Nepoznati svijet

Piše Siniša Radanović - Priče | 3 komentara

Baš kako su meteorolozi i predvidjeli u dugoročnoj vremenskoj prognozi, jutro je počelo istovremeno kad i izlazak sunca, i bilo je vedro. Ništa čudno za junski dan, rekli bi skeptici. Obuo sam dvije iste čarape, najprije desnu pa lijevu. U kupatilu sam se razbudio i bio sam spreman za novi dan.

U prodavnici sam kupio novine, kruh, jogurt i grah u konzervi da ne moram kuvati toga dana. Neobično mi je bilo što je djevojka ispred kase bila nova. Malo neobičnije od toga bilo je i što je i njena koleginica bila nova. A i prodavačica zaposlena u sektoru za sir i salame. Izgleda da je bilo kolektivno zapošljavanje nakon kolektivnog otkaza.

Iz moga ulaza izašao je nepoznat čovjek. Onda je naišao novi poštar i ubacio nekakav račun u moj sandučić. Iz lifta je izašao još jedan novajlija u zgradi. Bio je neobično visok, skoro kao Arvydas Sabonis, po tome sam ga zapazio. Pozdravio me i dodao “komšija” nakon pozdrava. Nisam stigao prelistati novine već sam brzo odjurio u grad da obavim zadatke koje sam zacrtao dan ranije, a koje neki ozbiljniji ljudi od mene nazivaju obavezama. Primijetio sam novog portira u zgradi u koju sam ušao.

Svratio sam u kafić u koji sam često navraćao. Konobari su bili nepoznati. Možda zato što je dnevna smjena, pomislio sam, a ja sam imao običaj dolaziti naveče. Prelistao sam novine čudeći se sadržaju, nešto nije bilo kako treba. Popio sam kafu i gazirani sok. Prošetao sam gradom neprekidno se čudno osjećajući. Pogledao sam vrhove cipela. Tu je sve bilo kako i treba, desna na desnoj, a  lijeva na lijevoj nozi. Sve je bilo na svom mjestu, baš kao i prethodnoga dana, samo nije bilo nikoga poznatog na mjestima gdje bi se to moglo očekivati.

Na putu prema stanu svratio sam na pijacu da kupim voće i povrće. Dečko kod kojega sam kupovao jabuke i limun nije toga dana radio, bio je tamo neki drugi dečko. Dugo mi se nije dogodilo da tokom šetnje gradom ne vidim niti jedno poznato lice. Kao da u ovom gradu nisam nikada bio, kao da sam prethodnih dvadeset godina proveo zaboden u saksiji u uglu sobe. Čak su i u knjižari pored koje sam prošao promijenili zaposlene koji su tu radili otkako je knjižara otvorena. Štaviše, ulični svirač koji je tu bio čini mi se otkako je naučio prvi akord, danas nije bio na svom mjestu, a njega je zamijenio jedan drugi.

Nazvao sam nekoliko prijatelja, ali nisam ni sa kim razgovarao. Ili su bili nedostupni, ili nisu odgovarali na pozive. Nazvao sam svoje roditelje. Niko se nije javio. Nazvao sam sestru. Ni ona nije odgovorila na poziv, kao niti jedan od moja tri ujaka. Provjerio sam kalendar, datum je bio očekivan, za jedan veći nego juče. E, da imam profil na Facebooku sad bih mogao i tamo pokušati. Poslao sam nekoliko e-mailova ali odgovori nisu stizali. Promjene nije bilo ni kad sam počeo obilaziti stanove  svojih prijatelja. Neka vrata niko nije otvarao, a druga su otvarali ljudi čija lica ja nikad nisam vidio, pa bi se ja samo izvinio na smetnji, rekao da sam pogriješio i otišao do sljedećih nekad poznatih vrata.

Osjećao sam se kao emigrant u nepoznatom stranom gradu. Kao biljka koju je neko iskopao pa presadio u nepoznatu baštu. Uključio sam televizor nadajući se da ću sresti poznata lica, makar umjesto lijepe Branke Glasović naišao na Kesića ili nekog sličnog nametljivog dosadnjakovića. Svi su kanali bili tu, ali nije bilo poznatih lica. Prevrtio sam sve kanale više puta, ali nigdje nisam našao čak ni Čanka ili Gorčina, nekoga od tih ljudi što su baš voljeli biti na televiziji i koji su o svemu znali sve napadno ističući svoje stavove, pa i o ovome što se događa. I u serijama su bili meni nepoznati glumci. Na muzičkim kanalima nepoznati muzičari. Najpoznatiji sportisti kao da su nestali, a novinari su pisali o sasvim nekim novima ljudima. Kao da sam prebačen na neku drugu planetu koja je ista kao naša, ali su ljudi novi. Je li se to neko igrao u međuplanetarnom reality programu pa je umjesto svojih žena zamijenio čitavo stanovništvo? Kao da su svi oni od juče promijenili lik, osim mene. Posebna nepoznanica bila mi je kako mene niko ne poznaje, a oni se međusobno poznaju? Jesu li nas vanzenmaljci zamijenili pa će za koji dan sve vratiti na staro? Je li to moguće? Ili su svi navukli gumene maske na lica da vide kako ću reagovati, pa će ih sutra skinuti i prepričavati to kao što se neduhoviti ljudi bezrazložno rugaju drugima ne videći svoje mane i nedostatke?

Dohvatio sam one novine, prelistao ih i sasvim zbunjen i uplašen ih zatvorio. Tamo nije bilo poznatih imena, čak ni u sastavu kluba za koji navijam. Sve drugo je bilo isto, samo su potpuno strana imena bila u naslovima i u tekstovima, i ispod slika čija lica nisam prepoznavao. Kao da me je neko preko noći prebacio nekuda, kao da sam u nekom eksperimentu tokom kojega ću, nema sumnje, vrlo brzo poludjeti.

U narednih nekoliko dana ja sam na sve načine pokušavao naći nekoga poznatoga, ali to je bilo nemoguće. Na mjestima na koja sam ranije zalazio bili su samo meni nepoznati ljudi. Čak i kada sam u jednu srijedu otišao na rekreaciju gdje su me tri godine unazad čekali moji prijatelji košarkaši. Ali ovaj put se nije niko od njih pojavio, a umjesto njih su loptu u koš ubacivali neki drugi, stranci.

Tumarao sam iz dana u dan ulicama, zalazio u kafiće, ali nigdje nikoga nije bilo. Konačno, posjetio sam psihologa, a ubrzo i psihijatra. Rekli su mi da se ništa nije promijenilo, ali na blag način, da ispadne da imaju razumijevanja. Dodali su i da će mi pomoći, iako sam ja mislio da bi bolje bilo da sam otišao u policiju. Oni su mi potom samo zakazali novi sastanak i naplatili mi razgovor. Na novi razgovor nisam otišao. Čak sam u knjižari nailazio na razne knjige, većinom pisaca koji su odavno umrli. Imena živih bila su mi nepoznata. Nije bilo čak ni knjiga meni poznatih voditeljica koje su mislile da je dovoljno imati tastaturu i znati tridesetak slova pa da napišu nešto. Na izlazu sam, među slikovnicama, uočio knjigu „Pale sam na svijetu“.

Niko mi nije pozvonio na vrata već mjesec dana, a i telefon je šutio. Jesam li ja to umro, a da to ni sam ne znam, pa je ovo sad faza poslije smrti? Zvale su me samo nekakve agencije za istraživanje, kao i oni što su mi nudili večeru ako kupim njihov usisavač od hiljadu evra. Ali to me nije zanimalo, čekao sam dan kada će se sve vratiti u normalno stanje.

Međutim, kako skoro svaka priča ima svoj kraj, tako se i ovdje dogodio preokret, nešto što je dalo nadu da će stvari možda doći na svoje, kao što kasnije i jesu. Jer preokreti se događaju, oni pozitivni, čak i kada ih nikako ne očekuješ, kad digneš ruke. Nekad iz nazivamo čudima.

Jednog sunčanog popodneva dok sam šetao jednim drugim gradom i brojio svoje korake, naišao sam na jednu curu koja mi je bila poznata od ranije, čije sam lice već bar četiri puta vidio i dobro ga zapamtio. Poznavao sam je iz perioda dok su poznati ljudi naseljavali ovu planetu, i veselio se susretima s njom i tada, a kako ne bih sad u ovim vanrednim i posve zbunjujućim okolnostima.

I sad ti, dragi čitaoče, misliš da se ona zove Marina jer si tako navikao na ovom sajtu, pa da mi onda kažeš kako sam predvidljiv. Ali ne, u pitanju je Bojana. I ona je imala isti problem kao i ja.

Slični tekstovi: