Svemirska priča

Piše Siniša Radanović - Priče | 2 komentara

SVEMIRSKA PRIČA

Zutroj je preskočio vijesti iz politike i crne hronike i našao se na strani sa zanimljivostima. Pročitao je kako su astronomi pronašli planetu vrlo sličnu našoj, koja se nalazi na samo dvadeset svjetlosnih godina od naše planete. Da je Zutroj čitav svoj život putovao do te planete brzinom svjetlosti on ne samo da bi stigao do nje nego bi već krenuo nazad i bio bi skoro na pola puta.

Onda je otišao na trčanje. Trčao je skoro svakodnevno po osam kilometara, što je njemu bio istovremeno i napor i zadovoljstvo, a  svjetlost tu razdaljinu nije nikako uočavala. I razmišljao je tokom trčanja. Ta je novootkrivena planeta udaljena od nas toliko koliko su rekli. Svjetlost koja sad odande kreće prema nama doći će do nas kad Zutroj bude bio skoro pedesetogodišnjak. Kad je uzeo brzinu svjetlosti koja iznosi 300 000 kilometara u sekundi, i promjer Zemlje od 12 750 kilometara, počeo je računati. Zanimalo ga je koliko bi naših planeta stalo jednih do druge dok se ne bi napravio lanac do te slične planete. Izračunao je da će biti oko 15 milijardi planata naslaganih do te bliske planete, susjedne, takoreći. Po čitave dvije planete na svakog stanovnika Zemlje.

Matematika je Zutroju odlično išla. Volio je brojeve. Onda je uzeo opseg Zemlje od 40 000 kilometara. Lako je bilo izračunati da je opseg 40 000 000 000 milimetara. Podijelio je opseg Zemlje s brojem zamišljenih planeta na putu do susjedne planete i dobio da je odnos dužine puta do planete u odnosu na promjer Zemlje kao da je stavio na ekvator bobicu ribizla promjera 2.7 milimetara i usporedio njen promjer sa opsegom planete po kojoj je upravo trčao. Promjer sitnog ribizla u odnosu na opseg planete! Ili veličina maka promjera manjeg od jednog jedinog milimetar u odnosu na promjer zemlje, toliki je odnos udaljenosti između ove dvije planete i veličine Zemlje. A kažu da je to bliska planeta, jer ima i onih koje su relativno bliske i do kojih se putuje oko 200 svjetlosnih godina.

Zutroj se umorio trčavši osam kilometara, a do te planete ima toliko kao kad bi  4.7 milijardi puta optrčao oko Zemlje. Kao kad bi štafetu trčalo skoro 5 milijardi Zemljinih stanovnika, to su dvije trećine, pri čemu je svačija dionica Zemljin opseg. Astronaut koji bi tamo išao brzinom svjetlosti potrošio bi pola svoga života samo na taj put, ukoliko ima namjeru i da se vrati kući.

Nije se više Zutroj htio zamarati primjerima nego je pokušao izračunati volumen Zemlje i usporediti ga s nekim drugim okruglim tijelom kako bi sam sebi dočarao veličinu Zamlje u odnosu na bliski dio svemira. Ali nije bilo potrebe računati jer je svemir toliko velik da je u njemu svaka veličina irelevantna. Od svega zamišljenog može postojati još nešto veće. Zato je zamislio jednu jabuku američke sorte Jonagold koju je toga popodneva pojeo. Ona je rasla negdje na drvetu. I iz nekog dijela svemira naša je planeta izgledala velika i značajna koliko i ta jabuka gledana s Mjeseca. A na njoj se odvijao tako buran život. Sva istorija je tu stala, tu na tu jabuku, na našu plavu kuglu. Sve što je postojalo i što sad postoji. Ili na trešnju iz pozicije posmatranja Zemlje s neke planete, s Merkura ili Jupitera na primjer. Jedna jedina tršenja u krošnji, neprimjetna, jedna od toliko plodova na jednom drvetu, a da ne govorimo o susjednom, većem stablu. I o svim ostalim stablima na planeti. Koliko samo neshvatljivog i neobjašnjivog a čudesnog i prelijepog na nekoj trešnji, u galaksiji trešanja nad krovom neke garaže nad kojom je stablo spustilo svoje grane. A na njoj toliko toga, čitava istorija, sve šume, gradovi, biljke, životinje i ljudi. Muzika i priče. Konačno, u Zutrojevoj glavi je postojao okrugli mozak koji je bio svemir sam za sebe, ni približno otkrivena misterija za sve naučnike koji su se do sad trudili da ga odgonetnu.

Ušavši u šesti kilometar Zutroj je postao malo slobodniji i zamislio je prostor udaljen hiljadu svjetlosnih godina od nas. Ili više. A postojao je, baš kao i onaj udaljen pet i po hiljada svjetlosnih godina. I možda sad baš tamo neko trči kao on sad. Ili unazad, jer je to kod njih tako, jer se rađaju kao starci, a završavaju kao bebe. Možda baš isti kao i on, negov dvojnik koga nije upoznao. I za njega je Zemlja bila veličine mikroba koji jedva da je živ, a kamoli da se na njemu odvija još nešto. Negdje je sićušni mrav čudovište veliko kao najveći dinosaurus, kao što je negdje fudbalska lopta čitava planeta. Svemir je beskonačan, vrijeme isto tako, a Zutrojeva staza se završavala hiljadu metara dalje. Zapazio je to istovremeno kad i to da mu je majica potpuno natopljena znojem. A kapljica znoja koja mu je klizila niz sljepoočnicu bila je kao kapljica vode u oceanu. Ta kapljica bila je isto za čitav okean i njegovih bezbroj kapljica što i Zemlja u beskonačnosti svemira. Pa i manje od toga.

A onda je Zutroj ubrzao i nasmijao se sjetivši se nečega i čudeći se tome više nego svim tim svemirskim tajnama. Postavio je sebi pitanje; kako je moguće da je baš tu, baš na toj planeti, i eto baš tu u njegovom susjedstvu, koji kilometar dalje, konačno – i u njegovom vremenu, živjela ta prelijepa plavooka Marija, najljepše biće koja se pojavilo u istoriji u čitavom tom prostranstvu bez granica, čiji su pogled i osmijeh za njega predstavljali tajnu jednaku koliko i nastanak svemira i postojanje svijetova tamo negdje. Marija je za njega bila centar svog tog svemirskog beskraja.

Dodatno je ubrzao korake, a Zemlja je nastavila rotirati oko sebe same i oko Sunca. Znaju li najnapredniji svemirci za to?

Slični tekstovi: