Otkud to sve?
Jedan od mogućih odgovora leži u činjenici da je mnogo higijeničara iz velikih svetskih dvorišta došlo ovde u naše malo da nam pokaže kako se čisti. (Prva lekcija je kako se drži metla!) Dok vrše preglede, higijeničari iz velikog dvorišta ostavljaju za sobom veliki svinjac.

Šta da radimo sa tolikim neredom koji napraviše higijeničari?! Kažu, morali su, da bi nam dočarali kako njihova sredstva za čišćenje deluju. Tu su i eksperti za svinjac došli da “korisnim” savetima pomognu da se bolje snađemo posle svinjca (koji bez njihove pomoći bojim se ne bi mogli ni da smislimo, a kamo li napravimo). Oni bolje znaju šta je za nas same najbolje. Čist biznis, ali ima i onih naših koji u tome vide neku posebnu filozofiju života.
U avliji(ci) sve manjoj i manjoj, bitno je reći i to, sve je čistije, ali je nekako i sve sterilnije, a ljudi u njoj nisu baš onako srećni kako su očekivali.

(VOICE OVER: Novo! “Oslobađa” od mrlja, kamenca, prljavštine i blata kao nijedno drugo sredstvo. Za ovo revolucionarno otkriće, pozovite odmah – planetarno deluje veoma učinkovito na razne male “proklete avlije!”).

Posle neprekidnog ubeđivanja, stanovnicima malog dvorišta se učini da sredstva zaista deluju, da je stvarno nekako bolje, lepše i čistije. Higijeničarsko vjeruju poče da se širi i svi zaboraviše na to kako je bilo ranije, pre dolaska velikih čistača-oslobodilaca.

Na kraju kada se neki od očišćenih upitaju “čekaj, kada su ta sredstva tako efikasna koja nama ovde prodaju zašto je kod velikih higijeničara onoliko đubreta?”. A onda sledi čuveni odgovor: “Kad počistiš u svom dvorištu onda dođi nešto da pričaš drugima!” Tada preventivno malo nađubre zbog demonstracije, čisto da se zna da je svinjac uvek moguć ako se nastavi sa sumnjama, tj. ako se slučajno odstupi od zadatog metoda čišćenja.

Uh, još samo da mi se nađe ona skakutava metla iz ćoška … spasonosna alatka … da malo pometem u glavama čistih, časnih i čednih. Bio bi to moj doprinos – da dvorište postane bolje mesto.

HIljadu puta kasnije desilo mi se da nakon nečega kažem sebi – oh, ovo ću pamtiti do kraja života. Medjutim, sve bi to lako zaboravio.

Dakle, sećanje ne sluša volju.

Zgrada u kojoj danas živim sagradjena je pre pedeset godina, otprilke u isto vreme kad i ona iz koje dopiru moje najranije uspomene.  Čak i slično izgledaju. Deli ih tek nešto više hiljada kilometara vode i nešto manje hiljada kilometara kopna.

Taj prvi stan promenio je nekoliko stanara o kojima znam koliko i o sebi znam.

Drugi je verovatno promenio tridesetinu o kojoj ništa ne znam. Ne znam ni ko su oni koji su u njemu rodjeni, ni ko su oni koji su medju ovim zidovima umrli. Ne znam koliko su puta ti zidovi prefarbani, ne znam kako su mirisali ručkovi koji su se spremali… Ne znam sta se nalazilo na mestu modernog arhitektonskog  monstruma koji je zabranio suncu da gleda na ove prozore.

Šta se nalazilo na mestu arhitektonskog monstruma koji je ukrao sunce onoj prvoj zgradi znam. Odlično se sećam malog vrta okovanog betonom. Sećam se i boja ruža u njemu, kao i imena, izgleda i osmeha osobe koja ih je zalivala.

Baba je umrla pre tri godine.

Jednom mi je rekla kako je stara i kako bi želela da umre jer su svi njeni već umrli. Kao da je osećala stid što ona, eto,  još uvek živi… Kad je  umrla, ja sam bio već  zastrašujuće daleko. Otišao nekršten upaliti sveću u pravoslavnoj crkvi na drugom kraju grada, poljubio zaključana crkvena vrata. Malo tiho plakao, a onda malo glasno jecao vozeći auto natrag. Baš kako to ljudi i inače rade, što se i u filmovima može videti.

Mi  ne žalimo nikada onoga ko umire. Mi žalimo sebe jer ostajemo bez njega.

Na slici koju vidite je Boulevard du Temple u Parizu. Načinio ju je Louis Daguerre 1838. godine, izumitelj procesa dagerotipije fotografije. Ovo je prva fotografija ikada načinjena na kojoj se može videti  ljudsko biće.

Pošto je vreme ekspozicije fotografije bilo duže od deset minuta, narod, kočije i sve pokretno isčezlo je sa scene. Ipak, u donjem levom uglu ostao je čovek koji se  duže od deset minuta  gotovo nije pomakao sa mesta, čemu je  zaslužan pedantni ulični čistac cipela koji nije puno mario za vreme, trudeći se da valjano obavi svoj posao.

Trećeg dana zadnjeg mjeseca u godini, na dan kada je rođen France Prešern, u Ljubljani se tradicionalno svake godine pale svjetla kao uvod u praznični decembar. Izgled slovenske prijestolnice i posebno lijepih svjetlećih plavih i žućkastih ukrasa je osmislio  umjetnik Zmago Modić. Uz Modićeve zanosne instalacije, bogat praznični program, koncerti, dječje predstave i kreativne radionice, knjižni sajam i brojni atraktivni štandovi sa kojih se širi miris kuhanog vina, vruće čokolade i prženih badema i na kojima se mogu vidjeti autohtoni proizvodi i rukotvorine, mame svake godine sve više posjetitelja u bajkovitu decembarsku Ljubljanu.

A kako se godina približava kraju, neovisno o sadržajima i tome gdje živjeli, iste nam se stvari vrzmaju glavom. I tako se podvlače crte, zaokružuju priče, uljepšava na brzinu što se uljepšati da, utapa u last minute šopinzima, kupoholiji, omotavanju poklona i pisanju čestitki, uredskim proslavama i ludim decembarskim izlascima. Vode se i napete rasprave o tome koji je pravi – Djed Mraz ili Djed Božićnjak. I to je nešto o čemu valja imati stav. Vrijeme ovo pogoduje donošenju odluka i novogodišnjih rezolucija, a sve navedene radnje su ogrnute finom euforijom i malo manje finom sjetom.

[Show as slideshow]

Osim što u decembru posežemo dublje u džepove i tražimo izlaz iz “nametnutog nam” prejedanja i opijanja, postajemo i senzibilniji na tuđu nevolju. Sve naravno isprovocirano dirljivim božićnim melodijama koje nas bombardiraju sa svih strana. Vidno omekšali, spremni smo dati svoj skromni doprinos u dobrotvorne svrhe, češće nekom imaginarnom siromahu, nego beskućniku i prosjaku iz kvarta ili bliskom nam prijatelju koji treba pomoć.

U ovo doba godine najjače nas lovi strah od starenja, žaljenje za prošlošću i grizodušje, koje onda utapamo u još više alkohola. I evociranje sretnog djetinjstva, mirisa i boja odrastanja, jedan je od nusprodukata je prazničnog rasploženja.

Iz svega toga uspješno se uzdižemo i izlazimo jači i ljepši, te sve karte polažemo na sljedeću godinu; da će biti sjajnija, ispravnija i poduzetnija. Nova, odjednom nam sine, označava upravo to, priliku za novi početak.

A hoće li stvarno biti tako, to veseli decembar ne bi znao. On je tu da bi pojačao boje, mirise i emocije, da bi pošteno isprašili staru i na kratko zaboravili strah od nepoznatog.

Černobilj, grad od pedeset hiljada stanovnika preko noći postao je grad duhova, a reaktor je kasnije zaliven slojem betona debljine 200 metara.

Iako od 1986. zatvoren za turiste, ovaj ukrajinski grad  poslednjih je godina posetilo oko 10 000 naučnika i avanturista, a kako je rekao šef ukrajinske državne agencije za upravljanje zabranjenom zonom Vladimir Kološa , od 2. decembra ove godine novinari, studenti i stručnjaci koji se bave Černobiljskom katastrofom mogu da podnesu zahtev za posetu toj zoni.

Kako danas izgleda Černobilj pogledajte na fotografijama koje su načinili Pedro Moura   i Hans Zinsli

[Show as slideshow]

“Srbija zato i danas želi da bude ravnopravna u porodici evropskih naroda, zemlja sa tradicijom demokratije i demokratske budućnosti. I zbog naših predaka koji su svojom vizijom osvetljavali evropski put Srbije, mi smo dužni da obezbedimo našim potomcima evropsku perspektivu. Danas smo bliži nego ikad ostvarenju i njihovog sna”.

Zanimljivo je dodati da je samo dan pre ove izjave Evropski savet  odlučio da Srbija ne dobije kandidaturu za članstvo u Evropskoj uniji.

Naime, utakmica je počela izjednačenim rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0. Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola. 

Mi smo ih tada pustili da napadaju kako bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike. 

Onda smo u 30. minuti iz nepravedno dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog, iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u koju se naš prekaljeni golman bacio.

To je razbjesnilo naše objektivne navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima, kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.

Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0. U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati. Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler okrečio pa sam imao pravo na to.

U svlačionici smo se dogovorili da igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat, bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom, pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to. Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među njima.

Oštra igra se pokazala kao ispravna. Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali. Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati dresove.

I, sa igračem manje oni su, kao prave govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1. Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.

Pogledali smo semafor. Do kraja je bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1. Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I, imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub. Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.

Vidjevši to, naš je centarfor izgubio želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena, žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva para kopački. 

A oni su, kako i igraju takve ekipe, iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti. Smislili smo novi plan. 

Pustili smo jednog njihovog koji je igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv naše vrhunske ekipe. 

I onda vrhunac skandala jer se u sukob uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu. 

A sve to zbog jednog običnog šamara. Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje, ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5 dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.

Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.

Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.

Među njima svakako treba istaći mjeru za koju predstavnici Vlade smatraju da će svakako naići na oduševljenje je novodonešeni „Zakon o trzanju“ kojim se najveći i zasad jedini telefeonski operater mobilne telefonije obavezuje da će u skladu sa Zakonom formirati novi tarifni paket mobilne telefonije pod nazivom „Trznem te“.

Ovaj tarifni paket će kako se saopštava biti dostupan najsiromašnijim slojevima, penzionerima, studentima i svim zaposlenim kako u društvenom tako i u privatnom sektoru.

Tarifni paket „Trznem te“ omogućiće svim svojim korisnicima da besplatno nakratko trznu odabrani broj, što bi trebalo da znači onome koji je pozvan da je „trznut“ i da pozove broj sa kojeg je trznut. Visina mjesečne naknade za paket „Trznem te“ biće naknadno određena, a na njenu visinu svakako će uticati zainteresovanost korisnika.

Ovim načinom pomoći najsiromašnijim slojevima biće omogućena legalizacija i legalno „trzanje“, za razliku od dosadašnje prakse „trzanja“ koja je polako zalazila na tokove sive ekonomije i dodatno otežavala poslovanje telefonskih operatera mobilne telefonije.

„Ovim paketom želimo našim korisnicima omogućiti neograničen broj „trzanja“ uz mjesečnu naknadu koja će biti prihvatljiva. Samo trzanje neće se naplaćivati, odnosno naplatiće se samo PDV na trzanje od 17% što je dakako naš doprinos Vladi na popunu rupa u budžetu. Vjerujem da će novi paket mjera i naš tarifni paket „Trznem te“ umnogome olakšati život svim našim korisnicima.“-izjavio je Mladen Roming –Trzalo.

Prve ankete među građanima pokazuju veliku zainteresovanost za novi tarifni paket „Trznem te“.

„Vjerujte da me je ova vijest obradovala. Osjećao sam se bijedno dok sam i sam ponekad „trzao“ svoje članove porodice, prijatelje i partijske drugove. Svakako ću uzeti ovaj paket koji će me učiniti ravnopravnim članom društva i koji će učiniti da se i ja osjećam dijelom ove zajednice.“- riječi su penzionera Veseljka T. (68) iz predgrađa.

„Svakako da mi se dopada ova mjera Vlade koja misli i o nama koji ni za hljeba nemamo. Ovim paketom svakako ću učiniti zanimljivije dane koji dolaze, pa ću mirne duše da trznem nekoliko brojeva.“-izjavila je Anđa S.(56) domaćica iz garsonjere.

Društvo za zaštitu prava potrošača pozdravilo je zajedničke mjere Vlade i telefonskog operatera mobilne telefonije za popravljanje socijalne slike društva.

Opisna ocjena: krajnje traljavo, ali prolazno, ali krajnje traljavo. Pačja škola. Pačja posla.

Kako je sve to krenulo?

U Hrvatskoj je godine 2004. Big Brother pušten u rad svečano i podmuklo, ali stidljivo i nedužno, kao omiljena zabava za cijelu obitelj, a to je i bio i kroz svoju drugu, i treću, i četvrtu, i petu sezonu, ne pomaknuvši se s mrtve točke. (Televizija RTL – koja samu sebe nepismeno zove “RTL Televizija” – bila je i ostala toliko nespremna i zatečena rođenim projektom da se nikad nisu sjetili potražiti nekoga tko bi na hrvatski bio u stanju prevesti naslovnu sintagmu “Big Brother”, pa je ona do dan-danas u Hrvatskoj ostala neprevedena, zato što Hrvati veoma drže do svojega jezika.)

Što mi imamo od prvih pet sezona hrvatskoga Big Brothera??? Pa imamo to da i dan-danas uvažena gospoda novinari znaju na ulici prepoznati mutavoga Alena Macinića!!!! Vi procijenite je li to malo, dovoljno ili puno i nemojte se stidjeti, sigurna sam da volite procjenjivati!!!!

Da nastavim. Trebali su se slučiti sreća, kairos i serendipity pa da se vidi kako od Velikog Brata, ako ne u Hrvatskoj, onda bar u regijunu, ipak nešto može biti, ali da su njegovi montažeri, producenti, režiseri, scenaristi, urednici, čitava stanarska postava, svi odreda, unatoč godinama staža, i dalje beznadni diletanti!!!!

Kako i zašto??!?

Prvih su dana ovogodišnje sezone Velikoga Brata gledatelji prvoloptaški, pokazavši zavidan stupanj tko naivnosti tko površnosti tko povodljivosti, puno komentirali dvoje patuljaka. No veoma brzo i zadnjem su se skeptiku i mužjak i ženka mišlju, riječju, djelom i propustom predstavili kao posve normalni i obični: i Milan Grahovac i Ema Šuker ispostavili su se kao krajnje dosadni i bezvezni te eo ipso i ipso facto kao svima drugima pa i nama samima posve ravnopravni i jednaki!!!! Nastup ovih dvoje patuljaka imao je smisla samo utoliko da pokaže svima skupa kako im je i koliko njihov hendikep uzaludan.

Nadalje, ja ne znam kako tko, ali ja cijelu sezonu nisam uspjela uočiti razliku između (abecednim redom prezimena, da se tko ne uvrijedi) Dražena Bogdana, Tamare Đorđević, Antonije Jovanović, Nikole Maurovića, Radiše Miljkovića, Nikole Nasteskog, Đorđa Rkmana, Dragane Strahinjić, Mile Tokić i Vladimira Tomovića, a od njih ne bih razlikovala ni Soraju Vučelić da joj zubi nisu grob do groba. Čim si sredi zube, Soraja će Vučelić postati jednaka svima njima i drugima, gnjavež i koncentrat dosade, te se ničim neće izdvajati!! Doduše, i zašto bi?!

Sve u svemu, bilo je sramota i grehota gledati kako se primjerice inzistira na oblačenju stanara u kostime kokošiju, zabavi primjerenoj maškarama u dječjem vrtiću, ili u nekakve izmišljene likove, pod nepotrebnim gospodstvom “misteriozne žene-lavice”; žalosno je bilo što je generalni sponzor neki anonimni “Herbafast”, koji dila neke sumnjive tablete, kreme i napitke; a kad sam ugledala jeftine, jadno dizajnirane i sadržajem siromašne službene web-stranice, htjela sam i osobno intervenirati…

U konačnici, sve je ispalo suprotno od onoga što je nekompetentna ekipa montažera, producenata, režisera, scenarista i urednika bila zamislila i predvidjela: ono što su oni bili kadri unaprijed osmisliti pa servirati bila je smrtna dosada; a kad im se u kući zabava omakla nehotice, oni nisu znali što ni kako!!!! Sezonu su im na svojim leđima iznijeli Nemeš i Marijana. Cjelokupna ekipa iza kulisa čitavo se vrijeme šlepala, pokazala se nesposobnom improvizirati, te su se uporno, doslovno, kao pijani plota, po slovu zakonitosti formata reality showa ali ne i u njegovu duhu, držali vlastitoga unaprijed smišljenog, ponižavajuće skučenog okvira, kao da smo mi neko tamo generičko gledateljstvo od 5 do 75 godina, a ne već sasvim ozbiljna, respektabilna, krvi žedna publika.

I to sve nije ništa novo!! Evo, naprimjer, čula sam da je 2007.g. srpski Veliki Brat prekinut uoči samoga finala zbog, kako sam shvatila, prometne nesreće u kojoj je poginulo troje prabivših, davno ispalih istosezonskih stanara. Prestrašno!!!! Montažeri, producenti, režiseri, scenaristi i urednici Velikoga Brata da pokazuju pijetet, obzir i decentnost??!? Da se skanjuju i ustručavaju eksploatirati nekoga ili nešto??!? Pa gdje to ima???? To je contradictio in adjecto!!!! To je oksimoron!!! To ontološki status ima kakav i ksilosideron!!!  Tu nešto ne štima!!!! U uznapredovalim demokracijama i u trulom kapitalizmu, gdje svi mi hoćemo pripadati, gdje se zabava shvaća ozbiljno, kao biznis i industrija a ne kao dokolica, uslijedio bi svima njima skupa kolektivni otkaz velik kao kuća!!! Pa nek si stave prst na čelo!!!! Prekidati zabavu i užitak??!? Ma znate kaj, odite zurite u sunce, ili tako nešto…!!! Shvatite!!!! Treba opet krv da padne, ali ne kao tada, naknadno i u offu, nego baš u kući Velikoga Brata krv da padne, to treba!!! Da padne krv!!!! U kući, dok show traje!!!! To treba!!! U direktnom prijenosu!!!! Dokle valja čekati??!? Dokle čekati ubojstvo ili samoubojstvo pobjednika??!? Kakvog superfinalista barem, ili finalista??!? dokle???? To ja pitam vas, gospodo iza kulisa, i izvolite mi dati jasan, razgovijetan i decidiran odgovor, jer vam to pitanje ja postavljam jasno, razgovijetno i decidirano!!!!

Ekipa koja ovdje proizvodi što lokalne što regionalne varijante Velikoga Brata krajnje joj je vrijeme da nauči neke stvari. Recimo:

Stvari se moraju započeti, ali i privesti kraju, a ne da se razvlače kao glista. Priča mora biti cijela, uključujući glavu i rep, prolog i epilog. Svoju publiku neka ne potcjenjuju, jer će im se to osvetiti!!!! Publika je spremna, čak i ako ona sama nije svjesna vlastite spremnosti, a taman da i nije spremna ili svjesna, publika je voljna!!!! Neka je izvole odgajati, pomicati joj granice, iznenađivati je, zabavljati je i pružati joj užitak!!!! A ne ovakvim fušerskim poluproizvodima zloupotrebljavati joj strpljenje i vrijeđati joj inteligenciju!!!! Neka se gospoda iz redakcije reality showa izvole konačno sabrati, neka se prestanu stidjeti i ženirati!!! Neka proizvedu napokon reality show kako bog zapovijeda, ili se povuku, a proizvodnju zabave i užitka prepuste struci!!!! Jer ovo što mi sada ovdje imamo, kamo to vodi, to neka se zapitaju!!!!

Zasluge za kakvu-takvu prolaznu ocjenu pripadaju dakle isključivo Nemešu i Marijani. Svojemu cijenjenom čitateljstvu ostajem dužna iznijeti slučaj Nemeša, Marijane, te Nemeša i Marijane, te izložiti što ja o tomu mislim i smatram!!!! Drugi put!!

A sad doviđenja!!!!

Sofoklo (497./496.-406./405. g. pr. n. e.), grčki tragičar

Fotografija je preuzeta sa strane  http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/1/19/Sophocles_pushkin.jpg