Naime, utakmica je počela izjednačenim rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0. Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola. 

Mi smo ih tada pustili da napadaju kako bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike. 

Onda smo u 30. minuti iz nepravedno dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog, iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u koju se naš prekaljeni golman bacio.

To je razbjesnilo naše objektivne navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima, kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.

Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0. U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati. Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler okrečio pa sam imao pravo na to.

U svlačionici smo se dogovorili da igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat, bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom, pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to. Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među njima.

Oštra igra se pokazala kao ispravna. Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali. Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati dresove.

I, sa igračem manje oni su, kao prave govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1. Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.

Pogledali smo semafor. Do kraja je bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1. Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I, imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub. Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.

Vidjevši to, naš je centarfor izgubio želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena, žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva para kopački. 

A oni su, kako i igraju takve ekipe, iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti. Smislili smo novi plan. 

Pustili smo jednog njihovog koji je igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv naše vrhunske ekipe. 

I onda vrhunac skandala jer se u sukob uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu. 

A sve to zbog jednog običnog šamara. Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje, ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5 dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.

Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.

Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.

Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.

Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.

Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.

Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.

„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.

Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.

„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.

„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.

Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.

Gotovo nema djeteta koje nije imalo svoje idole. Neki idoli ostanu cijelog života, nebitni putem otpadnu, nestvarni se rasplinu kao baloni od sapunice. a tek rijetki su tu da ostanu.

Goran je bio 10-ak godina stariji od mene. Roditelji su nam bili prijatelji i mi se kao djeca viđali često. Zbog razlike u godinama, više je on čuvao mene, nego smo se igrali, a imali smo ono što samo djeca imaju i razumiju. Na njega sam uvijek gledala sa poštovanjem i divljenjem, dok je on  bio suviše ozbiljan za svoje godine i djetinje razigran u isto vrijeme. Znao je lijepo crtati, strpljivo, satima, što god je razmaženo 6-ogodišnje derište od njega zatražilo. I rukama je radio čuda, slagao origami figurice, rezbario drvo, sve čega bi se dotaknuo pretvorio bi u zlato. Uživala sam promatrajući ga.

Naše druženje je trajalo i završilo se, kako su prilike nalagale, netom nakon što je on ostvario ozbiljnu vezu, zasnovao obitelj, stasao u poslovnog čovjeka, a ja otišla u drugi grad na studij i trbuhom za kruhom.

Nismo se vidjeli godinama, u jeku novih događanja rijetko bi i pomislili jedno na drugo. Kako su mi pričali, u međuvremenu je Goran dobio kćerkicu, sasvim nalik njemu. Žena mu je bila oštra, odlučna, ponegdje i gruba, no on se nije žalio, mislila sam da ga čini zadovoljnim. Radio je puno i dosta stekao. Materijalnog. Ipak, dalo se naslutiti, to ga nije usrećivalo. Častio je prijatelje, poklanjao svoje stvari, sve češće izbivao sa posla i bježao na duga poslovna putovanja. Nabacio je i kilograme, kako se to često sa takvim životnim stilom dešava i nije posve ličio sebi, ali ono iznutra, kako ću uskoro otkriti,  ostalo je netaknuto.

Istodobno, moje studentske godine su se kotrljale i polagano prilazile kraju. Red učenja, red ljubavi, red neimaštine, red euforije i izlizanih ambicija, bilo je svega. Onako kako i treba biti. Negdje tamo pred kraj moje zadnje godine fakulteta, dok su mi sve misli bile usmjerene oko diplome i što sa sobom poslije, iznabuha i niotkuda se pojavio Goran. Iznenadio me telefonskim pozivom i već istog dana posjetio. Pričao je nešto o novom poslu i poslovnom partneru, o tome kako je bio u susjedstvu i koliko sam narasla, ali sve su te riječi titrale u nekakvoj gustoj izmaglici.

Sve dok se nije nasmijao i zagrlio me. To je bio onaj stari Goran. Sjedili smo u obližnjem kafiću, srkali svoje piće i prepričavali naša druženja. Sjećam se kako je nevjerovatno ugodno i domaće u njegovom društvu bilo, gotovo kao nekada, prije 15 i 20 godina. On se ponašao pokroviteljski, a ja u tren oka bila ona 6-godišnja djevojčica. Na kraju je iz džepa izvadio olovku, uzeo salvetu i nacrtao naše karikature, pomalo odrasle, a iste onakve kakve je crtao kada sam bila mala i cičala od zadovoljstva. Konobari su prolazeći kraj našeg stola znatiželjno zavirivali i osjećala sam kako im se  druženje i zbivanje oko našeg stola učinilo iz nekog razloga važnim.

Sljedeći njegov dolazak sam jedva dočekala, sjurila se niz stepenice prema njegovom autu i već smo se našli na ulici i u avanturi. I sljedeći. I sljedeći. Prvo bi me odveo na ručak u neki odabran restoran govoreći “Gledaj se, od tebe samo kost i koža. Sreća pa imaš mene da te pošteno nahranim.” .

Neobični su bili ti naši izlasci. On u finom odijelu i besprijekornim talijanskim cipelama, ja u neogotik maniru i očima velikim od novih svjetova koji su se otvarali preda mnom. Nakon klope, ostatke večeri smo provodili po sumnjivim lokalima i klubovima. Ponekad sam se i bojala za njega, da ga ne pokradu, prebiju, izgledao je kao da ne pripada. A zapravo, njegova karizma mu je kročila put i vrlo brzo bi se oko nas zatekla gomila musavih nabrijanih klinaca slušajući njegove priče.

Usvojili smo i ritual, prije izlaska, a poslije ručka, kupili bi flašu finog francuskog konjaka ili viskija, pa do parkića, pili zajedno sa bagrom koja bi se tamo našla. Razvozili bi auto-stopere, upoznavali ljude, skupljali skitnice i baš se puno smijali. Nikada za njegovog boravka nije bilo vremena da ga pitam za posao, ženu i curicu. Prošlo bi prebrzo.

A onda, nekako neprimjetno, Goranovi dolasci su se prorijedili, sve dok nije posve prestao dolaziti. Možda se i dalo se naslutiti da ga nešto muči, ali ja ga nikada nisam pitala. Nije to bio naš stil.

Poslije sam iz povjerljivog  izvora čula da mu je propao posao, da se zadužio, razveo, preselio negdje dalje… Tu mu se zameo svaki trag. A i mene je život raznosio posvuda. I uskoro sam zaboravila na Gorana.

Prošlo je od toga dosta, jednog dana me mama nazvala i slavodobitno rekla: “Znaš što je novo? Čuli smo se sa Poljakovim i imaju vijesti o Goranu. Živ je i dobro”. A onda se priča počela rasplitati. Goran je pobjegao od svega, od odgovornosti, od obaveza i kalupa u koje su ga gurali. Sakupio je što je stalo u kufer, napustio obitelj i otišao u Berlin. Nakon što je spiskao i to malo, a nije mu trebalo dugo, klošario je, svirao na ulici i iz privremenog smještaja preselio prvo u svoj polovni auto, pa pošto je i njega uskoro bio prisiljen prodati, u lokalni parkić na klupu. Selio je iz jednog dijela Berlina u drugi, prepričavao lokalcima priče iz svoga života, upijao jezik, običaje i navike. Korak po korak.

Zatim je valjda, sva svoja iskustva sažeo, prožvakao i počeo crtati. Slikao je običnom olovkom na najjeftinjem papiru za crtanje i poklanjao crteže prolaznicama. One na njegove crteže nisu bile ravnodušne i Goran je sve češće dobivao za kuhani obrok i tople cipele. Kad je stigla jesen ponovo je sebi mogao priuštiti prenoćište u nekom motelu Prenzlauerberga.

Na njegovim crtežima u svega nekoliko oštrih crta izvirao je cijeli život, potrage, bježanja, bivanja nekim drugim negdje drugdje, bivanje manjinskim u većini, gutanje od strane velikog i gušenje malim gradom, borba. Njegovi crteži su vrištali, a njegovi kupci sve češće tražili onaj park i onu klupu i ono stablo pod kojim je sjedio.

I materijalni položaj se polako popravljao. Čitajući dosta godina kasnije kritiku Bertolda Raukera, djeluje kako su njegovi najbolji radovi nastali baš u tom ranom berlinskom periodu. Ništa neobično; Goran je stvarao onda i samo onda kada je sve bilo protiv njega.

Glas o talentiranom mladom slikaru sa ulice, došao je i do osobe koja će Gorana vinuti u umjetničke visine. Televizijski intervjui, gostovanja, slikarski performansi, radionice, brojna putovanja po europskim i svjetskim metropolama, sve to je postalo dio njegovog novog života. Života koji je pomalo podsjećao na ono gdje je već bio. Pomalo kažem, otresajući tu dosadnu i upornu misao.

Dok me jednog dana u mailboxu nije zatekao poziv na virtualno prijateljstvo, u kojem je stajalo Goranovo ime. Bez puno razmišljala, sve u jednom dahu, napisala sam mu poduži mail, na koji odgovor nisam dobila. Pripisala sam to njegovom novom životu, obavezama i popularnosti. Njegov internet nastup je govorio da se samo mrvicu promijenio, ista muzika, filmovi, knjige i interesi. Bio je tek mršaviji i profinjeniji, malo stariji, ali nikako daleko od slike kakvu sam oduvijek o njemu imala.  Na kratko se i javio i rekao da će se svakako oglasiti kada bude prolazio kroz moje krajeve. Veselila sam se tom danu.

A onda mi je putem iste društvene mreže, poslao link. Razveselila sam se kao dijete. Tog istog dana sam o njemu razmišljala i spominjala ga. Već nakon prvih sekundi gledavanja, shvatila sam da je to isječak njegovog performansa, poslat vjerovatno i na adrese tisuću, možda i desetke tisuća adresa internet fanova. Vrag mi nije dao mira i već istu večer sam započela konverzaciju. S druge strane je stigao neodređen odgovor. Samo po nadimku koji je upotrebio, znala sam da je to stvarno on i da zna da sam sa druge strane ja. Kratko je odgovorio da mi šalje promo materijal i prije nego li sam stigla reći kako su mi značila onda naša druženja i koliko mi njegova priča ulijeva nadu da svatko na kraju doputuje sebi, bez obzira na bol i žrtve, došao je odgovor koji nije ostavio prostora za daljnju konverzaciju “Pozdravi svoje i gute nacht”.

Bila sam prazna školjka. Ne znam ni zašto. Ne znam što me je točno pogodilo. To što nije imao sluha za mene, malog čovjeka, to što se odrekao svega što je bio i zaboravio sve koji su bili ili to što nije onaj koji sam mislila da je. Ili su me izdala vlastita očekivanja.

Jasno vidim, Goran, prijatelj iz ranog djetinjstva, odabrao je drugi put, koji je zapravo doveo na isto mjesto kuda bi ga doveo i onaj prvi.

A onda se pitam ne vode li svi putevi na isto mjesto?! I ne govori li ta njegova priča zapravo o meni, više nego o njemu?! I o svima nama, više nego o meni?!

Jesam li sve to umislila bježeći od bljutave običnosti i vjerujući u svoje ideale?! Zaneseno, kao mala djevojčica  povjerovala u ono čega nema i čega ne može biti.

*slika preuzeta sa strane edinburghfestival.list.co.uk

Pregažena šišarka za koju sam vjerovao da u njoj žive male ptice, ne veće od nokta privukla mi je pažnju. Pokupio sam je na dlan. Bila je spljoštena i ni traga života nije bilo u njoj. Ipak sam je uzeo i strpao u njedra.

Nastavio sam dalje. Pored puta iznenađen suncem nakon sinoćnje kiše zatekoh puža gotovo izgubljenog. Kompletno se zavukao u svoju kućicu i gotovo nikakvim kontaktom zalijepio se za za nevelik kamen. Podigao sam ga rukom zajedno sa pužem i sjurio se ka potočiću  koji je proticao u blizini. Obrastao visokim johama i zaogrnut raznoraznim žbunjem bio je nepristupačan. Do njega je vrlo malo sunca dopiralo. Razgrnuh tu neprozirnu zavjesu i zakoračih ka njemu.

Izlokvana obala kao prašina sitnim pijeskom oslikana blago je utonula pod mojim lakim korakom. Trag u pijesku ostavih na milost i nemilost bujicama koje će svakako doći. Pored njega ostavih i puža i uglačan kamen kao znak da smo bili tu.

„Ovdje nema sunca, a ti dalje vidi kako ćeš.“-pozdravih usputnog znanca i nastavih drumom prema suncu.

Uz put sam sreo skitnicu koji mi ispriča kako je upoznao čovjeka koji je razgovarao sa vjetrom i pjevao s kišom. Dao sam mu šišarku, a on mi je rekao nekoliko riječi jezika vjetra i otpjevao kišnu pjesmu. Pridružila nam se i prava kiša. Nije prestajao niti se od nje sklanjao. Ja sam izuo cipele one prve dječije i bosim stopalima nastavio izlokvanim drumom dok mi se blato kao tijesto zavlačilo između prsta.

Sunce je bilo visoko dok mi je pijesak ugodno bockao tabane, ja sam se sjećao šišarke, puža i kišne pjesme i skitnice. Drum pod mojim koracima bio je krivudav. Prvi usponi i prepreke nisu me zaustavili. Sunce je bilo još daleko, a potok je sve tekao i bez moga prisustva.

Neka djeca su mi trčala u susret i pozvaše me da igram fudbala sa njima. Poziv sam prihvatio. Publike nije bilo mnogo. Tek po koji aplauz i jedne crne oči.
Umio sam se vodom sa česme za koju se tvrdilo da je mjesto okupljanja hajduka i drumskih lopova.

„Ako te koji put put nanese, znaš već.“-mahali su za mnom akteri susreta koji je završio u sportskim okvirima sa nedovoljno dobrom obućom za bolji rezultat.
„Nemam ništa protiv, osim ako kišna pjema i jezik vjetra ne kažu drugačije.“

Imao sam sve pred sobom. Širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubinu mora. Sve osim sunca. Zbog njega nastavih drumom što izbijao je na most.

Na mostu se još jednom osvrnuh iza sebe. Blaga izmaglica progutala je moje cipele.
Drum je poprimao ozbiljnije obrise. Trake sa obe puta strane omeđavale su moje kretnje ograničene sasvim ozbiljnim kožnim i krutim cipelama i namjerama. Tek ispod košulje igralo je srce dječaka u džungli saobraćajnih propisa i zakonom kontrolisanog haosa.

Nisam se predavao. Godinama.
Drum je bio ispred mene.

Sunce je bilo sve samo ne visoko. Ipak nedovoljno blizo i nadohvat ruke nedokučivo. Koraci su bili snažni. Pjevao sam kišnu pjesmu kad oko sebe ne bih imao društva. I imao sam kišu. S vjetrom sam zborio do dugo u dan dok bi hladovinom platana birao najkraće staze do potoka i puža kojeg nekim čudom zatekoh pred kapijama drevnog grada o kojemu ni riječ ne saznah.

Drum preda mnom dobijao je neobaveznije tonove. Manje je bilo susreta te ih bolje zapamtih.

U jednom cirkusu, neki klovn mi pokaza kako da vežem oblak uzicom i pertle jednom rukom. Uvijek bi mi jedna ruka bila slobodna te sam njome malo malo stavljao dlan iznad obrva. Sunce je već bilo daleko i nisko.

Žurio sam , a sve manje stizao. Drum pod mojim koracima otvrdnuo je od silnih koraka svih onih koji su slijedili sunce. Nekoj djeci musavoj dadoh po novčić za sladoled i za žvaku pride. Prenesoh im snagu i riječi vjetra. Nisu mi ništa govorili. Pokazali su mi šišarku i samo se smijali bisernim osmijehom.

drum - slika pozajmljena s interneta

To je sve što ponesoh dalje. Drum je izbijao krivinom na krivinu. Primjetih da sa lijeve strane ima više cvijeća. I drveće ima veselije krošnje, dok sa desne strane u krošnjama neke promrzle ptice ne otvaraju kljunove i čekaju neke selice dok je sunce bivalo sve niže.

Opremljen strpljenjem koje ne jurca trotinetom i bjesomučnim pogledom šiba po niskim ogradama okupanih prašinom razgovarao sam na jednom skupu amatera zaljubljenika u zvijezde do pred sami zalazak sunca. Zamotali su mi jedan mali dio neba i sunca na njemu da me grije u noćima koje dolaze. Nisam imao ništa da im dam do priče o potoku i tragu.

Sunca više nije bilo, ali mi je i dalje bilo toplo od zamotuljka u njedrima.
Prostorija na kraju druma bila je mala. Donekle topla.
Prozor ispod kojeg rastu kadulje i vrijesak, te jedan prstohvat zanovijeti me iznenadi svojim pogledom. Noć se spuštala. Još jednom je sunce zaspalo.

Upalio sam petrolejsku lampu. Njena svjetlost obasjala je zidove male prostorije.
Umornim staračkim pokretima sjeo sam za stol nasuprot prozoru. Iz njedara sam izvukao zamotuljak neba i sunca. Prigušio svjetlost petrolejske lampe.

Mali krug svjetlosti oko mene bio mi je dovoljan. U njega je sve što mi treba stalo.Meni koji sam još jutros imao svu širinu polja i dužinu rijeke. Visinu neba i dubunu mora. Sunce nisam imao, ali bilo je u meni u bisetrnom osmijehu i prozoru u kojem zarobih jednu zvijezdu padalicu.

„Oh kakav izuzetan dan.“

Do dugo u noć prišao sam sa vjetrom dobronamjernikom koji je zastao pod mojim krovom i zapetljao se u paučinu odloženih i nepotrebnih stvari koje su nekad imale smisao i sklonio se od kiše s kojom sam pjevao do zore zbog čega je sunce kasnilo na uranak.

Cipele pred vratima odnijele su bujice na trag koji jednom davno ostavih negdje na obali.

Dok je sezona šparuga na izdisaju, sa tugom konstatiramo da sada treba čekati cijelu godinu kako bi poslije sezone kiša, sa prvim proljetnim suncem, sramežljivo provirili ukusni zeleni izdanci.

Tamo negdje oko ožujka/marta, a ponekad i već krajem veljače/februara, po šipražju, odakle vrebaju zmije, paukovi i krpelji, pasionirani šparugari sa štapovima, primjereno obučeni u hlače dugih nogavica, majice dugih rukava i duboke cipele, kreću u “šparugolov”. Na uglađenom terenu obično nema šparuga ili prve nestanu. Pravi lov je po kamenjaru, trnju i šikarama, na mjestima na kojima je prethodnih sezona bilo požara i uz rubove primorskih šumica. Osunčani tereni, grmovi i nisko rastlinje u svojim njedrima skrivaju debele mesnate šparuge, a borove šumice dom su onim tanjim.

I dok su jedni na šparuge u prirodi posve imuni, drugima je to relaksacija mjerljiva sa wellness turizmom, izazov i avanturizam. Iskusni šparugolovci znaju sve pozicije na kojima rastu šparuge. Znaju već na prvi pogled razlikovati prevarantski bljušt od šparugove mladice. Znaju koja je šparužina najplodonosnija i kuda vrijedi zaviriti, a kuda nema smisla. Neiskusni šparugari se napućuju na pretraživanje šparužine, tj. rascvale, osušene i pomalo bodljikave šparuge uz koje su vidljive mladice.

Šparugare bi na grubo mogli podijeliti na odvažne, entuzijaste, studiozne ziheraše i egzistencijalne šparugare. Entuzijast će naći pokoju, uz oduševljenje i divljenje samom sebi, ali i upiti svu ljepotu i događanja oko njega. On će, ako treba, nositi povećalo, samo kako bi šparugu uočio. I sliku bljušta i šparuge, kako bi napravio razliku. Odvažan šparugar sa sobom donese i neku lovačku priču, o poskoku ili riđovki koja je vrebala kraj šparuge, a on usprkos i u inat maznuo šparugu i iskešenoj zmiji slavodobitno i prijeteći zašištao kroz zube. Goloruk se uvlači na mjesta za koje bi prikladno oruđe bila mačeta. Odvažni šparugar ne poznaje strah. Ziheraš poznaje svaku poziciju sa šparužinom i šparugom, zna kada je posljednju ubrao i koliko joj, obzirom na vremenske uvjete, treba da ponovno proviri. Uvijek se ciljano vraća da ih nabere. Ima i onih koji kruh svagdašnji zarađuju branjem i prodavanjem na “merkatu”. To su najčešće “penzići” i “penzićke”. Kažu da za boljih dana i po 10 “maceta” šparuga znaju ubrati a branje šparuga je u njih financijski motivirano i to najčešće zbog puke egistencije. To je egzistencijalni šparugizam.

http://www.youtube.com/watch?v=XQZldkR2_J0

Kako ne bi ispalo da je samo branje šparuga jedino zadovoljstvo, moram reći da je okus šparuga nenadmašiv. Početnicima obično treba da se malo naviknu na divlji okus i oporost. Ali to kod “finih guzica” nikad ne traje dugo.

Šparuge se termički obrađuju vrlo kratko, kako ne bi izgubile svoj upečatljivi okus. Potrebno je istrgati ih rukom (nikako nožem) na komadiće od centimetar dva, sve dok se ne stigne do dijela koji pucketa, nije sočan ili se otkinuti ne da. To je rep, onaj isti koji koristimo za temeljac.

Šparuge se naravno vole sa suncem opijenim maslinovim uljem. I domaćim jajima. Tada govorimo o šparugama sa jajima ili fritaji.

Rižoto od šparuga je drugi specijalitet koji treba probati. Temeljac kojim se podlijeva skuha se od šparuginih repova, koji daju cijelom jelu autentičnost. Juha od šparuga je isto tako divna, a šparuge na salatu još jedno sjajno jelo. Nedavno sam probala i namaz od šparuga “alla Paulina” sa senfom, češnjakom, peršinom, acetom balsamicom, maslinovim uljem i još po kojom namirnicom, koja iz šparuge izvlači ono najbolje.

Kobiniraju ih i sa pršutom i plodovima mora ili pancetom, mladom kapulicom i pomidorima. Tko ne voli opori okus šparuge, a ona i jeste sva u tome, šparuge na kratko može prokuhati sa mlijekom.

Da se razumijemo, nismo govorili o onoj kultiviranoj šparugi, već isključivo o samonikloj koja raste duž primorja i skriva divlji karakter šumskog ploda. Neobičan opor i gorkast okus, za koji postoji vjerovanje da podiže seksualne moći, zaslužan je i za ayurvedski naziv šparuga “shatavari” u slobodnom prijevodu “zamjena stotinu muževa”.

Pa tko voli, nek izvoli.

Izvor fotografije: Ebba’s cuisine

Jednom mi je, na razgovoru za posao “frajer” dao do znanja da se na tom radnom mjestu od zaposlenice, naravno fizički atraktivne, očekuju stanovite seksualne usluge. Preciznije rečeno, dijeljenje postelje na čestim službenim putovanjima. Sve što bi se tamo dogodilo, bilo bi spontano, rekao je on. Zvao se Renato, toga se dobro sjećam.

Bio je debeo, zdepast, sa onim ćevap prstima i pola metra niži od mene. Nisam znala bi li se smijala ili plakala ili ga jednostavno istukla. Cijelo vrijeme tog ridikuloznog razgovora zvonio je telefon, a sa druge strane su se javljali potencijalni kandidati za posao.
Čula sam, jedna mlada dama mu je rekla kako bi za to radno mjesto učinila sve, baš sve, nakon čega mi je on značajno namignuo.

Ne znam zašto tu osobu tada nisam prijavila, ne znam i jesam li imala komu, znam da sam ga prolila pićem i naložila neka me vozi kući, jer me iz Zagreba otpeljao u neku vukojebinu, u kojoj je navodno “smješten pogon firme”, a do koje nismo ni stigli. On je to i učinio, govoreći mi kako sam luda što propuštam “samo takvu” priliku, a ja zalupila vratima njegovog bijesnog auta i rekla mu neka crkne.

Nekoliko godina nakon, susreli smo se na mom radnom mjestu. Zakazao je sastanak sa direktoricom kao vrlo uspješan poduzetnik što se prelijeva preko Armani odijela i vodi svog klijenta, isto tako fino ušminkanog uglednog ambasadora, zaboravih već koje ugledne zemlje. Između njih dvojice se smješkala suradnica; visoka, vitka, mlada i lijepa, savršeno utegnuta i poslovna.

Dok je njegova mlitava ruka bila u mom čvrstom stisku i on mrmljao svoje ime, rekla sam sa smješkom da se poznajemo, prateći mijenjanje blijedoružičaste boje njegova lica, prvo u narančastu, pa u tamno crvenu boju. Niz lice mu se slijevao svježi znoj. Pozvala sam direktoricu u drugu sobu, gdje sam joj u nekoliko rečenica ispričala sve. Po povratku, Renato i suradnica su iščeznuli, a ambasador se ispričao, rekavši na perfektnom engleskom da ne govori hrvatski, niti engleski, niti bilo što drugo nama razumljivo i nedugo nakon toga dao petama vjetra. Samo tako.

Kako bi se dodvorili ukusu publike, kao pametno mi se učinilo odgovoriti na pitanja kojim ih je Google do nas doveo. Takodje, na taj način i ovom pretraživaču se ugadja, a znate i sami koliko je Google, taj odlični dodatak Facebooku i Twitteru, važan za naše  živote.
No, da ne bi suviše okolisali predjimo odmah na stvar.
Ovoga puta osvrnućemo se na najzanimljivija  pitanja koja su postavljana tokom prethodne nedelje.

Skidanje jakne na razgovoru za posao
Vrlo pametno pitanje, mora se priznati. Za odgovor smo konsultovali kako domaće, tako i inostrane stručnjake, a odgovor je zaista logičan. Ukoliko je prostorija u kojoj razgovarate sa poslodavcem topla, obavezno zadržite jaknu na sebi, a ukoliko je u prostoriji hladno jaknu skinite. Tako ćete poslodavcu dati do znanja da ste spremni raditi pod bilo kakvim uslovima, štaviše da posao za koji aplicirate stavljate u vantelesne sfere… Jednostavnije rečeno, da mu predajete i dušu i telo.

Posle vina mi ide krv na nos
Predjite na pivo ako vam to smeta, mada kažu ljudi sa je zdravo kad povremeno ide krv na nos. Zapravo, ako vam smeta krv dok pijete, a uvidjate da potrebu za puštanjem krvi, možete se povremeno volonterski angažovati kao sparing partner po bokserskim klubovima. Takodje, puštanje krvi odlično izvode i političati vladajućih partija, te svi službenici državne uprave. Ako ne možete priuštiti televizor ili dnevne novine, idite do najbližeg šaltera u vašoj okolini i zatražite bilo kakvu uslugu. Takodje, do puštanje krvi možete doći i ako postavite na YouTube novi film Slobodana Bobe Popadića…
Zaista,  alternativa je mnogo, a izbor je samo vaš.

Lolita nabokovski citati
Ove sjajne citate možete naći na web adresi www.markovidojkovic.com, koji je poput vas ljubitelj mudrosti.     Nalaze se odmah ispod citata Tolstojevskog, levo od citata samog  vlasnika sajta, književnika Vidojkoviča.

Bockanje na feisbook

Za backanje na feisbook koristi se  štap naoštren poput onog kojim je ubijen Sava Savanović. Najbolji modeli se mogu pronaći u TC Ušće u Beogradu, a detalje u vezi samog bockanja, kao i preporučene tehnike uskoro će vam objasniti gosposdin Siniša Radanović, naš ugledni  stručnjak za feisbook problematiku.  A ako vas možda zanima bockanje na tviter, imam par saveta za vas, dok bi vam Zoran Plavšić mogao pomoći kod bockanja kao takvog, koje zalazi u filozofske sfere.

Toliko za danas. Sad idem da namirim stoku, a onda počinjem opširan tekst o najnovijem Ajfon telefonu, kako bi znali da li je bolji beli ili roz. Takodje, i odlično pitanje “Da li su ikad izvučeni loto brojevi” neće ostati neodgovoreno.

Čitajte nas i u narednom broju!

Iako je dnevni list Press objavio tek nekoliko hiljada afirmitivnih članaka o čoveku koji se smatra jednim od najbogatijih ljudi u Srbiji, sa bogatstvom od oko dve milijarde dolara , podlo bi bilo insinuirati da je dnevni list Press debelo plaćen od pomenutog gospodina.

Zato budimo ponosni jer smo u prethodne dve decenije omogućili jednom ovakvom čoveku da postane ono što je postao, a čitajmo i Press;  učestvujmo u nagradnim igrama i ne budimo ljubomorni na one koji su nagrade već osvojili.

Ah ,da… šta dobijemo kada u Google pretragu sajta Pressonline utipkamo “miskovic delta”?

*fotografija preuzeta sa stranedscanner.

„Vlada Dembelije i mi iz Ministrastva porodice i sporta  želimo zajedničkim naporima da pomognemo stanovništvu Dembelije na prevazilaženju problema koji se javljaju u porodici za koju smatramo da su temelj društva. Naš zadatak je bio da sagledamo sve aspekte i pronađemo izvore krize u porodici. Ustanovili smo da je jedan od generatora krize i nestabilnosti u porodicama neslaganje bračnih parova po pitanju „Alkohol da ili ne“. Analizom troškova gradnje sigurnih kuća, lokacijama potrebnih za izgradnju istih kao i troškovi investiciono tehničke dokumentacije ustanovili smo da nismo u stanju da obezbijedimo financijsku konstrukciju za kompletan program „sigurnih kuća“. Stoga smo smatrali da je otvaranje „sigurnih kafana“ jedan od alternativnih ako ne i boljih rješenja za pitanje zdrave porodice.“-izjavila je ministarka omladine i sporta Simonida Vjetarlajsnić.

sigurna kafana

„U zajedničkom poslu koji nas očekuje Ministarstvo infrastrukture Dembelije će ovih dana sačiniti spisak svih objekata koji će ući u zajednički registar koji će obuhvatiti sve kafane na području Dembelije. Naš zadatak će biti da sa tog spiska izdvojimo objekte, kafane koji zadovoljavaju stroge međunarodne propise za sigurne kafane. Nakon toga naše ministarstvo za infrastrukturu i kapitalne investicije izvešće neophodne radove da se objekti dovedu u propisno stanje sa svom pratećom infrastrukturom.“-bile su riječi Ministra za infrastrukturu i kapitalne investicije Georgije Makadamski.

„Deseto selo i ja kao njen Gradonačelnik imaćemo tu čast da prvi osjetimo sve prednosti koje nude sigurne kafane. Kao što je poznato Deseto selo ima jako veliki broj objekata, kafana koje zadovoljavaju stroge propise potrebne za dobijanje licence za sigurnu kafanu. Otvaranjem sigurnih kafana biće nešto novo i Dembelija treba da bude prva u regionu koja je načinila korake u tom pravcu. To će biti ujedno i pozivnica mnogobrojnim turistima da posjete našu prestonicu.“-gradonačelnik Desetog sela Andrak Mandrakošević nije krio zadovoljstvo što će Deseto selo biti prvi pilot projekat.

U daljem razgovoru sa predstavnicima vlasti saznali smo da će se sigurne kafane otvarati širom zemlje Dembelije. Prvo uz autoputeve koji će pratiti ovu akciju, pa sve do najudaljenije Opštine u Dembeliji. Ovim potezom se planira da se svi ljudi skloni alkoholu budu sklonjeni u sigurne kafane gdje će im se točiti piće po diskontnim cijenama, oslobođenim od poreza i PDV-a, kako bi se dotični što duže mogli zadržavati u objektima. Najtežim slučajevima biće dodjeljivane stimulacije i benificije. Naravno uz sve to korisnicima sigurnih kafana biće obezbijeđen prigodan cjelovečernji kulturno-umjetnički program kao i ispričnica za evenetualno izostajanje s posla i neoborivi alibi kod organa gonjenja.

Ovim koracima Dembelija će ispuniti još jednu veliku obavezu  na putu integracije u Balkansko Evropsku Uniju (BEZ) .