Priča o Boži

Sat je zazvonio u sedam i Božo je pospan nevoljno ustao iz kreveta. Ispred njega je bio još jedan naporan dan. Obavio je malu nuždu misleći o sedamnaest godina koliko ga je dijelilo od penzije, a onda je skinuo gornji dio pidžame i stao pred ogledalo. Pažljivo je četkom nanio pastu za brijanje iz tube, razmazao je četkom, a onda je pažljivo brijao svoje suvo lice natežući kožu lica prstima lijeve ruke. I pored opreza, zahvaljujući pospanosti i tupom žiletu, na njegovom desnom obrazu su ostale dvije povrede koje je on prekrio sa dva komadića toaletnog papira.

Otišao je u dnevni boravak da se obuče. Božo je sporo i lijeno navukao svoje sive hlače, a onda i kariranu košulju na kojoj su u podjednakom odnosu bile zastupljene crvena, žuta, zelena i plava boja, dok je smeđa bila jedva primjetna. Zakopčao je i ono najviše postavljeno dugme koje mu je stezalo vrat i uzeo čarape koje je skinuo prethodne večeri i gurnuo u cipele pored kreveta. Sjeo je na kauč, a onda ih navukao na noge. Uočio je da je vrijeme za skraćivanje noktiju, posebnog onih na dva najveća prsta. Da bi sačuvao vrhove čarapa, Božo je onu što je prethodna dva dana nosio na lijevoj nozi navukao na desnu, a desnu na lijevo stopalo. Iako je bilo najavljeno toplo vrijeme, obukao je i plavosivu vestu na „ve“ izrez sa bijelom vodoravnom linijom na sredini jer nije vjerovao meteorolozima i poštarima.

Zatim je otišao u kuhinju da skuha kavu i pripremi doručak. Kavu je zašećerio sa dvije velike žlice šećera, pa ih je potom polizao, a na široku šnjitu kruha namazao je prilično debeli sloj nepasiranog pekmeza od šljiva što mu ga je susjeda donijela prošle jeseni. Onda je poslije kave popio i jednu malu čašu rakije, obukao gornji dio svoje “Puma” trenerke tamnoplave boje, kupljenu šest godine ranije, obuo crne cipele na kojima su se primjećivali tragovi blata kad se Božo prethodno veče slabo osvijetljenom ulicom vraćao iz kurvaluka. Namočio je češalj vodom i počešljao svoju gustu smeđu kosu, a onda zaključao vrata te otišao u šupu u kojoj je čuvao svoj stari motor žute boje.

Izgurao ga je van jer mu se stojadin pokvario, a plaća je kasnila pa je popravak odložen. Namjestio je klimavo sjedište i tiho izustio:

- Jebem ti sic.

A onda je stavio kapu sa šiltom na glavu i izašao na ulicu. Trčeći je pogurao motor, a kad je uzeo dovoljan zalet skočio je na njega i brzim pokretima nogu počeo okretati pedale. Ali motor se samo nakratko zakašljao i poslije tridesetak pređenih metara opet zanijemio. Božo je sišao, izgovorio uobičajeno i očekivano Jeb’o ti ja mater, namjestio kapu i sjedište, opsovao sic još jednom i ponovio pokušaj koji je ovaj put bio uspješan.

Božo je jezdio prema centru grada i Ulici maršala Tita u kojoj je već gotovo dvadeset godina radio u željezari. Usput je svratio kod svog prijatelja Branka, koji je radio u kiosku na uglu, i kupio kutiju cigareta „57“ i šibice koje mu je Branko uz pozdrav i osmijeh gurnuo kroz mali otvor. Kad je stigao na radno mjesto, oko osam i deset, petnaest minuta kasnije nego obično, ispred ulaza prodavnice pored na kojoj je pisalo „Mebl i štofovi“ već je stajao Vlado. Bio je to visoki tamnoputi čovjek sa crnim tankim brkovima, u bijeloj košulji preko koje je bio obučen smeđi prsluk ispod kojeg je izvirivala velika kragna.

Iako mu je radno vrijeme počinjalo u osam, on je na posao dolazio prije pola osam. Ostavljao je u dućanu doručak što ga je nosio u najlonskoj vrećici, a onda odlazio kod brice Danka u susjedni lokal na brijanje. Bio je uvijek svježe obrijan i znao je najnovije vijesti koje mu je brico ispričao uz jutarnju kavu i uređivanje lica. A Danko nije imao previše posla, često bi sjedio ispod Dinamovog postera iz „Sprinta“ i igrao šah čekajući da nekoga obrije ili ošiša. Naslonjen na zid, Vlado je gledao djecu koja kasne u školu, muškarce koji su svraćai u susjednu birtiju, i žene koje idu na pijacu i na posao. Svakoga je pozdravljao, a bilo je nekoliko teorija zašto je to tako. Mišljenja su bila podijeljena. Jedni su govorili da je peder, drugi da radi za KOS, a treći da su u pravu i jedni i drugi i da bi taj „KOS-ovski peder“ prodao prijatelja za čas posla, za kutiju „Zdenke“, sira iz Velikih Zdenaca.

- Gdje si, prijatelju? – pitao je Vlado Božu koji ništa nije odgovorio nego je zbunjen i mrzovoljan maknuo zaštitne rešetke koje su čavle, vijke, žicu, bodljikavu žicu, gume za bicikle i slične artikle čuvale od lopova, otključao vrata i otišao pravo u skladište. Tamo je obukao svoju staru, usku i izlizanu plavu kutu, izvadio iz džepa tanki crni češalj na kome je nedostajalo nekoliko zubaca, počešljao još jednom na stranu svoju kosu opranu šest dana ranije šamponom od breze, pogledao se u ogledao, vratio češalj u džep na grudima gdje su stajale jedna kemijska olovka plave boje, jedna žuta grafitna neobično debela i žuti drveni metar na rasklapanje i izašao ispred ulaza.

Naslonio se na štok isto kao i njegov susjed dva metra dalje, stavio ruke u džepove, pri čemu su mu palčevi bili vani, i počeo razgovor.

- Kako je juče prošlo kolo, nisam pratio prenos, nestalo mi je struje, a baterije nisam imao? – pitao je Vladu.

- Moj Partizan je izgubio od Slobode, a tvoj Dinamo od Radničkog. Cigani ponovo dobili, opet će biti prvaci, jebem im vraga… – rekao je dok ga je Božo slušao zagledan u beton ispred ulaza na kojem su ostali ostaci špica od bundeve koje je jeo u subotu očekujući rijetke kupce. Coktao je kratko zbog poraza Dinama, a onda izvadio jednu šibicu „Drava Osijek“ i stavio je u usta pa vratio ruku u džep okrećući crvenoglavo drvce u uglu usta.

- Je l’ imaš neke novine da vidim kako sam prošao na sportskoj prognozi, zanimaju me i drugoligaši – pitao je i pljucnuo tanak mlaz kroz zube ispred svojih nogu, a Vlado koji je bio u dobrim odnosima i sa Branetom iz kioska mu je donio „Sportske novosti“, dok je u drugoj ruci držao „Arenu“ i pročitao Boži nekoliko viceva kojima se sam smijao. Boži nije bilo do smijeha, opet je promašio samo dva para. Nije znao da je OFK Kikinda tako jaka.

Zamislio se, izgledalo mu je da se nikad neće obogatiti. Gledao je prolaznike, posebno žene. Nije pravio razliku između običnih i bogovskih, žutih i sivih, mladih i starijih, lijepo obučenih i onih koje to nisu bile, veselih i onih namrštenih. Onda je ispod pulta izvadio krušku, stao na vrata, obrisao krušku o rukav. Odgrizao je peteljku, ispljunuo je i dočekao je na volej desnom nogom „univerzal“ patikom sa plavim crtama. Onda je sočno zagrizao zreli plod pa presjekao svijet smeđim pogledom ispod gustih i oštrih obrva.

U jedanaest sati Božo je okrenuo tablu na vratima tako da se s vanjske strane vidi natpis „Zatvoreno“, a ispod toga napisao da se vraća za deset minuta i laganim korakom krenuo u obližnju gostionu.

- Vlado, ajmo na gablec – rekao je.

Gladni Vlado ga je slijedio, uvijek nekako pola koraka iza Božinih leđa. Sjeli su za mali stol u uglu. Božo je naručio inku i kavu jer mu je zalutali gladni miš jedne noći pregrizao kabl na prastarom rešou u skladištu na kome su on i Vlado svakodnevno kuvali kavu godinama unazad. Taj je rešo Božo zadržao nakon što se razveo od prve žene. Kasnije se ženio još dva puta jer je imao nešto što je privlačilo žene, ali se isto toliko puta i rastajao jer je imao i nešto što je žene odbijalo. Nakon tri braka imao je tri bivše žene, troje djece, samo jedan rešo i dvoetažnu kuću u kojoj je bilo dovršeno samo prizemlje. Vlado je naručio vinjak i traubisodu. Onda su na žućkastim papirima razvukli hranu koju su kupili u dućanu pored birtije. Svaki je uzeo po četvrt kruha. Božo je jeo salamu na kojoj je bilo puno masnih fleka bijele boje omotanu crnim papirom i jednu konzervu sardina, a Vlado je uživao u parizeru jer jegera nije bilo. Za prilog, Božo je kupio malu teglicu ljutih feferona, a Vlado kutiju „Zdenka“ sira s kojim se mučio dok je nevješto skidao staniol. Božo je za vrijeme obroka šutio, razmišljao je duboko pri svakom zalogaju.

Kad je otkinuo bijelu sredinu kruha i pomazao ostatke ulja iz limene konzerve, jako je raširio usta i ubacio zalogaj, obrisao ruke i stresao rukom mrvice sa veste. Izvadio je kutiju sa cigaretama, kažiprstom lupio dva puta po njoj, a iz nje su izviril i filteri dviju cigareta. Izvukao je jednu, malo je pipao da namjesti duhan dok je jezikom skupljao po ustima ostatke sendviča, polizao je i gurnuo u usta dok je žvakao posljednji zalogaj, nagnuo glavu u stranu, pripalio šibicu i prinio je ustima, pripalio cigaretu, povukao dim, a onda ga pustio kroz nos, pa pogledao Vladu koji je brisao brkove od jogurta iz plastične čaše i kratko rekao:

- Život je baš lijep.

Popili su i kavu na brzinu, a prije posljednjeg gutljaja Božo je primio šalicu sa dva prsta, zavrtio je triput da se pomiješaju soc i ostatak kave, a onda popio kao da pije rakiju, brzo ustao i pošao prema izlazu.
Vratili su se oko jedanaest i deset, a ispred su ih čekale mušterije. Vlado je prodao tri metra tafta i sto osamdeset centimetara šifona iako je žena tražila dva metra, a za treviru je rekao da će doći za par dana. Božo je nekom stolaru prodao kilogram i po čavala koje je umotao u škanicl, otkinuo komad selotejpa i zalijepio ga, ispisao račun, polizao prst jer spužva predviđena za vlaženje prsta nije bila dovoljno mokra, i otkinuo ga, opet polizao prst i prebrojio novac od mušterije, izvadio kusur, polizao prst i prebrojio kusur i pružio prodanu robu uz „izvol’te“.

Vratio se ispred ulaza, stavio šibicu u usta, polizao prst i raširio novine. Vlado je bio malo sporiji, nije imao digitron, a zbrajanje mu je išlo slabije nego Boži. Provjerio je tri puta, ali je suma uvijek bila drugačija. Onda se četvrti put poklopila s drugim zbrajanjem i Vlado je ljubazno pitao ženu:

- Još nešto? – ali je ona samo uzela kupljeno i otišla van te nestala u nekom haustoru. – Gle, ova zaboravila Nadu – rekao je i u vis podigao zaboravljeni ženski časopis. – Sad bar imam šta čitat do kraja radnog vremena.

Božo se vratio u dućan. U tom trenutku je došao Zlatko, mesar sa druge strane ulice. Nosio je masnu zelenu olovku iza uha. Ugazio je u pljuvačku koju je Božo ostavio ispred ulaza malo prije, onda zatražio Božu da mu usitni novce. Međutim, Božo mu nije izašao u susret, rekao je da nema, iako je imao, i nije se ni pomaknuo s mjesta, samo je tiho, više za sebe, rekao:

- Idi u kurac mesarski…, pa uzeo jedno „Staročeško pivo“, otvorio ga na štok od vrata, pa nagnuo i cuclajući popio četiri velika gutljaja. Zatim je ispustio zadovoljni zvuk, pa pozdravio ženu što je radila u voćari pored njegove radnje.

- Evo onoga Miše što predaje fiziku u srednjoj elektrotehničkoj. Duša od čovjeka, ali kažu da vara ženu – rekao je Vlado kad je ispred, ne osvrćući se, prošao tamnokosi čovjek izbrazdanog i namrgođenog lica. – A evo i ovog slastičara Krasnićija. Našli su mu neispravan sladoled prošlo ljeto, prepolovio mu se broj gostiju. Više ni onaj Vjekoslav što je svaki dan tamo visio i pio limunadu i bozu ne ide kod njega otkako je našao ljusku od oraha u baklavi i slomio zub. Inspekcija mu je prepolovila broj gostiju, pola ih je otišlo kod konkurenta Šefkija Blanušija…

- Kak ti sve znaš, u pizdu materinu? Šta svima zaviruješ u život i ko šta radi, idi u kurac moj… – rekao je Božo koji je već punih trinaest i po sati bio bez osmijeha.

- Poznam ljude, a i ljudi me vole, to je razlog… – rekao je Vlado. – Evo ide majstor Tomo, moram vidjet je l’ mi popravio stojadina preko reda… – nastavio je kad je primijetio užurbanog automehaničara na drugoj strani kako juri u radionicu.

- Pozovi ti njega bolje na kartanje poslije posla ak ima vremena. Idemo u gostionu, da bacimo jednu belu. Ti, ja, majstor Tomo i Branko iz kioska, šta kažeš?

- Tomo jesi mi popravio stojadina?

- Pusti me u pičku materinu, Vlado, u gužvi sam, u srijedu ti obećavam da će bit gotov.
- Gdje si kupio rifle? Je l’ imaju i za mene takve? – pitao je Vlado, a Tomo je samo odmahnuo rukom i nestao iza ugla.

U tri sata četveročlana grupa je sjedila za kvadratnim stolom prekrivenim stolnjakom sa žutim i plavim kvadratima iznad kojeg je bila Titova slika i uz nju velika slika vlasnika gostione, nekog Farkaša koji je često imao običaj da bez posebnog povoda časti goste u gostioni. Stolnjak je bio progorio na tri mjesta, a na sredini je stajala pepeljara koja se sastojala iz dva nivoa, podzemnog i nadzemnog. Pritiskom na dugme koje se nalazilo na rubu pepeljare, pepeo i opušci iz gornjeg, vidljivog dijela, putovali su u onaj nevidljivi, doni dio pepeljare, gdje su vjerovatno živjela neka malena bića koja su se hranila ostacima cigareta i iskorištenim šibicama. Stiglo je i piće – kruškovac i čaša vode, dva „Staročeška“ i tudum za Božu. Božo je pepeljaru sklonio prema sebi, a onda izvadio češalj, počešljao kosu na stranu, spremio ga, izvadio karte i počeo miješati.

Za to vrijeme Branko koji je igrao s Božom u paru povukao je dvije linije koje su se sijekle i na vrhu papira napisao „MI“, sa druge strane uspravne linije „VI“, a iznad samoglasnika je stavio točke. Kemijska nije radila kako treba, pa ju je on najprije protresao kao da trese toplomjer prije mjerenja temperature, a onda i puhnuo u njen vrh da proradi.

- Je l’ ima neko penkalo? – pitao je konačno i Božo je izvadio jedno.

Pogledao je sat koji je nosio na desnoj ruci i kojem je narukvica bila preširoka pa je sat tako labavo stajao da je Branko morao izvrtati ruku na drugu stranu i izvoditi prave vratolomije kako bi vidio kazaljke i saznao tačno vrijeme.

- Stavi tu čikopernicu na sredinu stola, jeboga ti. Tri sata je, dan je pred nama… – radosno je rekao.
Božo je upravo promiješao karte i polizao kažiprst, onda ispružio špil prema igraču do sebe, prije nego počne dijeliti svakome po osam karata. Tada je majstor Tomo prešao pogledom preko sve trojice, obrisao ruke o svoj plavi kombinezon i predložio:

- Igramo u kištru piva. Šta je adut?

- Jebemti sumpor, pa odnijet ću vam sve štihove – javio se Božo u svom najveselijem trenutku toga dana, nakon što je pokupio hrpu karata.

- Tomo, opet ćeš ti morat platiti tu pivu, kak nisi naučio? – podbadao je Branko Tomu.
- Stari, nemoj jebat muve. Daj sijeci – dodao je u drugom miješanju.

Kad je poslije nekoliko sati pao mrak, ulica utihnula i Branko spremio karte u džep, a Tomo platio dvije kištre piva, iako je često lupao prstima po stolu kad bi bacao karte što bi trebalo značiti da je odigrao nešto što će mu obezbijediti siguran štih i što protivnici nisu očekivali, Božo je krenuo kući sporim korakom gurajući svoj motor. Vidio je da je lanac pao, a nije imao živaca da ga namješta pa je samo opsovao:

- A u pizdu strininu i motor – i krenuo prema svojoj ulici.

Razmišljao je o prethodnom danu, prethodnim tjednima, mjesecima, o prethodnim godinama i o svom radnom vijeku. Skrenuo je u prodavnicu koja je nekim čudom još radila i kupio tri boce piva uz obećanje da će praznu ambalažu vratiti sutradan. Tek kad je ušao u svoju ulicu primijetio je nešto neobično. Sjetio se brzo – bio je gologlav, kapu je zaboravio u gostioni.

Prošao je pored susjedine kuće, bacio pogled u dvorište, a pred garažom je vidio parkiran auto. Susjed je bio kod kuće, vratio se s puta i nije bilo vrijeme za posjetu. Sa druge strane ulice naišao je jedan pubertlija, istrčao iz dvorišta s videokazetama u ruci i rekao:

- Evo, susjede Božo, tu su oni filmovi što ste tražili…

- Dobar si, Željko. Da vidim šta si donio… Debbie Does Dallas, opa, imaš i ovo – rekao je mrdajući obrvama gore-dolje nekoliko puta značajno ga gledajući dok je spremao kazete u bijelu najlonsku vrećicu iz koje su ispadale mrvice od kruha. – Evo ti, uzmi za sok… – dodao je i izvadio neku novčanicu i, nakon kraćeg uvjeravanja dječaka da je zaslužio za sok, pošao dalje.

Božo je nastavio prema svojoj kući prevrćući džepove u potrazi za ključem. Skuhao je čaj i izvadio čajne kolutiće. Umakao ih je u čaj, a jedan je omekšao previše pa je upao u šalicu.

- E jeb’o ti ja mater – rekao mu je Božo.

Izvadio ga je žlicom, a onda pojeo, pa umočio novi keks nadajući se da će naredni dan unijeti neke novosti u njegov život. Možda će Branko donijeti novi špil karata.

Napomena: u slučaju da niste razumjeli neke riječi, slobodno tekst prebacite u google translate i on će vam pomoći