oko sebe.

Pred zgradom se čulo škripanje kotača. Ostala je još trenutak da promotri sobu, kupaonicu, kuhinju, koje su i ovako prazne odisale uspomenama. Pogledala se u ogledalo posljednji put u ovom stanu i nasmiješila, kao da samu sebe bodri, odobrava. Zvuk koraka je odjekivao stanom, onakav, svojstven samo praznim napuštenim gnijezdima. Vrata su se otvorila. Netko je ušao, netko novi izašao pun vjere u novi početak.

Otkud to sve?
Jedan od mogućih odgovora leži u činjenici da je mnogo higijeničara iz velikih svetskih dvorišta došlo ovde u naše malo da nam pokaže kako se čisti. (Prva lekcija je kako se drži metla!) Dok vrše preglede, higijeničari iz velikog dvorišta ostavljaju za sobom veliki svinjac.

Šta da radimo sa tolikim neredom koji napraviše higijeničari?! Kažu, morali su, da bi nam dočarali kako njihova sredstva za čišćenje deluju. Tu su i eksperti za svinjac došli da “korisnim” savetima pomognu da se bolje snađemo posle svinjca (koji bez njihove pomoći bojim se ne bi mogli ni da smislimo, a kamo li napravimo). Oni bolje znaju šta je za nas same najbolje. Čist biznis, ali ima i onih naših koji u tome vide neku posebnu filozofiju života.
U avliji(ci) sve manjoj i manjoj, bitno je reći i to, sve je čistije, ali je nekako i sve sterilnije, a ljudi u njoj nisu baš onako srećni kako su očekivali.

(VOICE OVER: Novo! “Oslobađa” od mrlja, kamenca, prljavštine i blata kao nijedno drugo sredstvo. Za ovo revolucionarno otkriće, pozovite odmah – planetarno deluje veoma učinkovito na razne male “proklete avlije!”).

Posle neprekidnog ubeđivanja, stanovnicima malog dvorišta se učini da sredstva zaista deluju, da je stvarno nekako bolje, lepše i čistije. Higijeničarsko vjeruju poče da se širi i svi zaboraviše na to kako je bilo ranije, pre dolaska velikih čistača-oslobodilaca.

Na kraju kada se neki od očišćenih upitaju “čekaj, kada su ta sredstva tako efikasna koja nama ovde prodaju zašto je kod velikih higijeničara onoliko đubreta?”. A onda sledi čuveni odgovor: “Kad počistiš u svom dvorištu onda dođi nešto da pričaš drugima!” Tada preventivno malo nađubre zbog demonstracije, čisto da se zna da je svinjac uvek moguć ako se nastavi sa sumnjama, tj. ako se slučajno odstupi od zadatog metoda čišćenja.

Uh, još samo da mi se nađe ona skakutava metla iz ćoška … spasonosna alatka … da malo pometem u glavama čistih, časnih i čednih. Bio bi to moj doprinos – da dvorište postane bolje mesto.

Živjela je na ulici, hranila se u kontejneru, bježala od pasa, tražila sklonište od kiše, a u ljetnim danima je tragala za vodom. Izbjegavala je ležati na haubama automobila jer su je ljudi odande tjerali. Jer ako mačka bude tamo ležala to će im značajno oštetiti auto, a možda i zauvijek uništiti život, mislili su. Šta ako im pojede retrovizor, ili naruši izgled alu felni? Jednome je led jednome olupao farbu, a drugi put nepoznati komšija ogrebao vrata. On je za to oba puta okrivio mačke pa ih je mrzio i proganjao. A mačka se i protiv takvih snalazila – bojala se i na vrijeme se sakrivala. Pomoć su joj tada pružali samo jedan dečko i jedna žena iz susjedstva. Hranili su je ostavljajući joj hranu na određenom mjestu, stražareći dok ne pojede, znajući da su neki s kapuljačama svojevremeno huškali pse na mačke dok jedu. A neka djeca iz komšiluka su mačke povremeno gađala kamenjem pripremajući se za neki od budućih ratova. Ili su im prolijevali vodu da se mačke ne bi, pijući vodu, razmnožile i zavladale svijetom i tako uništile napredne ljude. Mrzili su ih više nego pacove, zmije, ničije pse ili druge ljude.

I ona je tako preživljavala dan za danom, strahujući od ljudi, pasa, gladi, žeđi, automobila, hladnoće i bolesti. Tokom zime se snašla. Bila je to jaka zima, hladna i s dosta padavina. Vjetar je nerijetko tako šibao da je pomjerao i kontejnere pune smeća i uključivao alarme automobila. A ona je sve to izdržala. Zimu je provela u podrumu, grijući se na cijevima postavljenim uz plafon, zaklonjena od fijukanja vjetra. Nije to bio neki poseban podrum. Bio je čak neuredan, a u njemu nije bilo ništa vrijedno i ljudi su se rijetko u njega spuštali, tek da ostave stvari koje im više nisu trebale, a koje nisu htjeli dati nikome ili ih baciti. Imali su jak razlog za to – bili su škrti.

Tu bi se povremeno pojavljivali neki dobri ljudi koji su u očima ostalih izgledali kao čudaci. Naime, oni nisu mislili samo na sebe. Pravi čudaci. “E, oni vole mačke”, šaputali su im iza leđa, zaprepašteno se gledajući. Davali su joj da jede. Jela je iza zgrade, na određenom mjestu gdje su joj krišom ostavljali hranu trudeći se da ne privuku stroge i prijekorne poglede većine sustanara. Nuždu je vršila van podruma, kako to mačke i inače rade. Odlazila bi na obližnje započeto gradilište, ili negdje drugdje, gazeći između izmeta rasnih pasa, opušaka, najlonskih kesa i ostalog smeća. Iskopala bi rupu, uredno završila ono što je namjeravala, zakopala pažljivo, osvrnula da se vidi je li sve uredno završila i otišla iza zgrade da leškari na zidiću.

Od toliko stanara samo su rijetki donosili ostatke od ručka i vodu. Sve je jela ta mačka, nije bila izbirljiva. Ona im je bila zahvalna. Dala im je da je miluju namještajući svoju lijepu sivu glavu. Žmirila je tada i glasno prela. Kad bi milovanje prestalo, ona bi otvarala oči i zahvalno gledala u dobrotovora. Znala ju je jedna žena i podići u naručje, pa bi ona gledala pametno blagim pogledom u njene oči i “mijesila”, kako to samo mačke znaju, podižući naizmjenično lijevu pa desnu nogu, u ritmu u kome se čulo predenje, pritiščući svog prijatelja na dve noge mekanim jastučićima na svojim stopalima. Baš onako kako mačke to i rade, zbog čega i jesu tako očaravajuće, i zbog čega se za curu za koju se kaže da  je dražesna, a to je poseban kompliment, misli da ima osobine mačke, jer to je takav pridjev. I nikad nije nervozno mahala repom, niti režala, a nikad nije nikoga ni ogrebala.

Ponekad bi roditelji koji imaju namjeru da normalno odgajaju svoju djecu zastali da djetetu pokažu mačku. A mačka je stajala mirno koliko god je trebalo dugo dijete uživati u njenom prisustvu, kao da je to njen zadatak i njena dužnost, da djetetu uljepša šetnju. Bila je to jedna jako pristojna i dobra mačka. Kao što za rijetke ljude možete reći da je dobričina, ljudina, ili dobar kao kruh. E, takva je to mačka bila.

Podrum je još uvijek bio njena spavaća soba i sklonište. Nekad bi tu pobjegla od divlje djece razuzdanih roditelja koji za djecu nisu previše marili. Ili od vrelih sunlevih zraka. Nekad i od pasa čiji bi ih vlasnici huškali, ne bi li stekli lažnu sliku o svojoj moći ako njihov skupo plaćeni ljubimac težak jedva trideset kilograma zadavi okrutnu i opasnu mačku, zvijer tešku čak tri kilograma. Moći će se tada hvaliti “braći” dok budu pijuckali pivo iz plastične flaše i pljuckali.

Došla je jesen, odmah poslije ljeta kao što je to i običaj na ovoj planeti koju ljudi prisvajaju samo za sebe, premda ona pripada i mačkama. Krenuli su vjetrovi i magla. Nakon jedne uobičajene šetnje krenula je prema jedinom otvorenom podrumskom prozoru. Ali ispred njega je stajao čovjek. Otišla je još malo prošetati. Kad se vratila, više unutra nije mogla ući. A kiša je upravo počela.

Jer taj čovjek iz te zgrade, koji je u podrumu čuvao nekoliko cigli, probušenu loptu, slomljeni bicikl, daske od slomljenog kreveta, rastavljeni ormar star trideset godina, plastične kante od jupola koje su mu ostale kad je krečio stan prije pet godina i za koje je pretpostavio da će mu u narednih sto godina možda zatrebati, nepovratne prastare staklene flaše “Dona” sokova, slomljenu kacu u kojoj je nekad kiselio kupus, osam pari cipela od kojih ne bi mogao spariti ni dva različita a ipak čitava para, crno-bijeli televizor koji se pokvario još dok su daljinski upravljači bili rijetkost i još neke slične vrijednosti, nešto je tu radio. Ona ga se uplašila jer je često galamio na nju kad bi je vidio.

Nije imao pametnijeg posla kad se vratio s posla na kome je vrlo malo radio, a zarađivao kao da mnogo radi. Najprije se svađao sa sinom koji je bio i lijen i nesposoban da u kafiću toči rakiju gostima i pere čaše, pa je dao otkaz. On je, taj sin, vidio u nekom filmu kako glavni glumac nosi potkošulju i naočale za sunce pa je tako uređen izlazio van i kad je bilo vruće i kad je bilo prohladno, i ujutro i po mraku. Zatim je pojeo ručak koji mu je skuvala žena s kojom se oženio ne iz ljubavi već zato što je bilo vrijeme da se ženi, a onda od žice koju je ukrao na poslu napravio prepreku mački. Ispleo je mrežu na već postojećim rešetkama podrumskog prozora, kako se mačka ne bi mogla provući. Jer ona tamo leži i to mu jako smeta, ne spava mirno zbog toga, bez obzira što je u podrum silazio tek nešto češće nego što se penjao na sedmi sprat zgrade, koja je inače imala samo šest spratova. Život bi mu bio savršen da ona tamo ne leži, i to je bio njegov najveći problem, pred njegov četrdeset i osmi rođendan.

Kad je nakon trideset minuta konačno ispleo mrežu, otjerao je dva gladna psa čiji je dom bila ulica, otišao je po svoga kućnog psa i ponosno je, kako i priliči takvom gospodinu, prošetao životinju na kratkom povocu. Šetnja je trajala dvadeset minuta. Bila je nešto kraća od šetnje zatvorenika u zatvoru. Onda se pas posrao ispred zgrade i zajedno su otišli uz stepenice. Jedno dugačko masivno govno ostalo je ispred zgrade, a drugo, mnogo veće, ušlo je u nju.

A mačka je svojim žutim očima sakrivena ispod automobila tužno mjauknula gledajući kako se kiša pojačava. Nadala se da će se pojaviti neko ko će je spasiti, neko ko će je uzeti i odnijeti svojoj kući.

HIljadu puta kasnije desilo mi se da nakon nečega kažem sebi – oh, ovo ću pamtiti do kraja života. Medjutim, sve bi to lako zaboravio.

Dakle, sećanje ne sluša volju.

Zgrada u kojoj danas živim sagradjena je pre pedeset godina, otprilke u isto vreme kad i ona iz koje dopiru moje najranije uspomene.  Čak i slično izgledaju. Deli ih tek nešto više hiljada kilometara vode i nešto manje hiljada kilometara kopna.

Taj prvi stan promenio je nekoliko stanara o kojima znam koliko i o sebi znam.

Drugi je verovatno promenio tridesetinu o kojoj ništa ne znam. Ne znam ni ko su oni koji su u njemu rodjeni, ni ko su oni koji su medju ovim zidovima umrli. Ne znam koliko su puta ti zidovi prefarbani, ne znam kako su mirisali ručkovi koji su se spremali… Ne znam sta se nalazilo na mestu modernog arhitektonskog  monstruma koji je zabranio suncu da gleda na ove prozore.

Šta se nalazilo na mestu arhitektonskog monstruma koji je ukrao sunce onoj prvoj zgradi znam. Odlično se sećam malog vrta okovanog betonom. Sećam se i boja ruža u njemu, kao i imena, izgleda i osmeha osobe koja ih je zalivala.

Baba je umrla pre tri godine.

Jednom mi je rekla kako je stara i kako bi želela da umre jer su svi njeni već umrli. Kao da je osećala stid što ona, eto,  još uvek živi… Kad je  umrla, ja sam bio već  zastrašujuće daleko. Otišao nekršten upaliti sveću u pravoslavnoj crkvi na drugom kraju grada, poljubio zaključana crkvena vrata. Malo tiho plakao, a onda malo glasno jecao vozeći auto natrag. Baš kako to ljudi i inače rade, što se i u filmovima može videti.

Mi  ne žalimo nikada onoga ko umire. Mi žalimo sebe jer ostajemo bez njega.

Na slici koju vidite je Boulevard du Temple u Parizu. Načinio ju je Louis Daguerre 1838. godine, izumitelj procesa dagerotipije fotografije. Ovo je prva fotografija ikada načinjena na kojoj se može videti  ljudsko biće.

Pošto je vreme ekspozicije fotografije bilo duže od deset minuta, narod, kočije i sve pokretno isčezlo je sa scene. Ipak, u donjem levom uglu ostao je čovek koji se  duže od deset minuta  gotovo nije pomakao sa mesta, čemu je  zaslužan pedantni ulični čistac cipela koji nije puno mario za vreme, trudeći se da valjano obavi svoj posao.

Trećeg dana zadnjeg mjeseca u godini, na dan kada je rođen France Prešern, u Ljubljani se tradicionalno svake godine pale svjetla kao uvod u praznični decembar. Izgled slovenske prijestolnice i posebno lijepih svjetlećih plavih i žućkastih ukrasa je osmislio  umjetnik Zmago Modić. Uz Modićeve zanosne instalacije, bogat praznični program, koncerti, dječje predstave i kreativne radionice, knjižni sajam i brojni atraktivni štandovi sa kojih se širi miris kuhanog vina, vruće čokolade i prženih badema i na kojima se mogu vidjeti autohtoni proizvodi i rukotvorine, mame svake godine sve više posjetitelja u bajkovitu decembarsku Ljubljanu.

A kako se godina približava kraju, neovisno o sadržajima i tome gdje živjeli, iste nam se stvari vrzmaju glavom. I tako se podvlače crte, zaokružuju priče, uljepšava na brzinu što se uljepšati da, utapa u last minute šopinzima, kupoholiji, omotavanju poklona i pisanju čestitki, uredskim proslavama i ludim decembarskim izlascima. Vode se i napete rasprave o tome koji je pravi – Djed Mraz ili Djed Božićnjak. I to je nešto o čemu valja imati stav. Vrijeme ovo pogoduje donošenju odluka i novogodišnjih rezolucija, a sve navedene radnje su ogrnute finom euforijom i malo manje finom sjetom.

[Show as slideshow]

Osim što u decembru posežemo dublje u džepove i tražimo izlaz iz “nametnutog nam” prejedanja i opijanja, postajemo i senzibilniji na tuđu nevolju. Sve naravno isprovocirano dirljivim božićnim melodijama koje nas bombardiraju sa svih strana. Vidno omekšali, spremni smo dati svoj skromni doprinos u dobrotvorne svrhe, češće nekom imaginarnom siromahu, nego beskućniku i prosjaku iz kvarta ili bliskom nam prijatelju koji treba pomoć.

U ovo doba godine najjače nas lovi strah od starenja, žaljenje za prošlošću i grizodušje, koje onda utapamo u još više alkohola. I evociranje sretnog djetinjstva, mirisa i boja odrastanja, jedan je od nusprodukata je prazničnog rasploženja.

Iz svega toga uspješno se uzdižemo i izlazimo jači i ljepši, te sve karte polažemo na sljedeću godinu; da će biti sjajnija, ispravnija i poduzetnija. Nova, odjednom nam sine, označava upravo to, priliku za novi početak.

A hoće li stvarno biti tako, to veseli decembar ne bi znao. On je tu da bi pojačao boje, mirise i emocije, da bi pošteno isprašili staru i na kratko zaboravili strah od nepoznatog.

1. Let England Shake – PJ Harvey

2. The King of Limbs –  Radiohead

3. Ritual – White Lies

4. Peanut Butter Blues & Melancholy Jam – Ghostpoet

5. Take Care – Drake

Na pitanje hoćes li da mi napises tekst o 10 (ili makar 5) najzanimljivijih albuma u ovoj godini odgovorila sam `oću ja, nego mislim da nisam kompetentna i ako ne mora da se zna da sam ja pisala. Plan je bio da pogledam na last.fmu kojih su mi top 5 ovogodišnjih albuma po slušanosti i da po tom kriterijumu napravim listu. Valjda sam ih slušala zato što su bili zanimljivi. Svaki plan uvek malo skrene s puta, pa je peti album preko veze došao na to mesto iz razloga lične prirode, a moj domaći zadatak izgleda ovako:

1. Let England Shake by PJ Harvey http://www.last.fm/music/PJ+Harvey/Let+England+Shake

Sa 540 slušanja Polly Jean je na tronu. Let England shake sam slušala sa mračnim zadovoljstvom kako i mislim da je predviđeno. Teme su uglavnom smrt i prolaznost života što bude samo još dodatno podvučeno ukoliko Poli reši da nam veselo o tome zapeva. Prava reč koju vezujem za ovaj album je – magično. U pitanju je celina koja vas uvuče i samo treba da joj se prepustite. Dobro, možda će vam se plakati malo na kraju, ali zar nije jedna od funkcija umetnosti da nam pruži preko potrebnu katarzu.

2. The King of Limbs by Radiohead http://www.last.fm/music/Radiohead/The+King+of+Limbs

Na drugom mestu sa 473 slušanja predstavljam vam kontroverzni The King of Limbs. Ja volim Radiohead i ne zanima me šta vi mislite o tome. U pitanju je jedan od najvećih bendova današnjice, njihova muzika je uvek u razvoju, nikad ustajala i dosadna. Ljudi koji ih vole uglavnom su se uzdržavali od komentarisanja, prosto su ga slušali. To i vama preporučujem.

3. Ritual by White Lies http://www.last.fm/music/White+Lies/Ritual

Bele laži su me prijatno iznenadile, pre ovog albuma sam ih slušala po inerciji uz neke druge bendove. Ovde su, usudila bih se da upotrebim izraz – angažovano komercijalni. Imaju šta da kažu i ja im nisam zamerila što su dobru muziku uvili u papir sa šljokicama. Sve je ispeglano, osamdesete i pop s merom (zlo)upotrebljeni, jedan opšti utisak perfekcije ostavlja svaka stvar. Preporučljivo i za osobe sa opsesivno-kompulsivnim poremećajem.

4. Peanut Butter Blues & Melancholy Jam by Ghostpoet http://www.last.fm/music/Ghostpoet/Peanut%2BButter%2BBlues%2B%2526%2BMelancholy%2BJam

Za pesnika iz senke sam saznala na tviteru i krivo mi je što ne mogu da se setim od koga da ga izljubim. Bilo je dovoljno jedno slušanje Cash and Carry Me Home i bila sam zaljubljena. Album klizi kao nešto žestoko sa ledom niz grlo. Zaklela bih se da sve vreme u pozadini mogu da čujem kockice leda u čaši. Ghostpoet je odrastao u Londonu, ima šta da kaže o tamnim stranama modernog života a zna i kako. U principu svih 5 albuma koje sam navela pate od takozvane jednolične produkcije ili jasnije rečeno sve delje kao jedna ista pesma. Ali ako je ta jedna fenomenalna, što da ne.

5. Take Care by Drake http://www.last.fm/music/Drake/Take+Care

Sličnih godina kao prethodni izvođač, ali Kanađanin koga sam bar ja lično prvi put videla u nekom Rijaninom spotu, Drejk je kod mene dobio priliku jer ga na tumblr-u često citiraju. I bilo je tu zanimljivih momenata, ljubav, život i tra la la. Take care je baš to, ljubavne pesmice nekoga ko je dobra duša i ima pozitivan stav o životu čak i kad je težak. Ne znam kako drugačije da objasnim zašto bi neko trebalo da sluša ovaj album osim da je opušten i nadovezuje se na neke postojeće pozitivne tokove misli koje, nadam se, ljudi već imaju.

E, lepo krenula sam od smrti i došla do života, obično je obrnuto, ali kod mene sve mora naopako. Možda se ispostavi da je ovo bilo 5 najnezanimljivijih albuma u dve hiljade jedanaestoj, sve jedno možda ih baš zbog toga vredi poslušati.

- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.

I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.

Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.

- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična  Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.

I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.

Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.

- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš  kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.

Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.

- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.

Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.

I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.

I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.

Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.

Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.

Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.

Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.

Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.

Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.

Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.

- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.

Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.

Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon  jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.

O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.

Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.

- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena.  Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.

Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.

- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.

Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.

Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.

Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.

- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.

Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.

Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.

- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.

Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.

- Ne mogu ti reći, a  ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.

Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.

- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.

Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.

Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.

- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.

Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.

Šaban Šaulić mi je govorio ovako:

- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.

Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.

- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.

I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.

Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.

Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.

- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:

- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.

Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.

- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.

Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.

Marina, Marina, Marina…

Izvolite – rekao je konobar prilazeći stolu za koji je Merlin seo sa svojim saradnicima.
- Ja ću čaj i one divne pohovane paprike punjene sirom koje sam poslednji put ovde jeo pre dvadesetak godina – rekao je Dino, a nakon što ih je u slast pojeo, kazao je konobaru i društvu: – Odlične su!

Ovako se završava članak jednih tiražnih dnevnih novina. Prateći trend, čini mi se da bi kraj, kad bi se tekst pisao naredne godine, mogao izgledati i  ovako:

…rekao je Dino, a nakon što ih je u slast pojeo, kazao: – Odlične su! , posle čega je glasno podrignuo što su konobar i društvo propratili sa odobravajućim smeškom.

Ili:

…rekao je Dino, a nakon što ih je u slast pojeo, kazao je konobaru i društvu: – Odlične su! , posle čega je bez imalo skrivanja, za razliku od  umišljenih zvezda i zvezdica, snažno ispustio gasove koje su konobar i društvo ispratili burnim aplauzom.

Zli podstanar  postoji već gotovo sedam godina.
 Menjao je nekoliko puta adrese na kojima je živeo, menjao je kapute češće nego što su mu prilike nalagale i dozvoljavale, ali želje da ostane dosledan sebi nikada se nije odrekao.
Naziv je pozajmljen od subotičkog muzičkog sastava, a ostao mi je u pamćenju dugo nakon  knjige Punk u Yu 1980-1990, Dejana Šunjke i Dragana Pavlova. Prvih godina pisanja pod ovim pseudonimom, osim mojih tekstova, Google pretraga je ja upit “podstanar” imala još samo članak “Aco Pejović nije više podstanar”.

Danas, na sreću, na prvoj strani pretrage može se naći nešto i o subotičkom sastavu, ali na žalost, i još mnogo više tekstova o raznim Pejovićima.
Vremena se na internetu brzo menjaju. Ako smo u vreme dial up konekcije imali tek neznatno manje posetilaca nego danas, kad je gledanje prenosa utakmice ili streaming filmova uobičajena stvar, to ni dalje nije razlog za uzrujavanje.  
Devedesetih je postojala na prostorima sveže razrušene SFRJ neobično snažna nezavisna scena koja je obuhvatala mesečnu produkciju od, po ličnoj proceni, stotinak fanzina; koja je izrodila stotine bendova koji se nikada nisu pojavili na televiziji… Fanzine su čitali i pisali i ljudi koji su u to morali uložiti znatan trud; njih je donosio poštar čitaocu, pošto je autor prethodno morao prošetati do pošte u svom gradu, u svojoj drzavi.  Dakle, tiraž od stotinu primeraka zahtevao je stotinu odlazaka do pošte, stotinu upakivanja, i lepljenja stotinu markica koje su se premazivale sapunom, kako bi se kasnije sapun mogao skinuti, a markica ponovo upotrebiti.  Tekstovi su se kucali na pisaćim masinama, naslovi pisali rukom, a slike isecale iz novina, te se to onda sastavljalo i na kraju umnožalo u fotokopirnicama. Bendovi su svirali  za putne troškove, a često i bez njihovog pokrića.
Pomen novca i zarade nije postojao.
 Dakle, neko ko je bio deo takvog pokreta, jednostavno ne može biti razočaran što danas na sajtu u čijem životu učestvuje nisu opaljivali  klikove, linkove i lajkove  ljudi koji su se tu nekako , eto našli, i zadržali dva minuta i 43 sekunde.
Danas nas pod skromnim krovom ima osmoro. Svi smo sa različitih geografskih koordinata, drugačijih stavova i pogleda, drugačijih interesovanja i drugačijeg stila pisanja.  Svako od nas ima svoje ja do koga mu je jako stalo.
 I divni smo, i lepi smo,  i nikada nećemo zloupotrebiti internet kako bi bilo šta uterali u svoje stražnjice…A, uz osvrt na “regionalnu internet scenu”, samo poslednje nam je dovoljno da budemo i originalni.
Ovo je peta promena dizajna. Za svako prethodno vizuelno izdanje bio sam emotivno vezan jer mi je uzelo puno vremena i strpljenja dok sam mu davao mu lice kakvo sam smatrao da zaslužuje. Ovo što sad imate pred sobom moralo bi biti čisto, jasno i funkcionalno.
 Nama ostaje  da se u budućnosti bavimo isključivo sadržajem.  

Kritike i sugestije više su nego poželjne.

Hvala na pažnji.