Zlatne šoping godine Trsta

Piše Snježana Vračar Mihelac - Gradovi | 5 komentara

 

Ne znam da li je ijedan izlet bio tako uzbudljiv, kao šoping izlet u Trst, tih 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Danima se putovanje pomno pripremalo. Od štednje, mijenjanja dinara u lire, provjere putnih isprava, automobila i prebrojavanje putnika. Uvijek se tražilo mjesto više. Onda bi se vikendima kolona automobila iz svih pokrajina i republika Jugoslavije, a ponajviše iz onih koje su graničile sa Italijom, salila prema talijanskoj granici, na radost trgovaca i carinika.

Zašto je Trst mirisao tako zavodljivo? Bio je to naš prvi nevin dodir sa kapitalizmom i konzumerizmom. Dok su naše police nudile skroman izbor proizvoda, tamo je vladalo izobilje i raskoš. Djeca su ga voljela zbog žvaki; Big Babol za velike balone i Brooklyn za one malo odraslije klince, bombona, mirišljavih gumica i naljepnica, Kinder jaja, Barbika, robota i ostalih igračaka. Odrasli su kupovali kavu, čokoladu, talijanske sireve i salame, odjeću, cipele, deterdžent i tehničke uređaje. I za švercere, Trst je bio obećani grad.

Već u ranu zoru, pristizalo se sa svih strana bivše Jugoslavije u Trst, kako bi se tamo bilo pred početkom radnog vremena. Ulogorilo bi se ispred trgovina i nestrpljivo čekalo otvaranje. Dolazilo se mahom u izlizanoj staroj robi, koju će kasnije zamijeniti nova i tako prevariti carinike željne globa. Stara se odlagala u smeće, a ponekad se skidala u autu i rješavala kroz prozor na putu prema granici.

Kada bi trgovci podigli zastore i otključali trgovine, i odrasli i klinci već su bili u niskim startnim pozicijama i započeo bi stampedo na kabine, na police, na trgovkinje, na blagajne. Iz trgovina bi tih vikenda odzvanjalo “rebatinke, rifle, farmerke i traperice” i cento”" i “mile” i “lire” i “sconti”, posvuda. I posvuda se cjenkalo, povuci, potegni, drž’, ne daj. Glavnina prodavačica vješto je vladala hrvatskim, srpskim i slovenskim jezikom, a tome je pridonijela i činjenica da je većina bila “naše gore list”.

Gužva i ushićenje. Veliki popisi i velike vreće sa natpisima: Standa, Upim, Giovanni, Carrera, Coin, Rossini. Toj veličini jedino je bilo ravno razočarenje kada se nešto sa popisa ne bi našlo, jer tko zna kada će sljedeća prilika za put u šoping raj.

Vrećice sa Ponte rossa uvijek su bile najpunije. Taj trgovački hram u našoj je tada još stidljivoj potrošačkoj svijesti imao posebno mjesto. I sve je bilo dostupno. Od espadrila, kišobrana duginih boja, onih svijetlih ispranih ili špricanih traperica, haljinica na cvjetni uzorak, starki, špagerica, trenirki do satova, torbica i proizvoda iz kože, svega je bilo tamo. S onim malim znakom poput talijanske zastave ili markicom “made in italy”, koje se u to vrijeme izgovaralo kako se i pisalo “made in itali”.

Prije dolaska na granicu, valjalo je pobacati vrećice i račune, otrgnuti etikete, novu odjeću navući u slojevima, višak cipela ugurati pod pazuhe zataknute petama za rukav i skrivene dobro pod novim kaputom i odglumiti hladnokrvnost i ležernost.

Nismo samo kroz šoping omirisali šarm Italije. Bile su tu fino dotjerane tete, sve preplanule i odreda savršene, glasan i zabavan talijanski temperament, donekle sličan, a ponegdje i oprečan našem, prepune uske ulice automobila i vješto manevriranje domaćina, trubljenje i vikanje. I šarmantni Talijani, uvijek spremno oduševljeni lijepim ženama.

Sretnici nešto starije generacije su se hvalili kako bi ujutro poslije urnebesnog izlaska, sjeli u svoje automobile i skočili u Trst na espresso. Naravno, većinom oni iz Istre, Rijeke ili Slovenije, kojima je Trst bio na dohvat.

Slika iz Trsta koja je u mom sjećanju najživlja je ona presvlačenja nasred prepunih trgovina uz dovikivanje i graju. Ljudi su u gužvi odustajali od čekanja na kabine i probavali robu gdje god su se se zatekli. Uglavnom mlade i atraktivne djevojke. Skidalo se tu, skoro do gola. Zapravo, tada mi je pogled na to bio mrzak, ali sada bih sve dala da se mogu vratiti u prošlost, kakva je bila, sa bojama živim i jasnim i slikama zavodljivim i pomalo raskalašenim. Čini mi se da je to bilo iskrenije, od svog ovog finog, promišljenog, odmjerenog i otmjenog kupovanja danas.

Negdje oko sredine dana, trebalo je još svašta kupiti, a Tršćani za tim nisu marili, zaključali bi svoje trgovine i napravili pauzu od 2-3 sata. Naši ljudi prepušteni sebi, jeli bi sendviče i ostala brižljivo pripremljena jela u kućnoj radinosti i strpljivo čekali.

A Talijani, oni su nas i voljeli i mrzili. Donosili smo im puno soldi, ali s druge strane i naš temperament. Često se čulo u negativnom kontekstu – Slavi ovo, Slavi ono. I ”brutti Slavi”. Onome tko je razumio talijanski jezik, to je kvarilo šoping radost.

Trst danas

Danas ćete u pohodu Trstom vidjeti znatno manje naših ljudi. Kupuje se uglavnom tjestenina, riža, pašta, pelati, nutella, dimljeni losos i tuna, maslinovo ulje, vina, parmezan, mozzarella, kava, samo ponekad fina odjeća i cipele, dakle proizvodi koji su u Italiji znatno jeftiniji ili finiji nego kod nas.

Gradu nedostaje onaj trgovački šarm, vika i galama na svim ex yu jezicima i narječjima. Nedostaje mu i ono isprobavanje robe usred prepune trgovine.

Trst je uljuđen, kulturan i fin europski gradić. Štandove sa robom zamijenili su štandovi sa izvornim eko proizvodima, “made in Italy” zamijenio je “made in China”, hrvatski, srpski i slovenski jezik se sve rjeđe čuju. Talijanke su ostale iste, besprijekorno dotjerane i dostojanstvene. Vjekovne građevine i dalje odoljevaju vremenu i meka su brojnih turista, sada iz cijelog svijeta.

Kava u Caffè degli Specchi je bezobrazno skupa, a brojni restorančići i taverne mame turiste sa vješto osmišljenim i dizajniranim jelima. Današnji izletnici u Trst prošetaju dvorcem i vrtom Miramara, s posebnom pozornošću promotre Piazza Unità d’Italia, park i dvorac San Giusto, svrate na tršćansku regatu Barcolanu, uživaju na tršćanskoj buri, skoknu pozdraviti Jamesa Joyca, Umberta Sabu i Itala Svevu i konzumiraju život na “talijanski način”. A ja si mislim, što je falilo onom prije?!

 

 

Slični tekstovi: