Sveta Kata, snijeg na vrata

Piše Snježana Vračar Mihelac - Priče | 1 komentar

 

Imala je tada 23, 17, 14, nije bitno. Hodala je sa beretkom, u svom strukiranom kaputiću sa ovratnikom od umjetnog krzna i crnim gumbićima, u pripijenoj haljini i martama na nogama, meškoljeći se od ugode pod njegovim velikim i toplim rukama, dok ih je obasjavalo škrto zimsko sunce. Pratio ju je na autobusnu stanicu. Nije znala koji je dan, datum, ni kako se zove.

Dok su hodali, krišom ga je promatrala, kao da želi upiti svaki detalj. Crni kaput, duga svjetla kosa, kriv nos, blijede usne, prugasta crna košulja, pokidane levisice i cipele koje odzvanjaju. Sjela je u autobus na sjedalo broj 10, on joj još kratko radio društvo, dok vozač nije objavio polazak. Posljednji poljubac, nešto joj je gurnuo u džep kaputa i autobus se već zakotrljao u sedmosatnu vožnju prema gradu u kojem je studirala. U rukama je držala knjigu, ali uporna misao na njega nije joj dozvoljavala da se na bilo što drugo usredotoči. Prisjećala se njegovog gegavog hoda, otvorenih automobilskih vrata koje su za sobom ostavljali, gubljenja glave i novčanika, votke koje su strusili dok je pokvaren kazetar u autu cijelu večer žvakao jednu te istu pjesmu, a vani kiša lijevala kao iz kabla. Pa one sjajne večeri u kamenolomu pod okriljem zvjezdane noći, priče o mornaru i svijeći i trenutka kada se nagnuo da je poljubi pred izlazak iz autobusa, a neobična svjetlost pala na njegovo lice omekšavajući tako njegov izraz potpuno, i ozbiljnim glasom rekao “Ima onih trenutaka, koje jednostavno znaš da ćeš zauvijek pamtiti. Ovo je jedan takav.”.

Smijala se tada tome, misleći kako bi joj to patetično zvučalo da nije ovako ludo zaljubljena. To je ono kad ljudi kažu preko ušiju. Ma preko svega. Je li moguće da se netko prvi put zaljubi tek na trećoj godini fakulteta? Mislim, imala je ona dečke, ali nikad ništa slično ovome. Je li to ono o čemu su drugi mislili kada su govorili o ljubavi? Potpuni gubitak kontrole i odsustvo svakog kritičkog mišljenja i mišljenja uopće. I ona priča kako će im se zvati djeca. Nemoguće, to nije ona, ona ne želi djecu najmanje narednih 10 godina. Tražio je od nje da pokazuje emocije. Da govori što joj se na njemu dopada, da uzvrati svaki dodir i ne prešuti ništa. I počela se otvarati, prvo polako i oprezno, a onda kao da je cijelog života samo na to čekala, govoriti sve one šašave stvari, zbog kojih se drugima uvijek izrugivala. Pred njim je bila posve gola.

Dodirujući usnice ispucale od vjetra i poljubaca pokušavala je mislima još jednom dozvati njegove usne na svojim, a onda dugo gledala kroz prozor u nakupine tamnih prijetećih oblaka. A zašto su bile tako hladne dok ju je zadnji put ljubio?

A onda se autobus zaustavio negdje oko Plomina i ona je na to posve zaboravila. U pauzi je popila vrući čaj, neprestance se smješkajući i uhvatila pogled starice koja ju je upitala: “Zaljubljena si, zar ne?”. Prvo je pomislila kako je njeno pitanje vrlo smjelo, ali onda je topao stisak staričine ruke učinio blizak i razoružavajuć, pa je najiskrenije odgovorila: “Valjda, ne znam, nikada do sada nisam bila tamo.” Potom je dotaknula u džepu mandarinu, prvu ovogodišnju, koju joj je on gurnuo u džep, netom prije nego je ustao sa sjedala, a sa njom i papirić na kojem je pisalo “Tvoje srce je kao zvono, kada ga dotakneš zvoni.”. I znala je.

Nebo je bilo sve oblačnije i mirisalo je na snijeg. Netko od putnika je uzviknuo “Sveta Kata, snijeg na vrata.” I ponovno se zakotrljao autobus prema Zagrebu.

U Zagrebu je nastojala vratiti stari život, stare navike, red učenja, izlazaka, žurki i sve kako to već sa studentima daleko od doma, biva. A zapravo, živjela je za onih nekoliko poziva dnevno. Valjalo se strpiti još tjedan dana. Do tada će on urediti stvari, njena cimerica otputovati dečku i imati će dva divna zajednička tjedna. A ako sve bude išlo po planu, on će uskoro doseliti i naći će stan, njihov. Mislila je i odustati od faksa, ali on je inzistirao da ga završi. Tako će lakše naći poslove, negdje vani. Njemu je ostalo još nekoliko ispita i diploma, njoj nešto više, ali on će je čekati.

Sve ne mogavši dočekati njegov dolazak, izašla je sa nekim tipom, lijepim kao san, da postavi nekakav balans i povrati kontrolu. Imala je običaj to raditi, tek toliko da joj ne padne na pamet da se stvarno zaljubi. A onda se ulovila kako, zapravo super dečku sa kojim je izašla, govori da ima dečka, a evo je sada tu sa njime, a opet, nema valjda ništa loše sa nekim popiti cugu. Sljedeći dan je svom dragom to ispričala, a on se samo nasmijao i rekao da je siguran u to da je ona posve njegova. I dogurala je do dana pet do njegovog dolaska.

A onda je tog jutra ustala teška od memljivog sna, uplašena i nemirna. Dan se sporo kotrljao, dok nije napokon zazvonio telefon. Ljubili su se dugo, riječima, usnama, pričama. Pričao joj je kako je izveo nećaka u park iza zgrade i kako su se igrali. Nećak ga je kaže pitao, kada će je upoznati. I pričao je kako je gledao “Un homme et une femme” sve nešto o njima i povjerenju i pjevušio joj melodiju Francisa Laya tiho na uho. Na kraju su pustili neko vrijeme da tišina struji između njih, a onda je rekao kako putuje, mora nešto urediti, ali se već sutra vraća. Rekla je vragolasto “Pazi što radiš tamo!”, poželjela mu sretan put, a on je obećao da će se javiti prva stvar ujutro i razgovora je bio kraj. Jedna teška suza slila se niz njeno lice, niz ogromnu slušalicu ružnog sivog telefona na brojčanik, pa na policu, isprva kolebljivo, ne znajući ni sama zašto, a potom za njom druga, smjelije. Pripisala ih je općem ludilu u kojem se nalazila, vrtlogu ljubavi, zbunjenosti, razdvojenosti, nedostajanja.

Ostatak dana nastojala se zaokupiti učenjem u knjižnici fakulteta, šetnjom po Jarunu, druženjem sa prijateljima i odlagala povratak doma, da ne bude sama sa svojom čežnjom. Do večeri. Stan je mirisao na fritaju od domaćih jaja iz onog paketa kojeg su dobile od doma. Jela je, oprala ručno finu, protkanu svilenim nitima, crvenu kao trešnje, bluzu koju je najviše voljela nositi. Zazvonio je telefon. U njegovoj zvonjavi je bilo nešto ozbiljno poremećeno i uznemiravajuće. Na trenutak je stalo sve. Dok je usporeno prolazila kroz dnevnu sobu, napolju je opazila krupne pahulje snijega. U stanu su podrhtavale sjenke. Noć je bila bijela i njen odraz u ogledalu te noći je bio bijel. Ruka hladna i teška, iskrivljen izraz lica, siva slušalica koja ispada iz ruke na pod i odskakuje činilo joj se dugo, dugo, glas u slušalici koji doziva, vrisak koji izlazi iz njenih usta, cimerica koja grli i govori nešto što ona čuti nije mogla. Više ništa, nikakav zvuk, nikakav pokret, ništa više.

 

 

Slični tekstovi: