- Kud gledaš?! – viknuo je nakon treska, a ljudi su se u trenu okupili oko nas jer ljudi vole tuđe nezgode. Tu su se pojavili i znatiželjni novinari u potrazi za krvlju. Sutra ćemo biti na naslovnim stranama, ali i onima iza njih. Posebno se gurao novinar “Blica”.
- Pa kako to guraš kolica, pogledaj šta si sad napravio – rekao sam mu normalnim tonom dok se ispod oštećenih kolica razlijevalo ono što je curilo iz razbijene ambalaže.
- Brate, ja sam na glavnom putu, vidiš da idem iz pravca kase.
- Nisam ti ja brat, brate. A gdje si to vidio znak? Moj semafor nije radio – našalio sam se, zagledan u nered oko nas.

On je mislio da je u pravu kad kaže da ima prednost jer je išao iz pravca blagajni, a ja sam išao paralelno s ulaznim vratima. Tačnije, on paralelno s policama, a ja sam mu nailazio iz pravca začina, što je, po njegovoj logici, svakako manje važno od glavnih gotovih jela koja su bila složena na policama pored kojih se on kretao nedozvoljenom brzinom, zagledan u mlade prodavačice, ili tražeći cigarete među začinima.
Svjedoci nisu htjeli reći ništa, ali su savjetovali i procjenjivali štetu na nekoliko stotina hiljada dinara. Dvojicu je potkupio limenkama piva i kutijama cigareta i oni su ipak obećali svjedočiti u njegovu korist tvrdeći kako su sve vidjeli iz neposredne blizine.

Budući da je pametnjaković natrpao kolica jeftinim toaletnim papirom i još nekim krupnim stvarima, na vrhu su mu bile namirnice u staklenoj ambalaži, flaše i teglice, brašno i jogurt. Sve je to ispalo, razbilo se i pomiješalo. Pored toga, od udara moja su kolica odbijena do najbliže police s koje su pala i neka skupa vina i razbila se. Pored nereda bilo je jasno da je izazvana i veća materijalna šteta, zaključio sam dok su se iz njegovih kolica razlijevali žumanjci i bjelanjci razbijenih jaja, miješajući se sa sokom od cikle po podu. A med se cijedio i odnekud je već nagrnula kolona mrava da se počasti, ne čekajući zapisnik. Bilo je vrlo neprijatno učestvovati u tome, posebno pred svim tim gledaocima. Toliko je ljudi bilo u ogromnom dućanu i sad su se okupili oko nas, a neki mamlazi su čak čitavu situaciju snimali mobilnim telefonima.

Ubrzo se pojavila policija koju je pozvao šef samoposluge, a i nekoliko advokata s vizit-karticama. Tu se našao i inspektor s tetovažom G17+ koja je bila napisana ispod preškrabane JUL-ove trobojne ptice koja je sad bila demode i samim tim neisplativa. Sjećam ga se, bivši “julovac”, provocirao nas je u sezoni 96/97. Ogradili su prostor žutom trakom i fotografisali ga.

Policija je obustavila prolaz kupaca u tom dijelu. Provjerili su da li ima povređenih.
- Jao što me boli vrat, ju, ju, ju – jaukao je i jukao divljak i već je odnekud stavljao kragnu za imobilizaciju kako bi izvukao novac od osiguravajuće kuće.
- Jao, jao, tužiću ga, jao – prijetio je.

Uzeli su naše izjave. Pozvali su hitnu pomoć koja je uz rotirajuće svjetlo stigla do parkirališta, a dvije sestre je na viljuškaru dovezao tehničar kako bi što prije stigle do mjesta sudara dok su one svojim glasovima imitirale zvuk sirene. Rekle su da će nam provjeriti udio alkohola u krvi.
-Ne mogu da nađem žilu. Je l’ imaš problema često s vađenjem krvi – pitala je jedna sestra dok me iglom ubadala u desnu podlakticu.
- Nisam još nikad vadio, bolje da mi vi izvadite nego da ja sam.
- Ma ne pitam te to nego je l’ ti teško nalaze žilu? Kao da je nemaš.
- Ne znam, ja sam sinoć pogodio iz prve. A i preksinoć sam lako pogodio.

Njemu nisu ni provjeravali krv jer je bio negativan na takozvanom dregeru. Žalio sam se pa su mu ipak izvadili krv za analizu.
- Dajte mu i test inteligencije. Biće vjerovatno negativan na alkotestu, ali i na testu inteligencije, a to je u ovom slučaju važnije, i ja tu vidim svoju prednost – dobacio sam, a on je s iglom u ruci poskočio da me drugom rukom pogodi u glavu. Nije pogodio ni šakom, a ni teglicom kiselih krastavaca iz prve klase kojom me gađao.
- E, sad ću te tužiti za pokušaj ubistva teglicom, blesane – viknuo sam, a on je zamahnuo još jednom teglicom. Vidjevši da sam u ofanzivi, sjetio sam se još i ovoga:
- Pogledajte, pa on ne zna zna ni ono da mu date kocku i kuglu i okrugli i kvadratni otvor. On bi kocku gurao kroz kuglu i čudio se kako ne ide pa bi gurao jače.

Poletjela je i treća teglica, a ja sam zadovoljno trljao ruke. Ona je pruhajala pored moje glave i udarila čovjeka iza mene, a ja sam pao kao pokošen, uhvatio se za glavu objema rukama i valjao se kao fenomenalni Filippo Inzaghi kad ga protivnički igrači sruše u srcu šesnaesterca.

A onda je pozvana čistačica da počisti nered. Ljut i osramoćen otišao sam kući.

Brinuo sam se, analiza krvi me je uplašila. Nije mi bilo svejedno. Bilo je zabranjeno u supermarket ući pijan, iako su tamo prodavali alkohol. Bilo je zabranjeno pušiti, krasti, uvoditi pse, ili ulaziti sa zmijom oko vrata unutra. Sve je to bilo naznačeno na ulazu. Mogao sam ispasti kriv, plaćati štetu, dobiti zabranu upravljanja kolicima, pa čak i zabranu korištenja košarica u svim dućanima. Ili kaznu besplatnog rada u trajanju od petnaest dana u supermarketu, i to u njegovom najgorem sektoru – onom za meso.

Prije nego sam počeo kupovati, sreo sam prijatelja s kojim sam otišao u kafić pored supermarketa na gemišt. Njegova je žena došla u šoping, a kako on nije volio tu aktivnost, odlučio je vrijeme provesti u kafiću. Popili smo po dva gemišta. Drugi sam popio ne toliko zbog prijatelja kojem sam pravio društvo već zbog prelijepe djevojke koju sam zapamtio s protesta koalicije “Zajedno”. Sjedila je u uglu i pila kafu, vodeći nekakav vjerovatno beznačajni predpraznični razgovor sa svojom sugovornicom, tokom kojeg sam ja nekoliko puta neprimjetno usmjerio svoj pogled u njihovom pravcu. Jer, moram reći da mi je prva asocijacija na te demonstracije upravo ona, kako hoda negdje u koloni i kako se za nju zasigurno lijepe mnogi drugi pogledi, a ne samo moj. Da sam bio u Beogradu i da sam u okršaju s policijom ostao bez dva sjekutića i sa klimavim bubregom, ili da mi je neki “julovac”, budući snalažljivi i ljigavi inspektor iz 21. stoljeća, letvom razvalio glavu ili čak ispalio metak u mene, vjerovatno bi to bilo prvo čega bih se sjetio. Ovako, moje su asocijacije na ta zbivanja bile najprije vezane za nju.

Dva mjeseca kasnije stigao je poziv za sud. Potražio sam advokata. S obzirim da o njima nisam imao previše lijepo mišljenje, taj mi je posao pao kao da tražim odijelo koje ću obući za nečiju svadbu, a ni s tim nisam imao česta iskustva.

Za izbor advokata sam se malo raspitao, baš kao što se čovjek koji ima problema sa vodovodnim cijevima raspituje za dobrog vodoinstalatera. Preporučili su mi nekoliko njih, a ja sam izabrao jedinu damu. Zvala se Maja. Imala je ime kao da ima manje od trideset pet godina pa sam pomislio da će razumjeti moj problem. Rekli su da je ona najbolja za te stvari i da se specijalizirala za samoposluge, male dućane i supermarkete, kao i za diskonte pića i sve moguće sporove i prekršaje u njima. Jedan mi je rekao da brani samo čiste i poštene, dok krive pušta niz vodu. Osjećao sam da sam čist i pošten i da ću zaslužiti njenu pažnju i trud.

Otišao sam kod nje. Obrijao sam se veče ranije, da ne budem baš kao guzica gladak. Spremio sam i dobar nastup, da ne pomisli da sam neki blesan koji ne zna sastaviti dvije vezane rečenice već govori u natuknicama. Ti pravnici čitaju milion bezveznih knjiga, zapamte mnogo riječi i fraza, onda misle da su zato superiorni u odnosu na većinu nas ostalih. Zato sam tri puta preslušao sam sebe dok sam provjeravao šta ću joj reći. Ispalo je dobro. A biće još bolje, mislio sam, kad vidim da je u pitanju ipak dosadna četrdesetpetogodišnja advokatica s debelim naočalama, bijeloj košulji zakopčanoj do grla i u smeđem džemperu na kopčanje, nezainteresovana za moj problem, a kamoli za njegov povoljan ishod.

Vođen izrekom da Bog otvori prozor kad zatvori vrata, ušao sam u njenu advokatsku kancelariju nakon dogovora s njenom sekretaricom. A tamo, tamo me je čakala crnokosa djevojka za koju nikako ne bih rekao da je starija od mene. Štaviše, dao bih joj bar dvije godine manje nego sebi, da sam je kojim slučajem sreo u jednom od tri kafića u koja imam običaj svratiti. A i odustao bih od odlaska iz kafića da sam kojim slučajem pošao baš kad je ona došla. Čudnom koincidencijom ispostavilo se da se radi o djevojci, mada bi se možda moglo govoriti i o mladoj ženi, zbog koje sam popio onaj drugi gemišt u kafiću u sklopu supermarketa. Bila je to ona – moja prva asocijacija na novosadski studentski protest 1996/97, princeza studentskih šetnji, simbol otpora tom zlu i jedna sveopšte gledano optimistična i oku prijatna osoba. I taj me nenadani susret u advokatskoj kancelariji vratio u prošlost, u sada već prošli vijek, tačnije u posljenju šestinu 1996. godine.

Tada sam, gledajući s ove istorijske distance, bio mlad. U svakodnevnim šetnjama, kao i na studentskom trgu, nailazio sam na nju. Nije ona bila nametljiva niti sam ja jurcao za njom, već se lako uočavala. I to od prvoga dana kad sam, šetajući gradom u koloni, zapazio neobičnu pojavu crne poluduge kose, velikih očiju i s osmijehom na licu, u uskim crnim hlačama i u kožnom mantiliću crne boje s dvorednim kopčanjem koji je dosezao skoro do koljena, i koji je, činilo se, bio posve nov. Već narednog dana je bilo jasno da ću protestovati nastaviti i ako policija počne zalijevati studente hladnom vodom iz cisterni, premda se to u Novom Sadu nije očekivalo.

Nosila je toga drugoga dana protesta kratku suknjicu preko blago prozirnih crnih štrampli, i ljubičastu dolčevitu, a preko opet crni mantilić. Bila je u društvu dvojice starijih studenata i nije bilo lako uspostaviti kontakt s njom. Pa i narednih dana kad je iznenada otoplilo, a i pored toga se broj zainteresovanih za šetnje višestruko osuo jer je većini novosadskih studenata postalo dosadno nakon nekoliko dana i vratili su se na predavanja, naviknuti na to da vašari koje obilaze kratko traju. Bila je tada u bijeloj košulji i u crnom džemperu, a mantilić je nosila u rukama. Skinula ga je, ali ne i osmijeh. Čak je i naočale za sunce stavila. Ponekad bi nosila i maramu oko vrata ili crne rukavice u skladu s ostatkom odjeće, ne toliko zbog hladnoće već više zbog cjelokupnog imidža i upečatljivosti. I opet je imala „obezbjeđenje“ pored sebe, nekoga ko se nadao da će se omastiti kao Petšiček na vrbi u „Varljivom letu 68“ kad su studenti isto bili nezadovoljni. Zato mi ni na kraj pameti nije bilo da pokušam nešto. Lako je naći opravdanja za neuspjeh, ali teško je povjerovati u njih, već tada mi je prolazilo kroz misli kad bih se nakon šetnje vraćao kući.

Ona je svakodnevno propuštala predavanja da bi išla na proteste, čak i onda kad nas je u mlakom Novom Sadu od početne tri hiljade ljudi ostalo tek onoliko da su se najgrlatiji među nama mogli čuti od jednog do drugog kraja kolone. Ona je bila ta zbog koje bi se propuštao i tadašnji govor Draškovića Vuka. Ona zbog koje bi mnogi unatraške koračali i do Požarevca, da je trebalo, samo da slijede te dvije prekrasne noge koje su se vidjele ispod kratke suknjice preko koje je padao rub crnog mantilića ispod koga su opet izvirivale te mlade noge.

- Vi imate tako dobre noge da je šteta što ih nemate četiri – mislio sam sad da bi bilo dobro da sam joj rekao tada, citirajući našega bradatoga vođu i prijatelja. Ali, bio sam siguran da će biti neuspješno jer ona zna da je to plagijat, kao što zna sve – ona je odabrana. Vjerovatno bih izbjegao šljagu koju je zbog iste izreke dobio njen autor tridesetak godina ranije. Ma izgledala je kao da ju je sam Vuk Drašković poslao, u dogovoru sa Đinđićem i Vesnom Pešić, da nam i na taj način potvrdi da smo na pravoj strani.

Uostalom, zbog nje sam krenuo u šetnju do Beograda, ali sam odustao kod Banstola jer mi je žulj koji je bio minijaturan kad smo prelazili Dunav sad bio toliki da se iz njega bez većih problema moglo iscijediti dovoljno limfe za napuniti flašu coca-cole koju sam popio. Ranjen, vratio sam se kući stopirajući i kasnije koristeći gradski prevoz. Kukavica, eto što sam, pomislio sam kad sam napustio kolonu. Jedan jedini žulj je bio dovoljan da me odvrati od pobjedničkog puta u Beograd, i od takve ljepotice. Umjesto da sam kao pravi junak krenuo u koloni sa crnokosom, bos i gladan, boreći se za ljepšu budućnost, koja bi uključivala i nju, makar se radilo o samo jednom slasnom poljupcu, vrijedilo bi. A ja sam odustao, zbog žulja, koji po neprijatnosti ne spada čak ni u rang jednog ojeda. A mogao sam je upoznati možda u Inđiji, zbližiti se s njom u Staroj Pazovi, nasmijavati je kad bi joj već bilo teško između Nove Pazove i Batajnice, biti joj posve blizak u Zemunu i konačno pobjedonosno s njom umarširati u Beograd. Ali ja sam se vratio kući, bijednik. Sad je kasno da protestujemo hodajući osamdeset kilometara, premda bi se našlo razloga, ali su ljudi uspavani i vremena su drugačija. A sad smo se našli oči u oči u neočekivanom trenutku i na iznenađujućem mjestu.

Nisam je uspio upoznati tada, a ni u nekoliko poluprilika koje su se ukazale poslije 1996. godine. Te su polušanse bile zaista rijetke, kao da ju je neko slao jednom godišnje da vidi jesam li pametniji nego prije dvanaest mjeseci. A ja sam uporno pokazivao da nisam.

Sad je bila starija i imala je kraću kosu. Bila je i dalje vitka, u dugačkoj suknji i u uskoj majici na “ve” izrez, s ogrlicom oko vrata. Izgledala je otmjeno i zavodljivo, neobično uredno i zanosno. Ko bi rekao da ću je upoznati i da ti sramota koju prouzrokuje sudar kolicima u supermarketu može donijeti i jedan ugodan susretne s nekim za koga si mislio da je ostalo u prošlosti. Oči su joj bile velike i tamne, ulijevale su nekakvu neobičnu smirenost i sigurnost, čak povjerenje.

- Izvolite, sedite – obratila mi se i ja sam sjeo. Iznenađen time što je ovdje vidim, sasvim sam se zbunio i zvučao sam kao da joj svoj problem iznosim na engleskom jeziku, zamuckujući i tražeći prave riječi. Šta će misliti o meni – evo još jednog luđaka koji bezglavo juri kroz samoposluge pa ga sad ja trebam braniti da ne dobije kaznu. A morao sam je uvjeriti kako je meni više stalo do pravde nego do neplaćanja kazne, jer bio sam uvjeren u njenu čistoću i moral. To me je doprinijelo i nekoliko figurica i slika Justicije koje su joj krasile kancelariju, ali ni izbliza ne toliko kao što je to činila ona sama. Na jednoj slici na zapadnom zidu je bila upravo ona, zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, samo je bila daleko atraktivnija od Justicije. Svidjelo mi se to.

Morao sam dokazati da sam čist. Htio sam je uvjeriti u to, osjećajući se na trenutke kao nemarni mladić koji kod zgodne zubarke sjedne i otvori usta u kojima caruje karijes.

- Izvinite, moram sve ispočetka. Zbunio sam se zbog pravdoljubive dame na slici – objasnio sam i rukom pokazao zanimljivu sliku. Nasmijala se. Dobar znak.
- Ja nikad u životu nisam bio u sukobu sa zakonom, ako izbjegnemo sitne nestašluke između trinaeste i četrnaeste godine. I vrlo sam oprezan u kupovini, poštujem sva pravila – rekao sam joj iskreno. Ona se nasmijala još jednom i dozvolila mi da, sada sigurnije i smirenije, kažem o čemu se radi.

Dogovorili smo strategiju i ona je rekla da se vrijedi boriti. Isto sam pomislio i ja, ali ne kad je “predmet”, kako su to pravnici zvali, u pitanju, nego kad je u pitanju ona. Jer, uzeo sam u obzir i to što sam je dvaput u posljednje tri godine vidio u gradu, oba puta s prijateljicama, bez muža, bez dečka, bez trudnog trbuha. To mi je davalo nadu da postoje šanse veće od 20% da je i sada igrom slučaja sama, jer nije prihvatila da se tek tako uda, samo zato što ima trideset godina. A jurila je i karijeru, i to sam imao u vidu, a to se ne radi u gradu nego u samoći stana i tihe sobe s radnim stolom.

Zato sam kod nje imao dvije šanse za bar jedan uspjeh – ili ćemo pobijediti u „predmetu“ ili ću ja iskoristi ovo slučajno poznanstvo. Možda čak i oboje. I otišao sam nakon toga razgovora u kafić u centru grada jer me je ona, na moje iznenađenje, ispratila iz kancelarije i izgovorila jedno toplo i prijateljsko „ćao“. Sjeo sam do prozora leđima okrenut unutrašnjosti kafića, naručio vino i zagledao se kroz prozor. Padala je dosadna jesenja kiša i u pabu nije bilo mnogo ljudi. Iza leđa se čuo Evanescence. Pravo vrijeme za razmišljanje. Razmišljao sam o njoj. Kao da me tim susretom impresionirala podjednako svojom ličnošću kao i izgledom tih dalekih dana 96. godine

Opet sam razmišljao o malobrojnoj koloni koja je sada već davno pješačila osamdeset hiljada metara i u tih sto šezdeset hiljada odlučnih polumetarskih koraka postala dio istorije. I tu sam se sjetio kako sam je vidio jednom u nezgodnom času kad je u kafić u Laze Telečkog ušla i tu se izgubila. Onda se opet vratila, ali sam ja zbog nervoze i nestrpljivosti u međuvremenu popio litru vina i odustao. Pa šta bi mi pradeda rekao da me vidi da takvoj dami prilazim u tom stanju?

Dogovorili smo se da pred samo suđenje dođem na kosultacije što je značilo da ćemo se još jednom sresti. I došao sam, a vidjeli smo se i narednog dana na suđenju. Pojavila se u uskom tamnom kostimu i vezane kose. Bio sam siguran da će nam sudija biti naklonjen kad je vidi. Čekajući je pred sudnicom, a došao sam pola sata ranije, vidio sam i nekoliko poznatih ljudi. Jedan je išao na suđenje jer je vozio pijan, a dvoje sam vidio kako idu na brakorazvodnu parnicu, jedan prijatelj i jedna poznanica, dakle dva završena braka. Bio je tu i divljak koga sam znao iz bivšeg susjedstva. Došao je povodom spora s „Elektrodistribucijom“ jer mu duguju novce, tako je tvrdio jer je, valjda, on njima isporučivao struju koju je proizvodio u svojoj hidroelektrani u kupatilu. A zatekao se tu i jedan mali lopov koji je svako malo odlazio na mjesec dana u zatvor, kao kakav sezonski radnik. Rekao mi je u prolazu da se vidimo narednog mjeseca, taj je neparni, a neparne je obično provodio na slobodi. I tu, u tom ne baš privlačnom ambijentu ja sam čekao nju, a ona se pojavila u dugom crnom kaputu i nasmijala se kad me vidjela.

Na suđenju je bilo oko 120 gledalaca koji su na početku izgledali sasvim neutralno, baš kao i porota.

- Da li ste u srodstvu ili zavadi s nekim od svedoka – upitao je sudija.
- Ne, nismo čak ni Facebook prijatelji – odgovorio sam, a ona se nasmijala sasvim tiho.
- Molio bih, ako možete, da pregledate ovo lice. Je l’ se tako kaže, lice?
- Zašto?
- Pa možda ima u džepu zašiljenu grafitnu olovku pa da me ne napadne tokom moga iskaza.
- Brate, ima da platiš i za kolica, i za robu, i za kragnu koju još uvek nosim dok spavam, i za pretrpljeni šok od koga sam zaboravio sva slova s kvačicama, i za to što…
- Dosta! – naredio je sudija.

Ne znam da li je sudija bio naklonjen, ali spor je riješen u našu korist. Mislim da je ključnu ulogu odigrala rekonstrukcija događaja pri čemu sam ja izveo pravi igrokaz kojeg bi se postidjela većina glumaca koji izlaze sa srpskih akademija u posljednja dva desetljeća. Pored dogovorenog novca ja sam joj zahvalnost za dobru saradnju iskazao i buketom cvijeća i čokoladom od pola metra. Zahvalila se, a ja sam poželio da se okrivljeni i osuđeni za sudar žali pa da nastavimo konsultacije. I on je, kao da je radio za mene, upravo to učinio.

To je značilo da slijede nove konsultacije. Najprije sam dolazio sam, a onda me ona počela zvati kad ja ne bih došao:
- Pa gde si juče, treba da se kosultujemo – govorila je šaljivim tonom. Vidio sam da su joj konsultacije sa mnom bile odmor od mnogo zapetljanijih slučajeva. Nikad ne znaš kad će lopta ući u mrežu, nekad i kad je šut vrlo traljav. Tako je i ovo ispalo, da sam uspio pridobiti njenu naklonost. Valjda zato što to nisam ni očekivao pa je nestao i očekivani grč koji se pojavljuje u takvim situacijama kad ti neuspjeh obično izgleda kao smak svijeta. Sličnu zgodu je imao moj prijatelj koji se uvijek kladio na sitno i rijetko je dobijao, ali je bio u blagom plusu. Onda je jednom odigrao stavljajući veliki ulog na veliku kvotu i zaradio je za jedan dan više nego tokom višegodišnjeg klađenja.

U skladu sa situacijom uslijedile su dodatne konsultacije i one su postale gotovo svakodnevne. To je počelo kad smo se u kafiću u blizini njene kancelarije jedne večeri slučajno sreli. Tada me je, kad sam joj se javio, zamolila da joj ne govorim „vi“. Poslušao sam je, a tome je u prilog išlo i tošto je s njom u društvu bila i jedna moja poznanica. I tu se dogodilo nešto za što bi, da sam to vidio u filmu, rekao da je nestvarno i nerealno, ali lijepo.

- Daj mi reci, jesi li ti 96. za vreme protesta svakodnevno dolazio u šetnje, čak i onda kad smo se značajno osuli, kao da s neba pada nafta pa niko neće napolje? Čini mi se da si to ti, ali mnogo je vremena prošlo… – upitala me je.

Intenzivirali smo konsultacije nakon toga. Pa čak i telefonom ili SMS-om, kao nekakvi tinejdžeri. To je moglo izgledati kao da smo prekršili poslovni odnos, ali ne mogu reći da me to zabrinjavalo. Ipak, u kancelariji i na suđenju sam joj govorio „vi“, baš kao i ona meni. I divljak iz samoposluge je rekao da će se ponovo žaliti, a do presude će štrajkati glađu, po uzoru na svoje idole. Međutim, štrajk glađu je trajao onoliko koliko sam i očekivao – dok nije ogladnio i odustao od svega. Ali ne i mi.

Odlučili smo da odemo korak dalje – tužili smo ga i za napad teglicom, a imali smo snimak sa YouTubea na kome se svejasno vidi. Dobili smo spor. A tužili smo, i porazili, i onoga što je snimao telefonom i objavio snimak na ubeu. Zatim smo, kao kakvu slabašnu tvrđavu, dobili i spor protiv nekrofila iz „Blica“ koji je objavio moju fotografiju uz bombastičan naslov „Jurio kroz samoposlugu i napravio milionsku štetu“. Novac smo podijelili sirotinji, bez posredstva bilo kakvih organizacija.

U hodniku suda, dok smo izlazili, rekao sam joj konačno:

- To bi bilo to, sve smo riješili, pravda je, zahvaljujući tebi, došla na svoje. Svijet smo popravili na bolje – lupetao sam ne znajući tačno šta da kažem i kako bi ona shvatila sad bilo šta što nema veze s njenim poslom i onim zbog čega smo, na kraju krajeva, baš tu. Odjednom sam u njoj, ne znam zašto, vidio samo advokaticu koja je u nekoj drugoj vrlo sličnoj situaciji mogla biti i advokat, neko s kim imam poslovni kontakt i odnos. Bez obzira na dugu saradnju i redovne konsultacije, ipak smo se mi upoznali tako što me ona zastupala, a sad mi je nametanje izgledalo kao kakve doskočice koje kažeš prodavačici dok broji kusur, dok u redu iza mene toga dana čeka još njih stotinu.

Ona nije ništa rekla, a blagi osmijeh na njenom licu nije mi ništa posebno govorio. Sad mi je taj prizor već ličio na nekakvo opraštanje na željezničkoj stanici, ili čak na aerodromu. Kao da će ona sad otići i ostati u prošlosti. A ja ću ostati čekati novi susret misleći da će to biti nova prilika koju bih mogao iskoristiti, još uvijek nesiguran koliko vremena će proći dok ne shvatim da sam propustio još jednu.

- Dobro, Majo, ja sad idem u supermarket čekati da opet neko naleti kolicima na moja pa da se opet vidimo jer sad imam nekoga ko će me braniti na sudu… – nastavio sam laprdati dok smo se izlazili kroz vrata visoke zgrade.

Ona je izgledala zamišljeno, pomalo odsutno, kao da već razmišlja o narednim odbranama i suđenjima koja joj predstoje. I o narednim klijentima, ili mušterijama. Iz njenog pogleda i izraza lica, možda čak i iz stava koji je zauzela na stazi ispod drveta, trebalo je da procijenim i zaključim šta bi bilo najpametnije reći u tom trenutku. Sam, bez ičije pomoći, bez sveznajućeg i snalažljivog pravnika. Sasvim sam. A ja sam u tome oduvijek bio slab.Slični Tekstovi:

• Papagaji u borbi za slobodu
• Bicikl iz Lisabona
• Sve je to na struju!
• Drvo života
• Lovac u praznom

Otišao sam biciklom po dobitak. Ostavio sam ga naslonjenog na zid ispred kladionice i ponosno ušao unutra. Djevojka koja tamo radi provjerila je listić, a onda mi isplatila dobitak, uz osmijeh i čestitke. Zahvalio sam se i izašao van. A tamo više nije bilo mog bicikla. Ukrali su ga.

Kad sam ovo ispričao jednom prijatelju, koji je inače advokat, on je rekao da je to prljav novac i da mi je bicikl zato ukraden. A ja mislim da je to samo zato jer ga nisam dobro vez’o lancom.
Slični Tekstovi:

• Prljavo
• Centar za odvikavanje od bolesti zavisnosti
• Skoro sedmica!
• Breaking news
• Vrtni patuljci makove sade

“Dođite u Irish pub da se u njegovoj domaćinskoj atmosferi dogovorimo oko posla”, rekao mi je agent producentske kuće na kraju kratkog razgovora. Naime, oni su za svoj novi film tražili glumca nalik meni. Jedan me moj poznanik preporučio, a oni su odmah shvatili da sam ja pravi čovjek za tu ulogu.

Pojavio sam se na dogovorenom mjestu. Nisam kasnio, čak sam stigao malo ranije da ostavim utisak ozbiljnog glumca kojem je posao na prvom mjestu. Sjedeći za stolom do zida, razmišljao sam koliko sam sretan što sam dobio ponudu. Iz kratkog telefonskog razgovora shvatio sam da je u pitanju veliki film.

Ljudi iz filmske ekipe stigli su ubrzo. Njih dvojica, bucmasti i obični. Razgovor je počeo. Iznenadio sam ih skromnošću i jednostavnošću kad sam naručio coca-colu. Bucmasti je pio Guiness, a obični je pio nekakvo piće koje se služi u malim dozama.
“Vidite, ovdje vam je scenario filma. Voljeli bismo da ga pročitate da znate o čemu se radi i da odlučite. Radi se o velikom projektu.”

Ubrzo sam prelistao pružene papire, čuo njihovu ponudu i prihvatio da učestvujem u filmu. Moj lik se zvao Debeli, i bio je negativac. Srbin.

“Sad, znate šta…”, počeli su oni stidljivo. “Vi biste se za tu ulogu, kako da vam kažem, trebali razjačati malo, malo se udebljati”, rekao je obični, a bucmasti je klimao glavom i naručio nam još jednu turu.
“Ma nema problema, ja sam sad taman kakav treba da budem, ali spreman sam da se žrtvujem. Udebljaću se da dočaram ulogu. Ako je za potrebe filma, rado ću to učiniti.”
“Da, to smo i očekivali od vas. Neće to biti ništa strašno, mi ćemo vam pomoći, poslaćemo vam naše nutricioniste, čak i kuvare.”
“Ma nema problema, meni to lako ide. Koliko treba da se udebljam? Pet kilograma? Šest? Deset? Samo recite pa da krenem.”
“Hm, vidite, u tome je stvar. S obzirom na vašu trenutnu masu i visinu, mislimo da bi trebalo i više. Možemo vam staviti i jastuke, ali realističnije je, a film je ozbiljna stvar.”
Onda su nazvali jednog stručnjaka i rekli mu koliko kilograma imam, koliko sam visok, kakav mi je oblik glave i šta volim jesti. Nakon razgovora, obični je kratko rekao:
“Još 77 kilograma.”
“Krećem već sad”, rekao sam i dodao šećera u coca-colu. To ih je nasmijalo, pa sam se i ja nasmijao. Naručili smo još jednu turu, rukovali se, a onda se opet zadovoljno smijali. Rekli su mi da se pripremim za ulogu i da ćemo potpisati ugovor. „Nema problema“, odgovorio sam.

“Hahahahaha!”, odjekivalo je Irish pubom i to su čuli i malobrojni gosti, šanker, konobar i konobarica. Znao sam da će me tražiti da se slikam s njima kad pogledaju film i kad vide moju veliku ulogu. Snimanje je trebalo početi za nekoliko nedjelja i ja sam po izlasku iz Irish puba krenuo da se pripremam za ulogu.

Svratio sam na pijacu i kupio banane. Pet kilograma. Kupio sam i grah tetovac, za gravče na tavče. Onda sam otišao u prodavnicu zdrave hrane i kupio isključivo zdravu hranu: kikiriki, bademe, neke krupne lješnjake, indijske orahe, kandirano voće, i dva sendviča koja sam pojeo usput, na putu prema stanu. S desne strane sam vidio ratluk.
“Molim vas ovaj crveni ratluk isto.”
“Koliko?”, zapitala je prodavačica.
“Sve to što imate tu. A može i pola kilograma žutog da se malo osladim.”
Srećom, na putu do kuće naišao sam i na dvije pekare. U jednoj sam imao toliko sreće da su upravo izvukli tople kifle. Kupio sam dvije kifle, ali i dvije žemičke i dva kroasana, jedan sa sirom i jedan sa čokoladom. U drugoj sam uzeo dvije buhtle s pekmezom, jednu sa čokoladom i dva svježa kruha. Jedan sam pojeo na putu do kuće, a drugi sam ostavio da ga jedem namazanog debelim slojem maslaca i marmelade, a da se između zalogaja osvježavam mlijekom sa 3.2% masti, možda čak i čokoladnim. Kasnije sam, poslije nekoliko šaka badema i pola metra kobasice, popio dva piva, legao i odspavao dva sata. Probudio sam se, a na televiziji je bio film Kralj komedije.

Nakon filma sam se odlučio počasiti krafnama zbog mog veličanstvenog starta karijere. Napravio sam više od 20 komada. Dok sam ih gledao kako plivaju onako velike u vrelom ulju, nestrpljivo jedući Snickers čokoladice, pomislio sam kako bih sutradan mogao srušiti rekord i pojesti više od 28 tufahija. Krafne sam premazao pekmezom od šljiva. Posuo sam ih štaub šećerom koji mi je padao niz bradu i zaustavljao se na mojoj pamučnoj majici koja mi se činila manja nego prošli put kad sam je nosio, a bilo je to prije desetak dana.
Otkazao sam sve sportske aktivnosti i uveo svakodnevno jedenje tjestenine i konzumiranje piva i dodatno zašećerenih sokova. Smanjio sam kretanje. Kuda god bih išao, išao sam isključivo taksijem. U moj stan na drugom spratu isključivo sam išao liftom. Nisam htio rasipati energiju na hodanje kad je isplativije da je pretvorim u salo. Već sam se vidio na crvenom tepihu, onom holivudskom. I kako u posebno krojenom odijelu dajem izjave na engleskom i kako koristim poštapalicu you know i pričam o filmu kao o nečem najvećem u istoriji kinematografije, a blicevi sijevaju. I onda pričam kako je bilo jako zabavno, so fun kako bi to rekle kolege iz Amerike. I oduševljeno pričam o filmu i dimim držeći tompus među zubima. Ja, veliki glumac.

Naručivao sam da mi pice donose u stan. To sam posebno volio. Na njih sam obično naribao dodatni sir, punomasni, visokokalorični. Tražio sam one s debljim tijestom. Poslije njih sam pio coca-colu u koju sam dodavao žličicu šećera, bijelog. I svakog jutra sam stajao na vagu i primjećivao i bilježio napredak u svojoj karijeri. Kupio sam digitalnu vagu koja može izmjeriti i preko 160 kg, čim sam vidio da se ona stara klasična zaglavila kad sam prešao 120. Očekivao sam da će ona nastaviti drugi krug, ali izgleda da su neke opruge unutra mislile drugačije. Tačnije, više nisu mogle misliti, nisu izdržale teret moje slave. Ubrzo od trbuha nisam vidio koliko piše. Najlakše je bilo kad je brat bio kod kuće, tada sam njega vodio na vaganje da mi kaže kako stoje stvari. Graf je samo rastao, bio sam sretan.
A neki su me rođaci, kao i poneki prijatelji, zadirkivali i opominjali da sam se prekomjerno udebljao. Oni su rekli da sam se zaokružio i da to nije zdravo, te da skinem bar dvadesetinu tone s mog trbuha. Ali ja ih nisam slušao, znao sam da mi zavide na mojim uspjesima. Budućim, ali ipak uspjesima.

Gledajući televiziju grickao sam smoki, čips, pomfri, kikiriki, štapiće i razne sjemenke. Imao sam običaj uzeti i tubu majoneze od 200 grama i isisati je za vrijeme reklama. Izvršio sam i testiranje u vezi hrane na koju nisam tolerantan. Znao sam i bez vađenja krvi koji će rezultati biti pa sam poslije prispjelih rezultata povećao unos mliječnih proizvoda, punomasnog i topljenog sira, tijesta, žitarica, slatkiša i alkohola. Za desert sam obavezno jeo sladoled sa čokoladnim preljevom. I istovremeno sam učio tekst za moju ulogu. Ne gine mi Oskar, bio sam siguran. Biću pljunuti debeli negativac, Srbin.

Uskoro su se pojavili prvi problemi. Teže sam disao. I sporije sam se kretao. Počeo sam spavati na leđima. Odjeća mi je odavno postala tijesna. Brzo sam odlučio nabaviti novu odjeću. S obzirom da mi je do uloge nedostajalo još 26 kilograma, ja sam odlučio da budem ispred vremena. Naručio sam trenerke i one dugačke haljine koje nose i muškarci. Bilo je baš lijepih dezena. Uzeo sam i japanke, bile su jeftine i praktične, a nisam se morao saginjati da ih zavežem. To im je bila najveća prednost. Jer, već dvadesetak dana nisam mogao da se sagnem, već bih sjeo, podigao nogu koliko sam to mogao, i zavezao vezice nekako nespretno, sa strane, znojeći se i dahćući istovremeno. Tek sam tada shvatio, dok mi je čelo bilo orošeno znojem, zašto su pravljene one dugačke žlice za obuvanje.

Problemi su se nastavili. Dovoljno je reći da su me šišali na stojeći, prvi put u životu. Nisam se mogao namjestiti u onoj stolici. Gledala me mlada frizerka koja se čudila mojoj neprirodnosti, a sa strane je imala obrijan dio glave jer je vidjela da je to uradila i popularna pjevačica novokomponovane muzike, kao i pirsing na nosu. Onda sam se krenuo istuširati. Ali kako! Sjeo sam na rub kade, koliko sam uspio, i polijevao se pomoću tuša. Sad sam uvidio prednost široke tuš kabine. Prijatelj mi je u šali predložio da platim jednog malog iz komšiluka da mi malo očisti među prstima i da mi izbrusi tabane kamenom. Rekao sam mu da to nikako ne bih volio, a i da je današnji svijet čudan, proglasili bi me pedofilom, iako bih ja prave pedofile davio s obe svoje ruke snažne kao bikove noge. Evo, tu su u prednosti bili glumci koji su ostvarili roditeljsku ulogu pa im sad djeca mogu pomoći pri kupanju. Imao sam i teškoća s rezanjem noktiju na nogama pa sam zamolio medicinsku sestru, jednu što po kućama obilazi nemoćne i bolesne, da dođe da mi ih podreže. Dobro sam platio i bio sam zadovoljan uslugom.

Moj odraz više nije stao čitav u ogledalo. Zato sam se počeo ogledati u obližnjem izlogu. Bio je dovoljno širok. Moj mi je menadžer javio da je potrebno da se udebljam još 15 kilograma iznad dogovorenog jer režiser nije bio zadovoljan kad je vidio kako izgledam na slici koju sam im poslao. Bio sam neuvjerljiv za ponuđenu ulogu. Otišao sam u nekakvo udruženje debelih ljudi. Tamo sam čuo savjete nutricioniste kako da se ponašaju da smršave. Počeo sam se ponašati sasvim suprotno, a kupio sam i tablete za apetit. Preporučivali su po jednu tabletu na svakih osam sati, ali sam ja pojačao dozu i uzimao po dvije tablete na svaka četiri sata. To je vrlo brzo dalo dodatne odlične rezultate. Tamo sam čuo da je sport važan za zdravlje, ne samo za izgled pa sam odlučio da ga poslušam. Učlanio sam se u klub sumo rvača.

A koliku žrtvu podnosim shvatio sam ponajbolje jednog jutra kad sam ušao u dućan da kupim nešto za doručak. Prelijepa prodavačica Sandra sažaljivo me gledala kad sam se zaglavio na onom rotirajućem ulazu. I kad sam se nekako provukao i našao se među policama prepunim hrane, ja sam se opet zaglavio između redova na blagajni. Ona me gledala svojim smeđim očima, a ja sam se na trenutak osjećao neugodno. A ispred mene su, u košarici, stajale kokice, prženi bademi, coca-cola, dva kruha, dvije konzerve graha, tabla slanine, maslac i dvije teglice majoneze. Na izlazu sam se jedva prvukao kroz vrata. Ja, budući holivudski junak.
Sličan događaj zadesio me u jednom kafiću. Pomogli su mi konobari koji su otvorili oba krila ulaznih vrata, kao da unose neki ormar ili stol za bilijar, pa sam uspio ući. To su gledali neki Bosanci koji su sjedili za obližnjim stolom. Onaj jedan što je ličio na Mirsada Baljića, kad je vidio da neću moći ući, savjetovao je: „Jaro, probaj na kant“. Kroz neke uske ulice ne bismo mogli proći veliki Petar Božović i ja, shvatio sam. Ali bismo se pozdravili. Mi smo kolege, razumijete.

Smijala su mi se neki bezobrazni klinci u autu iz kojeg su se čuli nekakvi reperi. Bilo je to dok sam se sporo gegao prelazeći preko pješačkog prelaza ispred njih. Trubili su mi i jedan je čak izvadio mobilni telefon da me snimi. Ali ja sam zastao, pomalo ljut jer sam bio gladan, nisam jeo puna dva sata. Otišao sam do njihovog auta i otkinuo retrovizor i svojom rukom teškom kao cjepanica lupio po krovu auta i ulubio ga. Odjednom su se oni u autu uozbiljili i prestali se smijati. A iz jedne teretane su mi se smijala dva bildera. Prolazio sam ispred njih i kroz staklo čuo kako se smiju zagledani u mene dok su jedan drugom pipali mišiće na guzici. Uhvatio sam se za međunožje i okrenuo se prema njima. To je dio imidža, veliki glumac nezgodne naravi, to sam ja.

Približio sam se željenoj kilaži. Sada sam već širom otvorenih usta disao dok sam kanale na televizoru mijenjao slučajno, jer su mi prsti bili toliko debeli da nisam precizno mogao koristiti daljinski upravljač. Na jednom programu sam naišao na reklamu za sprave za vježbanje. Neki anonimusi su trčali u mjestu i pravili trbušnjake znojeći se. Smijao sam im se dok sam desnim dlanom lupkao lagano svoj ogromni trbuh.
U lift sam ulazio sam jer više niko osim mene nije stao. Kad je jedan dan lift bio pokvaren, morao sam se popeti uz stepenice. Shvatio sam da nema mimoilaženja ako naiđu iz susjedi iz suprotnog pravca – idemo nazad ja ili oni. Budući da su oni bili brži, a i manje su se znojili, oni su išli nazad. Pa kad ja idem naprijed, njih troje-četvoro nazad preda mnom. Konačno, dok sam gledao jednu dramu na televiziji uvidio sam da, ako bih odlučio da sad izvršim samoubistvo, mogao bih za to koristiti samo čeličnu sajlu za šlepanje automobila, kao onaj debeli političar iz Velikog brata. Svako drugo uže bi puklo.

Na probno snimanje, ujedno i kontrolno vaganje, krenuo sam taksijem. Nisam imao nikakvih problema na snimanju, ali s dolaskom na snimanje je sasvim druga priča. Nisam mogao ući u auto. Taksista je povukao sjedište do kraja, ali nisam mogao stati. Kao da sam pokušavao ući u dječji autić u luna parku. Onda je taksista izvukao sjedište i trebalo je da se smjestim na zadnje sjedište, ali ni to nisam uspio. „Šefe, ne ide, imam problema s kubikažom auta“, rekao je. „Sad ću ja pozvati jednog svog kolegu, možda ti on može pomoći.“

Ubrzo je stigao njegov kolega koji je vozio kedija. Otvorio je stražnja vrata, a onda mi prostro nekakav tepih unutra. „Šefe…“, i on me tako zvao, „…osjećaj se kao kod svoje kuće. Slobodno se ispruži“, dodao je vrlo uslužno. Ja sam ušao, a oni su mi pomogli poguravši me. Onda sam se izvalio čekajući da dođem na odredište. „Šefe, je l’ ima mjesta otraga za još jednog?“, pitao je i nasmijao se, a iz zvučnika se čula „Debela devojka“, refren. „Polako vozite da se ne tumbam otraga!“, upozorio sam ga dok sam sjedio okrenut mu leđima. Sad u kediju, a za godinu dana u crnoj limuzini, zamišljao sam optimistički. Sjedim otraga, iza vozača, već sam sad zvijezda.

Na povratku me ispred stana sačekao neki nepoznat čovjek. Imao je torbu, izgledao je prilično poslovno. Pomislio sam da je u pitanju menadžer ili neki agent, te da će mi sad ponuditi ulogu za neki drugi film, i da mi karijera napreduje – još nisam snimio ni prvi, a imaću ugovor i za drugi film. Međutim, prevario sam se. Bio je to predstavnik jedne izdavačke kuće koja je u saradnji s medicinskim fakultetom imala u planu izdavanje nove medicinske enciklopedije. Htio je da me slikaju kao izrazito debelog čovjeka i da sliku stave kao primjer gojaznih osoba. Otjerao sam ga.

On nije bio jedini, pojavio se i predstavnik farmaceutske kuće, neki Milosavljević, koji mi je nudio ugovor za reklamu. Trebal je dao reklamiram preparat za mršavljenje, da na mom primjeru pokažu kakav ne bi trebalo biti i da tako zarade, rekao mi je, a da dio novca daju meni. Bio je to isti onaj proizvođač čije sam tablete za povećanje apetita kupio kad sam prihvatio ulogu. Otjerao sam i njega, čak sam ga i opsovao. Ja, filmski superstar.
Pojavio se i neki koji je htio da me ubaci u cirkus, a njega sam istjerao i poželio mu da ga pojede tigar, ako ga kojim slučajem ima u cirkusu. Bila je i delegacija iz udruženja debelih koja me zvala da im se pridružim na paradi debelih i da se tako izborimo za dostojanstveniji život. Ali ja nisam debeo, ja sam samo malo jači.

Dočekao sam i da postignem željenu težinu. Zagrizao sam čokoladnu napolitanku i stao na vagu, ona je pokazala da imam 177 kilograma. Bio sam visok kao i prije novog režima ishrane, 186 centimetara, nisam narastao. Javio sam se producentima rekavši im da sam spreman. Rečeno mi je da će me pozvati ovih dana jer upravo kreće snimanje. Nisu zvali sedam dana, a ja sam održavao težinu, pazeći da se ne udebljam. Kupio sam i neke vitamine jer sam htio voditi računa o svom zdravlju. Nisu zvali ni sljedećih sedam dana. Pa ni iza toga. Onda sam ja nazvao njih.

„Došlo je do iznenadne promjene u scenariju“, konačno su me obavijestili.
„Kako? Kakve promjene?“, čudio sam se gladeći svoj trbuh veličine bureta za rakiju.
„Pa režiser je odlučio da uzmemo jednog drugog glumca normalnog izgleda, misli da je to ipak bolje rješenje. Štaviše, misli da ste vi gojazni.“
„Kao sad? Pa dogovorili smo se da budem takav.“
„Jesmo, ali znate kakvi su režiseri. Imaju svoju viziju, nismo se dogovorili da se scenario ne može mijenjati.“
„Ali ja sam se udebljao skoro sto kilograma za ovu ulogu, posvetio sam se tome..“
„Nemojte da se sad razjašnjavamo, ne razumijete vi filmsku industriju.“
„Ali..“, zaustio sam, ali me glas s druige strane pozdravio i prekinuo vezu.

Sjeo sam na fotelju, izvalio sam se preko naslona. Srušili su mi se snovi. Počelo me nešto žigati u grudima. Nisam znao kuda da krenem. Možda do frižidera da složim jedan sendvič od polumetarskog francuskog peciva koje sam kupio i za koje sam predvidio i teglicu ajvara, ali samo jednu jer sam prethodnu ispraznio prethodne večeri dok sam gledao Pink Pantera na televiziji.

A onda je zazvonilo zvono. Na vratima mi se pojavio ozbiljan čovjek, filmski producent. Pustio sam ga unutra. Predložio mi je novu ulogu. Ali nije u pitanju bio debeli negativac nego izrazito mršavi čudak sa dugačkom bradom. Nakon pet minuta smo sve dogovorili.

U naredna dva mjeseca trebalo je da smršavim sa 177 na 57 kilograma. Toliko sam posljednji put imao u šestom razredu. Prihvatio sam i krenuo na rigoroznu dijetu. Pa to neće biti nikakav problem. Karijera je u pitanju. Holivud me čeka.
Slični Tekstovi:

• Breaking news
• Bicikl iz Lisabona
• Noć sova
• Divlji pastuv
• Laž koja nikoga ne zanima (slučaj paljenja hrvatske zastave)

Kandidata je pažljivo birala komisija ozbiljna i detaljna pri procjeni osobina poput one na regrutaciji budućih vojnika. Nagrada je iznosila 50 000 evra za sto dana koje je trebalo da provede u flaši. Pored flaše su se smjenjivali reporteri koji su pratili šta kandidat radi i redovno su izvještavali šta se trenutno događa, baš kao što sportski komentatori prenose fudbalske utakmice putem radija. Postojala se i specijalne emisije s raznim gostima i analizama svakog dana posebno. Za vrijeme dok je takmičar spavao prepričavane su njegove dnevne aktivnosti, a čitane su i poruke slušalaca poslane mobilnim telefonom. Najčešće su ga podržavali, ali bilo je i onih koji su se javljali da kažu da ga mrze. Poruke su bile većinom kratke, nazivali su ga carem i kraljem, govorili su da je “ekstra” i “super” i da ide do pobjede.

Uvedeno je i glasanje. Budući da je bio jedini takmičar, glasalo se za “da” ili za “ne”, da li da pobijedi ili da ne pobijedi. Za neodlučne slušaoce željne glasanja postojala je i opcija “još ne znam”. Prihod od poruka išao je u dobrotvorne svrhe, onima koji još nisu imali jahtu, ili su imali samo jednu, i to kraću od dvadeset metara.

Bobana su na početku programa uveli u laboratoriju. Tu su mu pokazali staklenu flašu zapremine jednog litra u kojoj će provesti narednih sto dana. Onda su ga uveli u laboratoriju u kojoj su ga smanjili kao u filmu Draga smanjio sam djecu. U snu su ga pincetom ubacili u flašu kroz otvor na vrhu, a zatim su ga sličnom metodom povećali kao u filmu Draga povećao sam djecu. Sada je Boban bio veličine plastičnog vojnika, jednog onižeg. Uskoro se probudio i stao na noge. Pogledao je oko sebe i vidio staklenu flašu i na njoj etiketu sa svojim imenom, a na vrhu flaše je bio mikrofon da bi se čulo šta govori. A onda se okrenuo prema radio-reporteru i podigao palac kako bi dao do znanja da je sve u redu. Bilo je to okruženje u kojem će provesti narednih sto dana i izaći slavan. Bio je uvjeren u to jer su mu tako rekli poslodavci.

Takmičar se brzo privikao na nove uslove. Prenosi su počeli, a broj slušalaca je bio iznenađujuće velik. Čitave porodice su sjedile uz radio-prijemnike i slušale šta Boban radi.

„Boban se probudio. Boban se počešljao na desnu stranu. Boban je obuo svoje male čarapice, one iste od juče. Boban je sjeo uz rub flaše i posmatra vanjski svijet. Boban je pojeo sendvič sa paprikom. Boban se počešao po guzici…“, stizao je izvještaj.
„Jao, super, pa ovo je zanimljivije čak i od statusa na Facebooku!“, komentarisali su slušaoci.

Ulice su postajale praznije, a i dječja igrališta jer su skoro svi nestrpljivo čekali novosti iz flaše. Čak se i u kafićima počeo slušati radio. Ljudi su jedva čekali da čuju šta će Boban napraviti ili reći, hoće li opsovati možda. Oni su prepričavali šta Boban radi, šta je rekao, šta je jeo. Novine su bile pune naslova, a djeca su preko mobilnih telefona umjesto zvuka za poruku dobijala neku Bobanovu upečatljivu i popularnu izjavu.

Tokom prvog mjeseca boravka u flaši izašao je i album sa sličicama koji se odlično prodavao. U novinama za mlade pojavio se i Bobanov poster u prirodnoj veličini. To nije bilo teško s obzirom da je bio visok jedva tri-četiri centimetra, pa je većinu postera zauzimala flaša.

Kako ne bi postalo dosadno, producenti su koristili razne ideje. Da bi dodatno povećali slušanost oni su jednoga popodneva u flašu uduvali dva gusta dima zapaljene marihuane. To je bilo dovoljno da Bobana omami, iako je s negodovanjem gledao dim koji je ulazio. Komentator je bio oduševljen. Isto je bilo kad su jedne večeri Bobanu ulili skoro pola decilitra domaće rakije. Budući da je bos stajao na potopljenom dnu flaše, alkohol je brzo prodro u njegovo malecko tijelo. Boban se napio. Slušaoci su se u tišini okupili oko radija, a komentator je prenosio:

„Boban je upravo počeo pevati. Boban je zaplesao. Boban psuje. Boban je prdnuo. Boban priča o svojoj bivšoj devojci. Boban plače. Boban se sagnuo i pije rakiju…“, komentarisao je oduševljeno.
„Evo ga! Je l’ dobar?“, začuo se Boban, a komentator je ushićeno prenio informaciju kako je Boban upravo skinuo trenerku i izvadio penis. Više nije bilo dileme – Boban je najpopularniji čovjek u Srbiji. Ili najpoznatiji, jer bilo je onih koji su redovno slušali program i mrzili ga.

Narednog jutra Boban je imao težak mamurluk. Poželio je da se razgiba. Za fiskulturu je postojala posebna metoda. Flaša bi bila položena, a Boban bi legao i neko od zaposlenih bi flašu koturao po stolu da se takmičar razgiba. To je volio. Pored alkohola koji je bio redovan da bi Boban pravio budalu od sebe i bio zanimljiviji slušaocima, pazilo se ipak i na njegovo fizičko zdravlje. S plutenog čepa visila je vuna po kojoj se Boban verao da jača mišiće, ali su mu to brzo izvadili da se ne objesi u trenucima krize. Higijenu je održavao vrlo lako. Ulili bi četiri decilitra vode u flašu i promućkali. Izlili bi prljavu vodu, a unutra bi ostao samo čisti Boban.

Jedom su ga, da razbiju monotoniju ali i mamurluk, stavili na jedan dan u trolitarsku teglu s krastavcima, da mu promijene okoliš. Izašao je smežuranih nogu i pojeo je nekoliko krastavaca, a neki su bili njegove veličine. I imao je bocu s kiseonikom na leđima i ronio je među zelenim plodovima. Nekoliko dana proveo je i u pivskoj flaši jer je pivara platila reklamu.

Posebno zanimljivo bilo je kad su ga u flaši odnijeli na šank popolarnog i posjećenog kafića. Ljudi su ga gledali, ali zbog stakla i glasne muzike nije najjasnije čuo šta pričaju. Neki je čovjek ostavio “Blic” na šanku. Na naslovnoj strani bio je upravo on, Boban. I vidio je da je zvijezda. Pa “Blic” ga stavlja na naslovnu stranu! „Boban se naljutio na samog sebe“, pisalo je velikim štampanim slovima između ostalih naslova, pravopisnih grešaka i vijesti iz crne hronike. Zaslužio je, na to mjesto se ne dolazi bez zasluga. A već na sljedećoj strani ga je karikaturista nacrtao kako stoji u flaši. Napisao je njegovo ime da se zna o kome se radi jer crtež nije bio baš uspješan, kao da je prirodno da ljudi borave u flašama pa se ne zna o kome je riječ.

Ipak, najviše efekta je bilo od alkohola, pokazalo se. Tada je Boban bio slušaocima najinteresantniji. Zato su ga organizatori često koristili. Tokom jednog pijanstva dali su mu mobilni telefon. On je čitavu noć pijan slao poruke koje su narednog dana, bez njegovog znanja i dopuštenja, čitane pred slušaocima. Prednjačile su one koje je slao trenutnoj djevojci, ali i bivšim djevojkama.

U pola pet ujutro Boban je, držeći telefon u ruci, zapjevao narodne pjesme. Imao je običaj da po noći pjeva. Bio je ozbiljan, lupkao je po staklenom zidu u ritmum, sav ozbiljan i zamišljen. Povremeno je žmirio dok pjeva, a nekad je čak i podizao ruke. Pijan je često pričao o svojoj intimi pred svima dok ga milioni nepoznatih slušaju. Lako su ga nagovarali na to.

Da bi ga provocirali i iznervirali i izazvali njegove burne reakcije, jednog jutra su pored njegove flaše stavili flašu rakije u kojoj je stajala kruška prosječne veličine. S druge strane bila je prazna flaša s brodom unutra.
„Je l’ se osećaš kao brod ili kao kruška?“, pitali su ga.
„Nabijem na kurac tebe i brod i krušku. Nemoj da me nerviraš. Od jutra sam u flaši.“
„Pa u flaši si već skoro dva meseca.“
„Jeste, to je tačno, ali sam i od jutra. Skloni te flaše, idu mi na živce.“

Znali su ga i po glavi dražiti dugačkim perom ili vrhom grafitne olovke. Boban je to mrzio i tada je glasno negodovao i psovao:
„Jebem li vam majku svima. Videćete kad izađem, kurca mi se napušite“, galamio je, a radio je bilježio najveću slušanost od početka emitovanja šoua.
Iste su mu noći s vanjske strane stavili miša, ali Boban se nije uplašio iako je miš prema njemu izgledao kao dinosaurus. Gledali su se kroz flašu, a tada je Boban naglo krenuo prema staklu i viknuo: „Haaaaaa!“, a miš je pobjegao. Boban se nadmoćno smijao.

Tada se sjetio svoje djevojke s kojom se posvađao prije ulaska u flašu. Polupijan je približio usta staklu, dahom napravio podlogu za pisanje i na njoj napisao početno slovo njenog imena i uokvirio ga u srce.

Bilo je dana kad su mu puštali pjesme koje voli, ili koturali flašu po stolu, a on se prevrtao unutra. To je jako volio pa se smijao. Volio je i viceve pa su ga nekad i tako zabavljali, a on se onako malen smijao. Onda su mu za nagradu ubacivali vatu natopljenu rakijom. Javio se debeli reporter duge kose i iritantnim glasom rekao:
„Da vidiš kako pobudali kad mu damo da pije. Neki dan je izvadio kurčić i pokazao. Evo ga, je l’ dobar, vikao je iznutra, pa smo mu dodali još rakije da mu ga da po iskrenosti, zapalili marihuanu i dunuli dim unutra. A on viče iznutra ‘mamu ti jebem’, a kasnije vrišti od smijeha i skida se i viče ‘gle kurčinu, gle kurčinu’ i drži kurčić i uvlači usne coktajući kao kad se konju želi dato znak da stane ili da krene…“, pričao je, ne krijući zadovoljstvo, glumac koji je radio kao voditelj emisije.
„Drugi dan je cedio vatu pa lickao rakiju koju je iscedio, treći dan plesao, četvrti pevao, a peti plakao. Ma super nešto. Ekstra program!“

Opet su mu dali piva i on se napio sretan što će uskoro izaći. Zapjevao je i zaplesao u flaši. „E da mi je još neka partnerka tu, video bi žurke“, rekao je direktno u program.

Čuvši to, organizatori su najavili, da on ne čuje, da će mu dovesti ženu idućeg dana. Narod to voli gledati, to će biti pun pogodak, mislili su. Još ako dođe do seksa stići će se do toga da 80% ljudi sluša emisiju.

„Imamo iznenađenje za tebe“, rekli su mu, a onda mu ubacili jedva vidljivo biće koje su laserom povećali. Žena s naočalama mu se predstavila:
„Ja sam Anja Vojtekovska,“ izgovorila je ona grubim glasom.

Boban je nezadovoljno podigao obrve i zakolutao očima, a onda joj okrenuo leđa i okrenuo se prema ljudima iz producentske kuće.

„Šta je ovo?“, uzviknuo je.
„Žena, Bobane. Imaš jedan sat intime ako želiš seks. Trenutak intime, tako smo to nazvali. Zatvorićemo te u ormarić, stavićemo flašu tamo da te niko ne vidi, da imaš intimu dok ne završiš.“
„S kim, ne vidim ovde ni lutku na naduvavanje, a kamoli šta bolje od toga.“
„Bobane, ne budi neprijatan prema dami.“
„Koja je to dama?“
„Popričaj s njom, možda ti se svidi.“
„Ma šta da pričam s njom, koji kurac? Pa više bih zajedničkih tema imao s onom vinskom mušicom našao što mi je neki dan sletela na rame kad ste mi noge natopili kiseleći ih u vinu, a ne s ovom droljom. I više bih pametnog čuo od te mušice. Ne vidim ženu toliko dugo i vi mi sad dovedete ovo stvorenje za koje, na prvi pogled, ni ne znam da li je žensko! Dobro da mi niste doveli onu Lunnu Lu! Šta će mi ova, pa ne bih je ni štapom dotakao, a nisam baš izbirljiv kad su žene u pitanju. Nemojte me tako vređati. Bolje da ste mi dali lutku na naduvavanje nego ovu. Pa jesam li ja tu za zajebanciju?“, vikao je prijetivši da će izaći van.

Za kaznu zbog neprihvatljivog ponašanja, producenti su mu doveli bivšeg komšiju s kojim je u svađi i sadašnjeg muža njegove bivše djevojke koji mu je govorio o intimi i koliko im je strastvena veza, a Boban je ljutito gledao iz flaše:
„Najeb’o si kad izađem, ja ti kažem. Nabiću ti ovu flašu u usta! I ne samo u usta!“

Konačno, kad je istekao period proveden u flaši, Bobana su izvukli iz nje i opet povećali i on je pred brojnim slušaocima doveden na razgovor.

„Reci miiii kako se osećaš“, pitala je ushićena voditeljka koja je svako pitanje počinjala sa „reci miiii“, a nakon svakog odgovora govorila „ok“ i gledala u papir s pitanjima.
„Super je, u flaši sam se super proveo. Povremeno sam osećao klaustrofobiju, kao da sam negde zatvoren, ali to me brzo prošlo. Bilo je dobro.“
„Ok. A reci miiii šta ćeš sad prvo da uradiš?“
„Sad ću najpre da se dobro odmorim.“
„Ok. Reci miiii šta planiraš dalje sad kad znaš da si pobednik.“
„Ne znam još, najpre ću da razmislim. Verovatno ću da ovo iskoristim ovo novo nezaboravno iskustvo i da snimim rep album i napravim muzičku karijeru jer kako drugačije da ljudi čuju za mene. A možda se prijavim i za neki sledeći reality show.“
„OK. Reci miiii…“

Nakon zaslužene pobjede, pored slave i popularnosti, Boban je osvojio i nagradu od 0,8% popusta u svim “Maksi” radnjama, dvije gajbe pića po izboru, ali s povratnom ambalažom, kao i krstarenje od Ulma do Crnog mora Dunavom u flaši i to brzinom od skoro dva metra u sekundi, kao i boravak u flaši u jednom od najpoznatijih beogradskih kafića u trajanju od deset dana. A zatim i prekookeansko putovanje u potpalublju broda, smješten u gajbi alkoholnog pića, i konačno upoznavanje sa Jerryjem Springerom.

A producenti su osmislili i novi šou koji kreće uskoro. Ljude treba zabaviti.
Slični Tekstovi:

• La Folie
• Centar za odvikavanje od bolesti zavisnosti
• Skok u vis
• Nije lako postati popularan
• Breaking news

Zoran je ubrzo počeo rzati između rečenica. To je uslovilo da sve manje priča. Ljudi su ga vidjeli kako s lakoćom diže po dvije vreće cementa i na leđima ih nosi kad je pomagao komšiji oko gradnje kuće. Isto tako je sve češće u rano jutro i kasno popodne trčao po ulici noseći na leđima komšijinog šestogodišnjeg sina, a malo kasnije i njegovog brata blizanca, isto šestogodišnjaka. Sam je, s lakoćom, uspio izgurati automobil koji mu je zaglibio u dubokom blatu kad se otopio posljednji snijeg te zime. Zorana su mislili odvesti na pregled, ali nisu znali da li da idu kod doktora ili kod veterinara.

Ubrzo je počeo trenirati atletiku. Bio je najkrupniji i najstariji, a bio je i najbrži. Volio je sve trkačke discipline, a posebno trke s preponama. Kad bi odlazio u goste kod prijatelja, Zoran bi jeo samo povrće, posebno svježe lisnato, a volio je mrkvu koju je grizao svojim snažnim prednjim zubima. Vidjeli su ga jednog dana kako iz prodavnice zdrave hrane izlazi noseći u rukama zob. Bila je to vrlo neobična scena jer Zoran nije nosio pola kilograma ili kilogram zobi, već dvije velike vreće. Prestao je piti kafu, ali je zato u gostima volio lizati šećer s dlana, posebno onaj u kockama.

Rjeđe se kupao, a gotovo svake večeri se počeo timariti. Pribor je kupio u obližnjoj radnji, a kasnije je naručio iz Engleske poseban, preko interneta. Najprije se timario sam, a kasnije ga je timarila njegova mlada žena, dok bi se Zoran zadovoljno razvukao na trosjedu. Neki su se čudili što je ona i dalje s njim. Jedni su mislili da je u pitanju snažna ljubav, a drugi su razlog pronalazili u glasnim uzdasima koji su dopirali iz njihove spavaće sobe okrenute prema susjednoj kući i komšinici koja je gotovo svakodnevno sjedila u obližnjem frizerskom salonu i prepričavala novosti iz susjedstva.

A Zoran je upravo tamo svratio da podšiša kosu. Skratio je sa strane, a iza je ostavio dugi gusti rep crne boje koji je dopirao do stražnjice, skoro do koljena. Isto tako je ostavio i široku gustu krestu na sredini glave, pa je ta frizura ličila na gustu grivu.

Ubrzo je počeo mrdati ušima dok bi sjedio za stolom, jeo je mrkvu i kocke šećera, a to se posebno svidjelo djeci iz susjedstva. I neke dame je tom sposobnošću privukao, posebno kad bi uši mrdao unazad, a onda se smijao pokazujući svoje velike i jake zube. Na desnoj je nadlaktici istetovirao “divlji pastuv”, a isto je napisao i ispod svog imena i prezimena na vizit kartici.

I više nije igrao belu. Počeo se baviti trkama, a često se i kladio na trke konja. Obogatio se. Kažu da je imao dojave.

Jedne noći dugo je ostao budan jer je pred njim bila važna trka na 1 500 metara. Znao je da će ga pobjeda odvesti u legendu njegovog kraja kad je sport u pitanju. Iste noći dobio je nasljednika. Njegov je mladi komšija na jednoj žurki popio nekoliko ekstazi tableta. Narednog jutra počeo se pretvarati u rasnog konja.Slični Tekstovi:

• Konjsko srce
• Debeli glumac
• Papagaji u borbi za slobodu
• “Tigar” lopta
• Srbija za dvadeset godina

Već odavno je dosadno u gradu jer je raspored ulica isti unazad nekoliko godina. Nije ni čudo što je sve manje djece u školama za poštare, taksiste i prodavače Kirby usisavača. Čuo sam iz nekog kafića kako Branimir pjeva “…pošao sam u Viennu da pronađem svoju djevu…”, taj sam stih uhvatio. Shvatio sam ga ozbiljno. Hm, to bi moglo biti zanimljivo. Razmislio sam, ali u džepu jakne mi je bio samo srpski pasoš koji je istekao negdje prije šest ili deset mjeseci, ne mogu se sjetiti točno datuma isteka pasoša, kao ni točnog datuma rođendana jednog mog kolege s fakulteta koji je sjedio do prozora i imao je bilježnicu sa slikom presječene naranče na koricama. Nisam mu se sjetio ni imena, a prezime je, gotovo sam siguran, završavalo na “ić”. Hrvatski pasoš mi je ostao u stanu, a njemački nikad nisam ni imao, iako uvijek navijam za Nijemce kad dođu četvrtfinalne borbe i zapadni Čehoslovaci ispadnu. Ali to još nije dovoljno za dobijanje toga pasoša. Mislio sam da ipak odem u Beč, a da na granici zamolim one ljude da me puste preko. Onda sam se ipak predomislio jer je moguće da oni tamo toga dana neće biti dobre volje pa me neće pustiti. Dakle, Beč otpada, ne da mi se sad vraćati u stan, pomislio sam tada ispravno.

Pogledao sam neki auto na parkingu. Ne zato što volim automobile, pogledao sam zato što sam nekud morao gledati. NK pisalo je na tablici. Prvom čovjeka na koga sam naišao, a koji je izgledao kao da se razumije u geografiju i kao da je u prvom polugodištu sedmog razreda bio vrlo dobar iz tog predmeta, uljudno sam se obratio:
“Hvaljen Isus, gospodine. Da li mi možete reći na kojoj strani je Nikšić?”, a on je pokazao prema Petrovaradinu i ja sam ubrzao korak, uhvatio autobus do Petrovaradina, izašao na pretposljednjoj stanici, i za tri-četiri sata već sam bio u Inđiji. Sporo, rekli bi vozači, ali ja sam krenuo pješke. „Tko polako vozi – daleko stigne“, rekao bi jedan subotar što me jednog običnog ponedjeljka 1986. povezao u svom kamiončiću plave boje iako ja nisam bio subotar u tom trenutku, ali ni meni ni njemu to nije bilo važno, a u kamiončiću se čula druga pjesma s B strane novog albuma Miše Kovača.

Između Inđije i Pazove sam se zabavio tako što sam brojio drveće. Jedno drvo, drugo, treće… Brojio sam, ali mi je kod sedmog postalo dosadno pa sam prestao. Onda sam prešao neki most, ispod sam vidio kako Jason naporno vježba, sam, bez trenera. Spremao se za duel protiv Mychaela Myersa, osokoljen pobjedom nad favoriziranim Freddyjem. Siguran singl na Jasona kad se taj duel pojavi u kladionici.

Beograd sam zaobišao jer sam se tamo zamjerio jednom čovjeku zbog cure pa sam nastavio prema jugu preko mokrih oranica da se čeličim. Svratio sam u jednu trgovinu da kupim jednu bonžitu jer samo ogladnio. Neočekivano, tu sam sreo Suzanu Mančić i upitao je:
“Suzana, koji će brojevi biti ovaj put izvučeni u lotu?”, a ona je rekla: “Ne radim više jer je slaba plata za tako naporan i odgovoran posao, a i radi se svaki utorak, nema slobodnog utorka nikad, pa probna snimanja, ma razumeš me… Ali mislim da će biti 1, 6, 10, 12, 20, 25, 26 i dopunski broj 27.”
“Nema više dopunskog broja, Suzana.”
“Baš zato, svi očekuju da ga neće biti i varaju se. To je iznenađenje, razumeš, samo ti odigraj. Ovaj put će biti.”
“Hvala, Suzana.”
“Nama na čemu, hvala tebi.”

Kod Ljiga me pozdravio neki visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa. Jahao je na svom konju prema Beogradu, a iza njih je išao rezervni konj, kad se ovaj glavni umori da onda rezervni nosi visokog čovjeka čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa, a glavni konj da odmara i bude rezervni konj. Imao je šešir na glavi taj visoki čovjek čiji je glas bio kao glas Mikija Mausa.
Tu sam u nekom selu uplatio listić za loto, samo jednu kolonu sam ispunio.
“Fali ti jedan broj, ovde ima samo šest”, rekao je civilni vojnik koji je bio na služenju vojnog roka, na obuci, baš u kiosku za loto i srodne igre.
“Ne fali, ja igram samo šest jer sam skroman. Meni ne trebaju milioni koje sedmica daje, meni je dovoljno samo nekoliko desetina hiljada koliko donosi šestica.”
On se malo protivio, ali sam mu onda pokazao svoju vojnu knjižicu s potvrdom doktora, glavne sestre i spremačice Verice da sam ja civilni pukovnik u penziji, specijalac s jednog instituta, i on je prihvatio listić i salutirao mi poput mladog Georgea Hazarda (glumio ga je James Christopher Read, inače lav u horoskopu i navijač ekipe Buffalo Sabres) na West Pointu u seriji Sjever i jug.

Uplatio sam i tiket u kladionici jer nije bilo lozova selo-grad koje obožavam, a ni onih bezveznih greb-greb, čiji sam protivnik. Četrdeset i dva kilometara kasnije saznao sam da sam dobio. Neki je dječak dotrčao do mene, rekao mi da sam dobio, i onda je pao iznemogao, zapalio cigaretu “Milde sorte” i ponudio me. Odbio sam jer ja pušim samo “Opatiju”, i vratio sam se nazad po novce. Onda sam ih dao onom dječaku, dijelili smo pola-pola. Donio sam mu i flašu vode. On se njome polio po glavi, a ostatak mi je dao jer smo i to dijelili. Već sam bio umoran i znao sam da sam se prešao što sam krenuo preko Beograda, trebao sam ići preko Fruške gore pa preko Šapca, ali sam se bojao uzbrdice. Toga sam se sjetio negdje iza Čačka, toga da je trebalo ipak preko Fruške gore.

Onda mi je opet bilo dosadno pa sam najprije išao četiri kilometra unatraške, a onda još četiri žmureći na jedno oko, a potom na drugo, da bih naredna četiri, potpuno utreniran, prešao potpuno zatvorenih očiju. Tako se dogodilo da umalo skrenem s puta u jarak obrastao biljkom rubus fruticosus koju neki nazivaju i kupina. I onda me prenulo nečije glasno dozivanje: “Kss, kssss! Kss, kssss!”
Osvrnuo sam se, bio je to mladi dečko bez brkova, oglasio se bilborda, javio mi se s te slike. Vidjeli su mu se samo glava i vrat, a ostalo nije stalo na sliku jer ga tada vozači ne bi uočavali s udaljenosti veće od dva kilometra i tristo osamdeset metara.
“Šta je, dečko?”, pitao sam čudeći se kako mu nije dosadno tu na vjetrometini.
“Je l’ imaš šta sitno da platim bilbord za sljedeći mjesec? Skinuće me ako ne platim”, pitao me je.
“Dakako. Ali, nemoj za to kupiti cigarete nego stvarno plati bilbord. Pa da se vidimo i kad se budem vraćao”, odgovorio sam.
„Stari, jesam li te ja ikad u životu slagao?“, čudio mi se on iako smo se vidjeli tek prvi put.
„Dobro, idem uplatiti 200 dinara. Tu budi tu i nemoj nikud ići, a ja ću ti donijeti uplatnicu.“
„Dogovoreno! Nisam ja mrdnuo odavde već dva mjeseca otkako su me zalijepili. I kupi neki osvježivač za WC, jako smrdi ovdje jer vozači baš ovdje vole urinirati, pored stuba što drži bilbord“, rekao je i ja sam ga poslušao, skrenuo s puta, brzim hodom od 7 kilometara na sat prešao 11 kilometara, uplatio i kupio osvježivač i vratio se, ali dečko s bilborda je nekud otišao pa je tamo bio prazan prostor na kojem je neko kredom napisao Vrtni patuljci makove sade.

U Kosjeriću sam predahnuo. Moj prvi odmor. Naručio sam dva čaja od metvice. Nije ga bilo, nije bilo tog čaja. Plakao sam desetak minuta, bio sam tužan. Onda sam se sjetio čaja od metvice i razveselio se iznenada. Poželio sam taj od metvice. Toga je bilo, upravo su ga kuvali nekom gostu koji je otišao jer im je rešo bio slab i spor, gost nije mogao čekati jer je pješačio prema Kolašinu, pa se čaj taman skuvao za mene. Ali ni ja ga nisam popio, samo sam ga platio. Ne volim čaj od metvice, uopšte ne znam kako to neko može piti.

Priroda je bila zelena i zaustavio sam se pored pruge na koju sam naišao. Stavio sam ruke u džepove, desnu ruku u desni džep, lijevu u lijevi, baš kako sam naučio kad sam se prvi put susreo s džepovima. Nisam cijele ruke ugurao u džepove nego onoliko koliko je stalo, samo šake. Tako sam stajao šest sati, a ruke sam vadio samo kad je prolazio neki vlak. Teretnima sam mahao samo desnom rukom, a putničkima s obe ruke. I tako samo šest sati jer sam žurio. Pošao sam dalje, prema Užicu.

Počeo sam glasno pjevati “Dirlada da, dirlada da”. I tu me uhvatila kiša. Velike stvari otkrivaju se slučajno. Ja sam tako saznao kojom se pjesmom u sušnim vremenima doziva kiša. Tiho i samo uvodno “Dirlada da” za blagu kišicu i gromoglasno strofu i ponovljeni refren za pravi pljusak. Odavno sam otporan na kišu. Dvadeset kilometara sam pješačio po kiši, onda sam ipak kupio specijalni kišobran s gromobranom u nekom mjestu, ali je kiša prestala pa sam ga dao nekoj baki koja je stajala uz cestu i prodavala tvrdi sir stranim turistima među kojima su najčešći bili Nijemci iz DR Njemačke. Ta je baka ličila na jednog mog profesora matematike iz osnovne škole, ali sam ja znao da to nije on.

Zatim sam ubrzao jer je već padao mrak. Ponovo sam glasno zapjevao da otjeram šišmiše, za koje legenda kaže da se u starom Životinjskom carstvu nalaze na broju 179, da mi se ne zapetljaju u kosu. Ubrzo sam stigao u Crnu Goru. Izdaleka sam čuo kako neko pjeva Unite Europe, jedan od 33 hita Tota Cotugna. Bio je to graničar. Taj graničar mi je rekao da ne mogu preći granicu bez pasoša, a ni sa izviđačkom iskaznicom moga brata koja se slučajno našla u jednom od nekoliko džepova mojih farmerica.
“Evo, tu mi pljuni ako s tim pređeš preko”, kazao je i pokazao desnim kažiprstom sredinu svoje donje usnice.
“A ako te podmitim bombonima Dimnjačar?”
“Mmmm, odžačar grla. To je već potpuno druga priča. Izvoli”, rekao je, maknuo razvučenu špagu i omotao je oko ruke, pomakao se u stranu i ispružio ruku kao da ću ja sad proći kroz neka vrata. Ostavio sam mu čitavu vrećicu i nastavio dalje.

Bio je dan. A ja sam bio između neka dva grada. I šta sad? Kako sad da nađem Nikšić? Odlučio sam da pitam čovjeka koji je stajao u Pljevljima. On me čudno gledao jer su mi nogavice bile malo mokre, kao da nikad nije vidio nekoga s mokrim nogavicama. Zalutao sam pa nisam našao most i morao sam pregaziti neku rijeku koja se zove Ćeotina. To sam saznao kad sam na drugoj strani vidio tablu na kojoj je pisalo da do sljedećeg mosta ima 500 metara nizvodno. Jeo je neprskane sjemenke bundeve taj čovjek, sam ih je uzgojio u stakleniku iza svoje kuće, ukrštajući budnevu sa suncokretom. Bio je naslonjen na stub ispred prodavnice i samo mi je, bez riječi, pokazao smjer u kojem je Nikšić, ako se nije šalio. Međutim, šalio se. To sam shvatio kad sam došao na crnogorsko-hrvatsku granicu i vidio na jednoj kućici grafit „Ovo je Hrvatska!“. Glasno sam se počeo smijati toj šali koju sam shvatio tek tada, poslije 14 sati pješačenja.

Vratio sam se nazad i smijao se duhovitom odgovoru toga čovjeka. Opet sam naišao na tog čovjeka i on se isto smijao. Pozdravio sam ga, i on je mene. Onda mi je pokazao da je Nikšić u stvari na drugoj strani. Sad se nije šalio. To su mi potvrdila dva čovjeka, tata i sin. Tata je osmogodišnjeg sina nosio na ramenima i rekao je da sam na dobrom putu. Onda sam malo kasnije naišao opet na njih dvojicu, ali je sad osmogodišnji sin nosio tatu na ramenima i ovaj put je on rekao da sam na dobrom putu. I da, bilo je tako. Nekoliko sati kasnije sam vidio tablu na kojoj je pisalo “NIKŠIĆ 20 m”, a bila je i strelica pored table. To je značilo da do Nikšića ima još 20 metara. Kad sam prešao i tih dvadeset, stajala je tabla “NIKŠIĆ”. Naišao sam na jedan dućan, bilo je vrijeme da se osvježim. Kupio sam pakovanje od šest flaša mineralne gazirane vode. To sam shvatio kad sam izašao iz dućana i vidio da piše „ jako gazirana“. Vratio sam se u prodavnicu i pitao da li mogu zamijeniti vodu jer sam vadio krajnike 1984. godine pa još nije vrijeme da pijem gazirana pića, ali je tridesetogodišnja prodavačica koju je dvadesetogodišnji dečko mazio po guzici s obe ruke rekla da to ne dolazi u obzir.

„Dobro, dajte mi onda još jedno pakovanje od šest flaša negazirane vode.“
„Izvoli, to je ukupno devet litara raspoređenih u šest flaša. Tako kaže digitron“, rekla je.
“Još da vas pitam…”, rekao sam kad je onaj mali svoje ruke već prebacio na njene grudi. “Meni su rekli da je u Nikšiću dobro pivo. Zove se Nikšićko pivo, ili nekako slično. Je l’ imate možda?”
“A ne, to ne držimo. Probaj u Apatinu, možda oni imaju.”

Zahvalio sam se i izašao van. Gaziranom vodom sam zalio jedno drvo, a od onih negaziranih sam popio sadržaj jedne flaše, a ostalih pet flaša iskoristio da zalijem susjedno drvo da se ne naljuti što sam susjedno zalio, a njega ne.
Tu sam sreo jednog čovjeka neobičnog izgleda – imao je smeđu kosu i smeđe oči, a između nosa i usta prave pravcate brkove crne boje koji su se širili u smjeru istok-zapad, a ako bi se čovjek zarotirao za 270 stepeni, i u smjeru sjever-jug. On mi je rekao da me zna. Bio je isti Udo iz Klinike Schwarzwald, samo sa brkovima i sa svake strane lica sa po jednim zulufom.
„Otkud me znaš?“ upitao sam.
„Ne moraš mi govoriti ti“, možeš mi persirati slobodno.
„Oh, zahvaljujem. Vi meni ipak govorite ti jer nismo zajedno ovce čuvali niti smo redari u školi zajedno bili.“
„Elem, kako bi rekli najmudriji među nama, tj. naime, kako bismo rekli mi staromodni; ti si stajao tamo pored pruge i mahao mi dok sam terao lokomotivu i dvadeset i dva vagona smeđeg šećera, te dva vagona bijeloga šećera. Ja sam mašinovođa, imam vozačku dozvolu od šesnaeste godine i kod kuće imam i električni vlak kupljen 14. avgusta 1973. na ljetovanju u Primoštenu.“
„Upravo tako, to sam bio ja. Da. Dodajte me kao Facebook prijatelja.“
„Ne brini, već jesam. Čikojević se prezivam, zapamti. Čikojević!“

Onda sam nastavio dalje. Sve su češće bile registarske oznake za Nikšić. To je dobar znak. Sve sam sigurniji bio da sam bio u pravom gradu. Koračao sam brže, smijao se, ali ne previše, umjereno, da prolaznici slučajno ne pomisle da nisam sav svoj. Prošao sam prigradsko naselje, ušao u grad, išao dalje, tražio sam je. Pitao sam neku djecu koja su igrala hokej na ledu, ali na travi jer leda nije bilo, da li je znaju. Ne, ne poznaju je, rekla su djeca. Odlučio sam da je tražim dalje, ali nema je. Odsjeo sam u jednom od mnogobrojnih hotela, u prvom na koji sam naišao. Nisam spavao čitavu noć. Razmišljao sam. Gdje bi mogla biti? Naredni dan sam prespavao, a po noći opet razmišljao. Onda sam opet spavao, probudio se, napio se, opet zaspao. Tek četvrtog dana sam prošetao nekim ulicama. Pitao sam jednog malog da li zna za nju, ali on je rekao da poznaje četiri koje se tako zovu, ali da sigurno nijedna nije ona. Zahvalio sam se i izvadio iz džepa sto evra.
“Da li sad možda znaš gdje bih je mogao naći i da li je ipak jedna od njih ona?”, pitao sam i pružio mu novčanicu.
“Pa možda bih se mogao sjetiti”, rekao je mudro.
“A sad, je l’ ti sad mozak bolje radi?” pitao sam kad sam mu dao još sto evra.
“Pa sad radi malo bolje”, rekao je i spremio ih.
“Ovo će ti sigurno osvježiti pamćenje”, izgovorio sam veselo pružajući mu deset novčanica od po sto evra.
On je pljucnuo u prste, prebrojio novce i konačno rekao:
“Ne, gospodine, stvarno ne znam ko je ona, nikad je nisam vidio. Dođite za godinu dana opet, možda nešto saznam.”
“Dogovoreno. Hvala ti na saradnji i pazi na novce, nemoj ih potrošiti na neku glupost.”
“Paziću, gospodine. Idem kupiti album sa sličicama i sličice Najpoznatiji crnogorski vlasnici kafića. Živjeli!”
“Živio, dečko!”

Potražio sam je još malo. Opet po ulicama, u kafićima, po krovovima, parkovima, livadama, zavirio sam i u dva restorana, jednu banku i prošetao pijacom, tražio sam je po svim mjestima tipičnim samo za ovaj grad. Nije je bilo. Slegao sam ramenima i okrenuo se prema sjeveru, stavio ruke na leđa i polako krenuo nazad.

Vratio sam se kući. Moram ponovo pokušati, ali kad napravim plan. Sad znam put.Slični Tekstovi:

• Skok u vis
• Nije lako postati popularan
• Centar za odvikavanje od bolesti zavisnosti
• Papagaji u borbi za slobodu
• Noć sova

1. Blizanci – Dobro je imati golmana koji je rođen u ovom znaku jer su mu svojstvene duple osobine. Ako je rođen sa talentom za branjenje, ta će nadarenost biti još izraženija. Još je bolje ako vaš golman ima brata blizanca. Ukoliko ovaj vaš nije raspoložen toga dana možda njegov brat jeste pa će se i ovaj osjećati spreman (kao ona priča kad jedan od blizanaca da gol, drugi je sretan zbog njega, čak i kada ne gleda utakmicu on to osjeti)

2. Ovan – Da biste spriječili nalete protivničkih krila, najbolje je da vaš bek bude rogat kako bi ih s lakoćom zaustavljao. Rogat znak – rogate osobine, britak i oštar, čvrst i uporan, pravi bek.

3. Bik – Glupo je da desni bek bude rogat, a lijevi ne jer ćete u tom slučaju izazvati da protivnik sve svoje snage usmjeri na drugu stranu i da vas “probija” baš sa te strane. Zato je pravo rješenje rogat bekovski par.

4. Škorpija – Poznato je da se škorpije ne kreću puno tako da je najbolje da na ovo mjesto postavite nekoga ko je taj znak. Isto tako se škorpije odlično slažu sa djevicama pa je dobro da zajedno budu u liniji centarhalfova.

5. Djevica – Ključno mjesto ako tim kreirate po zodijačkom sistemu. Zadnji čovjek odbrane. Mora biti pouzdan. Koga ćete staviti nego nekoga ko nikad nije zgriješio, dakle djevicu. Neki misle da je upravo djevica najmanje zaslužila ovo mjesto zbog pomanjkanja iskustva, ali griješe. Ona će se upravo truditi da sve napadače drži što dalje od gola.

6. Lav – Rasprostranjeno je mišljenje da igrači ne vole nositi broj šest. Da bi trener održao jednakost u timu moraće lava staviti na ovu poziciju. Tako će lavu potisnuti ničim opravdanu nadmenost i uobraženost samom činjenicom da je lav, što, čini se, zvuči snažnije i zvučnije nego da je npr. škorpija ili vaga. A na ovoj poziciji ni ne treba neka velika inteligencija, ovo je odličan izbor.

7. Vodolija – Desno krilo, brzo i prodorno. Zato izaberite vodoliju. On će se tu snaći kao u vodi, kliziće uz tu desnu liniju i opravdati svoj horoskopski znak. Rođen u zimu, naviknut je i na teške uslove pa je odlično riješenje za ovo mjesto.

8. Rak – To je znak za sve pozicije, malen i drag, istovremeno nezaustavljiv. Nije loš ni u odbrambenim zadacima. Poslušan i pitom, emotivan, taj će se boriti i u odbrani i u napadu.

9. Strijelac – Svaki trener će vam reći da je u ekipi potrebno imati bar jednog dobrog strijelca, čak i onaj koji je skloniji defanzivnoj igri. I mi ga imamo! Pravi golgeter je svaki onaj rođen u znaku strijelca.

10. Vaga – Da se Pele rodio samo jedan dan ranije, bio bi vaga. Da se Maradona rodio devet dana ranije, bio bi kao beba stotinjak grama lakši, a bio bi i horoskopska vaga. Ako je Ziko rođen između 23.9. i 22.10. i on je vaga. I koga ćete staviti na ovo mjesto nego vagu. Ima i onih koji misle da je bolje staviti škorpiju jer su tu Pele i Maradona, ali ima i onih koji misle da se zbog nekih drugih dres s brojem deset treba dati vagi. Isto tako, nisu rijetki ni oni koji misle da se vaga u dativu kaže vazi. Svejedno, ovaj igrač zaslužuje i kapitensku traku jer je šef na terenu bez obzira šta kažu zvijezde i planete.

11. Ribe – Slično kao i za desno krilo, i lijevo mora biti gipko i pokretljivo. Riba. Sad je na centru, a već u sljedećem trenu je na rubu šesnaesterca. Idealan igrač za ovu poziciju. I šutljive je prirode, ne postavlja pitanja vezana za zadatke koji joj se povjere. Nikad neće ni žuti karton dobiti zbog prigovora.

Jedanaest pozicija, a dvanaest znakova. Hm, šta sad? A, da, pa treba i trener, šef stručnog štaba, kako to vole reći novinari i moderni sportski komentatori (to je baš struka i štab). A koga da stavimo tu? Pa onog koji je ostao, jarca. Oštar je i uporan jer ima rogove, ima bradu što znači da je mudar.
“Neka jarac bude naš vođa, on je najpametniji i najbolji organizator”, povikali bi svi igrači. “Neka tako i bude”, odgovorio bi jarac staloženo.

Vjerujte u horoskop, čitajte kolumne o fudbalu i gledajte fudbal.

Slični Tekstovi:

• “Tigar” lopta
• (Novogovor) Klepanice koje čine govor budalastim
• Papagaji u borbi za slobodu
• Skoro sedmica!
• Bekstvo iz LA zmija

Najavljeni gosti su ubrzo stigli i on ih je primio i počastio. U kratkom razgovoru obavijestili su ga o njegovom novom zadatku.

“Davidoviću, ti ćeš biti šef akcije koja nam je poverena. Pretpostavlja se da se na Fruškoj gori krije veliki zločinac Jason Voorhees, poznat po tome što ubija kad je petak i to trinaesti. Amerikanci ga traže još od 1980. godine. On je masovni ubica, psihopata, kriv je za 154 ubistva, a možda i više. Njegovi branioci ga oslobađaju krivice za prvi i peti deo jer su tada, tvrde, drugi počinili zločine, a Jason je nevin. Tvrde da imaju snimke i da je jasno da Jason nije kriv. Kažu da poseduju i dokaze da se u petom delu krio negde bolujući od kurjih očiju. Ali tužilac nije gledao najnovije delove jer mu je već i za prvih devet zaprećeno električnom stolicom, za koju u prethodnim delovima nije dokazano da li mu uopšte može nauditi, pa nema vremena za gubljenje. Nema vremena za gubljenje vremena, razumeš šta tražimo?!”
“Razumem, sve razumem, imao sam sve petice u osnovnoj i u gimnaziji. Ko razume ako ja ne? Pa otkud on kod nas?”
“Ne zna se, ali se pretpostavlja da su prste umešali i vanzemaljci, o čemu je govorio američki kolega agent Mulder iz FBI-a, i crvenokosa koleginica Scully.”
“Scully je lepa i seksi, sećam je se. Malo je starija, ali nisam ni ja neki Tarzan. Da ja imam takvu saradnicu radio bih 24 sata dnevno sedam dana u nedelji 52 nedelje godišnje do penzije, što je, takoreći, svaki dan”, rekao je inspektor Davidović.

I inspektor Davidović je sjeo za stol, uključio torrente i namjestio sve nastavke filma. Odlučio je ući u trag Jasonu i riješiti taj slučaj koji nisu uspjeli ni američki stručnjaci.

U međuvremenu je njegov saradnik došao sav ozaren i donio je odštampane slike i čitavu Jasonovu biografiju. Pokazao mu je slike.

„Evo, šefe, ja sam mu ušao u trag!“

Davidović ih je pogledao, zatim je pogledao podređenog, bacio slike na pod, pa nasmijano i veselo viknuo:

„Jesi li ti lud?!! Hahahaha. Pa to je moj idol iz mladosti, australijski pevač Jason Donovan, hahaha. Jebemti, pogledaj to lepo lice, taj nije ni mrava zgazio, a ti našao da ga juriš zbog više od 150 ubijenih ljudi, većinom omladinaca. Hahahaha! Too many broken hearts in the world, there’s too many dreams can be broken in two…“, zapjevao je. „Ovo je pravi Jason, onaj koga tražimo”, rekao je i pokazao slike optuženika s maskom.

Narednog dana Davidović je poslao svoje najbolje ljude da ispitaju žitelje fruškogorskih mjesta i da saznaju da li išta znaju o Jasonu. Čak je i on krenuo gore. Želio je po svaku cijenu u što kraćem roku riješiti ovaj zamršeni zadatak, i dokazati se pred nadređenima, ali i pred stranicma. Ko zna, možda Scully sazna za njega, pa ako se još nije udala, ili ako se razvela, što je sad trend u Hollywoodu, i ne samo tamo, i evo mu šanse.

Specijalna ekipa otišla je u šumu. Bili su tu i specijalci naoružani dugim cijevima i sakriveni iza fantomki. Čak su se provukle i televizijske ekipe željne senzacionalnih vijesti. Pretraživali su teren. Imali su sliku, ali ona nije mnogo značila jer je na njoj Jasonovo lice bilo sakriveno maskom, pa ako je više ne koristi onda im slika ne znači mnogo. Američke kolege su im rekle da voli jezera, i da koristi hladno oružje, da nikad ne trči, ali da brzo hoda, da ubija bez jasnog povoda, i bez reda, da lako umakne kad osjeti strah i da je nečujan. Težak neprijatelj, neće biti lako, shvatili su srpski specijalci.

Na benzinskoj stanici su se zaustavili da natoče dvadeset litara benzina i dva snickersa. Usput su pitali da li je proteklih dana tuda prolazio neko sumnjivog izgleda i ponašanja. Radnici na pumpi su odmahnuli glavama.
„Mi samo radimo naš posao, ne znamo mi ništa”, govorili su.
„A neko poznat?“
„Da, bio je onaj političar iz Velikog brata, ali njega ima gde hoćete“, rekao je mlađi, a onaj drugi ga je prekorno pogledao i rekao da ne zna ništa, bojeći se Jasonove osvete.
„E, gospodine! Gospodine, stani“, viknuo je pričljivi radnik kad su se inspektori udaljili do auta. „Bio nam je i jedna čudak koji je kupovao regular za motorku. Sam je uzeo, ostavio crevo na zemlji kad je napuno motorku i kanister, i otišao, a nije platio. Pobegao! A sledeći put neće moći tako, ja vam kažem! Ima da ga uhvatim za kragnu i protresem!“
„Stani, stani; kako je izgledao taj čovek?
„Ma ludak, nosio je neku masku kao da je na maskenbalu. Verovatno je bila žurka u nekoj vikendici pa je on došao s maskom na licu. Onako, bela maska, okrugla, s rupicama.“

Inspektori su zaopisali taj podatak i rekli radnicima na pumpi da budu oprezni.

„Ništa ne brinite, imam ja nož“, rekao je i iz džepa izvadio nožić za guljenje jabuka, rasklopio ga, pa njime otvorio flašu piva, prolio malo na beton, podigao uvis da nazdravi odlazećim gostima, a onda nagnuo i glavu i flašu i počeo glasno cuclati gorku tekućinu.

Nastavili su dalje. Prošetali su šumom, zabilježili rijetke vikendice, obišli kolibe uz jezera. Svratili su i u manastire, ali su se ljudi koje su zatekli u manastirima samo prekrstili začuđeno i dali negativan odgovor na pitanje da li se neki čudak pojavio u njihovom kraju u posljednje vrijeme. Nikakvo čudo, Jason, ako je kojim slučajem vjernik, u šta je teško povjerovati, vjerovatno je katolik ili protestant. Pravoslavci u Americi nisu česti, a vjerovatnije je da bi se zvao Jasmin ili Jasenko da je neki naš, da je pravoslavac.

Odlučili su da se raspitaju i kod stanovnika naselja na Fruškoj gori. A sve su češće dolazili specijalci, blokirali su dijelove šume, ispitivali su teren, ljude, posmatrali, zapisivali, pretraživali, ali ništa nisu uočili. Ubica je još uvijek bio neuhvatljiv. Nailazili su ponekad i na podsmijeh ljudi. Tako im je jedan rekao da je vidio i njega i njegovog vanbračnog sina, i da malo-malo pa dođu vanzemaljci, pokupe grane i vrate se nazad, da je na obližnjem jezeru u decembru vidio sjevernog medvjeda, a da je česta i ptica dodo, a da je Freddy Krueger kod njegovog dede kupovao med, samo da ga u posljednje vrijeme nema jer je našao bolji med kod jednog američkog pčelara. Inspektori su to zabilježili, ali su pored stavili i upitnike.

Radnik u jednoj prodavnici sportske opreme je rekao da je neko sumnjiv naišao prije dva ili tri dana:

„Bio je tu jedan rmpalija. Onako, krupan čovek, ovako kao ja. I markantan, ovako kao ja. Onako, ima ga. I on je ćuteći razgledao radnju, a onda uzeo hokejašku masku i otišao u kabinu da je proba. Nije mu se svidela. Izašao je bez pozdrava, isto kao što je ušao. A meni je izgledao sasvim uobičajeno, pomislio sam da je to trener nekog od sremskih hokejaških klubova.“
To je bio znak za policajce da su na dobrom tragu pa su se smjestili u jednom prenoćištu jer je padala noć, a i iznad Fruške gore su se nakupili gusti oblaci.

Naredno su jutro prošetali šumom i razgovarali s ljudima na koje su nailazili. Bila je subota, trideset i prvi, posljednji dan u mjesecu, i to je privuklo dosta izletnika. A niko nije vidio sumnjivca. Ipak, nekim je izletnicima iz Novog Sada nestala sjekira za drva koju su ponijeli u želji da naprave roštilj. Sumnjali su na izletnike koji su nestali istovremeno sa sjekirom. Drugi su opet rekli da im je nestao nož za meso, velik i oštar. Sve je to bilo sumnjivo i detektivi su odlučili da ostanu na Fruškoj gori još nekoliko dana. U jednom je restoranu održana i svadba, ali tu nije bilo Jasona, bar ga niko nije zapazio. Samo se čulo kako veseli muzičari pjevaju „Siđi siđi, Džejsone, siđi sa planine, nisi siš’o četiri godine…“

Maturanti gimnazije iz Sremske Mitrovice su tvrdili da su iz daljine vidjeli nekog čudnog čovjeka u šumi pored jezera Moharač. Nisu htjeli prespavati u šumi jer je nestalo struje, a oni su žurili provjeriti facebook te večeri, pa su odustali od boravka u prirodi. A gimnazijalci iz Šida odustali su od spavanja u kolibama na obroncima gore jer su na sajtu državnog hidrometeorološkog zavoda pročitali da će padati kiša i da će biti hladno, iako je sve govorilo da će biti vedro i toplo. Za to u Mongoliji meteorolozi mogu biti osuđeni na smrt, ali su kod nas u nedostatku propisanih kazni bezbjedni pa slobodno griješe i zavitlavaju se s maturantima koji su htjeli provesti romantični vikend. A možda su im spasili živote, ako je suditi po pokolju s početka Jasonovog pohoda.

Predveče su se istražitelji spustili do jezera Sot, na zapadnoj strani Fruške gore, pa do restorana s ribljim specijalitetima i raskalašnom atmosferom. Gazda se požalio da su mu prethodne noći nestali bicikl i motorna pila iz šupe. A policajci nisu mogli znati šta bi bicikl mogao značiti Jasonu, i da li ga uopšte zna voziti. U nastavcima koje su gledali nije se služio biciklom, ali je pilu znao upotrijebiti. Sjeli su pored jezera. Pijuckali su špricer i gledali u plovke dvojice ribolovaca pored njih. Odjednom, kad se spustio prvi mrak, začulo se nešto neobično uz obalu jezera. Kao da je neko iskočio iz njega. Jedan je ribolovac to pripisao smuđu koji je došao osmotriti prostor da može upozoriti rodbinu, a drugi je rekao da je to šaran, jer samo šarani tako divlje iskaču iz vode. Treći je pak rekao da je to još jedan dokaz o postojanju čudovišta iz Sot Nesa, kako je on zvao jezero. Policajci su glasan pljusak pripisali većoj količni već popijenog špricera.

U obližnjoj seoskoj kafani sljedećeg su jutra naišli na nekoliko gostiju. Sjeli su pored usamljenog čovjeka u uglu šanka, platili mu turu i pitali ga za sumnjiva lica u tom kraju, kao i za strance. Radnik je zaposlen u magacinu diskonta pića, rekao je, i zahvalio se na piću, pa je trgnuo dupli vinjak. A onda je dodao da tu stranaca nije bilo još od 1944. Ipak je dodao da je vidio jednog sumnjivog lopova, i da misli da je narkoman. A rekao je i da je s izvjesnim bradatim pustinjakom, s kojim je svojevremeno radio, kartao belu prije sedam dana.
„Bio je tu, evo kao što vi sedite. I mogu vam reći da nema pojma, uopšte ne prati kartu. Je l’ tako da sam otresao onog bradonju neki dan u beli“, tražio je da mu konobarica potvrdi uspjeh.
„Smanji piće“, rekla je i zapalila cigaretu, a onda pustila kolut dima prema prozoru.
„A moj kum ga je deset puta zaredom tukao u šahu. Ovaj mu jede pijune, kao da je to smisao igre, a s druge strane dobija mat. Budala“, dodao je.

Naišao je i čuvar šume, suvonjavi čovjek od četrdesetak godina. On je već čuo da se policija raspituje za opasnog psihopatu. Ponudio je svoju pomoć i rekao:

„Nema toga što ja ne vidim. Stalno sam u šumi, to je moj život. Kad neko krade drva, ja vidim. Kad se lovci vaćare međusobno na čeki, ja saznam. Eno, neki dan sam u grmlju uhvatio onog s televizije s kamermanom, zakopčava šlic i pije Knjaza Miloša, vulkansku vodu. Vidim i kad neko dovozi ljubavnice, kad političari dolaze i povraćaju po sebi pijani, kad ptica proleti, znam i koja koliko jaja snese, i kad vepar prdne, sve ja znam. Samo mi dajte broj i ja ću da vam javim.“

Oni su mu dali, a on ih je narednih dana zivkao svakih sat vremena da javi kako ga još nije vidio, i zahvaljivao se na cigaretama koje su mu dali. I ponavljao je da ne brinu jer će on prvi vidjeti kad se pojavi.

Narednih dana su obilazili šire područje. Jednom su toliko duboku zašli u šumu da su se izgubili. A budući da nisu imali kompas, a da se nikako nisu mogli sjetiti da li mahovina raste sa sjevere ili južne, ili možda istočne strane stabala, nisu znali kako da se snađu. Na njihovu sreću, tu se našla zbunjena debeljuškasta prilika s velikim trbuhom, glatkim licem i u maskirnoj uniformi. Oko vrata je imao dalekozor.

“Je l’ znate kako da izbijemo na glavni put?”, pitali su.
Čovjek ih je odmjerio namrgođenim pogledom.
“Idite tamo, u onom pravcu. Imate sedam-osam hiljada metara do tamo”, rekao je i pokazao rukom da krenu.
Zaputili su se kako im je rečeno. Za malo manje od dva sata zaustaili su se na glavnom putu na kome su muž i žena prodavali voće, rakiju i med.

„Šta nas je to snašlo, dobri ljudi?“, pitao je mladi domaćin u majici Metallice.
“O, šta smo to zgrešili? Posle Madonne sad nam je došao i Jason, kakvo je to zlo stiglo… Ja vam kažem da nije daleko dan kad će se na ovu zemlju spustiti i Jennifer Lopez, glavom, bradom, guzicom, repom i rogovima“, rekao je uplašeno. Još su saznali da je neko provalio u komšijinu kuću, i da je odnio nekakvu mačetu i lanac za motornu pilu iz šupe. Viđen je neki krupan čovjek, ali je netragom nestao, kao da je u zemlju popao. Kumu koji živi dva kilometra dalje neko je pojeo med, a medvjedi nisu jer ih tu nema. Komšinica tvrdi da je jednom sličnom prodala pola litra rakije od jabuka, a džem od kajsija nije htio jer ne voli slatko.
A mladić na susjednom štandu prodavao je majice s Jasonovim likom.
„Biznis je biznis“, rekao je.

Provjerili su situaciju u Irigu. Ispred prodavnice ljudi su uveliko raspravljali o Jasonovom prisustvu. Vlasnik radnje je tvrdio da je baš on kupovao pivo kod njega, i da je ostao dužan flaše jer mu je dao na povjerenje, a već ga tri dana nema. Jedan sa šibicom u ustima i kanapom umjesto kaiša tvrdio je da ga je vidio kako stopira na šumskom putu. „Mislio sam da krade drva, to je ovde uobičajeno.“
„Pa što nisi prijavio? Nije ti izgledalo neobično što ima sekiru i masku, izgledao ti je normalno kao i svako drugi?“
„Otkud sam znao da ga tražite, tek sam danas čuo za to. Nosi masku, pa šta? Ima ljudi koji buše pupak i jezik, nose one palestinske marame oko vrata, nose naočare za sunce usred januara, devojke se kvarcuju da budu crne kao Roger Milla… Zašto ne bi nosili maske, možda je imao neku operaciju na licu, možda se ošurio dok se inhalirao.“

A onda je dodao svom prijatelju kad su policajci okrenuli leđa i slavodobitno uzviknuo:
„Aha, šta sad kažeš, a? Jesam ti rekao da je to bio onaj glumac iz filma Petak 13. što smo 1986. gledali u bioskopu u Rumi? A kad sam ti govorio da je taj film sniman po istinitom događaju ti si mi se smejao i rugao mi se, ja sam tada bio budala. Ko je sad pametan, ko je sad pametan?“

Tada su prelistali i novine, uključujući i one najtiražnije, i saznali da je javnost saznala za akciju potrage za Jasonom. U nekim su gradovima organizovani protesti ljubitelja horor filmova, pisale su novine. Organizator je bio gadniji i od samog Jasona. Skupljali su se na trgovima, organizovali koncerte, održavali protestne šetnje i nosili majice „I ja sam Jason“, „Džejson naš junak“, „Heroj šume“. Pismo podrške poslali su i Michael Myers, Freddy Krueger, Ben Willis, Hallraiser, organizacija Deca kukuruza, zatim doktor Frankenstein, kao i Bruce Willis. Imali su i slike i bedževe svog miljenika, a navodili su i to koliko je ljudi ubio John Rambo pa ga niko ne traži. A novinari su jedva dočekali da pišu o tome. Slike Jasona i Fruške gore zauzimale su naslovne strane, a vodeći srpski ljubitelji horora, pametnjakovići i sveznalice trljali su ruke zbog nove teme o kojoj će moći pisati moleći boga da Jason nikad ne bude uhvaćen kako bi oni što duže mogli pisati, a istovremeno potvrđivati i svoju moralnu superiornost. Samo neka traje što duže, i neka bude što krvavije, sladili su se i trljali ruke iznad svojih prljavih tastatura. Neki skeptici su govorili kako je to nova američka prevara i kako je Jason još 1999. izbačen iz NATO aviona i da se krije po fruškogorskim manastirima, vikendicama, zemunicama i raznim jamama. A lociran je i na dnu Ledinačkog jezera, kažu, zbog čega je ono zatvoreno i zbog čega će biti ispumpana voda iz njega.

Uskoro su angažovani i fruškogorski rendžeri, potpomognuti zlatiborskim rendžerima koji su helikopterima prebačeni do Drine, splavom uz Drinu, došli do Save, a onda Savom stigli do Sremske Mitrovice, i otrčali do Fruške gore da potraže američkog krvnika.
„Mi smo zlatiborski rendžeri. Jasonu nisu doakali njujorški rendžeri sa svojim palicama, ne bi ni glazgovski rendžeri, ali mi ćemo jer nam se zamerio jer uznemirava naše građane i pravi im štetu. Neće više biti nastavaka tog horora, ovo je kraj. Šta je snimio, snimio je. Mi bismo i one huligane decu kukuruza doveli u red.“

Prošla je još jedna nedjelja, novine su postale sve manje zainteresovane za Jasona, pojavile su se nove teme. Još je o njemu uporno pisao samo izvjesni besposleni novinar Karaluković koji je završio saobraćajni fakultet s ocjenom deset, što je volio naglašavati. On je u svakom svom tekstu spominjao 154 nevine žrtve i odbijanje svih Srba svijeta da Jasona bude uhapšen. On bi ga svojim psećim njuhom sigurno našao u šumi, a tome posebno pridonose tekstovi o njemu. A potajno se nadao da ga neće uhapsiti da bi on što duže imao temu za svojih 200 dinara.

Ali, kad su se ljudi najmanje nadali, izašla je vanredna vijest na televiziji, a preuzele su je i sve vodeće svjetske televizijske kuće – uhapšen Jason! Pokazana je kolona policijskih vozila, kao i uhapšeni s vrećom na glavi i rukama na leđima kako ga izvode iz marice i prebacuju u nekakvu zgradu.

Ipak, nije prošlo ni dva dana, a vijest je demantovana. Tačno je da je u pitanju bio američki državljanin koji se s maskom i sjekirom kretao po Fruškoj gori, ali nije se radilo o traženom Jasonu Voorheesu nego o izvjesnom Michaelu Myersu, drvosječi. Pustili su ga uz izvinjenje i vratili nazad u šumu.

Inspektori su se vratili na zadatak, a Davidović je sebi obećao da će ga naći. A da li je Jason još uvijek ili nije tu negdje odgovorio je narodni pjevač na svadbi u jednom fruškogorskom restoranu narednoga vikenda, kad je zapjevao popularne stihove:

„Možda jeste, možda nije, Fruška gora tajnu krije…“Slični Tekstovi:

• Papagaji u borbi za slobodu
• Gotovo godišnji izvestaj
• Centar za odvikavanje od bolesti zavisnosti
• Sve je to na struju!
• Gordan zna kako treba

I tako svaki dan, nekad u prvoj, nekad u drugoj, a onda i u trećoj smjeni. Nije mu teško jer Gordan voli svoj posao svjestan da je baš on taj koji ne dozvoljava da neko pivo pije iz flaše na kojoj je etiketa zalijepljena malo ukoso, nepravilno. U slobodno vrijeme Gordan se opušta uz internet, ili gleda fudbal. Voli Barselonu i Murinja, i serije “Lisice” i “Ono kao ljubav” jer je Gordan “urban lik u trendu”, tako je rekao. I zanimljivo je da nikad ne pije pivo. On voli samo vodu i sok od brusnice, nekad izabere ledeni čaj ili koktel, a samo ponekad toplu čokoladu.

A kad su ga jednom pitali da li je to naporno, da li je teško biti na tako odgovornom i važnom mjestu, on je rekao ovako:
“Jeste, velika je odgovornost, ali je i lepo. Znam da bi se mnogi menjali sa mnom. Ali ne mogu jer nemaju potreban talenat i znanje za ovo. Lepo je ovde, danas dva sata ništa nije naišlo, ali onda se pojavila jedna otvorena flaša i ja sam je skinuo. U tome je draž ovoga posla. Nisam još dovoljno stručan za pakiranje u gajbe ili da nadgledam ljude koji kontrolišu flaše, da pazim da ne gledaju levo-desno, da pazim da li oni paze, ali ima vremena. Ovde me je blizak prijatelj namestio preko veze, on je kontrolor gajbi, pazi da u svakoj ima biti tačan broj flaša. A ovde se svaka greška skupo plaća. Nedavno smo imali propuste na traci i znaš gde sad rade ta dvojica krivaca? Jedan je glavni moderator na sajtu najtiražnijih novina u Srbiji, pušta komentare koji smeju da idu i zabranjuje one koji ne smeju, i smišlja antibot pitanja. A drugi je glavni menadžer za moderatore na jednom od najposjećenijih informativnih sajtova u Srbiji. On je bio najbolji među nama, ali je mnogo razmišljao pa mu se potkrala jedna polupuna flaša i jedna s dve iste nalepnice. Otišao je i sad je moderator na tom sajtu, razdvaja loše komentare od dobrih, poželjne od nepoželjnih. Jako težak i stresan posao, ali i vrlo cenjen, donosi ugled i visok status u društvu”, rekao je Gordan i otišao na posao.

A ja sam otvorio jedan „tuborg“. Onaj u limenci.

Slični Tekstovi:

• Da li sam pismeniji od đaka prvaka
• Niko i ništa u Parizu i Londonu
• Drvo života
• Pivo u prahu
• “Otac i kći”, Danil Harms

A bilo je raznih ovisnika. Jedan je u uglu sisao palac. Nije mogao da se oslobodi toga i odlučio je potražiti pomoć. Pored njega je neka cura neprekidno prstom motala pramen kose. Ovaj je sisao palac, ona je motala pramen kose i gledali su se. Ljubav u čekaonici. Šutljivi pored njih je sigurno bio ljubomoran dok je grickao nokte, čas na desnoj, čas na lijevoj šaci, a onda istovremeno nokte svih deset prstiju. “Cccccc”, čulo se dok je naginjao glavu na stranu. U tom trenutku je bila obrada tvrdog nokta na palcu pa se svojski trudio da ga brzo savlada jer je na red čekalo još devet nokata.

Pola njih me nije ni primijetilo kad sam ušao, bili su zaneseni važnijim stvarima. Samo se začulo kako neko s moje desne strane lupa prstima po rubu nekakve police i odsutno i polutiho govori: “Veća, veća, veća, manja, manja, veća, manja, manja… E, znao sam da je veća! Znao sam!”

Za stolom je jedan deda sa naočarama ispunjavao listiće za loto. Imao je hrpu listića i dvoje naočare, jedne preko drugih, da lakše izabere dobitnu kombinaciju. Tu je bio i jedan tridesetpetogodišnjak, neobrijan i ozbiljan. On je analizirao listu iz kladionice pažljivo kao da su u pitanju diferencijalne jednačine. I stalno je zvao nekoga telefonom očekujući dojavu.

Uz prozor, naslonjen na zid, stajao je visoki mladić koji je svakih tridesetak sekundi pljuckao kroz odškrinuti prozor, jednom daleko i snažno, a drugi put mlako i kroz zube, i tako naizmjenično. Ruke je držao u džepova i nije obraćao pažnju ni na koga oko sebe. Posebno neobičan bio je jedan ovisnik o koštunjavim plodovima. Neprekidno je iz džepova izvlačio lješnjake, orahe i bademe, a budući da nije imao čime da ih drobi, on ih je gazio metalnim ojačanjima na desnom đonu. Na ulazu je, naslonjen na štok, stajao jedan što je grickao sjemenke bundeve i suncokreta i između grickanja stalno ponavljao kako mora otići kupiti još jer su mu zalihe pri kraju.

Onda je brzim korakom ušao jedan zajapureni, ispod ruke je imao neki časopis, a u džepu jakne još jedan. Žurnim korakom i spuštene glave otišao je prema WC-u. Novine su mu slučajno ispale. Bio je to „Vrući kaj“, dvadesetogodišnjak u boji, bogat slikama. Raširio se baš na srednjoj strani s koje se osmjehivala jedna sisata gospođica bez odjeće. Kad je to vidio, neki je veseli dečko potegao iz flaše koju je krio ispod kaputa. Dva gutljaja. Ponudio je i meni flašu, ali sam odbio. „Molim, može, meni više. E, slušaj, čuo sam da unutra ima i neki pop. Samo da nas ne prebiju lopatom kad uđemo“, rekao je zabrinuto, a onda je ispruženu ruku kojom je držao skoro praznu flašu spustio pored klupe na kojoj je sjedio i tiho zapjevao pored čovjeka crvenog nosa koji je zadremao. „A zašto si ti tu?“ upitao me je. „Kladionica, vino, torrenti…“, skratio sam spisak.

“Gde je ovde najbliža trafika?” pitao me onaj brko što sam ga sreo ispred ulaza. “Moram da skoknem po pljugu, imam još samo jednu kutiju, a vidiš kako je spor ovaj otkako su mu unutra ušli ovi ovisnici o žvakama. To su bivši pušači, znam ih ja.”
“Ima ovde u blizini”, rekla je jedna žena koja je s mužem zauzela poziciju pored automata za kafu, i držali su plastične čaše s tim napitkom. “Možemo na kafu ako imate vremena”, rekao je njen suprug.
“Idemo i mi”, rekli su roditelji nekog štrebera kojeg su doveli da ga stručnjaci malo odvoje od stola i knjige. “Ajde, sine, na vazduh. I ostavi tu knjigu tu, vratićemo se brzo…”
“Ajmo i mi, ćale, ima super igraona pored zgrade”, povikao je mršavi dječak crvenih očiju i blijedog lica.
“Ti nećeš nikuda, neću po četvrti put ovamo da dolazim zbog tebe i igrica”, odgovorio je strogi otac. A pored njega se jedan krupni mladić pljesnuo dlanom po čelu gledajući u mobilni telefon: „Komšija mi je zapalio selo u Travijancima dok ja ovde čekam k’o budala, mater mu jebem!“

Sve je to pratio jedan gospodin koji je rješavao ukrštenice. “Vidite…”, obratio mi se, “…sve je više neuke i neobrazovane dece koja samo igraju igrice. Ja sam rešio više od sto hiljada ukrštenih reči, dvadesetak hiljada osmosmerki, nekoliko hiljada križaljki koje kod nas ne izlaze od 91. i bezbroj rebusa, a anagrame sam davno prerastao. I mogu vam reći da sam mnogo naučio.”
To je slušao neki tridesetogodišnji dečko sa sitnom glavom i širokim ramenima i uzeo klupu na kojoj su sjedili čovek-ukrštenica, Super Mario Bros i tata Super Marija i podigao ih, zatim polako spustio i onda ponovio isto nekoliko puta. “Moram da se definišem, brate, moram. Nisam vežbao od sinoć, brate, odoše tricepsi, odoše, džaba sam vežbao, džaba, brate… Neće me onda ribe više hteti. A poslepodne opet u teretanu.”

Tom se prizoru nasmijao jedan debeli dečko koji je od ranog jutra lizao sladolede. Pitala ga je neka baka koja je imala torbicu i džepove pune lijekova, a izgledala je zdravo (kako i ne bi kad je bila snabdjevena kao neka mala apoteka), zašto jede hladnu hranu po zimi.
“Bako, ja sladoled jedem tokom čitave godine, ja ne jebem zimu i leto, razumete?”
Tada se uključio onaj sa listom kad ga je pitao je l’ zna kako je prošao sinoć Zwolle i je li Ponte Preta došla iz keca.

“Prijatelju, jebem ih u usta, je l’ vidiš gde su me doveli, mame im se najebem? Sjebali su me, pička li im materina! Seme im jebem, kažu da mnogo psujem, pa me doveli u lepi kurac da me ovi kurcoglavci odjebu od tih sranja. Kurac sam popušio jer sam popustio. Ali, mamu ću im jebati kad se vratim, da ih jebo žvalavi pas kurcem u usta, milu im majku jebem kad ih kurcom nahranim, drkadžije su to…”, govorio je jedan turobni i ljutiti čovjek u plavoj jakni čiji su rukavi bili zasukani do lakata.

Najmirnija je bila jedna žena koja je bila smještena u uglu i gledala je televiziju. U pauzi za reklame mijenjala je daljinskim upravljačem programe i listala novine, ali samo onaj dio gdje je bio TV program. Pored nje je bila djevojka ovisna o porukama. Stalno ih je kuckala, a od jutra je dva puta išla po dopunu, rekla mi je i dodala da joj SMS-om javim ako je prozovu u međuvremenu jer mora opet.

Osvrtao sam se oko sebe. O, kakvih je tu ljudi još bilo! Jedna je crvenokosa djevojka imala jedan fotoaparat u rukama, drugi oko vrata, i još jedan u torbici sa strane, i fotografisala je sve što je stigla – ljude, muve, zidove, vrata, prozore, ono što je vidjela kroz prozor, sve. Jedan je sa slušalicama na ušima na stolić postavio laptop i pretraživao torrente ljuteći se što je odnos seed-leech nepovoljan. Neka se žena uzvrtjela i govorila ženi do sebe kako neće stići usisati stan, a nije ga usisavala još od prethodne večeri, a i prašinu mora obrisati jer se sigurno skupilo od jutra, dok je ova druga žena samo nijemo slušala i u rukama prevrtala kutijicu bensedina. Najtužnije mi je izgledao jedan stariji čovjek sijede kose koju je češljao unazad. Igrao je šah sam sa sobom i odmahivao glavom nezadovoljan razvojem situacije na tabli kad je bio bijeli, a zadovoljno se smješkao kad je na potezu bio kao crni. Dok je razmišljao uz njega se jedan visoki čovjek stalno gladio rukom po glavi i govorio drugome: “Molim te posudi mi, sutra vraćam, samo da se večeras iščupam, osećam da me karta večeras hoće, osećam to! Obećavam, sutra vraćam, samo mi daj do sutra da se povratim”, ali je ovaj samo odmahivao glavom kratko rekavši da mu novci trebaju za rulet jer osjeća da će danas dobiti, a onda je šahisti dobacio: „Jedi mu pijuna.“

I baš kad je jedan suvi u vijetnamci došao do mene, dok se tresao prolazeći kroz krizu, i rekao mi: “Ajde da smotamo po jedan napolju, imam super biljke”, izašao je gospodin iz ordinacije i rekao:
“Nećemo stići danas sve obraditi. Je l’ ima neko da je došao zbog ovisnosti o Facebooku?”
Pogledao sam prema relativno mladim ljudima na drugom kraju prostorije. Najprije se stidljivo podigla jedna ruka, zatim još jedna, pa ubrzo još dvije, a onda se začulo:
“Ja sam i sad online.”
Tada su svi u tom dijelu prostorije podigli ruke, a doktor je rekao:
“Najteži slučajevi, vi koji ste ovisni o Facebooku, dođite sutra. Za vas smo oformili specijalnu grupu stručnjaka.”
“Doktore, objavite status s tom informacijom na svom profilu da ne zaboravimo, i napravite događaj pa nam pošaljite pozivnice”, dobacio je neki krupni mladić s gelom u kosi.

Čekaonica se poslije toga značajno ispraznila.

Slični Tekstovi:

• Da li sam pismeniji od đaka prvaka
• Gordan zna kako treba
• Papagaji u borbi za slobodu
• Drvo života
• Čovjek u flaši