Odlazak po kruh

Večera samo što nije bila gotova kad se sjetio da nema kruha. Odlučio je prošetati do pekare. Bilo je 18.30.  Gosti su trebali stići u 19.00. Imao je vremena. Nije ga bilo neobično dugo. Žena, troje djece, ženini i njegovi roditelji, sestra, njen muž i njihova djeca, kao i kumovi već su ga čekali. Nije ga bilo. Zvali su ga na mobilni telefon, ali je bio nedostupan. Konačno, izašli su da ga potraže. Nigdje ga nisu našli, a ulice su postale puste jer je padala noć.

Prijavili su policiji da ga nema, nakon što su pozvali sve prijatelje i komšije, i nakon što su obišli više puta sva mjesta u susjedstvu. Bili su i na željezničkoj i autobusnoj stanici, ali ga niko nije zapazio. Automobil je ostao u garaži, kao i bicikl na kome je bila probušena guma. A izašao je u trapericama, patikama i plavoj košulji. Jedini trag na koji su naišli bio je u najbližoj pekari. Rekli su da je tražio kruh, ali da oni nisu imali. Nije htio čekati 30 minuta da se ispeče novi pa se pristojno izvinio, pozdravio i otišao u drugu pekaru.

Nije dugovao nikakve novce, a ni njemu nisu dugovali niti su se s njim sukobljavali. Nije se družio sa sumnjivim ljudima, živio je običnim životom. Imao je dovoljno za lagodan život, ali daleko od toga da je bio bogat i kao takav meta kojekakvih kriminalaca, pa je i otmica bila isključena. Živio je normalnim životom i svi su za njega govorili da je dobar i pošten čovjek. Njegov veseli karakter i druželjubivost isključivali su opcije bijega od kuće, ili bilo kakvog nerazumnog odlaska. Čak je imao i čvrste planove za budućnost o kojima je s veseljem i oprimizmom govorio, čvrsto uvjeren kako će se ostvariti. Zato niko nije mogao naslutiti šta se dogodilo.

Tražili su ga preko interneta, preko oglasa, ljepili su plakate s njegovim licem širom grada, s nadom su čekali svaki poziv, svako zvono na vratima, ali nije se javio. Iz stana nije odnio nikakve dokumente, ništa što bi moglo navesti na nekakav motiv, na razrješenje ove misterije.

Nije ga bilo ni nakon mjesec dana, ni poslije dva mjeseca, pa su i novu godinu dočekali bez njega. Neveselo i zabrinuto. Događalo se da njihov pas ode na nekoliko dana pa se vrati, a susjedov mačak je to radio svake godine. Jednom ga nije bilo skoro puna tri mjeseca, a onda se vratio, kad ga niko nije očekivao. Kao da je bio odsutan jedan dan. Ali bila je to slaba nada, čovjek i mačak ipak vode različite živote.

Iznajmili su privatne detektive, ali od njih nije bilo nikakve koristi. Izgledalo je da ga neće niko naći, pa čak kad bi se u potragu upustilo sto Moldera i isto toliko njegovih crvenokosih koleginica. Neki ljudi nestanu i nikada se ne vrate. I nikad ih ne pronađu. Nikada ne saznaju što se zbilo. Tako je bilo i s njim. Nemirne noći i dani puni iščekivanja su se samo nizali, ali ništa novo nisu donosili. Kao da ga nikad nije ni bilo, kao da su njegovo postojanje sanjali, umislili.

Tačno šest godina kasnije, neko je pozvonio jer su vrata bila zaključana. Bilo je 18.50. Ustala je njegova žena da otključa očekujući sina koji se svakog trena trebao vratiti iz škole. Toga dana imao je izbornu nastavu iz biologije i proučavali su život žaba u teglici. A ispred vrata je, s kruhom u rukama, stajao njen muž. Ne treba govoriti koliko se iznenadila kad ga je ugledala. Bio je jednako obučen kao kad je nestao, svježe obrijan i s istom frizurom. Bio je potpuno isti kao onoga dana kad je nestao. Donio je i pet svježih vekni.

- Još je topao – kratko je rekao.

Čudio se kad je žena skočila na njega, zagrlila ga i plačući i smijući se istovremeno počela ga ljubiti. Nasmijao se i rekao:

- Ajde, ajde, nemoj da nas vide gosti sad kad dođu. Šta ti je to s frizurom?
– Pa gdje si ti, gdje si bio sve ove godine? – uzbuđeno je upitala.
– Godine? Šta ti je? Tako sam ti nedostajao ovih 20 minuta, je li – rekao je sasvim ležerno, a onda stavio kruh na stol u kuhinji.

* * * * *

Nekoliko dana kasnije izašla je vijest u novinama na drugom kraju planete kako su negdje daleko, u jednom gradu, neki stanovnici ugledali NLO i vjerno ga opisali. Svijetlio je, onda se spustio i kratko se zadržao, a onda se izgubio velikom brzinom u beskonačnom svemiru, tvrdili su. Niko nije povjerovao u tu priču. A pravu istinu su možda znali samo vanzemaljci s daleke planete kojoj treba punih osamnaest zemaljskih godina da se okrene oko same sebe.