Kad sam začuo zvono na vratima očekivao sam prijatelja koji je svratio na jednu kafu i pet-šest rakijica usput, uz kafu. Ali nije to bio moj prijatelj koji voli kafu. Nije bila ni atraktivna komšinica koja je svratila da vidi šta radim dok se penje na svoj deveti sprat, pa prolazi pored mog petog, jer joj je penjanje uz stepenica logičnije od vožnje liftom i naknadnog odlaska u teretanu ili na aerobik. Nisu bili ni “kirbijevci” sa usisavačima, ni Jehovini svjedoci sa šarenim knjižicama, pa ni komšija koji skuplja priloge za dovršetak gradnje crkve, ni mali prijatelji Cigani koji su došli da im dam “koji dinar”. Bio je to predsjednički kandidat Boris Tadić iz Beograda. Imao je građevinski šljem na glavi. Radi se, pa zato. I bio je u bijeloj košulji zavrnutih rukava jer čeka investitore. Podsjećao je imidžom na Busha, onog glupljeg od dva najpoznatija.

Donio mi je Boris Tadić vrećicu u kojoj je bila salama, da me nagovori da idem na izbore.

- Evo, mi mislimo na tebe, donijeli smo ti salame i parizera, a ima i dva para kobasica, jedan par domaćih i jedan par uvoznih.
- Ooooo, parizer – obradovao sam se kad sam zavirio.
- Ima i jegera, dva para, znam da voliš – dodao je Vuk Jeremić.
- A mesni doručak?
- Nema, pojeo Mrka dok smo dolazili ovamo. Ogladnio je na gradilištu, radi od zore do mraka.
- A pašteta, šta je s paštetom?
- Kakvom paštetom?
- Pa moj prijatelj je za prvi krug dobio i paštetu, a sad za drugi, kad je važnije, meni je uskraćujete.
- Pa u paketu bi trebalo biti i to – začudio se Pajtić. Pogledao je sadržaj poklona, pa u šefa stranke.
- Šefe, ja sam pojeo paštetu dok sam čekao da dođem na red u Savetu bezbednosti – obratio se Borisu Vuk Jeremić, u majici na kojoj je pisalo “Kosovo je Srbija”, što mu je u prošloj kampanji dao njegov prijatelj Koštunica iz sela Koštunići. – I Nole glasa za nas – dodao je Jeremija značajno, dok su mu rukavi bili zavrnuti baš kao šefovi.
- Izvini, nema paštete. Poslaćemo poslepodne Pajtića da ti donese dve, samo ti zaokruži mene da budem predsednik. Glasaj, jer ako ne glasaš onda ću izgubiti i moraću btii premijer, ako izgubim – objasnio mi je Boris.
- Da, a Cvetković odlično obavlja tu ulogu.
- Cvetković? Koji Cvetković? Ko je to? Tu sam neiskusan, kao premijer, ipak sam predsednik već bio i imam ugled.
- Sreća pa ćete sad biti drugi put, treći nije dozvoljeno.
- Ne treći put je dozvoljeno, četvrti nije dozvoljeno. Glasaj, pobedimo zajedno!
- Glasaj, glasaj; prijatelju ne daj da te niko zavede, zato glasaj za sebe, glasaj za sebe… – pjevušio je Jeremić hit iz devedesetih.
- Idem toga dana na put, u jugozapadnu Srbiju, ne znam hoću li stići na glasanje.
- Ma odloži put. A za četiri godine ćeš stići jer ćemo imati nekoliko koridora i motorway – rekao mi je Boris, a dugokosi komšija koji je baš tada prolazio s loptom ispod ruke dobacio je: “Motorvei? Mrkonja koma, Paitić patos, Trivan ponos, Đilas neverue, Petrović aplauz, a Jeremia Kosovo je Srbia.”
- Daću vam jedan savjet za kampanju; nemojte zaboraviti ono pitanje kome biste dali da vam čuva decu. To je ključno pitanje. Sretan je onaj ko djecu vama ostavlja na čuvanje, a nesretan onaj ko ostavlja protivniku. Dajte to.
- Da, i ono – biće rata ako pobedi on, samo da znaš.
- Znam, to kaže i Jelena Trivan. Pa oni su stavljali barikade na Kosovu prošle godine, zar ne? – pitao sam, a oni su se zbunili kao da su ih oni stavljali.
- Bit će rata kažu svi, al ja ću umrijeti od ljubavi – zapjevao je zaneseni Mrkonjić, pa je poslao jedan zaljubljeni SMS.

Onda su otišli, a jedan mi je dobacio da ne zaboravim da su doveli i Đorđa Balaševića da pjeva, a njega narod voli i narod je uvijek u pravu, i da to moram znati cijeniti jer će mi polomiti bagrenje ako ne budem glasao i da oni računaju na nas, premda koncert nije imao veze s izborima.

- Mi ti šaljemo čestitku za rođendan uvek. A oni? A oni? Uzmi to u obzir, nije to mala stvar, seti se ko te se uvek seti i zakruži nas. Koliko smo učinili i za tebe, seti se samo – dobacili su, a ja sam ostao razmišljati kako su oni to učinili za mene kad za sebe najviše mogu učiniti ja sam.

Boris je požurio jer je iza zgrade nalazi vrtić, pa se išao slikati s djecom koja su ga čekala, a mamama je dijelio autograme.

Pajtić je stvarno došao s ostatkom poklona, a donio mi je i vino sa svojom fotografijom na etiketi. Morao sam mu uzvratiti na poklonu pa sam mu dao teglicu krastavaca i zalijepio svoju fotografiju na teglu. Nasmijao se srdačno, toplo i iskreno kako samo političari mogu. Donio mi je 2 000 dinara u koverti, i obećao još 1 000 na biračkom mjestu.

- Dinara ili evra?
- Dinara. Znaš li ti koliko ima neodlučnih i nezainteresovanih glasača koje treba podmazati?
- A ja mislio Dinkić poslao dug, ali ne bih ga uzeo, neka ima da kupi veći stan, da se ne gura u onih mizernih 150 kvadrata.
- Ma kakav Dinkić, ali mogao si se…
- Znam, mogao sam se učlaniti u njegovu stranku pa da mi zaposli sve rođake do sedmog koljena, znam. Šta ćeš kad imam nesposobnu rodbinu, a tamo kod njega je stučnost ispred svega, a posebno politike.
- Ali sad je kasno jer je rekao stop stranačkom zapošljavanju.
- Kad on nešto kaže to je zakon.

Iz džepa je izvadio tu paštetu, pa mi pružio.

- Pozdravio te i Bora Novaković. On mnogo radi, a im i tzv. duple funkcije pa ne stigne doći. Betonira i asfaltira po ceo dan. Hoće da ostavi neki trag, a jedva spaja kraj s krajem od prvog do provog, slabe plate. Otvara sutra 1 200 kilometara kanalizacije pa je zauzet. Nazvaćemo je Briselski kanal, da se približimo Evropi čiji smo deo, što potvrđuje i Bulevar Evrope, sam naziv ti govori. I gledaj našeg predsednika večeras na televiziji, gostovaće istovremeno na dve, a onda na još jednoj, pa posle u jednoj zabavnoj.

Izgledalo je da su osigurali glas – hrana, novac, pozdravi, nema razloga da ne glasam.

Oko podne je stigao Čanak, sretan zbog rezultata u prvom krugu i popularnosti u reality emisijama. Cirkus je još trajao.

- Zdravo. Šta je ovo, Veliki brat ili Sve za ljubav? Jeste li to došli na motornim sanjkama? – upitao sam ga.
- Ma kakvi, nema snega, došao sam helikopterom – odgovorio je, a onda mi dao olovku s kojom treba da glasam.
- Jesu li to one s kamerom, što koriste američki astronauti i tajni agenti, i koje se koriste i za izbore u Srbiji?
- Tako je – rekao je, a onda malo zasvirao na tamburici, a ja sam aplaudirao i rekao da ništa bolje nikad nisam čuo.
- Bravo! Pratim vas ja i na Twitteru, šteta je propustiti takve mudrosti. Hvala vam što se borite za sve nas. Hvala.
- Ti budi spreman u nedelju, dolazi vozač po tebe da te vozi da glasaš za Borisa, a vratićemo te i nazad.
- E, a šta ako ne budu radili kako treba, a vi za njih agitirate? Onda morate preuzeti odgovornost jer ste dio toga.
- Ma ne brini, uvek se ja snađem, narod kratko pamti.

Dobio sam i listiće.

- Mi smo već zaokružili, da ne moraš ti, a olovkom samo snimi da nisi zaokružio i ovog drugog.

Nešto kasnije su me zvali telefonom. Bila je to Jelena iz DS-a, tako se predstavila.

- Je l’ možemo da računamo na vaš glas – pitala me.
- Da, sto posto! Srbija mora ići napred, a ko ne glasa za Borisa ili precrta listić taj destabilizuje zemlju i zvecka oružjem!
- Baš tako. Onda smo se dogovorili. Da li treba da vas još poneki put podsetim telefonom?
- Apsolutno. Zovite me svaki dan ujutro i naveče da ne zaboravim. I pošaljite mi SMS, ima Dačić moj broj.

* * * * *

Mislio sam da je gotovo s predizbornom kampanjom. Međutim, narednog jutra se pojavio Tomislav Nikolić, domaćin, a s njim i Aleksandar Vučić, isto domaćin.

- Kakva ti je to rupica na sakou – pitao sam ovog mlađeg.
- Nosio sam bedž nekoliko godina tu, pa je ostala rupica. A kriza je zbog režima pa nemam za novi sako. Ali neka te to ne zbuni.
- A sad više ne nosiš bedž?
- Ne. Bedževi su demode i zato ih ne nosim od 2009. godine.
- Došlo je do kraja, moramo da menjamo. Glasaj za nas da te spasimo – ubacio se Toma.
- Ja obično glasam za one koji imaju ljepše plakate, na osnovu toga donosim odluku.
- Mi imamo skromne, ali su lepi.
- Znam, i zato mislite da vas treba nagraditi.
- Upravo tako.
- Neki su mi juče rekli da ste se vi pokazali devedesetih i da ste opasni.
- To nismo bili mi, to su bili neki drugi mi. Mi smo sad novi mi, nismo više oni stari mi. A stari mi su oni što sad s njima prave koaliciju, ali kažu da nisu stari oni nego novi oni, a da mi nismo novi mi nego da smo još uvek stari mi.
- Sasvim jasno. Ali ja sam obećao već njima, tako da sad…
- Aco, daj poklon za domaćina – dobacio je Toma, a Vučić je izvadio iz vreće koju je nosio glasački listić i dao mi ga, pa dodao i kovertu sa 2 000 dinara.
- Toliko i oni daju.
- Ali oni daju tuđe, daju tvoje tebi, što su ti uzeli sad ti daju, a mi ti dajemo naše, i to od srca.
- A ako ipak budem glasao za njih, ne znam… Daj mi recite hoće li stvarno biti onih sto milijardi za nas što dolaze na istočna vrata? To je oko 14 hiljada eva po glavi stanovnika.
- Biće i 200, samo glasaj za nas.
- E, daj mi objasnite, kad ste već tu, zaboravio sam pitati one juče; kako to da imamo 7,2 miliona stanovnika, a 6,8 miliona glasača? To znači da imamo samo 400 000 maloljetnih.
- Ma pusti ti matematiku, evo ti novci da glasaš za nas. Mi računamo na tvoj glas.
- A ne znam, već su mi bili vaši konkurenti – kažem ja, a Vučić iz džepa izvadi još hiljadarku.
- Ako ne budeš glasao za nas ja ću da sedim na stiroporu ispred tvoje zgrade sve do sledećih izbora i ti ćeš morati tada za nas da glasaš.
- Šefe, možda da uz to sedenje uključimo i štrajk glađu? – predložio je mladi Aca.
- Ne, to nije dobra ideja. Dovoljan je malo stroži post.
- Možda ipak štrajk, dok ne ogladnimo?
- Može, ali to ćeš ti, ja ću samo post. I, je l’ možemo računati na tebe, siguran glas?
- Ne znam, čekam da mi estradne ličnosti kažu. Kad vidim za koga će Goca Tržan, na primjer, onda ću i ja odlučiti. Zašto da sam razmišljam kad ima pametnijih i uspješnijih od mene i treba slijediti njihov primjer. Oni znaju. E, za koga je sad nekada naša a sad neradikalna Maja?
- Pusti njih, nama je do malog čoveka stalo.
- A šta kaže Koštunica? Ipak treba da slušamo najmudrije među nama.
- On nas je podržao.
- Je l’ sigurno ili se još dvoumi?
- Sigurno.
- Baš vam je tako rekao, ili je napisao pismo?
- Rekao je, ali napisaće i pismo.
- Znači ipak ništa od neutralnosti? Još ako Vladimir Vladimirovič Putin kaže da podržava, uh… Jer nas niko neće spasiti ako nas Putin ne spasi. On se svako jutro budi s mišlju kako da pomogne Srbiji. E, a je li Koštunicina podrška po Ustavu, šta kaže?
- Kaže da ćemo da ga menjamo.
- A šta ste mi još donijeli? Neću valjda glasati za vas samo zbog plakata i Koštunice? Šta ste donijeli?
- Probaj što sam ispekao rakiju od kajsije. Veljo, dodaj flašu. Evo, i Velja nas podržava – dodao je.
- I prepošteni Vulin. Je l’ nije Velja Ilić zabalio grlić flaše?
- Što si ti neki čudan čovek, samo sam se malo osvežio – mrmljao je umorni Velja.
- Imali smo i od jabuke, ali se Velja Ilić osvežio i tokom puta.
– Šta ćemo s Kosovom?
- Nema EU bez da Kosovo ostane naše.
- Tako i Jeremija kaže. Možda se može sad postaviti i pitanje konfederativnog uređenja Jugoslavije, ako Slovenci stvarno hoće da se otcijepe, ili pitanja Krajine.
- Ti pričaš kao da si, ne daj bože, radikal – odgovorio mi je Vučić.
- Ako pobedimo, biće bolje. A ako izgubimo onda znamo da je namešteno – dodao je šef i spremio naočale u džep sakoa.
- Bravo, tako i moj prijatelj Ljubiša kaže. Inače ga zovemo Tumba, to mu je nadimak.
- Idem sad, moram žuriti, sutra imam ispit na jednom fakultetu. Moram ponoviti još malo.
- Ajte, ajte, učite, pa da budete kao Tadić. Mogli ste psihologiju upisati, to biste završili dosta brzo. Ali nisu loši ni privatni fakulteti, kod profesorice Bekvalac, na primjer. Ona ne traži mnogo.

Veče pred izbore obojica su se pojavila na mojim vratima, za vrijeme predizborne tišine. Lijepili su plakate, svako svoje, pa su se zatekli u istoj ulici s kantama i četkama u rukama. I u isto vrijeme su se s poklonima zatekli ispred moga stana, moleći za glasove, umorni i stariji nego u prošloj kampanji, osam godina stariji nego 2004. godine. Bilo mi ih je nekako žao kad sam ih vidio. Vređali su se i svađali, otimali su se za glasove, obećavali su i lagali, a rezultata napretka nije bilo.

- I, šta si odlučio? – pitali su istovremeno. Željeli su znati koji je moj odgovor.
- E, reći ću vam, ali kad uđete da popijemo nešto vi i ja, i da iskreno pričamo.

Sjeli su za stol, rekao sam im da se osjećaju kao kod svoje kuće i počastio ih.

- Vi ste partizanovci, ali to nije razlog da se mrzimo, zar ne? A još manje da se tučemo.
- I Dačić je partizanovac, a Dinkić svake četiri godine menja klub za koji navija.
- A Vuk i Jovanović su zvezdaši – otpočeli smo neopterećujući razgovor. - Predizborna tišina je, trebalo bi da je predstava završena. Zanima me jeste li nakon TV duela otišli zajedno u neki kafić, stali za šank i pričali, sami, bez svojih pratilaca. Onako, otvoreno, ljudski. U stvari, ne znam ni da li da vjerujem u vaš odgovor. Ali, gledajući sve ovo zaključio sam – jadna je zemlja koja između vas dvojice bira. Nemojte se ljutiti, ali tako je, znate i sami. Ovdje treba neki pošten, pametan, mudar, pravedan i odlučan predsjednik, ako takav političar uopšte i postoji. Ipak, ima dovoljno onih koji će izaći i dati vam glas, biće za obojicu dovoljno. Ali nisu to promjene u pozitivnom pravcu.

- Slušajte sad šta nam kaže moj duhovni vođa. Evo, za njega ni ne trebaš glasati, a voliš ga jer je najveći, jer ne laže i ne moli okolo za glasove.

Onda sam otišao do plejera, ubacio novi album, i Joey Ramone je zapjevao Rock ‘N Roll Is The Answer.

*slika je preuzeta sa Coraxove Facebook stranice i djelo je poznatog karikaturiste Predraga Koraksića Coraxa i Corax nema nikakve veze s tekstom, pa će biti uklonjena ukoliko to bude zatraženo.

Imao je dugu kosu. Da bi postigao tako dugu kosu, vjerovatno ju je morao puštati bar dvije godine. A bio je visok, žut i popularan, znali smo to. I mi smo bili popularni, ali samo u osnovnoj školi. Ili smo tako mislili, jer je to u to vrijeme izgledalo važno – biti popularan u školi. Dati gol u finalu kupa škole, pred punim tribinama, početi izlaziti van i zadržati se dugo, doći u školu u dresu kluba za koji navijaš, a koji niko drugi nema, ili imati majicu s preslikačem grupe koju voliš, a za koju misliš da niko drugi nije čuo, što je tvoja dodatna prednost, to nam je bilo važno. Ili otići na koncert. U stvari, i nismo bili baš popularni, furali smo se na nogomet i muziku, a ne na auta i motore.

Onda bi Mišo prolazio pored nas i mi mu, ponosni što ga jedva površno poznajemo, kažemo uglas: “Zdravo, Mišo”, ali nekako čvrsto i sigurno, ravnopravno, kao da smo jednako stari i jednako popularni, a on nam vjerovatno ni imena nije znao.
Onda on prekine svoje misli, pogleda u nas i prijateljski kaže: “Zdravo, momci!”
Mišo nas je zvao “momci”. Ne, ne, mi nismo bili klinci ili balavci za njega, ni slučajno. Mi smo bili “momci”. Onda kad on prođe i ostane nam iza leđa, mi kratko šutimo, a zatim laktovima gurkamo jedan drugoga:
“Jesi vidio, Mišo nas je pozdravio. Mišo nas pozna, zna ko smo. Jebemti, Mišo nam se javlja. Mi smo njuške”

I tako se to ponavljalo. Mišo je bio naš prijatelj s ulice koga pozdravljamo. Mišo je bio naš stariji prijatelj, a mi smo bili “momci” koje Mišo pozdravlja dok ide u školu gdje će, na odmoru, stajati s najljepšim curama u gradu, koje je isto tako znao, a mi smo ih samo sretali na ulicama i govorili kako su lijepe, samo nam nedostaje da smo mi stariji pa da se i mi družimo s njima. Mišo je bio naša veza sa svemirom, sa nedostižnim, sa onim o čemu smo uzvišeno pričali u tim ranim tinejdžerskim godinama. Događalo se po nekoliko puta uzastopno da se sretnemo. Namjerno smo dan za danom išli zaobilaznim putem da sretnemo našeg prijatelja Mišu i da se pozdravimo. Nekad se događalo da budemo i u ženskom društvu.

A nije mala stvar kad se dogodi da ideš kući s nekom posebnom curom iz škole, koju si sačekao iza škole kad se odvojila od prijateljica, pa sad kao slučajno idete u istom pravcu, što njoj ne smeta jer uz osmijeh kaže “baš je super što ću imati društvo do kuće”, i da u nedostatku boljih karata, izvučeš aduta Mišu.

I pričaš s njom o turniru u fudbalu koji organizuješ, ili o albumima Električnog orgazma i Psihomodo popa, nastojeći je nekako impresionirati, i kako se ne furaš na “Ja volim samo sebe” ili “Sexy magazin” koje i nisu nešto, a i svi ih znaju, nego obavezno na neku pjesmu za koju ona nije čula, pa joj još kažeš da je to pravi Psihomodo pop, dodaš još da voliš Ramonese i Iggyja Popa, iako imaš samo jedan jedini album Iggyja Popa, a i ona bi se sigurno više oduševila da kažeš kako voliš New Kids On The Block ili Jasona Donovana.

A onda naiđe Mišo i mi ga hladnokrvno pozdravimo, a on kaže “zdravo, zdravo” ili “zdravo, momci”, a ona nas gleda i pita otkud ga znamo, a mi kažemo:
“Mišu? Pa mi smo skoro najbolji prijatelji. Njemu sam posudio novu pluču Psihomoda, zamolio me da mu dam tu ploču na par dana, a ja sam mu rekao da nema problema…”

I onda je Mišo jedne večeri naišao kad smo Zdravko i ja sjedili uz rub naše ulice. Prije njega je prošao neki voditelj popularne emisije na radiju. I njega smo pozdravili, pa nam je bilo čudno kad nam je otpozdravio svojim poznatim radijskim glasom, kojim je obično pozdravljao hiljade svojih slušalaca, a sad ga je upotrijebio da pozdravi samo nas dvojicu. Mišo je išao na jezero na obodu grada, da se nađe sa svojim prijateljima jer je bio vikend. Uslijedilo je “zdravo, Mišo” i “zdravo, momci”. Onda je Mišo zastao, pružio ruku najprije Zdravku pa meni, a onda nas upitao šta radimo i da li bi išli s njim na jezero i da će tamo doći još neki njegovi prijatelji, da ćemo se zezati i piti vino i gemišt.

Ja sam bio osmi razred, imao sam četrnaest godina i nikad nisam pio vino. Zdravko isto tako. Malo smo razmišljali, a onda rekli: “‘Ajde, dobro, idemo s tobom”. U stopu smo ga pratili, a to nije bilo lako jer je Mišo imao bio visok skoro dva metra i imao je korake nešto kraće od dva metra, ali puno duže nego mi. Spustili smo se do jezera i sjeli za stol uz neku kolibu koja je mogla proći i kao skromna vikendica. Počeli su se skupljati Mišini prijatelji. On nas je svakom svom prijatelju predstavio kao da smo mu neki baš posebni prijatelji.
“Ovo su moji prijatelji”, govorio je predstavljajući nas kao da smo jako važni, a mi smo pružali ruku svakome pri upoznavanju.

Onda je neki Matošević u kanisteru donio vino od bijelog grožđa, iz svoga vinograda. Vino je bilo žućkasto, kanister bijel, a Matošević smeđ, ali u tom mraku crn. Sjedili smo i slušali njihove razgovore, o maturi, muzici, sportu… Nismo se nametali, samo smo slušali. Sutradan je bila nedjelja, imali smo utakmicu, a mlada selekcija, za koju smo i mi nastupali, igrala je u deset ujutro. Međutim, ni Zdravka koji je bio golman, a ni mene koji sam bio centarfor, nije zanimala utakmica više od ovog druženja. Pili smo vino, ej! Sa Mišom i nekim momcima. Ostali naši saigrači su sad spavali, ili negdje sjedili i pričali o New Kids On The Block ili o Jasonu Donovanu, mi smo ovdje raspravljali o ozbiljnim temama. Smijali smo se njihovim forama, čak i kad nismo znali šta je tačno smiješno. Mišo, Zdravko, ja i još neki momci. Nas nekoliko momaka. Desetak. Svi Mišini prijatelji, oni stariji na čelu s tim Matoševićem, i mi, mlađi momci. Onda sam popio prvu čašu gemišta i bez riječi gurnuo rukom Matoševića, a on me pogledao i brže-bolje dohvatio kanister da napuni praznu plastičnu čašu.

“Je l’ dobro vino, šta kažeš?”
“Nikad nisam pio bolje”, odgovorio sam mu i rekao da se zahvaljujem kad je čaša bila puna.

Ubrzo su počele dolaziti i neke cure. Za jednu smo, na našim listama najljepših cura u gradu, redovno svrstavali na prvo mjesto. Bila je ti u drugoplasirana. Konačno, vidjeli smo da je tu sedam od prvih deset u konkurenciji koju smo zvali “16+”. Nikolina se zvala ta najljepša i mi smo gledali u nju zapanjeni njenom blizinom i spontanošću. Kad bi ona uhvatila naš pogled, a to nije bilo teško, mi smo brže bolje sklanjali upogled u drugom pravcu, ili pružali čašu Matoševiću da nam napravi još jedan gemišt. Zdravko je obično u tim trenucima povlačio dugi dim svog “camela”, prekrivajući dlanom skoro cijelo lice, a onda ispuštao dim kroz nos, da izgleda ozbiljnije, zrelije, kao pravi tinejdžer. Imala je lice kakvo je teško i zamisliti. Imala je i mlađu sestru koja je bila stara kao mi, i bila je u “top 5″ u školi. Ona je rekla, kad je došla, da se izvinjava što malo kasni, a onda je pogledala u nas dvojicu. Vjerovatno nas nije zapamtila, iako smo se puno puta sreli. Mi smo nju vrlo dobro pamtili.

“Ovo su moji prijatelji…”, predstavio nas je Mišo.

Ustao sam sa klupe i pružio joj ruku, a onda ponosno rekao:

“Mi smo Mišini prijatelji, nas dvojica”, a ona se nasmijala i onda sjela, pa je počeo razgovor o posljednjem danu škole i nekakvom tulumu koji su planirali u jednoj vikendici. Mi smo bili mjesec dana udaljeni od beznačajne male mature.

Oko jedanaest i petnaest smo krenuli kući, a meni su obrazi bili vrući, premda je gemišt koji sam pio bio hladan.

“Vidimo se sutra, Mišo”, rekli smo mu i pozdravili sve ostale.
“Vidimo se, momci, doći ćemo sutra gledati utakmicu. Nemojte da naša ekipa izgubi!”, rekao je i podigao visoko ruku i veliki dlan kojim nas je pozdravljao. Pozdravila nas je i Nikolina. E kad bi i ona došla, pa to bi bio pun pogodak, iako neće doći ni Mišo, zašto bi on i njegova ekipa došli gledati klince iz podmlatka. Sreli smo usput neka dva mangupa iz škole koji su nas često gledali s visine. Turirali su svoje “tomose” koji su se naprezali i ispuštali gust bijeli dim iz auspuha.

“Otkud vas dvojica ovako kasno?”, pitali su nas.
“Idemo s jezera, tamo smo bili s Mišom i nekim momcima, a došle su i neke cure pa smo se malo zezali s njima. Znaš kako to ide vikendom, pili smo vino, smiajli se, zezali se, a sad idemo malo u ulicu…”

Nastavili smo dalje s ukusom vina u ustima.

Šesnaest godina kasnije ja znam ono što tada nisam znao. A Mišo je i dalje moj najbolji prijatelj, bar kad su u pitanju moji prijatelji koji nose to ime Vidio sam ga nedavno, šetao je sa nekada prvoplasiranom Nikolinom, njegovom ženom. Bila je podjednako lijepa, bar u kategoriji “34+”. Pozdravili smo se i kratko i srdačno pričali, kako to i rade stari prijatelji. Rekao mi je da više ne svira, kao što ni ja ne igram fudbal odavno.

“Je l’ se sjećaš kad si zabio tri gola na onoj utakmici koju si igrao kad si se prvi put nadrmao?”, pitao me.
“Jedan glavom, kako se ne bih sjećao.”
“Te utakmice se i ja sjećam”, rekla je Nikolina i nasmijala se.
“Dođi u subotu na feštu, dolazi i Matošević i donosi neko vino”, rekao je, a onda smo se pozdravili.
“Vidimo se u subotu. Hvala na pozivu.”

U ustima i dalje osjećam ukus tog vina. Da nije bilo te večeri 1991. godine, možda ni sad ispred mene ne bi stajala flaša “chardonnaya”.

Zvali su me jednom da dođem kod njih jesti trešnje. Imali su veliko stablo iza kuće. Ali ni tu nije bilo razlike, jednako su se dobro penjali, jednako brzo jeli, jednako daleko pljuckali koštice. Ako bi mi rekli koji je Zdravko, a koji je Zdeslav, dovoljno je bilo da se ja okrenem a oni možda zamijene mjesta i da opet nemam pojma ko je koji.

Zvao sam ih po prezimenu, Zorići. Nikako nisam uspijevao naći niti jednu razliku među njima. Bili su tako slični da su i na susretima blizanaca dobijali nagrade za nevjerovatnu sličnost. Pravi pravcati duplikati! Jednom su učestvovali i na međunarodnom takmičenju gdje su bili drugoplasirani, iza jednog kineskog para blizanaca. U trećem razredu su ih fotografisali za jedna dječji list. Zadatak je bio da mali čitaoci pronađu razlike među njima dvojicom, kao što je ponekad bilo zadano uspoređivanje dvaju naizgled potpuno istih crteža, s različitim detaljima. Međutim, niko nije uspio pronaći niti jednu.

Onda smo u petom razredu promijenili školu jer su oni odselili u drugi kraj grada i više se nismo često viđali, ali sam ja pri rijetkim susretima bio jednako zbunjen. Zatim sam saznao da su se oženili. I Zdravko i Zdeslav. Nije to ništa čudno, imaju dovoljno godina. Neobično je što su pronašli dvije sestre blizanke i s njima se vjenčali. Svaki je uzeo po jednu, Zdravku Zagorku, a Zdeslav Zrinku. Ne znam jesu li njihove izabranice prepoznavale svoje muževe u početku, a ne znam ni to jesu li njih dvojica naučili razlikovati svoje supruge do danas, ili im je to bilo potpuno svejedeno. Najčudnije u svemu je što su obe u razmaku od dva dana rodile blizance, svaka po dva dječaka, Zorana, Zdenka, Zlatka i Zumzu. Dogodilo se to prije sedam godina i ta četiri dječaka su krenula u školu ove godine, postali su prvačići. Nije ni to ono najčudnije; fascinantno je upravo to što su ta četiri dječaka fizički identična. E, oni su nadmašili Raju, Gaju i Vlaju.

A kako nastaju blizanci? Pa odgovor je jednostavan, a do njega su došli naučnici na jednom uglednom američkom univerzitetu, a prenijeli su svi naši vodeći dnevni listovi i ugledni portali.

Naime, ako budući roditelji, posebno kad postanu polno zreli, jedu voće koje je sraslo, čija su dva ploda spojena kao što je čest slučaj sa šljivama, kajsijama, višnjama pa i trešnjama, a ovi moji prijatelji su imali velik voćnjak bogat upravo tim voćkama, onda se povećava vjerovatnoća da će majka roditi dva djeteta, tj. blizance. Isto tako tu mogućnost povećava ako buduće majke jedu one spojene slane štapiće. To je priroda. Na isti će način Japanci postići da im glave od okruglih postanu četvrtaste nakon što su izmislili lubenice kvadratnog oblika koje se dobijaju tako što rastu u četvrtastim kalupima i poprimaju novi četvrtasti oblik. Ako želite da vam dijete ima četvrtastu glavu umjesto genetski predodređene okrugle, dajte mu da jede što više ovih novih lubenica.

Zoran, Zdenko, Zlatko i Zumzo jednog dana će imati svoju ekipu u malom fudbalu. Protivnici ih neće moći raspoznavati, osim po brojevima. Njih četvorica će im lako zabijati zgoditke. Zasigurno!

- Je l’ da počnem prozivati? – pitao je njegov pomoćnik koga nije volio misleći da nema potrebe za njim, i da bi mu plata bila veća kad bi sam prozivao kažnjene. Ionako su tu bili policajci, mogli su i oni. Ali postojala su pravila i on na njih nije mogao utjecati. Pogledao je na sat, čudeći se što doktor i pop kasne, pa ne može početi s poslom. Izvadio je cigaretu ne obazirući se na upozorenje o zabrani pušenja, pa je stavio u usta. Upaljač nije htio upaliti te je izašao u hodnik i pitao ima li ko vatre. U čekaonici su se već tiskali i brojni novinari koji su željeli senzacionalnu i krvavu naslovnu stranu svojih listova, i velik tiraž.

- Evo ti, uzmi upaljač – rekao je jedan od osuđenih.
– Hvala – rekao je dželat i vratio mu.
– Ne treba, uzmi ga. Vratićeš mi sutra.
– Haha, ova ti je dobra – osmjehuno se pa ga prijateljski potapšao po ramenu i vratio se da provjeri spisak osuđenih.

Po posljednjim željama osuđenika, on je danas na različite načine izvršavao svoj posao od koga živi i hrani svoju porodicu, ženu i troje djece. Neke je streljao, dvojicu je objesio, jednome je presudio električnom stolicom, jednom starijem dečku ubrizgao smrtonosnu injekciju, a jednom tradicionalisti je odsjekao glavu oštrom sjekirom, jer je osuđenik odbio giljotinu, smatrajući da to nije u duhu našeg naroda. Između izvršenja smrtnih presuda čitao je novine i čudio se kako mnogo kriminala ima, koliko se nasilje raširilo i kuda to svijet ide.

U 16 sati je sve bilo gotovo i on je krenuo kući. Svratio je u dućan da kupi kruh i sredstvo za otklanjanje mrlja, jer su mu na nogavicama najnovije uniforme ostali tragovi krvi. Došao je kući, oprao ruke u dvije vode, sve do lakata, a onda se presvukao i sjeo za stol da ruča. U čorbi koju je žena spremila plivale su kuvane pileće glave. To ga je navelo da razmisli o ponudi koju je imao, i gdje se više radilo, ali je plata bila redovnija. Naime, iz obližnje klaonice dobio je ponudu da se zaposli kao glavni mesar, s obzirom na njegovo iskustvo u ratu, ali i na gubilištu.

Zatim je odmorio gledajući emisiju “Skoro sasvim prirodno”.

- Super je ovaj voditelj, isti ja. Obožavam ga, to mi je omiljena emisija – rekao je više za sebe, pa iščeprkao nešto žuto iz uha što ga je zaškakljalo.

A naveče su stigli i gosti, a za posluženje je bilo mlado pečeno janje.

- I, kako je na poslu? – pitao ga je kum, inače advokat.

- Radi se, nije loše – odgovorio je, i otvorio dva piva.

Bilo je to veselo veče, puno smijeha i veselja. A u komšiluku je istovrmeno izvršeno teško krivično djelo. Kako stvari stoje, biće posla.

Razlog za ovaj sukob i tuču je više nego jasan i opravdan – mržnja. A mržnja je nastala kao posljedica nepomirljivih razlika među korisnicima različitih mreža. Pokazalo se da je suživot 063 i 064 pretplatnika nemoguć. Djeca u školi maltretiraju one druge, komšije ne razgovaraju jedni s drugima, na posao se prima isključivo po telefonskoj liniji, a sve je manje brakova između pretplatnika različitih mreža, a sve više razvoda među supružnicima koji nemaju isti pozivni broj. Štaviše, i operateri uporno povećavaju cijene poziva upućenih prema neprijateljskoj mreži. Jedino riješenje vidi se u potpunom razdvajanju.

Ovo je najveći sukob kod nas još od jeseni 2009. kad su izbili nemiri izazvani sukobom ljudi rođenih u zimu i onih rođenih u ljeto. Nakon svega ruke trljaju novinari. Sutra i nekoliko narednih dana imaće o čemu pisati. A čitaoci željni razbijenih noseva i krvavih glava imaće šta i gledati – biće postavljeno i mnoštvo slika s lica mjesta. Internet korisnici moći će “lajkovati” i “šerovati” (raspisan je konkurs za smišljanje srpskih riječi koje bi odgovarale engleskim riječima “like” odnosno “share”).

Eto zabave za sve.

Živjela je na ulici, hranila se u kontejneru, bježala od pasa, tražila sklonište od kiše, a u ljetnim danima je tragala za vodom. Izbjegavala je ležati na haubama automobila jer su je ljudi odande tjerali. Jer ako mačka bude tamo ležala to će im značajno oštetiti auto, a možda i zauvijek uništiti život, mislili su. Šta ako im pojede retrovizor, ili naruši izgled alu felni? Jednome je led jednome olupao farbu, a drugi put nepoznati komšija ogrebao vrata. On je za to oba puta okrivio mačke pa ih je mrzio i proganjao. A mačka se i protiv takvih snalazila – bojala se i na vrijeme se sakrivala. Pomoć su joj tada pružali samo jedan dečko i jedna žena iz susjedstva. Hranili su je ostavljajući joj hranu na određenom mjestu, stražareći dok ne pojede, znajući da su neki s kapuljačama svojevremeno huškali pse na mačke dok jedu. A neka djeca iz komšiluka su mačke povremeno gađala kamenjem pripremajući se za neki od budućih ratova. Ili su im prolijevali vodu da se mačke ne bi, pijući vodu, razmnožile i zavladale svijetom i tako uništile napredne ljude. Mrzili su ih više nego pacove, zmije, ničije pse ili druge ljude.

I ona je tako preživljavala dan za danom, strahujući od ljudi, pasa, gladi, žeđi, automobila, hladnoće i bolesti. Tokom zime se snašla. Bila je to jaka zima, hladna i s dosta padavina. Vjetar je nerijetko tako šibao da je pomjerao i kontejnere pune smeća i uključivao alarme automobila. A ona je sve to izdržala. Zimu je provela u podrumu, grijući se na cijevima postavljenim uz plafon, zaklonjena od fijukanja vjetra. Nije to bio neki poseban podrum. Bio je čak neuredan, a u njemu nije bilo ništa vrijedno i ljudi su se rijetko u njega spuštali, tek da ostave stvari koje im više nisu trebale, a koje nisu htjeli dati nikome ili ih baciti. Imali su jak razlog za to – bili su škrti.

Tu bi se povremeno pojavljivali neki dobri ljudi koji su u očima ostalih izgledali kao čudaci. Naime, oni nisu mislili samo na sebe. Pravi čudaci. “E, oni vole mačke”, šaputali su im iza leđa, zaprepašteno se gledajući. Davali su joj da jede. Jela je iza zgrade, na određenom mjestu gdje su joj krišom ostavljali hranu trudeći se da ne privuku stroge i prijekorne poglede većine sustanara. Nuždu je vršila van podruma, kako to mačke i inače rade. Odlazila bi na obližnje započeto gradilište, ili negdje drugdje, gazeći između izmeta rasnih pasa, opušaka, najlonskih kesa i ostalog smeća. Iskopala bi rupu, uredno završila ono što je namjeravala, zakopala pažljivo, osvrnula da se vidi je li sve uredno završila i otišla iza zgrade da leškari na zidiću.

Od toliko stanara samo su rijetki donosili ostatke od ručka i vodu. Sve je jela ta mačka, nije bila izbirljiva. Ona im je bila zahvalna. Dala im je da je miluju namještajući svoju lijepu sivu glavu. Žmirila je tada i glasno prela. Kad bi milovanje prestalo, ona bi otvarala oči i zahvalno gledala u dobrotovora. Znala ju je jedna žena i podići u naručje, pa bi ona gledala pametno blagim pogledom u njene oči i “mijesila”, kako to samo mačke znaju, podižući naizmjenično lijevu pa desnu nogu, u ritmu u kome se čulo predenje, pritiščući svog prijatelja na dve noge mekanim jastučićima na svojim stopalima. Baš onako kako mačke to i rade, zbog čega i jesu tako očaravajuće, i zbog čega se za curu za koju se kaže da  je dražesna, a to je poseban kompliment, misli da ima osobine mačke, jer to je takav pridjev. I nikad nije nervozno mahala repom, niti režala, a nikad nije nikoga ni ogrebala.

Ponekad bi roditelji koji imaju namjeru da normalno odgajaju svoju djecu zastali da djetetu pokažu mačku. A mačka je stajala mirno koliko god je trebalo dugo dijete uživati u njenom prisustvu, kao da je to njen zadatak i njena dužnost, da djetetu uljepša šetnju. Bila je to jedna jako pristojna i dobra mačka. Kao što za rijetke ljude možete reći da je dobričina, ljudina, ili dobar kao kruh. E, takva je to mačka bila.

Podrum je još uvijek bio njena spavaća soba i sklonište. Nekad bi tu pobjegla od divlje djece razuzdanih roditelja koji za djecu nisu previše marili. Ili od vrelih sunlevih zraka. Nekad i od pasa čiji bi ih vlasnici huškali, ne bi li stekli lažnu sliku o svojoj moći ako njihov skupo plaćeni ljubimac težak jedva trideset kilograma zadavi okrutnu i opasnu mačku, zvijer tešku čak tri kilograma. Moći će se tada hvaliti “braći” dok budu pijuckali pivo iz plastične flaše i pljuckali.

Došla je jesen, odmah poslije ljeta kao što je to i običaj na ovoj planeti koju ljudi prisvajaju samo za sebe, premda ona pripada i mačkama. Krenuli su vjetrovi i magla. Nakon jedne uobičajene šetnje krenula je prema jedinom otvorenom podrumskom prozoru. Ali ispred njega je stajao čovjek. Otišla je još malo prošetati. Kad se vratila, više unutra nije mogla ući. A kiša je upravo počela.

Jer taj čovjek iz te zgrade, koji je u podrumu čuvao nekoliko cigli, probušenu loptu, slomljeni bicikl, daske od slomljenog kreveta, rastavljeni ormar star trideset godina, plastične kante od jupola koje su mu ostale kad je krečio stan prije pet godina i za koje je pretpostavio da će mu u narednih sto godina možda zatrebati, nepovratne prastare staklene flaše “Dona” sokova, slomljenu kacu u kojoj je nekad kiselio kupus, osam pari cipela od kojih ne bi mogao spariti ni dva različita a ipak čitava para, crno-bijeli televizor koji se pokvario još dok su daljinski upravljači bili rijetkost i još neke slične vrijednosti, nešto je tu radio. Ona ga se uplašila jer je često galamio na nju kad bi je vidio.

Nije imao pametnijeg posla kad se vratio s posla na kome je vrlo malo radio, a zarađivao kao da mnogo radi. Najprije se svađao sa sinom koji je bio i lijen i nesposoban da u kafiću toči rakiju gostima i pere čaše, pa je dao otkaz. On je, taj sin, vidio u nekom filmu kako glavni glumac nosi potkošulju i naočale za sunce pa je tako uređen izlazio van i kad je bilo vruće i kad je bilo prohladno, i ujutro i po mraku. Zatim je pojeo ručak koji mu je skuvala žena s kojom se oženio ne iz ljubavi već zato što je bilo vrijeme da se ženi, a onda od žice koju je ukrao na poslu napravio prepreku mački. Ispleo je mrežu na već postojećim rešetkama podrumskog prozora, kako se mačka ne bi mogla provući. Jer ona tamo leži i to mu jako smeta, ne spava mirno zbog toga, bez obzira što je u podrum silazio tek nešto češće nego što se penjao na sedmi sprat zgrade, koja je inače imala samo šest spratova. Život bi mu bio savršen da ona tamo ne leži, i to je bio njegov najveći problem, pred njegov četrdeset i osmi rođendan.

Kad je nakon trideset minuta konačno ispleo mrežu, otjerao je dva gladna psa čiji je dom bila ulica, otišao je po svoga kućnog psa i ponosno je, kako i priliči takvom gospodinu, prošetao životinju na kratkom povocu. Šetnja je trajala dvadeset minuta. Bila je nešto kraća od šetnje zatvorenika u zatvoru. Onda se pas posrao ispred zgrade i zajedno su otišli uz stepenice. Jedno dugačko masivno govno ostalo je ispred zgrade, a drugo, mnogo veće, ušlo je u nju.

A mačka je svojim žutim očima sakrivena ispod automobila tužno mjauknula gledajući kako se kiša pojačava. Nadala se da će se pojaviti neko ko će je spasiti, neko ko će je uzeti i odnijeti svojoj kući.

- Jajo, Jasenko, jesi li to ti?
- Tko je to?
- Ja sam, Jajo.
- Spavam – rekao je, iako je bilo podne.
- Jesi li to sinoć negdje pjevao o Marini pa sad spavaš? Spavaćeš kasnije, ustaj sad! Gle, ne možeš više pjevati o Marini. Nemoj, nije u redu. Slušam ovu tvoju pjesmu i pitam se zašto to radiš.
- Zovi Bodaleca za to. Ja samo sviram, on me nagovorio da ubacimo to ime jer nismo mogli smisliti niti jedno drugo – promrmljao je i tu je bio kraj našeg razgovora.

I ja sam nazvao Bodaleca, pjevača te grupe. On me saslušao, kao svaki realni pravnik uvažio je moje argumente i rekao da više neće pjevati o Marini bez moje dozvole i da sam u pravu, da me razumije, da je i on iskusio ljubav u svom životu, tako mi je rekao.

Postignuti mir nije dugo trajao jer sam nakon samo pola sata čuo još jednu o Marini. U pitanju je bila grupa Vampiri. Morao sam provjeriti o kojoj to on Marini pjeva i zašto, u čemu je stvar, zašto su se sad svi dohvatili Marine. Nazvao sam Eru, vođu Vampira.

- Pa mi smo se raspali – rekao mi je on.
- Znam vrlo dobro, ali ste pjevali o Marini prije toga pa me zanima o kojoj Marini i kojim povodom.
- Pa razmisli malo zašto bi se jedan popularan bend mogao raspasti.
- Zbog neke cure?
- Evo vidiš kako znaš. Zbog nje, da. Svi smo bili zaljubljeni u nju, a ti znaš da nas je bilo mnogo u grupi.
- Bar je iza vas ostala najljepša pjesma o Marini.
- Stvarno tako misliš?
- Jesam li te ja ikad slagao?
- Nisi, s obzirom da je ovo naš prvi razgovor.
- Evo vidiš. Baš to je Marina, baš kako ste vi to uradili. To je klasična  Marina, i da nisi ubacio ime znalo bi se o kome se radi.
- Je l’ znaš odsvirati to?
- Znam.
- Je l’ prevlačiš iz E u F u refrenu ili sviraš, kao neki glupan, samo F?
- Prevlačim, normalno, ne bih da ispadnem glup.
- Pa da, bez toga to nije ista pesma.

I tako smo se mi raspričali i na kraju mi je rekao da ga slobodno nazovem još neki put kad budem imao neki problem.

Nedugo zatim s radija je krenula pjesma grupe Babe, Mirko i Marina. Odmah sam nazvao Žiku. Predstavio sam se i izvinio se što ga uznemiravam, ali sam rekao da je razlog više nego opravdan. Odgovorio je da nema problema i da mu je drago što sam ga nazvao jer još nikad sa mnom nije pričao. Podsjetio sam ga da jeste, i to 1989. godine kad mi je nakon koncerta dao autogram.

- Je l’ se sjećaš, bio sam u crvenoj majici sa padobrancima?
- A to si bio ti?
- Pa da. Je l’ se sjećaš  kad sam te pitao mogu li dobiti autogram, a ti si rekao „kako da ne“ i potpisao se na poleđinu karte?
- Vrlo dobro se sećam. Pa je l’ moguće da je prošlo više od 20 godina? Pa kao da je juče bilo.
- Ajde da te pitam ja nešto; pjevao si o Marini, evo baš se raširila ta pjesma, i na radiju puštaju.
- Raširila se, a nema ni dvadeset godina otkako smo je snimili. Pevao sam o Mirku i Marini.
- Da. Zašto? Ko je taj Mirko? Je l’ to neka tvoja Marina?
- Ne, veruj mi. Ja sam oženjen, žena mi se zove Vesna, a to sam ja pevao o Mirkovoj dogodovštini.
- Daj ti meni Mirkov broj da ga ja pitam zašto on izmišlja i zašto gura prste gdje im nije mjesto.
- U pesmi nije samo prste gurao…
- Ej, ej, poštedi me detalja, i ja znam tekst pjesme. Odličan je tekst, ali ste pogriješili oko izbora imena.

Dao mi je broj i ja sam nazvao Mirka.

- Jesi li ti Mirko iz pjesme Baba Mirko i Marina.
- Pa po glasu čuješ da sigurno nisam Marina, haha. Jesam, ja sam Mirko. Kako ti mogu pomoći?
- Mirko, otkud to da Žika pjeva o tebi i Marini? Otkud to? Kakva Marina? To je čista laž, vrlo neukusna.
- To je sve zajebancija.
- Znam, za tebe je zajebancija. Ali ja držim da je to ozbiljna stvar.
- Ma nisam ja nju video već ko zna koliko… Slušaj, anonimni prijatelju, reći ću ti istinu jer si mi simpatičan, ali nemoj reći Žici.
- Kome?!
- Žici, dativ od imenice Žika, potčinjen glasovnoj promjeni palatalizaciji: Žika – Žici; ja sam to sve izmisio, nisam ja nikad bio s Marinom. Ali lepu je pjesmu smislio Žika. A ako mi ne veruješ onda ću ti reći da je kasnije napisao i Noć bez sna o istoj toj Marini, ali nije ubacio ime.
- Znao sam da se hvališ bez osnova. Ali stvarno je dobra pjesma izašla.
- Da. Ajde, vidimo se.

Već je u toku bila i četvrta pjesma o Marini. To nije moglo biti slučajno pa sam nazvao radiostanicu i tražio muzičkog urednika. Htio sam pitati zašto pušta pjesme o Marini i kakve to poruke šalje, dokle se čuje taj radio, dokle je domet, zašto to baš danas, ko ih plaća i tako dalje. Ali oni su rekli da je otišao na put i onda mi je postao još sumnjiviji pa sam stvar s njim riješio narednoga dana rekavši mu da se ne trudi oko Marine jer sam ja iz pouzdanih izvora saznao da ona ima ozbiljnog dečka i da nije u redu tresti tuđe drvo jer se ionako neće najesti tih plodova.

I Bajaga je pisao o Marini, u Marininoj temi. Javio mi se svojim dubokim glasom. Rekao sam mu:
- Bajaga, ja volim tvoje pjesme. Ajde reci ono ba-ba-ba-bam-bam neću ništa da znam da se hvalim prijateljima da sam s tobom pričao
- Ba-ba-bam-bam-bam, neću ništa da znam. Zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga, zašto daga-daga-daga-daga-daga-da-ga. Je li dobro ili hoćeš malo dublje?
- Haha, dobar si. Ja sam te gledao još 1989. kad se nisam i brijao. E, ima jedan problem.
- Koji, Bajagin poštovaoče?
- Pjevaš o Marini.
- Da, i ponosim se time.
- A oženjen si.
- Da, jesam, i ne razvodim se i ne govorim o tome u novinama, i ne nastupam bez gaćica.
- Ako ti se žena zove Marina onda imam razumijevanja, štaviše – nema nikakvih prigovora nego samo riječi hvale. U protivnom ću bojkotovati tvoju muziku do 1. decembra sljedeće godine.
- Zašto do tada?
- E sad zbog dodatnog pitanja još jedan dan – do 2.decembra, zapamti taj datum i nemoj se pitati otkud jedan fali u publici. Zašto? Zato što mi je to prvo palo napamet, a i da te zbunim.
- A tebi se ne sviđa ta pesma ili je nešto drugo u pitanju?
- Ne, naprotiv, sviđa mi se, a ne sviđa mi se što sviraš Moji drugovi na koncertima, kad me već pitaš. To je bez veze. E, je li i Marlena u stvari o Marini, ali si stavio drugo ime da zbuniš nas fenove?
- Marlena? Da. Ti si prvi koji je to otkrio.
- Evo vidiš, a oni misle da o je Marini Perazić, a?
- Glupi novinari. To su oni što pitaju a zašto se bend zove Bajaga i instruktori. Stave na jednu stranu mene, a na drugu već Bekvalac. Reprezentacija glupih novinara igra za Press.
- E da, i mene to nervira. Pa prosječan stanovnik Srbije bi lakše nabrojao osam do deset njenih jebača nego tri njene pjesme. Karijera pop dive je, kako vidimo, na zavidnom nivou.
- I ja to mislim, samo ne psujem.
- A imaš u jednoj pjesmi psovku.
- Da, ali to je blaga psovka, reći jebač je nešto drugo. Samo da ti kažem da je i Dejan Cukić pevao o Marini.
- Stvarno?
- Da, pitaj ga. Evo ti broj.

I za šezdeset sekundi zvonio je telefon Dejana Cukića. Prekinuo sam ga u kuvanju ručka. On je uputio izvinjenje i onda je isključio štednjak. Postavio sam mu pitanje pažljivo istražujući o kojoj to Marini pjeva, da li se on kroz pjesmu nameće Marini. On je rekao da je poznato da je vjeran suprug, a da mu se žena zove Milica o čemu postoji dokaz u pjesmi, i da on smatra da je Marina moja bez obzira što postoji na hiljade pjesama spjevanih o njoj. Obrazložio je to detaljno u narednih sat vremena i još je predložio da on mene nazove kako ne bih ja plaćao troškove razgovora.

Sljedeći je bio Rocco Granata. Htio sam ispitati sve sumnjivce, pa čak i njega, svjetsku zvijezdu. Morao sam znati zašto se Marina više ne javlja.

Nazvao sam ga. Dobro je da postoji internet i telefon, inače bih morao pisati pismo, a budući da znam kako aljkavi poštari mogu biti, možda bih morao i ići tamo gdje on živi. Koristeći Google Translate, ja sam se sporazumijevao s Roccom. Isto je koristio i on u komunikaciji sa mnom. Pohvalio sam njegovu pjesmu i izrazio želju da saznam nešto više o toj Marini. On je rekao da će mi vrlo rado odgovoriti jer ima već dva dana da ga niko to nije pitao. Predložio je da prevedem tekst da vidim o čemu se radi u pjesmi, dodao je da su se stvari malo promijenile kad je postao slavan, ali i da ga Marina više ne zanima jer je tu pjesmu snimio prije više od 50 godina i da se u međuvremenu malo postarala, iako se zbog tog uspjeha osjećao kao mali milioner davne 1958. godine. Zanimalo ga je zašto ja polažem pravo na nju. Rekao sam mu da imam istorijsko pravo i da sam poslao pismo u Ujedinjene narode i da očekujem raspravu o tome, kao i podršku dvije trećine država, uključujući podršku Italije i Belgije, kao i tradicionalno prijateljske Bjelorusije. I tu smo završili prepisku jer je Rocco išao sa prijateljima igrati šije -šete.

Nisam bio lijen pa sam pretražio internet, kao pravi agent. I imao sam šta vidjeti – postojala je cijela vojska koja je radila protiv mene, usamljenog jahača. Svi su htjeli Marinu, svi su joj pjevali i ja sam se morao izboriti za ono što mi pripada boreći se protiv svih tih zaluđenika koji su samo o njoj razmišljali.

Nastavio sam zvati jer nešto između Marine i mene u zadnje vrijeme nije bilo kako treba i kako sam želio, i ja sam htio sve pročešljati kao što opsesivni baštovan ne voli vidjeti niti jednu travku nepokošenu, kao strši, ili kako vrtlar želi osloboditi svoje gredice neželjenog korova.

Svi su se branili tvrdeći da ne pjevaju o mojoj Marini i ja sam im vjerovao. Neki su čak tvrdili da postoji više Marina, da nije samo jedna jedina na svijetu. Ti su bili spremni tvrditi i kako se Sunce okreće oko Zemlje te im nisam vjerovao. Pomislio sam na tren da ih privedem, da upotrebim i druge metode. Imao sam jednu sijalicu od 200 W i ona mi je mogla pomoći. Ipak, bile su to nasilne metode kojima nisam bio sklon. Treba vjerovati ljudima, čak i kad neiskreno pjevaju o nekim Marinama do kojih im nije stalo. Pa vrijeme su provodili stvarajući pjesmu, i za ne povjerovati je da su to mogli raditi bez ikakvih emocija.

Zaprepastio sam se koliko je njih baš o Marini napravilo pjesmu kad sam otišao na YouTube. Morao sam provjeriti zbog koga od njih Marina sad nije tu gdje bih volio da je. Služio sam se raznim metodama kako da ih odvratim od Marine. Ima toliko drugih, zašto baš Marinu kad sam ja bio siguran da ona pripada samo meni. Dobro, i to je dokaz da je ona broj jedan. Ali ja sam bio taj koji je to prvi shvatio.

Čak i onaj iz Regine mi je rekao da ona nije jedina Marina. Nego šta je, pitao sam ga. Rekao je da ih ima još i naveo je kako on ima tetka Iliju, ali i komšiju Iliju, i da to nikako nisu isti ljudi, da se čak i ne podnose jer ne podržavaju istu političku opciju. Taj stvarno nije znao kako stvari stoje na ovoj planeti kad je neke Ilije, tetka i komšiju, uspoređivao s tim prekrasnim bićem, a ni oni nisu imali pojma kad su se, umjesto zbog neke žene, posvađali zbog politike.

- Imaš pravo da vjeruješ u šta hoćeš. Ali reci ti meni , prijatelju, o kojoj ti pjevaš.
- O drugoj Marini, ova i sina ima.
- A, mauzerka, znači?
- Da.
- Onda dobro. Ali nemoj da te ponovo zovem jer ću tada galamiti.
- Slušaj, ima jedan kojeg znam onako iz viđenja, novinar Blica, Đura se zove. Ima i nekakav bend, Mornari se zovu. Evo ti njegov broj pa ga pitaj, taj mi je nasumnjiviji. Pogledaj mu samo facu.

Ukucao sam u Google, i zacrvenio se od ljutnje kad sam vidio da mu se pjesma zove Mala Marina. Ali, kad sam vidio šta piše i kako izgleda taj Đura, odustao sam od poziva. Taj sigurno nije, bezopasan je, a ima i tako glupu pjesmu da je i ime Ksenija ili Dušica previše lijepo za nju.

Bio je tu i evrovizijski pobjednik Danijel Popović, bez J u imenu. Dakle Daniel. On mi se nikako nije htio javiti na telefon  jer su ga obožavatelji sigurno stalno zvali. Zato sam mu poslao preporučeno pismo, uvjeren da je Daniel pismen, ili da pozna nekog pismenog i časnog koji će mu pročitati dvaput šta sam napisao.

O kakvoj to Tini i Marini pjevaš? Šta će ti dvije? Kakav si ti to primjer mladima i povodljivima? Još samo reci da su maloljetne. Pa za to se ide u zatvor. Šta ti ono znači viđam ih svaku večer, slatke su kao šećer, koja me od njih više voli…? Eeeeej, Marina te ne voli. Shvati to već jednom! Evo, oprostiću ti Tinu, ali Marinu ne. Čovječe božji, ti si evrovizijski pobjednik, ti imaš pičke ko salate, ako smijem citirati mog susjeda Ljubu Farkaša koji je to rekao za tebe kad te vidio s one dvije u spotu na plaži. Nemoj gurati nos preko ograde. Uzmi ti Tinu, a Marinu zaboravi. Srdačno te pozdravljam.

Nakon toga on mi se javio telefonom. Ne znam kako je uspio naći moj broj.

- Danijele, prvo ti čestitam pobjedu na izboru za pjesmu Evrovizije…
- Ej, od tada je prošlo skoro 30 godina.
- Nema veze, ali nisam ti čestitao.
- Onda i ja tebi želim sretnu 1981. godinu.
- Zašto baš 1981?
- Ima vremena za ostale.
- E, je l’ znaš da će Dinamo biti prvak 1982? Ali dobro. Danijele Popoviću, idi u kurac! Ti bi i Đuli, i Đeni što nosi kečke, i sad ne samo njih dvije nego još i Tinu i Marinu. Što je previše, previše je. Uzmi samo jednu, i to onu koja nije Marina, jer ona te sigurno ne voli. Znaš da u pjesmi kažeš da si bio naivan, ali nemoj više biti.
- Ma ne brini, ja sam to samo ubacio u pjesmu. Meni se Đuli vratila odmah nakon što sam se pojavio na takmičenju i uzeo izvanrednih 125 poena.  Zvijezda sa neba se spustila meni na dlan. Iako bih ja mogao i s Marinom biti da sam htio, ipak sam ja superstar.

Složio sam jedan mohito da se osvježim. Nestalo mi je nane, pa sam dodao svježi luk vlašac umjesto nje. Sve u čemu ima ruma mora biti dobro, bez obzira na biljku. I onda sam nazvao Tonija Cetinskog.

- Toni, jesi li Toni sa I ili sa Y?
- A jesi ti onaj što zove nas velike zvijezde koji smo pjevali o Marini?
- Otkud ti to na pamet pada?
- Pa rekao mi je Jajo. A ionako ja nisam pisao tu pjesmu nego Stevo Cvikić, mogu ti dat njegov broj.
- Ma daj, i ti u svašta vjeruješ – odgovorio sam mu, a onda sam čuo ženski glas iz pozadine kako viče:
- Toni, koliko sam ti puta rekla da mi ne nabijaš telefonski račun! Pa tko će sve to platit, jesi ti lud! Pa nisi ti Ricky Martin!
- E, stari, zvat ću te ja kad mi žena ode kod prijateljice. Bok – šapnuo je Toni i prekinuo.

Bilo je jasno da voli Ivanu i da nema govora da je zbog Marine ostavi. Tada sam shvatio da Mišo Kovač nema pjesmu o Marini, jer je vjeran. A ni Thompson jer on voli Juru i Bobana, Ivana, Antu i ostale. Njega Marina ne zanima, a ni neka druga.

Nisam htio stajati na muku Đorđu koji po potrebi slabo ili dobro divani mađarski, srpski ili hrvatski, a treba nekako komunicirati u Koprivnici na priredbi Povratak korjenima, iako je dobrodošao svagdje jer je jako drag i dobar čovjek. A čuo sam i da su mu polomili bagrenje. Imao je velikih problema jer mu komšije zavide i svi žele njegovu ženu koja je najbolja i najljepša ne samo njemu nego i drugima, a i odlučili su da ga pokradu iz jednog tribute benda i da se na njegovoj muci obogate, pa je i Ljubiša Samardžić htio da ga opljačka i otme ono što je on smislio, da napravi tužan film. I i više ne pjeva kao nekad, čak bi neko mogao reći da i nije neki pjevač, tek malo bolji od Stevena Tylera, i zašto da mu ja onda još kažem da ga Marina ne voli jer je rekao laku noć, Janezi. Ima i nekih zlonamjernih koji tvrde da je proračunat i ljigav, a u stvari nije nego su oni zli i pokvareni, i zavide mu na njegovim uspjesima i velikom čardaku. I komšije ga zezaju jer mu zavide, i konj je zapeo u blatu prema salašu, a i kuća koju je deda naslijedio od pradede, a koju je čukundeda sagradio više nije kao nekad jer su se pojavili automobili i okružena je varvarskim zgradama, i klinci su mu slomili jedan crijep kad su krali trešnje na garaži, i dugo nije video Tita maršala, pa su naposletku i pacovi pojeli kukuruz u čardaku. I još mu je more presušilo, pa se mora ići ukupati u Pulu gdje je domaći i svi ga vole, a primitivci su mu zagadili do tada čist, gotovo pitak Dunav, tako što su prljavi mokrili u njega.

Nazvao sam konačno i Džonija Štulića, broj mi je dao jedan novinar. Tačnije, dao mi je samo prvi broj, a od mene je tražio da ostale pogodim. Za svaki sljedeći morao sam mu platiti duplo više piva nego za onaj prethodni. Ali isplatilo se, javio se Džoni.

- Ne razgovaram s novinarima, smatram vas govnima.
- E, i ja to mislim, ali nisam ja novinar zovem te zbog Marine – a on mi je spustio slušalicu, ja sam se zaputio u Holandiju, i čekao njegovu ženu ispred kuće, pa joj rekao ovako:
- Gospođo, ja vas poštujem, kao i njegovu intimu, ali recite mu da se ne petlja više oko Marine.
- To je bilo prije više od 30 godina.
- Bez obzira, neću dva puta dolaziti u Utreht. Ako još jednom bude pjevao o njoj ja ću doći i pozvoniti, a onda pobjeći, i tako cijeli dan. A mogu mu i gitaru raštimati ako se stvarno naljutim.

Vraćajući se kući ja sam razmišljao o njoj i o svima koji se tek spremaju da napišu pjesmu, da joj posvete. Čak su pjevali i neki Phil i John još 1973, a bili su njemačka preteča Milija i Vanilija. Oni su imali jedan drugog, tako da im je Marina nepotrebna. Našao sam i neke narodnjake koji nisu bili vrijedni pažnje, zvali su se Tigrovi tame, a bio je tu i Boban Zdravković, folker koji je toliko poludio da je nju nazvao Моја mala Marina, pa čak i Keba, i Kina i Pera koji su se samo nasmijali u duetu i rekli da su to ime uzeli zbog rime, i da kad kupujem žice obavezno uzmem Elixir, kao i neki pank bendovi Izolanti i još neki koji kao da su svirali na cirkularu a ne na pojačalu.

Nekima sam otvoreno rekao da ovaj svijet nije dovoljno velik da bismo dijelili istu muzu, i da nađu sebi svoju muzu.

- Ali kako – pitao me Robert iz Swingersa, kojem sam jasno odgovorio:
- Roberte, pa bar to tebi nije teško, s obzirom na ime grupe. Čestitke za obradu, ali… Marina je moja.

Jednome sam rekao da Marina voli sad cure, sad je to moderno, a on se zgrozio. Drugome sam rekao da sam inspektor i da obavezno prestane s pjevanjem o Marini jer je to postalo opasno. Kad me pitao zašto dao sam mu do znanja da to ni ja ne znam, nego da mi je odozgo tako rečeno i da se s tim ni ja ne bih igrao, a kamoli on. To je državna tajna, rekao sam mu glasom kakvim bi on mogao pomisliti da se radi o nečem stvarno jako tajanstvenom.

- Ne mogu ti reći, a  ako bih i rekao ja bih dobio otkaz, a tebi bi poslali zlobnijeg inspektora od mene koji koristi druge metode, bolnije od mojih.

Trećem sam opet savjetovao da prisili sebe da ne misli o njoj, jer ona ga ne voli, što znamo svi mi osim njega i da sa strane izgleda kao da je zalutao u nepoznati svijet, i da otvori oči jer je opčinjen njome i jer u pjesmi tačno devedeset i jedan puta spominje njeno ime.

- Ej, uništićeš se, a zašto? Zbog nekog ko te ne voli, voli drugog, u kurac i on. Ja sam na tvojoj strani, navijam za tebe, ali šta ćeš kad moja podrška malo znači, ona voli tog pedera.

Kad sam vidio koliko sam ih već zvao i koliko mi je još imena ostalo za nazvati, pomislio sam da će i Šaraba snimiti pjesmu o njoj, i odmah sam pojurio da vidim ima li je on među “frendicama sa fejsa”.

Čak su tu bili i dobri sastavi kao Goblini i Glasni susjedi. I oni su pjevali o njoj. Kao i hrvatski bend Mačke, a oni su već u naslovu Marinu prisvojili i nazvali je Moja Marina. Otišao sam kod sudskog tumača za hrvatski jezik i preveo im protestnu notu. Otkrio sam i Šarm koji je pozivao Marinu da im se svima pridruži, a ja sam znao da Marina neće, ionako je samo predlagao da joj bude drug, bar u pjesmi. Poslušao sam i šta Novi fosili pjevaju u pjesmi Marina iz moje ulice. Pitao sam Rajka Dujmića u kojoj on ulici živi, pa sam shvatio da ne mislimo na istu.

- Rajko, jesi ti pisao tu pjesmu.
- Da.
- A zašto nisi pisao opet o Diridondi, nego si se dohvatio Marine? A gdje ti stanuješ, u kojoj ulici?
I on mi je rekao.
- Je l’ sigurno?
- Pa ne bih ja valjda lagao svog telefonskog sugovornika.
- Hvala, Rajko, i izvini na smetnji. Pozdravi Vladimira Kočiša Zeca, Sanju, Marinka i Nenada.

Miki Jevremović mi je objasnio da na toj ploči ima Grkinju i da ga Marina ne zanima, da ju je stavio samo da popuni drugu stranu ploče, iako bi sad stavio Grkinju s obe da se vrati u to vrijeme, jer tada nije bio dovoljno pametan i kad mu je Grkinja predložila da dođe iz Grčke do Skoplja, a on iz Beograda do Skoplja, i da se tamo nađu, on je odbio, a sad bi zbog nje direktno u Grčku išao čak i na četrdeset pet iznad nule, po zimi u sandalama. Đorđa Marjanovića nisam htio uznemiravati, a i njemu bih dozvolio da pjeva o Marini. Konačno , i njega brinu njeni hladni pogledi, tako kaže u pjesmi, pa smo dijelili problem.

Šaban Šaulić mi je govorio ovako:

- Pa poslušaj malo o čemu pevam pre nego mi se obratiš s primedbama pa me nazovi. Ne, ne moraš, nazvaću ja tebe da ne trošiš kredit, baš sam juče došao s jedne svadbe.
Izvinio sam se Šabanu a on je rekao da nema problema, da on zna šta znači biti zaljubljen.
- Imam ja više od 25 godina, verovao ili ne, iskusio sam to – dodao je.

Zato sam nazvao Harija Rončevića, uglednog splitskog glazbenika.

- Kako znaš za me? – pitao je on mene.
- Kako ne bih znao, pa ti si skoro YouTube zvijezda. E, Hari…
- Da, reci.
- E, moram ti reći… Ništa od Marine o kojoj pjevaš. Sinoć sam je vidio s nekim drugim, šetaju, drže se za ruke, smiju se, izgledaju kao da već žive zajedno…
- Ma daj, stari, zezaš!!!
- Ne, stvarno.
- Pa kako? Pismu san joj napisa, ogolija san se kroz stihove i muziku i prid njon i prid familijom, sav san se da, Hajduka san propušta…
- Ne znam, stvarno, ali sam ti to htio javiti jer sam vidio da na Youtubeu pjevaš o njoj pa da znaš na čemu si.
- O bože, pa je l’ moguće da je našla nekog drugog.
- Izgleda. Šta ćeš, tako to ide u ljubavi.
- Hvala što si mi javija, anonimni prijatelju.
- Hvala tebi što si me saslušao.
- Iden se sad napit.
- I ja.

I tako sam se riješio još jednog udvarača, a za još jedan dan i preostalih koje sam našao. Teren je bio čist. Nisam smio dozvoliti da je neko odvede zato što joj je napisao pjesmu, to ne bi bilo pravedno, kao što nije pravedno da Francuska umjesto Irske završi na prvenstvu zbog gola rukom igrača na čijem je dresu pisalo Henry.

Na kraju sam pročitao u novinama kako DB ne miruje i kako i dalje prisluškuju ljude. U jebemti, pa ako neko meni prisluškuje telefon još će pomisliti da sam zaljubljen u nekakvu Marinu i poslati mi svoje nerasformirane eskadrone smrti da me dotuku.

Da bih se oslobodio te primisli otišao sam kod svog prijatelja koji je birtiju koju drži nazvao „Kod Žnidaršića“, a ubrzo je i svoje prezime promijenio u Žnidaršić. Sve sam mu ispričao da čujem šta misli, a razgovor su čuli Franjo i Fulir.

- E, nemoj to tako shvaćati jer tko pjeva zlo ne misli – rekao mi je prijatelj, na šta se Fulir mudro nadovezao:

- Ne, ne – tko pjeva o Marini, zlo ne misli – pa se nasmijao.
- Dajte nam još jednu litricu – razvedelio se Franjo.

Kući sam došao pijan, svjestan da sam počistio sve konkurente. Zvonio mi je telefon.

- Zovem u vezi Marine.
- Koji si sad ti, šta ti pjevaš?
- Ne pevam, ja sam Marinin dečko.
- Kakav sad dečko?
- Pa takav, pravi dečko. Jedini Marinin dečko.
- Izaberi neku drugu, ostavi Marinu, ništa od nje. Nađi neku Moniku ili Maju, pa da vidiš kako se Marina lako zaboravlja – rekao sam mu.
- To sam upravo ja tebi htio reći. I nemoj da ponovo zovem! Mislim da sam bio jasan – rekao mi je taj glas koji je sebi dao za pravo da me zove i da mi prijeti zbog svoje cure. Tačnije, zbog cure za koju je umislio da je njegova samo zato što je sad trenutno s njim u vezi.

Prošetao sam po sobi i složio jedan mohito razmišljajući kako svega ima na ovom svijetu. A onda sam otišao do gramofona, izvukao jednu staru ploču koja je ubrzo zapucketala ispod igle, pa pojačao da se glasno čuje.

Marina, Marina, Marina…

Djelili smo taj svinjac, kao što nevini ljudi u nezgodnim vremenima dijele ćelije. Za nas svinje su sva vremena nezgodna. Čak i naše donekle slobodne rođake divlje svinje ljudi željni krvi i smrti proganjaju po šumama i livadama. Sjećam se kako je skičao kad su ga kastrirali. On kaže da sam ja bio glasniji kad su mene štrojili. Bio je prilično inteligentna svinja, iako ih ja nisam mnogo upoznao, tek sam tu deset mjeseci. Bio je zanimljiv sagovornik. Svoje mame se skoro i ne sjeća, a tatu nikad nije upoznao. Od malih nogu je tu, jedini je preostao od svoje braće i sestara.

Priznao mi je da se loše osjećao te večeri. Bilo mu je hladno, osjećapo je određenu jezu i bio je gladan. Nije toga dana dobio ništa za jesti. Ja jesam, ali on ne. Bio je petak. Ni za večeru ništa nije dobio. Predosjećao je nešto, uzvrtio se po svinjcu, htio je otići. Njuškao je metalne rešetke oko sebe, ali nije uspio naći slabu među njima. Nismo mnogo pričali, on je bio iznenađujuće šutljiv. Kažu da mi svinje nismo jedine životinje koje predosjećaju ružne događaje. Ja sam jeo, ali mi nije bilo do jela. On je bio gladan, moj prijatelj. Bio je i nervozan. Njegovog su cimera, inače jako duhovitog i zanimljivog prasca, nekuda u prikolici odvezli desetak dana ranije i  još se nije vratio. Mlada dama prelijepe njuške u koju se zaljubio početkom ljeta isto se nije vratila. Ma u nju je bio zaljubljen čitav svinjac, ne samo moj prijatelj. Mene je umor savladao i otišao sam prileći u unutrašnjost svinjca. Poželio sam svom prijatelju laku noć.

Ustao sam vrlo rano. Nije me probudio miris svježeg napoja nego nekakva gužva, više ljudskih glasova nego što je to obično. Smijali su se, kao da je u pitanju neko veselje. Čuo sam korake. Svaki se čuo glasnije od prethodnog, svaki sljedeći bio je bliži. Čuo sam kako se povlači metalni dio na vratima i kako neko gazi po betonu. Moj se prijatelj trgnuo. Vidio sam njegov uznemireni pogled. Nije ni spavao, imao je podočnjake. Onda su dva ružna čovjeka u gumenim čizama ušla unutra. Jedan ga je šutnuo nogom. Kad se moj prijatelj podigao drugi mu je nabio nekakvu sajlu u usta. Onaj prvi ga je počeo udarati nogom u guzicu, a drugi ga je vukao. Tu su ga dočekala još dvojica. Vukli su ga van povlačeći ga za uši. Opirao se moj prijatelj, ali su neprijatelji bili brojniji. Nešto su vikali. Vukli su ga van, a on se opirao kližući se po betonu. Skičanje je bilo strašno i zaglušujuće, nikad nisam čuo nešto tako užasno. Kad su ga savladali i izvukli ja sam gurnuo njuškom vratašca ispred sebe želeći mu pomoći. Nisam uspio istrčati van, iako sam njuškom udarao po pretvrdim šipkama želeći ih slomiti. Ali nisam uspio.

Kroz vrata sam vidio kako tri čovjeka skaču na njega, ruše ga, četvrti mu prilazi i zabija mu nož u vrat. Moj je prijatelj skičao, urlikao, zapomagao, držali su mu noge i on je bio bespomoćan. Oštar nož zario se u njegov vrat. Topla crvena krv je krenula iz njegovog vrata kao iz slavine iz koje je domaćin puštao vodu kad nam pere svinjac. Moj prijatelj je promuklim glasom dozivao pomoć i plakao od muke, otimao se, ali bio je sve nemoćniji. Na kraju sam samo vidio kako mrda nogama i repom, s jedne strane crven od krvi. Iz velike rane na vratu curila je krv, sve sporije. Iz njega je život izlazio pred očima tih ljudi, još je samo malo ostalo. Za razliku od mene, njih to nije pogodilo. Oštro sječivo bilo je u ruci jednog od njih, s vrha je kapala krv moga prijatelja, a mesar nije ni trepnuo, kao da to što je upravo uradio nije napovratan proces. Kao da nije prouzrokovao smrt koju, kao ni mnogo toga jednostavnijeg, on nije znao objasniti. Učinio je to bez imalo griže savjesti, bez imalo straha je oduzeo tuđi život, i to na tako svirep način. A u poluzatvorenim očima njegove žrtve više nije bilo života, one su izgledale staklene i nepomične. Iz usta koja su ostala poluotvorena išao je tanak mlaz krvi, rana na vratu je bila prevelika za bilo kakvu nadu.

Ljudi su ustali, pili rakiju i smijali se. Jedan je držao krvavi nož, a druga mu je ruka bila crvena od krvi moga prijatelja koji je pored njega ležao sve sporije tresući zadnju desnu nogu. Nije se obazirao na taj crveni trag smrti. Kasnije su ga razapeli i iz njega izvadili crijeva i srce. Odsjekli su mu glavu.

Zavukao sam se u unutrašnjost svinjca i stisnuo se uza zid u uglu. Posljednjih sedam dana ne jedem kao prije, samo sjedim u uglu i razmišljam o onome što sam vidio zagledan u praznu pregradu pored moje. A večeras mi nisu dali jesti, a nisam dobio ni doručak. Imam gadan predosjećaj.

Zato ću sutra otići kod zubara. Mislio sam još juče, ali sutra ću. Zapisao sam to na vrh papira koji mi je stajao na zidu već nekoliko nedjelja, kao podsjetnik. Bio je to prepisan plan od prije nekoliko mjeseci. Sad se karijes jasno osjećao pod jezikom, a bio je i vidljiv kad se približim ogledalu. Sutra ću vratiti knjige u biblioteku, kad završim sa zubarom. Mogao bih danas popodne, ali kad već nisam vratio skoro dvije godine ništa im neće značiti ni taj jedan dan. A možda ih u međuvremenu i pročitam jer nisam stigao u prethodne dvije godine. Ko zna, možda mi oproste kaznu za koju su mi davno rekli da je moram platiti.

I nešto stvarno značajno – prestaću pušiti, podvukao sam i zapalio još jednu, pa pustio dim kroz nos. I da, mogao bih početi mršaviti. Ali od sutra jer sam upravo pojeo jedan kaloričan sendvič, a poslije njega još jedan, i taj dan je propao što se tiče mršavljenja. Zato ću za ručak pojesti hrpu pomfrija i pola kruha, a naveče i hrpu tijesta, jer ko zna kad ću opet obilato jesti kad sutra krenem s uravnoteženom ishranom. Onda sam pojeo i treći jer su kifle bile previše mekane da bih se odupro. Sad je sigurno pijaca poluprazna, zato ću voće početi redovno jesti od sutra.

Dok sam zaokruživao parove na koje ću se kladiti, lako sam odlučio da prestanem s tim hobijem – neću se više kladiti. Samo još danas, jer sigurno ću pogoditi, imam sigurice, obogatiću se baš danas nakon nekoliko godina uzaludnih pokušaja. Krenuo sam u kladionicu odlučan u namjeri da to sutra ne ponovim jer ću od sutra stvarno biti novi čovjek. Razmislio sam o tome da odem pješačiti, ali sam se predomislo jer mi se nije dalo, pa sam sjeo u auto. A sutra ću sigurno pješačiti, to je važno. Sutra, danas ne. Ujedno sutra izgleda i kao pravi dan za početak trčanja. Moglo bi i danas, ali je sutra idealno jer sutra ja postajem novi ja. Sutra, samo ne danas. Nema sile koja će me zaustaviti od namjere da sutra trrčim. Mogla bi pasti kiša večeras, a sutra sigurno neće. I auto mi nešto grebe, kao da su pakne. Možda sam ipak trebao otići majstoru prije tri mjeseca kad sam i zakazao pregled. Možda bih sutra mogao, danas je majstor sigurno zauzet.

Pokupio sam poštu iz sandučića. E, da, sutra ću platiti struju, dok mi ne pošalju novu opomenu. Ako me danas ne isključe, ali sigurno neće jer bi to već uradili da su mislili. Možda skoknem i da platim telefon, pa da ga ponovo uključe. Vratio sam se u kuću i zapazio smeće na podu, ono koje je juče ispalo jer prekjuče nisam isprazno kantu pa više nije bilo mjesta u njoj. Osjetio se smrad, izgleda da je nešto strunulo u njoj u posljednjih sedam dana. Pomislio sam da bih mogao usisati, ali šta ako predveče nešto prospem po podu, onda ću morati dva dana zaredom usisavati. Bolje onda da se strpim pa da sutra usisam.

Mogao bih i travu sutra pokositi, odmah poslije usisavanja. Ionako je prerasla pa će mi trebati trimer. Umjesto toga bih danas mogao nazvati onu curu što sam je sreo prije četiri mjeseca i kojoj sam obećao da ću je nazvati sutradan, ali sam poziv pomjerio za dan kasnije, i tako stotinu i dvadeset puta. Ili onu s kojom sam pričao prije četiri godine, nakon što sam četiri godine planirao da je upoznam, što se i dogodilo. Sad će tačno bit četiri godine od tog prvog i jedinog razgovora, inače vrlo uspješnog, pa će joj to mnogo značiti. Ona sigurno baš danas očekuje moj poziv. A šta ako se dogovorimo za izlazak? Ne ide mi se večeras, bolje da to sutra obavim poslije usisavanja i košenja.

Bilo je oblačno, a još nisam popravio crijep na krovu. Ma nema veze, i ako bude kišilo podmetnuću opet lavor. Lakše mi je to nego da se sad pentram po krovu. Ali sutra ću se popeti i promijeniti crijep. I ono staklo na podrumu, da ne bude promaja od vjetra. Ustaću rano da to sredim. Neću piti danas pa ću lako ustati sutra. Ili da ipak popijem dva-tri piva da ranije odem na spavanje pa da lakše ustanem drugi dan? Pa da, to ću uraditi. Otišao sam u prodavnicu odmah poslije donesene odluke da više neću piti. Skoro odmah, napravio sam dva kruga ispred televizora, da vidim ima li šta na programu na nekom od osamdeset kanala. Kupio sam četiri piva ako me dva ne uspavaju. Ionako nije važno, od sutra više ne pijem. Još samo danas, a od sutra prave i istinske promjene.

Onda sam odlučio da nazovem majstora u servisu jer mi je auto neregistrovan. Istekla mu je registracija, a ja još nisam otišao na servis. Srećom, rekli su mi da danas više ne rade pa sam dogovorio pregled auta za sutra. Sve sam to zapisao na papir, sve zadatke. I sutra ću ih sve ostvariti. Izvadiću i novu ličnu kartu, da ih ne moram moliti da priznaju onu koja je, nakon što je bila važeća svaki dan punih deset godina, već šest mjeseci bila nevažeća. Zato sam se uz pivo i pržene bademe smjestio ispred televizora da uz prebacivanje kanala čekam sutra.

I sutra je postalo danas. Međutim, ja sam se opet probudio u podne pa je sutra moralo postati juče. Srećom, sutra je opet postojalo i ja sam u plan dodao još tri nove stavke koje ću započeti, kao i dvije rđave navike kojih ću se osloboditi. Sutra, danas ću se malo zabaviti na internetu, da vidim šta se piše. A mogao bih pogledati i neki film. Dan mrmota možda.

* * * * *

Konačno, nakon niza dana koji su se iz sutra pretvarali u danas, i brzo ostajali u monotonom nizu dana koji su za samo dva dana od sutra postajali juče, ja sam, ležeći u krevetu, osjetio nekakav teret i kako se približava trenutak da konačno odem. Da odem tamo gdje nisam mogao planirati šta ću raditi jer mi je to mjesto sasvim nepoznato. Toliko desetljeća iza mene, a u svakom 3 652 neostvarene prilike za sutra i toliko neostvarenih planova i zadataka. Mislio sam, gledajući u hrpu sveski i rokovnika iz svake godine u kojima je bio sadržan plan za svaku, kako bih baš sutra mogao krenuti i da ostvarim te planove, da obavim te zadatke. Samo ako bih dobio priliku. U stvari, kad bolje razmislim, bio je to skoro isti plan, koji se ponavljao iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke želje i ciljevi su bili odbačeni, neki novi dodani, a samo sam ga prepisivao iz godine u godinu. A sad sam gledao sve to iz ležećega položaja. Nisam imao snage da uzmem koju i prelistam je, ali sam dobro znao šta piše u njima. Prednjačili su nezaokruženi redni brojevi ispred zadataka, dobar znak da su ostali neostvareni. Možda sutra bude bolje.

Čudno, ali razmislio sam da li bih sutra konačno mogao umrijeti. To mi se učinilo preozbiljnim i dramatičnim za današnji dan pa sam riječ umrijeti zamijenio ležernijim i manje strašnim izrazom – odapeti. Da, da li bih danas mogao odapeti, riknuti, otegnuti papke, otići bogu na istinu? Ipak imam skoro sto godina. Danas, pa da ne brinem o knjigama iz biblioteke, o crijepu na kući, automobilima, boljem poslu, o porocima i lošim navikama, o debljini, zdravlju, nepokošenom travnjaku i onoj curi koja je nekad davno bila cura. Navukao sam mnogo godina, možda je vrijeme da se povučem, kako to kaže Mija Aleksić u Varljivom letu. Ma dobro, ne danas. Sutra ću.

Ali nije ispalo tako. Tu stvar nisam mogao odgoditi. Sveske sa planovima ostale su u kući pored neplaćenih računa, da kisnu kroz onaj polomljeni crijep.

Naime, utakmica je počela izjednačenim rezultatom 0:0, i naša je ekipa imala početni udarac, dakle inicijativu na početku utakmice. Čak smo izveli i prvi aut. Prvih sedam minuta smo odlično igrali, dva puta smo prešli centar, a to je skoro svake tri minute. Jednom smo ubacili loptu u 16 metara, ali se naš centarfor nije najbolje snašao jer je bio u krugu koji obilježava centar igrališta gdje je namještao traku oko glave. A već u petoj minuti smo imali još jedan aut, i to u visini šesnaesterca. I, kako to biva, kad se ne iskoriste prilike, onda protivnik to kazni. Da to nije tako ne bi sportski komentatori to uporno ponavljali. U osmoj minuti gosti su poveli 1:0. Potpuno nezasluženo, ako mene pitate. Jer lopta je išla u same rašlje, a to znači da je malo nedostajalo da ode preko ili pored gola. 

Mi smo ih tada pustili da napadaju kako bismo se konsolidovali i iz kontre došli do izjednačenja, a onda ih dotukli. Naši navijači su nam pomogli jer su im upućivali pogrdne izraze i psovali im članove familije i ostale rođake, i savjetovali nam da im izlomimo noge i da će dobiti po pički jer su došli na naš stadion. To nas je osokolilo pa smo dobili i dva žuta kartona u razmaku od osamnaeste do dvadeset i treće minute, i time smo im utjerali strah u kosti. A u 24. minuti smo dobili i drugi gol. Bili smo sigurni da će se oni sad opustiti i da ćemo napraviti preokret, a poznato je da nema pravog preokreta dok gosti ne povedu bar dva razlike. 

Onda smo u 30. minuti iz nepravedno dosuđenog penala dobili i treći gol i treći žuti karton, baš kad smo preuzeli kontrolu nad igrom i vezali dva precizna pasa. Sudija je bio naklonjen gostima i kaznio je start našeg igrača na noge protivničkog, iako smo mi bili ne samo na našoj polovini nego i u našem kaznenon prostoru, koje je srce naše polovine igrališta, pa i čitavog terena. Naš je golman odlično reagovao braneći penal. Bacio se u desnu stranu, ali je podmukli napadač gostiju mimo pravila i međunarodnog prava šutirao u lijevu i lopta je otišla u mrežu. Mučko đubre! Nije mu dovoljno što protiv gotovo golorukog golmana, imao je samo rukavice, šutira bez smetnji sa samo 11 metara, već je podmuklo šutnuo u drugu stranu od one u koju se naš prekaljeni golman bacio.

To je razbjesnilo naše objektivne navijače koji su teren junački zasuli upaljačima i mobilnim telefonima, kao i metalnim novčićima. Ne vole nepravdu. Ali, ima pravde, pokazalo se! Dok se veselio jedan ga je naš navijač opravdano pogodio upaljačem u glavu pa je ovaj mlakonja otišao na šivanje. Ne znamo zašto, ali delegat je pokupio upaljač i nešto zapisao. Sirotan, treba mu naš upaljač. Neka, mi smo širokogrudi pa smo mu dozvolili da ga uzme, pička.

Otišli smo na pauzu pri rezultatu 3:0. U tunelu sam jednog njihovog nagazio, a jednog sam laktom udario u gužvi koja je tada nastala. Jer da ja nisam njega, on bi mene. Sigurno bi, istorija govori u prilog tome. Zato je bolje na vrijeme reagovati. Prošao sam kroz taj tunel hiljadu puta, čak znam koji ga je moler okrečio pa sam imao pravo na to.

U svlačionici smo se dogovorili da igramo malo grublje i oštrije jer smo vidjeli da su bezobrazni kad su se na našem terenu odlučili da napadaju. S obzirom na nepovoljan rezultat, bilo je i drugih prijedloga. Jedan je htio da počastimo sudiju jelom, pićem i kovertom, ali se on onako nekulturan odbio pojaviti i uzeti kovertu. Drugi, istetoviran po rukama, predlagao je da, pod vodstvom našeg najmudrijeg igrača Voje, odemo u obližnju crkvu i održimo vanredni fudbalski moleban i da nam je to preostalo i da je baš vrijeme za to. Jedan je predlagao da igramo polako i strpljivo jer je tek 3:0 i da to nije strašno jer je moglo biti i 5:0, a da imamo cijelo poluvreme da dođemo do izjednačenja što bi nam bilo dovoljno. Treba samo da damo tri gola i da ne primimo nijedan. Konačno smo odlučili da napravimo referendum i izjasnimo se za šta smo, da čujemo glas naroda. Tu smo uključili sve igrače, stručnjake i viđenije navijače, one najjače među njima.

Oštra igra se pokazala kao ispravna. Nakon kornera sa desne strane, jedan naš je skočio na golmana, lopta ih je obojicu preletjela, u gužvi je drugi naš naletio i odlično se snašao te je rukom loptu prebacio preko gol-linije. Mogao je i nogom, ali je bilo sigurnije rukom, a onda smo odmah uzeli loptu i odnijeli je na centar. U toj gužvi su se gosti malo bunili pa je naš kapiten poravnao njušku svojim niskim čelom njihovom beku. Sudija koji je od početka bio na njihovoj strani ga je opomenuo da će sljedeći put dobiti javnu opomenu. Njihov je bek otišao van terena da zaustavi krvarenje. To je namjerno radio da dobije na vremenu jer je vidio kako smo se zahuktali. Mi smo tražili da se ne vraća u igru jer će nam tako krvav zaflekati dresove.

I, sa igračem manje oni su, kao prave govnarske ekipe koje ne poštuju protivnika i njegovu brojčanu nadmoć na terenu, sa distance došli do novog gola i nezasluženog vodstva od 4:1. Uzalud smo se žalili, sudija je pokazao prema centru. Sva sreća pa je u publici bilo još upaljača i dobrih strijelaca. Sudija je nastavio utakmicu sa čalmom oko glave. Pa mora se znati neki red, majku mu. A naši su navijači izrazito pravedni, a ujedno i emotivni, i do toga je moralo doći. Ušao je i onaj njihov igrač i sad je odnos igrača bio isti.

Pogledali smo semafor. Do kraja je bilo sasavim dovoljno da dođemo do pobjede, ipak je ovo naš teren pa je to i za očekivati. Gosti su se zatvorili, branili su rezultat od 4:1. Eto s kakvim protivnikom smo imali posla. Defanzivci, bunkeraši, oni koji se zabiju i ne daju da razvijemo igru, mi, željni nadigravanja i lepršavih akcija. Mi koji igramo na gol više, a ne kao neke jajare. I, imali smo opet jednu priliku, ali naš desnokrilni napadač, obično smo s desne strane napadali, nije htio da doda slobodnom igraču s brojem 4 jer su se posvađali dva dana ranije na treningu. Onda je izgubio loptu, ali je ona ipak došla do našeg s brojem 4 koji sad nije htio da vrati desnom krilu zbog osvete, iako je ovaj bio sam. Onda je krenuo u solo-akciju da šutira, iako ima slab šut, ali je htio da njegovo ime bude na semaforu. Već je imao u glavi sliku kako trči prema navijačima s podignuta tri prsta i kako potpisuje ugovor za veliki strani klub. Ipak, loše je šutirao jer je odugovlačio i na odbijenu loptu je naišao naš centarfor ispred dvojice protivničkih igrača. Imao je slobodnog kapitena u sredini. Šutnuo je u onu dvojicu ispred sebe ipak, a onda se tu našao i naš kapiten i pao je na zemlju tražeći penal, ali je sudija odmahnuo rukom što je izazvalo gnjev objektivne i mirne publike pa su doletjele tri limenke s tribina ali ga je samo jedna pogodila, a o bakljama da ne govorimo, nisu bile ni blizu. To je bilo dovoljno da on prekine meč, iako mu je bilo povređeno samo jedno oko. Tako je prekinuo našu akciju koja je mnogo obećavala, pa čak i situaciju u kojoj bismo smanjili na 4:2 i natjerali goste da panično krenu u napad što bismo mi iskoristili i ostvarili naš cilj i istorijski zadatak.

Vidjevši to, naš je centarfor izgubio želju za igrom pa je ostatak utakmice češkao jajca na sredini terena, žvakao žvaku i poravnavao kosu pazeći da bude lijep kad ga kamera zumira. Bio je veliki talenat, mama i tata su mu već sa četiri godine kupili stolni fudbal na federe, dok su ostala djeca jela blato, i pratili su ga na svakom treningu. A već u drugom razredu imao je dva para kopački. 

A oni su, kako i igraju takve ekipe, iskoristili našu smušenost nakon neiskorištene šanse i ne čekajući da se konsolidujemo i da se naši igrači vrate nazad brzo izveli akciju i dali još jedan gol. Došlo mi je da napustim teren i da nikad više ne igram protiv takvih, da se obračunamo u tunelu. A šta drugo? Pa oni vam i ne kažu kad će vam dati gol. Kakvi su to sportisti? Kakvi su to ljudi uopšte? I s takvima da igramo? Međutim, kad je već bilo 5:1 što nas je iznenadilo jer smo mislili da na svom terenu moramo voditi s obzirom da su i naše objektivne novine pisale da smo favoriti, a sad je to bilo teže nego kad je bilo 0:0, ali smo i dalje bili izraziti favoriti. Smislili smo novi plan. 

Pustili smo jednog njihovog koji je igrao na lijevoj strani. Dali smo mu loptu i poslali tamo jednog od naših još uvijek nekažnjenih igrača. A taj nam se njihov posebno zamjerio jer nam je proturao loptu kroz noge. Onda je naš pustio da lopta prođe, a njihovog je pokosio s dvije noge, odnio ga na ogradu za reklame a onda ga u naletu još nabio koljenom u lijevi obraz i izbio mu jedan zub, a dva rasklimao. I za to je dobio crveni karton. Samo zato što je malo srčanije ušao u duel. Bilo je očigledno da se protiv podmuklog protivnika i protiv otvoreno pristrasnog sudije moramo boriti malo čvršće. Pomirili smo se s njegovim izlaskom vrlo brzo. Nije prošlo ni 10 minuta pregovora sa sudijom u koje su se uključili i naši rezervni igrači, naš trener, naš kondicioni trener, neki ljudi iz uprave, i dva navijača koji su preskočila ogradu. Mladi momci, emotivni, vole naš klub, došli su da kažu da to nije u redu. Boli ih nepravda. Odlučili smo da se žalimo i da sljedeći put pozovemo sudiju iz nama prijateljskih zemalja, i da se tako oslobodimo bar na tren svjetske zavjere protiv naše vrhunske ekipe. 

I onda vrhunac skandala jer se u sukob uključio i pomoćni sudija! Pa šta ćeš ti tu??? Pa je l’ tvoje mjesto uz aut-liniju ili na terenu? Šta ti imaš s nama? Šta ćeš ti riješavati naše stvari, spor s glavnim sudijom? Jesam li tebe nešto pitao? Ko si ti da se petljaš? A je l’ ti znaš ko sam ja? A? O, kad sam to vidio, ne bih se iznenadio da je došao i drugi pomoćni sudija. Ali na sve sam bio spreman pa i na još jedan žuti karton našem rezervnom golmanu. 

A sve to zbog jednog običnog šamara. Da je bar bila šljaga. Ma nije bio ni šamar, obična ćuška glavnom sudiji, pljuska bez veze, ništa strašno. A zaslužio je, dobro je i prošao, mogao je dobiti i s druge strane. A šta bi tek bilo da je naš libero bio tu, onaj koji je dobio suspenziju kad je nokautirao dečka što dobacuje lopte iza gola u prethodnom kolu? I eto, mi smo krenuli dalje, ostalo je još pola sata da pritisnemo i od donekle nepovoljnih 1:5 dođemo do 7:5 i ubjedljive i očekivane pobjede.

Ipak, ta je utakmica završila 7:1 za njih. Tačnije, nije završila. Nismo mogli podnijeti to da s našeg terena uzmu tri boda, jer oni su naši. Osim toga, osim što su dali tih sedam golova oni ništa nisu pokazali na utakmici. A mi smo postigli jedan, i da smo postigli još samo sedam, a nismo imali sreće, mi bismo pobijedili. Zato su naši revoltirani navijači željni pravde utrčali u teren i prekinuli ovu farsu. A njihovi su se igrači rastrčali u želji da pobjegnu, a bilo ih je skoro 20 i bježali su od naših. S pravom, bili su svjesni da su krivi i da su nas izazvali.

Šta reći na kraju. Pa sigurno da nije bilo lako. Dali smo svoj maksimum. Bili smo bolji, ali nismo imali sreće.