Trešnje na garaži

Miki je jeo supu sa knedlićima za malim kuhinjskim stolom kad sam, nakon kratkog zvona i glasnog “uđi”, ušao u njegovu kuću. Sjeo sam za stol i natočio čašu soka od zove kojim me ponudio. Otpio sam drugi gutljaj kad je Miki pojeo supu i poveo me u svoju sobu koja je izgledala kao soba jednog prosječnog petnaestogodišnjaka, iako je Miki imao skoro punih šesnaest godina, dugu kosu, komplet bubnjeva u podrumu i odličan udarac desnom nogom.

- Jedva čekam da napunim šesnaest – rekao je i stavio ploču “Godina zmaja” na gramofon u uglu. Zapucketala je prva pjesma, Kad sam imao 16.
- I ja jedva čekam. Šesnaestica je prava stvar – dobacio sam.

Zatim je Miki zavukao ruku ispod kreveta i izvukao nekakve papire koje je ubrzo raširio na stolu i upalio stolnu lampu, iako je bio dan. Nagnuo se iznad najvećeg papira.

- Gledaj pažljivo – započeo je podbočen dlanovima o stol. – Ti imaš prosjek 4,50 i peticu iz geografije. Tebi vjerujem i zato sam te uzeo da mi budeš najbliži saradnik. Ovi drugi su smotanci, s njima ne mogu sarađivati. Ovo je plan našeg dijela grada. U naš dio računao sam i neka susjedna naselja do kojih možemo stići pješice.

Miki je imao plan grada sa jasno ucrtanim ulicama. Ali, umjesto hotela, crkvi, muzeja, bolnica i ostalih važnih odrednica, on je na planu imao obilježena samo mjesta na kojima su se nalazile trešnje. Simbol je bila trešnja crvene boje. Bio je kraj maja i mi smo se spremali za berbu. Kako niko od nas nije imao trešnju u dvorištu, a poznato je da su tuđe uvijek slađe, spremali smo se za pohod. Mi i čvorci. Naša ekipa je imala šest članova, a čvorci su bili brojniji. Čekali smo da padne mrak, dan smo prepuštali pticama.

- Šta ti znače ove mrtvačke glave pored trešanja, Miki?
- To su opasna mjesta – pojasnio mi je ozbiljnim glasom. – Tu vlasnici rade u policiji, imaju zračne puške, bodljikavu žicu, pse vezane za deblo, kamere koje snimaju drvo… Ili su jako škrti i spremni na sve. Sjećaš se one velike trešnje u Jakova Gotovca čiji je gazda u Njemačkoj, a komšija mu čuva trešnju i ne da na nju kao da idemo pljačkati kuću, a ne pojesti dvije šake trešanja?
- Sjećam se. Šta, je l’ zrela?
- Nije zrela, a tako je govorio taj blesan i prethodne godine. Pa i pretprošle, sjećaš se. Govorio je to i onda kad su se već odavno crvenile i one na nižim granama. Svake godine isto, a kažu da u vinogradu ima još tri trešnje velike kao stogodišnja lipa. A na toj trešnji ima plodova za cijelu ulicu, da se svi useremo od trešanja. I, upravo kad je sazrela komšija ju je srušio motornom pilom samo da mi ne bismo jeli i gazili mu travnjak kad dolazimo. Rekao je i da mu lomimo brajdu kad se provlačimo i da nije vidio bezobrazniju djecu i da će nam uši iščupati ako nas vidi. Još je dodao i da ko se pozadi smije, najbolje se smije.

- Kakva budaletina! Pa sad ćemo mu pobrati i grožđe. A kakvi su ovo uskličnici?
- To su mjesta za izbjegavanje. Trešnje koje nećemo jesti. Ovdje živi jedan čovjek koji ima troje djece -  rekao je i pokazao prstom jednu uličicu na planu. – Tamo ima ko jesti i na tu trešnju nećemo ići. A ovdje, vidiš, tu živi Sandrin ujak i tu ne idemo jer bi saznanje da je moja ekipa učestvovala u noćnoj berbi ugrozilo moje šanse kod Sandre. I ovdje… – pomaknuo je prst prema gornjem rubu papira – ….tu živi brat moje razrednice. Ta je trešnja zabranjena!

Bila je još jedna trešnja pored koje je bilo nacrtano Sunce. Miki je objasnio da tu živi jedna baka kojoj je sin u Zagrebu i dolazi svaki drugi vikend. Prethodne godine su krali trešnje, a baka je neprimjetno izašla i dodala im dvije kuke kojima su dohvatali udaljene grane. Poslije su oni njoj nabrali trešanja u košaru. Baka se obradovala i dala četveročlanoj ekipi dvije čokolade, nije više imala. Miki kaže da su joj oči zasuzile tada, ali da joj je na licu bio osmijeh i da ih je pozvala da dođu opet. Miki je bio human i pristojan mladić. Pored trešanja volio je i dobre ljude.

U narednih pola sata smo napravili plan. Miki je obišao teren toga dana jer je imao samo četiri časa u školi pa je imao vremena. U stvari, imao je pet, ali je pobjegao s petog jer je bio uznojen nakon 45 minuta fudbala na četvrtom času i kao takav nespreman za analizu “Dunda Maroja”. Miki je znao koja je trešnja zrela, a koja još nije. Za akciju je odredio sebe kao vođu što je značilo da njemu pripada prednost kad se se budemo penjali na drvo. On ide prvi. Ja sam bio pomoćnik, onaj koji je njemu držao “lopovske” i kojem je on pružao ruku kad osvoji drvo, a drugi me guraju prema gore ako ne budem mogao sam uslijed niskog koeficijenta trenja između kore drveta i đonova mojih „Adidas“ patika. Znao sam da to neće biti potrebno. Isplanirao je i detalje. Gledao je čak i prognozu vremena prethodne večeri. Bilo je najavljeno vedro i suvo vrijeme. Meteorolog Milan Sijerković je tako rekao u “Dnevniku”, a njemu treba vjerovati. Kasnije je isto ponovila i Vlasta Tutiš u drugom “Dnevniku”. Narednog jutra stigla je i potvrda od strane Blanke Ivančan Picek. Stabla i grane sigurno neće biti klizavi, nije trebalo čekati da nam to potvrde i Zoran Rebac i Ivan Čačić.

Kad je pao mrak, oko  pola devet, našli smo se u nedovršenoj kući na uglu ulice. Miki je došao obučen u crnu majicu na kojoj je pisalo “Anhtrax”. Miki je bio metalac. Ja sam bio u običnoj zelenoj majici čija se boja poklapala s bojem lišća trešanja, da me teže zapaze u krošnji. Uskoro su se pojavili i Zdravko, Novica i Stojko. Zdravko je bio u bijeloj majici na kojoj je pisalo “Salt-N-Pepa”.

- Šta ti je to? – upitao je Miki zagledan u natpis i crtež na Zdravkovoj majici.
- Salt-N-Pepa, super bend! – odgovorio je Zdravko spremno i ozbiljno.
- Je l’ ti to jedina čista majica ili jedina s nazivom nekog benda? – pitao ga je Novica.
- Aj ne seri, šta se vas dvojica razumijete u muziku. Slušajte malo šta starija škvadra sluša… Čovječe, pojma nemate kak je to super bend – odgovorio je Zdravko koji je kosu već odavno mazao gelom. Nisam bio siguran da ćemo mi ostali ikad nanositi takve stvari na čistu kosu. I pušio je što se Novici nije svidjelo jer je mislio da će nas vlasnici trešanja osjetiti po dimu.

- Zdravko, bolje da si uzeo onu Madonnu, bar je majica crna pa bi bio manje upadljiv. A i nije šteta ako se zafleka ili podere… – našalio sam se.
- Daj, samo ti šuti. Čovječe, nemaš pojma kak je to super bend! Slušaj malo pravu mjuzu, čovječe! – dodao je i povukao jedan dug dim “camela”, a onda ga ispustio kroz nos slavodobitno nas gledajući.

Bio je tu i mali Pana, izviđač. Bio je najmlađi i zadužen da stoji ispod drveta i gleda da li ide vlasnik trešnje ili neki njegov doušnik. Znao je zviždati i hukati kao sova, a to je za tu ulogu bilo jako važno. Imao je i gips na lijevoj ruci i na njemu crvenim flomasterom napisano “Pana je zakon!”. Iako žilav i neobično elastičan, vrlo dobar učenik sedmog razreda, mali Pana je deset dana ranije pao s neke rane trešnje na koju se sam verao i kost mu je napukla pa su mu stavili gips koji je morao nositi još jedanaest dana. Čuvao je stražu. Mi smo mu bacali trešnje s peteljkama, a ukoliko je svjetlo bilo dovoljno jako, on ih je hvatao direktno ustima, kao neki pokretni koš. Mali Pana se okitio nekakvim grančicama živice koju je njegov tata tog dana skresao, i izgledao je kao neki glupi vojnik. Dobro, teško je izgledati istovremeno i kao vojnik, i pametno, nekako to ne ide jedno uz drugo, baš kao što vitka figura ne ide uz sumo-rvače, ili nizak rast uz košarkaše.

Miki se jako smijao kad ga je vidio, a mali Pana je ostao ozbiljan. Ipak skinuo je zeleni vjenčić koji je ispleo i stavio oko glave, a izvukao je i grančice iz džepova. Stojko je bio u civilu, kao da ide na sladoled, ili na pijacu po trešnje. I bio je blijed u licu kao da ćemo krasti automobile, ili bar kao da idemo krasti trešnje načelnika policijske stanice. Novica je nosio crveni dres sa znakom „Pume“.

Krenuli smo prema prvoj trešnji. Obično smo birali trešnje ljudi koji nisu dali da se jedu, a koje su kasnije prezrele trunule. Bili su to ljudi koji su nepotrebno izazivali djecu.

- Budite oprezni, tu su Bobo i Balog nastradali prije tri godine. Gazda ih je primijetio i došuljao se do stabla. Tu ih je čekao do jutra da se spuste, a ovi su morali u školu. Nespreman na pregovore, čekao ih je s kaišem u ruci i izmlatio ih. Tri su tjedna bili oslobođeni tjelesnog jer su imali gadne masnice, a trebali su popravljati slobodna bacanja za peticu.
- Pa zašto idemo kod njega, koji kurac? – čudio se Novica uz psovku u stilu četrdesetogodišnjaka, a onda glavu okrenuo za devedeset stupnjeva na lijevu stranu, skupio usne kao da će zviždati i glasno pljunuo.
- Zato što ima najbolje trešnje u gradu. A i trebamo osvetiti Bobu i Baloga. Ima dvije trešnje, jedna do druge su. Grane im se prepliću. Najbolje mjesto u gradu, u ovom trenutku. Konačno, ovo je luda avantura o kojoj ćemo pričati kad budemo bili starci od trideset godina. I zapamtite – nema lomljenja grana! To nije pošteno ni prema domaćinu, a ni prema prirodi.

Popeli smo se lako, grane su bile nisko izrasle. Mali Pana je patrolirao i hukanjem sove, to mu se činilo neupadljivo, označavao prolaske kasnih i rijetkih povratnika kućama. Rekao sam mu da ne huče tako uvjerljivo jer će zavarati sove pa će mu neka sletjeti na glavu. Onda je on počeo cvrčati kao cvrčak, što je bilo podjednako uvjerljivo, ali i opasno jer se ista ona sova mogla zaletjeti i prevarena ga pojesti.

Trešnje su bile zrele i ukusne. Jeli smo desetak minuta, a onda smo sišli i udaljili se u obližnji vinograd. Na svaku smo se trešnju penjali jednom u sezoni, i nismo se zadržavali duže od deset minuta. Takav je bio običaj. Izvalili smo se na mekanu travu i odmarali sakriveni među gustim čokotima dok su oko nas noćnu tišinu razbijali insekti među kojima su se izdvajali cvrčci. Nije nam bilo jasno zašto ljudi sade grožđe kad najčešće i nije za jelo nego samo za vino, a mogli su na toj parceli posaditi stotine trešanja. Samo je Zdravko rekao da će biti super gemišt ove godine, gledajući mlade izdanke na čokotima.

Novica se hvalio kako se dva dana ranije na klupi pored jezera ljubio s nekom Nikolinom iz popodnevne smjene. Nismo mu vjerovali, ali je Zdravko zbog toga čak htio i napustiti akciju jer je rekao da je on prvi vidio Nikolinu i da je ona njegova. Stojku trešnje nisu legle poslije jogurta za večeru pa je veći dio pauze proveo duboko u vinogradu družeći se sa čokotima i papirnatim maramicama koje mu je dao mali Pana. Mali Pana je na sve mislio i mirno je jeo trešnje koje smo mu donijeli u njegovom kačketu kao nagradu za dobro obavljen posao. Ja sam se izvalio na travu, stavio ruke iza glave i gledao u vedro nebo na kome se te noći pojavio veliki broj zvijezda. Razmišljao sam da li je ljepša Maja iz dopodnevne ili Slađana iz popodnevne smjene. Ili ona nova crvenokosa cura. Pred sam polazak sam minimalnu prednost dao Slađani.

Naredna trešnja bila je nezgodna za penjanje, ali neobičnog ukusa. I gazda je bio nezgodan. Miki je opet skrenuo pažnju da nema lomljenja. Gazda je bio stvarno opasan. Oni iz trećeg razreda su pričali da je znao gađati iz zračne puške u noge i guzicu dok je poletarce koje je žive hvatao na drvetu znao žariti koprivama po nogama. Čak je s jedne strane dvorišta imao posađene visoke ruže i neko bodljikavo voće kako bi spriječio bijeg na tu stranu.

Preskočili smo živicu i našli se u slatkoj bašti. Imao je veliko dvorište i kuću na sprat. Možda je sa sprata stvarno čekao sa puškom na kojoj je imao nekakav noćni nišan. Neki su pričali kako će uskoro biti čak i rata pa je takva mogućnost bila otvorena. Mi o ratu nismo razmišljali. Ma kakav rat! Glupo bi bilo ratovati. Nema dovoljno toliko glupih za tako nešto.

Popeli smo se u tišini. Počeli smo jesti i sve je išlo po planu. Međutim, tada se Novica iznenada zagrcnuo i počeo kašljati. Kašalj je bio sve jači i glasniji. Počeo sam se tiho smijati. Onda se i Zdravko počeo smijati, ali glasnije od mene. Miki nije izdržao i zasmijao se glasnije od nas dvojice. Drvo se treslo, a mali Pana se saginjao ispod krošnje od smijeha, a u pauzama je mahao zdravom rukom nastojeći da nas smiri. I Stojko se smijao, ali je njegov smijeh bio posebno smiješan. On se pokušavao tiho smijati zatvorenih usta, kroz nos, ali je to bilo jako smiješno pa je doprinijelo da se mi počnemo još intenzivnije smijati. Kad je to čuo, Miki se počeo tresti od smijeha. I krošnja se tresla. Samo je Novica i dalje kašljao. Bilo je to najveselije drvo na svijetu, ne samo među trešnjama. Smijali smo se i nismo primijetili ni upaljeno svjetlo u kući, a ni gazdu ispod trešnje.

- Ajde da čujem, tko je ovdje glavni i odgovorni urednik? – začuo se nečiji nepoznati glas koji je dopirao iz žablje perspektive.

Pogledao sam dolje. Bio je to drug Čađo. Drug Čađo je imao oko četrdeset pet godina, skoro dva metra i blizu 130 kilograma. I imao je namršteno lice i brkove koje je oblizivao gledajući nas odozdo obasjan svjetlom koje je upalio ispred garaže. Bio je nekako pokvareno sretan. Kao kad zvijer natjera žrtvu u bezizlazan položaj. I imao je u rukama pritku koju je iščupao iz gredice s paradajzom. Bio je opasan, u kariranoj crveno-bijeloj košulji kratkih rukava. Dvanaest mjeseci ranije namazao je najniže grane drveta ljepilom koje neki ljudi podmeću miševima ne misleći o posljedicama. Balog nam je pričao o tome i savjetovao je da zaobilazimo tu trešnju jer njen vlasnik ih i ne jede i ona mu služi samo da se iživljava na djeci. Rekao je da obavezno idemo u dugim rukavima i da nosimo rukavice zbog tog ljepila. Drug Čađo je predavao fiziku i tehnički u osnovnoj školi i poznat je bio njegov kabinet u kome je tukao djecu. To mu je bila razonoda. Iz tog su kabineta svi izlazili crvenih obraza i još crvenijih ušiju. Ja nikad nisam prošao kroz njegove ogromne šake, ali sam sad bio u odličnoj prilici da steknem novo iskustvo. Bio je moderna verzija Ćopićevog učitelja Paprike. Popeli smo se visoko da nas ne dohvati, ali nije bilo dovoljno grana pa je Novica dobio po nogama. Mali Pana je pobjegao. Onda smo čekali nekoliko trenutaka bez pokušaja da pregovaramo, a on nas je odozdo psovao i prijetio nam uspoređujući nas s miševima u mišolovci, optužujući nas da smo mu iz radionice ukrali gedore što je donio iz Čehoslovačke i pumpu za bicikl.

Konačno, krenuli smo svi zajedno dolje nadajući se da će se bar dvojica izvući bez posljedica. Novica je dobio još više po nogama i leđima, a i jednu flisku od koje će mu u lijevom uhu zujati do kraja školske godine. Ja sam dobio šamarčinu u trenutku kad sam se prizemljio nakon skoka sa dva i po metra visine. Krenuo sam trčati, ali sam pao, ogrebao koljeno i osjetio udarac po leđima. Poderao sam i majicu, ali sam izvukao živu glavu. Čuli smo iza leđa kako nas psuje, a mali Pana se okrenuo, uhvatio se desnom šakom za mjesto između nogu i ispustio onaj zvuk stisnutim usnama kojim se konjima daje znak da krenu. Tada nije ni pretpostavio da će mu fiziku u osmom razredu predavati upravo drug Čađo i kako će gostovati u njegovom kabinetu prilikom revanša. Razdvojili smo se. Našli smo se na uglu dvije ulice nakon deset minuta.

Sljedeća trešnja bila je udaljena kilometar i po. Jedna od onih obilježenih mrtvačkom glavom. Strah se miješao sa željom za izazovom. Krenuli smo tamo, a nakon šesto metara Zdravko i Novica su izgladili stvari oko Nikoline i rukovali su se. Zdravko ga je ponudio cigaretama, ali je Novica odbio i rekao da je nepušač. Ipak, zbog prijateljstva se predomislio pa se opet zakašljao od dima. Popeli smo se lako. Sve je bilo tiho. Pored su bile i dvije razgranate mlade trešnje s niskim granama pa je povređeni Novica ostao dolje. Odjednom je rekao:

- Ljudi, i ovaj puca! Pogledajte ovo!

Sišao sam dolje, a pored Novičine noge bio je ubijeni čvorak, usta su mu bila otvorena, a krila stisnuta uz tijelo. Malo dalje bio je još jedan čija su krila bila raširena na travi. Ležao je uz živicu. Bio je pogođen u oko.

- Šta se čudite? Danas sam vidio kako gađa ptice zračnicom, kad sam išao u izvidnicu – rekao je mali Pana.

Odlučio sam da izdam naredbu umjesto Mikija.

- Uništavaj sve!

Miki se složio. Prethodne godine je na istom mjestu nagrabusio. Gazda trešnje ga je uhvatio, Miki se nije uspio spustiti, a ovaj ga je vodom iz šlaufa polijevao dok je Miki bio na trešnji. Sav mokar se vraćao više od dva kilometra kući, a još je i nogom u guzicu dobio i klompom u potiljak kad ga je ljubazni domaćin ispraćao. A vraćao se i bosonog jer je izuzeo patike da bi se lakše popeo, a ostavio ih je ispod stabla, sa uredno ostavljenim čarapama u svakoj. U stvari, čudno je koliko smo puta nastradali zbog tog voća. Ljudi koji su nam dozvoljavali da desetak minuta provedemo na njihovim trešnjama bili su u većini. Ali mi smo upravo htjeli jesti one nedozvoljene. Tako je to sa trešnjama. A ovaj put smo bili i ljuti.

Spustili smo se sa drveta. Počupali smo luk i mladu mrkvu, pogazili salatu, uništili sve flance koji su tamo bili. Miki je našao i sjekiru koja je bila naslonjena na zid kuće pa smo isjekli crijevo za vodu. Mali Pana je otišao do kontejnera za papir, izvukao je novine i usitnio ih. Sve smo to razbacali po dvorištu. A onda i vrhunac – šutljivi Stojko je izvadio nekakav nožić s kakvim su stariji ljudi obično gulili jabuke, zabio ga u gumu automobila i oslobođeni zrak je počeo šištati. Na haubi je ostavio mrtvog čvorka kao opomenu, a u bijegu, kad su se počela paliti svjetla, zabio je nožić i u zadnju gumu. Ostavio je poruku: Vidimo se kad tikvice budu narasle! Zalijevajte ih redovno da budu sočna jer takve volimo!

Još smo otišli u vrt i nabrali nekoliko crvenih ruža koje smo sjekli Stojkovim nožićem. Planirali smo da sve ruže ostavimo ispred vrata jedne žene koja nam je dala da idemo na njenu trešnju.

- Ma samo jedite, slobodno, samo pazite da ne padnete – rekla nam je.

Odustali smo jer nismo mogli znati reakciju njenoga muža i šta bi on sve mogao pomisliti kad nađe cvijeće. Zdravko je uzeo jednu ružu za Nikolinu i ostavio ju je zataknutu u njenom poštanskom sandučiću, a peteljkama trešnje je složio slovo Z na njegovoj gornjoj strani, da ona ne bi pomislila da ima romantičnog poštara. Smijali smo mu se, a on je bio ozbiljan.

- Mislit će da se poštar zaljubio u nju – dodao je i onda se nasmijao.

Onda je izvadio cigarete, polizao jednu, stavio u usta, a zatim ponudio Novicu opet i rekao:

- Aj zapali još jednu. Nema bolje stvari od cigarete.

Novica je prihvatio, a za nekoliko sekundi se opet zakašljao kad mu je Zdravko rekao da ne pućka nego da uvuče dim kao pravi muškarac.
– Imaš nekakvog trunja na glavi – rekao je mali Pana zadihanom Mikiju.
– Gdje? – pitao je Miki i počeo povlačiti desni dlan preko glave.
– Ne s te strane. Evo ti ogledalo pa pogledaj – rekao je mali Pana i pružio mu retrovizor koji je otkinuo. Bila je to osveta čvoraka. Sanirali smo povrede, konsolidovali redove, kako su to govorili sportski komentatori, i krenuli dalje.
– Jebemti, pa ja sam ispod one trešnje zaboravio štap. Otkriće me po otiscima prstiju – rekao je uplašeno mali Pana i mi smo se nasmijali.

Na redu je bila nova trešnja. Nju smo brzo odradili. Pet minuta je bilo dovoljno. U pitanju je bio čovjek koji po danu nije dao trešnje, a svake godine su mu propadale. Govorio je kako nisu zrele. Po njegovom su trebale biti zrele u drugoj polovini oktobra, kao da su mušmule. Bilo je ljudi koji ni stari papir ne bi dali nego bi ga radije bacili.

I posljednja trešnja te večeri bila je jedna velika kojoj su se grane nadvijale nad krovom garaže koja se nalazila iza jedne jako lijepe kuće sa dvorištem uređenim kao nekakav park o kome brine četa baštovana, kao da je u njemu planirano snimanje nekog holivudskog romantičnog filma. Već smo bili punih trbuha, ali ta je trešnja bila posebno izazovna. Dijelom su se grane te trešnje nadvijale nad garažom u dvorištu, a mi smo prišli iz pozadine i preko metalne ograde se popeli na krov garaže. Mjesec nam je bio saveznik. Nalazio se s druge strane trešnje, a trešnja između nas i njega. Na mjesečini smo jasno vidjeli kako krupne i zrele trešnje vise na granama kao grozdovi. Kao da samo nas čekaju, baš nas. Više smo uživali u tom prizoru nego što smo uživali u trešnjama. Ionako smo bili već siti. Meni su zubi već utrnuli od slasnih trešanja i šećera. Bilo je ugodno toplo, kraj maja i skoro kraj školske godine. I bližila se velika proslava Zdravkovog šesnaestog rođendana za deset dana u njegovom ogromnom dvorištu. Sve je izgledalo savršeno. Miki je isplanirao da pozove i Sandru. Rekao je da ima skoro šesnaest i da je vrijeme da nešto poduzme. Tiho i polako smo jeli trešnje. Sve oko nas je bilo mirno.

Odjednom, nismo ni primijetili, iza nas se, tu na krovu garaže, pojavila cura kakvu još nikada niko od nas nije vidio u životu u svojoj blizini. Imala je dugu crvenu kosu i velike plave oči. Ili zelene, nije se jasno vidjelo na mjesečini. U stvari, možda su bile i žute, stvarno se to nije moglo vidjeti. Lice joj je bilo skoro šesnaestogodišnje, glatko i čisto. Izgledala je nestvarno.

- Kad ćete mene povesti u berbu? – pitala je svojim mekim glasom.

Nismo znali ko će prvi odgovoriti. Znali smo je iz škole, doselila je iz velikog grada pet mjeseci ranije, između dva polugodišta. Niko nije znao zašto je došla u naš grad, ali smo pretpostavljali da je dobri Bog izabrao baš naš grad i odlučio da nas zbog nečega nagradi pa nam je poslao baš nju. Zvala se Marina. Neobično ime koje joj je odlično pristajalo. Da, baš joj je to ime pristajalo. Marina o kojoj su pričale obe smjene gimnazije, tehnička škola, sve zanatlije i svi oni koji su se skupljali kod Zukija poslije škole. Ona je bila i tema razgovora poslije utakmica subotom i nedjeljom, a i najčešća tema velikih odmora toga polugodišta. I mnogi drugi su o njoj mislili, neki su čak htjeli da se prebace u njenu smjenu. Stvarno, Bog nas je zbog nečega nagradio.

Izgledala je tako da je svatko od nas bio siguran da ne postoji dovoljno dobra trešnja u gradu koja bi mogla nju ugostiti, a ona je izabrala baš našu. Isto tako smo znali da ćemo se međusobno moći sukobiti oko ove cure i prije sezone malina. I prelazni rok u našoj fudbalskoj ligi biće dirigovan odnosima prema Marini. Zdravko je bio najsumnjiviji. Zamirisalo je na izdaju. Kao da je u trenu zaboravio Nikolinu. Kad ju je vidio odmah je pustio granu koju je brstio i na kojoj su trešnje bile nagužvane kao roj pčela koji se smjesti negdje na vrh drveta. A poznato je da su najslađe trešnje upravo one najnedostupnije, one do kojih ne možeš.

Pogledao sam šefa Mikija. Vidio sam da je i on svjestan da je garaža na kojoj sjedimo njena, a kuća u čijem dvorištu smo isto tako. Pogledao sam u nju. Bila je znatno ljepša i od Slađane i od Maje. I od Nikoline. Ma bila je prelijepa. Malo je to reći. Imala je nešto u sebi što nas je privlačilo više nego trešnje djecu, mnogo više. Nismo se snašli u novonastaloj situaciji. Ona se nečujno poput mačke pojavila na garaži i sjela na krov.

- Oooo, otkud ti? – pitao je Miki koji ju je upoznao na nekom rođendanu. Otkud ti? Kao da ju je zatekao u svom dvorištu.

- To je moja kuća – rekla je ona smirenim tonom, kao da je sasvim normalno da se sretnemo na krovu njene garaže u jedanaest sati po noći i jedemo njene trešnje.
– Onda to znači da je i ova trešnja tvoja – rekao je Miki tiho i stavio ruke u džepove.
– Može se i tako reći – nasmijala se tajanstveno. – I garaža je moja, i ove dvije breze, pa čak i ta zmija što ti se približava desnoj ruci – rekla je, a Miki se brzo osvrnuo. Normalno, zmije nije bilo, ali se Marina nasmijala. Bio je to omamljujući osmijeh s kakvim se nitko od nas u životu još nije susreo.
– Uh, izvini. Nismo znali. Platit ćemo trešnje – pokušao nas je Zdravko izvući.
– Ne izvinjavaj se. Kakvi ste vi to odmetnici kad ste se uplašili jedne obične cure – rekla je. A bila je sve samo ne obična. – I zašto mene niste zvali da idem s vama? E, baš ste sebični, samo na sebe mislite -  dodala je ona, a mi smo pogledali u Mikija. Pa da, kako to da nju nije pozvao? On je kriv, mi sigurno nismo. Ali ona se opet nasmijala i rekla je da ne bi ni išla krasti trešnje, jer je ona „cura fina“, dodala je.

- Ajde dođi kod mene na rođendan. Slavim u sljedeću subotu, bit će super fešta – pokušao se izvući Zdravko. Ipak, izgledalo je da se Zdravko tu najbolje snašao i pokušao je prodrijeti prema šesnaestercu. Ona ga je pogledala, a nakon dvije sekunde je progovorila:
– Nije valjda da slušaš Salt-N-Pepa? – pitala je umjesto odgovora, a oči su joj se nasmijale.
– Ma neee. Ne, ne. To mi je stara majica od buraza koju nosim samo kad krademo trešnje ili kad nešto radim oko kuće. Kakav Salt-N-Pepa… Ko to još sluša? – branio se i zbunjen spustio pogled tridesetak centimetara ispod njenih očiju.

Na njenoj bijeloj uskoj majici joj je bio veliki crtež dugokose djevojke i nekakve džungle u pozadini. A iznad crteža je pisalo Sheena is a punk rocker. Sheena i mi na garaži. I nije bilo izlaza. Te sam noći zavolio Ramonese.

Kad su sazrele višnje, ja sam već imao pet albuma Ramonesa koje mi je Balog snimio, a Džimbo mi je dao jednu ploču, i to album Pleasant Dreams objavljen 1981. godine. Toga dana sam, kad sam donio ploču kući, četiri sati neprekidno slušao She’s A Sensation i skakao po sobi. A narednog dana još četiri sata.

She’s a sensation
She’s a sensation
She looks so sweet…

* * * * *

Tačno godinu dana kasnije mi smo ležali na toplom i blago nagnutom krovu garaže pokrivenom crvenim pločama. Tačnije, samo Marina i ja. Topli majski vjetar je šuštao kroz grane trešnje i obližnjeg drveća, i igrao se s lišćem. Gledali smo u dio svemira iznad nas, u onaj dio koji se vidio s njene garaže i krova blago nagnutog prema zapadu prema zapadu. Njeni su roditelji bili na proslavi dvadeset i pet godina mature. Otišli su se podsjetiti kako je to bilo kad su oni imali šesnaest. A njen je susjed, moj prijatelj Vedran, iskoristio priliku što su i njegovi roditelji bili maturanti prije dvadeset pet godina, pa je u svojoj kući i u dvorištu napravio žurku s koje smo se mi malo izdvojili. Mi smo sami ležali gore, tiho pričali i smijali se. Bila je u istoj onoj majici koja je sad izgledala jedan broj manja. Osjetio sam kako diše i kako joj je temperatura tijela skoro 37, to se jasno osjetilo.

Ja sam nosio crnu Ramones majicu, a isti onaj vjetar koji je šuštao kroz krošnju bezuspješno je pokušavao pokvariti moju Johnny Ramone frizuru. Nisam se šišao punih dvanaest mjeseci. Imao sam čvrstih šesnaest godina, baš koliko i Marina. A iz susjedne kuće dopirali zvuci Ramonesa i Psihomodo popa. Zatim je lijevom nogom gurnula ljestve kojima smo se popeli na garažu. One su pale na tog popodneva pokošenu travu. I nasmijala se pogledavši me omamljujućim pogledom od koga mi se na trenutak zavrtjelo u glavi.

Odjednom smo ušutjeli i opet se zagledali u nebo koje je te večeri bilo načičkano zvijezdama. Kao da su s neba čekale da vide šta će se dogoditi, i to baš kad je Gobac pjevao o nebu. Išao je onaj dio o malim crvenim patuljcima koji stanuju u njenoj glavi. Ona je i te večeri izgledala nestvarno. Poremetila nas je jedna trešnja koja je s vrha drveta kroz grane pala negdje između nas dvoje. Oboje smo krenuli da je maknemo. Umjesto trešnje napipali smo prste, ona moje, a ja njene.

Razmišljao sam da li da je poljubim kao što bi to u takvim situacijama napravio nekakav holivudski tinejdžer u filmu, ili da rukom pokušam dohvatiti neku od trešanja u mojoj blizini. Nije bilo šefa Mikija da kaže šta je pametnije, a nije bilo ni iskusnog Džimba da mi da savjet. Da li je onaj što je posadio tu trešnju prije nego što smo mi bili rođeni razmišljao uopšte kakva će se napeta drama odvijati jedne večeri ispod njenih bogatih grana, između dvoje tinejdžera. Preostalo mi je da u toj toploj tišini odlučim sam, ili da poslušam Joeya Ramonea čiji je glas dopirao odnekud ispod mojih leđa. She’s The One i My-My Kind Of Girl su išle jedna za drugom. Kao da je tako izabrala Marina. A onda sam po položaju Mjeseca shvatio da vrijeme prolazi i da treba nešto napraviti. Pružio sam ruku prema grani iznad Marine, da je dohvatim. A onda smo se ona i ja zagledali jedno u drugo. Krenula je pjesma I Wanna Be Your Boyfriend i ja sam donio odluku nakon što sam osjetio toplinu u trbuhu i obrazima. Okrenuo sam se na lijevi bok. S te strane se nalazila Marina. Zastao sam, a zatim odustao od trešnje i spustio ruku na nju, na Marinu. Ispostavilo se da je to bila odlična odluka, kao i ono što je uslijedilo poslije toga.

* * * * *

U avgustu je počeo rat. Pesimisti su bili u pravu. Marina je otišla. Čuo sam da se vratila u svoj grad, a kasnije sam saznao da je otišla u Ameriku.

Šesnaest godina kasnije, jednog majskog popodneva, prolazio sam baš kroz tu ulicu. Bacio sam pogled na razgranatu krošnju prepunu crvenih plodova koji su se nagurali na grane, posebno nad one iznad krova garaže. Na tren sam zastao i vratio se u onu prelijepu majsku noć, kao da sam u nekom vremeplovu.  A onda sam nastavio kući. I tada sam vidio da mi je toga jutra stigao e-mail sljedećeg sadržaja:

Marina added you as a friend on Facebook.  We need to confirm that you know Marina in order for you to be friends on Facebook.

To confirm this friend request, follow the link below:
http://www.facebook.com/n/reqs.php

Thanks,
The Facebook Team

Zagledao sam se u monitor, a iz zvučnika koje sam kupio za 4 000 dinara kod prodavca koji mi govori “vi” jer i ja njemu govorim “vi”, iako je možda i mlađi od mene, začuli su se stihovi prve pjesma s Godine zmaja:

Kad sam imao šesnaest, kad sam imao šesnaest…