YouTube zvijezda

Piše Siniša Radanović - Priče | 7 komentara

 

 

- Što je danas lijep i sunčan dan – čuo se Neno Belan u mom autu.
– Što je danas lijep i sunčan dan – ponavljali su izvještaj o vremenu prateći vokali za njim, a Neno Belan im je pomagao.
– Ona danas dolazi iz Zagreba – prešao je ubrzo, nakon konstatacije da mu je rođendan i da se dobro osjeća, na novi stih Neno Belan.
– Ona danas dolazi iz Zagreba – ponavljao je tu veselu tvrdnju opet s pratećim vokalima u novoj strofi.

Onda sam se nasmijao i nekako veselo zapjevao s njima, i malo pojačao jer i Neno i prateći vokali imaju ljepše glasove od mog, a i znaju pjesmu napamet. Ohrabrio sam se kad je krenuo onaj dio para papa pa pa rapa paaa, znao sam ga bez greške. Najprije sam pustio Nenu Belana da sam otpjeva, a ja sam ponavljao kao dodatni prateći vokal tako glasno kao da sam htio da me čuje i onaj što me upravo prestizao, kao i onaj što je bio ispred mene, kao i onaj kojeg sam vidio u retrovizoru kako mi se približava u nekom bijelom autu. Konačno, kao i ona što se nalazila pedesetak kilometara ispred mene. Kao onaj Hejdo što je najglasnije ponavljao rečenice na engleskom kad smo ih ponavljali poslije glasova što su dolazili iz kazetofona marke Sony. Isti je taj Hejdo i recitirao pjesmice najglasnije i odskakao je glasnoćom kao što Manute Bol odskače visinom kad uđe među meksičke fudbalske reprezentativce. Čuo se i u susjednim učionicama kad je bio raspoložen. Imao je slabu i nategnutu četvorku iz engleskog. A kako je tek pjevao na glazbenom, to se čulo tako kao da smo mu mi ostali prateći vokali. Sad kad razmislim mislim da bi to bio dobar naziv za grupu – Gospodin Hejdo i prateći vokali.

A stvarno je bio sunčan dan, vedar i žut, ali ona danas nije dolazila iz Zagreba nego sam ja iz pravca sjevera vozio 120 na sat (i nisam bio pijan ni napušen) i išao prema Beogradu u svom autu. A Zagreb je bio oko 400 kilometara zapadno i nije uopće bio važan za čitavu situaciju. Približavao sam se naplatnoj kućici i tako neobično raspoložen već osmišljavao nekakvu anegdotu kako bih je mogao prepričati u Beogradu i tako izmamiti jedan žuti osmijeh.

Je l’ možda ovih dana ovuda prošao Pana, mali smeđi moje visine, nosi naočale? Je l’ za Beograd samo pravo? Je l’ se ovuda stiže u Novi Sad? Je l’ primate konvertibilne marke? Ne primate? A Je l’ primate možda papirnate dinare? Je l’ primate tokene što su mi ostali s Exita?

Treba i onoga radnika ili radnicu u toj kućici zabaviti. Nije lako sjediti tamo svaki dan u tih sedamdeset kvadratnih decimetara bez interneta i bez mogućnosti bilo kakve zabave, pa čak i bez Facebooka koji omogućava postavljanje statusa, gledanje slika tuđih beba kako biste vidjeli da li liče na mamu ili tatu, ili tuđih žena na plaži, i učlanjivanje u grupu fanova poršeovih vozila ili u grupu „zabranimo grupu fanova poršeovih vozila“ i slične zanimljive aktivnosti zbog kojih nam je sad sasvim jasno kako je to bilo dosadno živjeti u vremenu prije Facebooka. Postojala je i grupa „Za sve one koji rade u naplatnim kućicama i za one koji vole nekog ko radi u naplatnoj kućici“. Jedina zabava je tu brojanje automobila po boji ili nečem drugom. Crveni u vodstvu. Šest crnih za redom. Danas dva auta sa ženom za volanom i mužem na mjestu suvozača. Majmun nepoznate rase na motoru. Osam vozača sa brkovima. Više nego juče u ovo vrijeme. I ti ljudi pamte vozače koji se po nečemu razlikuju od ostalih. Tako će moći prepričavati anegdote iz karijere kad odu u penziju, slično srednjoškolskim profesorima.

Sjetio sam se kad sam stajao već na drugoj poziciji u koloni. Imao sam dobru priliku da se probijem na prvo mjesto. Tamni auto ispred mog je otišao plativši korištenje autoceste, ako se to tako može nazvati, i ja sam bio na redu. Otišao sam previše desno i jasno sam procijenio da otvaranjem prozora neću moći pružiti novce i tako platiti putarinu. Pokušao sam. Pružio sam ruku koliko sam mogao, isto je učinio i radnik iz kućice, ali nije mogao dohvatiti novce. Između mojih prstiju i računa bilo je još dvadeset centimetara praznog prostora. Zatvorio sam prozor, izbacio iz brzine, povukao ručnu kočnicu do kraja kao da se uspinjem uz Mon Blan, izašao van, a vrata iza mene su škljocnula pri zatvaranju.

- Dobar dan! – pozdravio sam kao da sam ušao u prazan dućan.
– Dobar dan – rekao je radnik prilično začuđeno, kao da mu se nikad nije dogodilo da vozač izađe iz auta da plati. Čak sam mu, po starom srpskom običaju, i ruku pružio kad sam izašao, a on me čudno pogledao. Ipak smo se rukovali.
– Znate, ja smatram krajnje nepristojnim da vam iz auta dajem novce. Zato sam izašao, da ne pomislite da sam možda pijan ili napušen, jer ja sam čist kao ruža. Koliko košta korištenje ovih 30 kilometara?
– 250 dinara.
– Dajte mi onda povratnu jer ja idem večeras nazad – rekao sam, a on je samo pružio račun i rekao da toga nema i da požurim.

Izvadio sam novčanik, primakao kažiprst ustima kao da ću ga polizati prije brojanja novca, a onda izbrojio 25 novčanica po deset dinara, ponovio brojanje i pružio ih radniku. On je polizao svoj desni kažiprst, prebrojio novce i rekao da je u redu.

- Je l’ za Novi Sad samo pravo?
– Da, samo pravo ideš sledećih 40-50 kilometara, a kad dođeš u Beograd onda okreni polukružno i vozi oko 80 kilometara i evo te u Novom Sadu – objasnio mi je.
– Hvala, gospodine! – rekao sam kratko i jako glasno baš onako kako su to radili američki vojnici u seriji Sjever i jug kad pozdravljaju komandante. Čak sam i salutirao.

Onda sam se okrenuo prema svom autu, krenuo da ih otvorim i krv mi je u trenu šiknula u lice – pa ja ne mogu ući u auto!

Naime, sva su vrata osim vozačevih bila zaključana. Nije ih bilo puno, išao sam korsom koja je ukupno imala troja vrata od kojih su jedna bila na prtljažniku, a vozačeva su se baš tada pokvarila i ja nisam mogao ući. Pokušao sam jednom, pa drugi put, ali ništa. Brava nije reagirala, kao da je neka važna opruga pukla. Pokušao sam ponovo, kao da već nisam. Vrata su ostala tvrdoglava. Sjetio sam se i onog crtića u kome Duško Dugouško otvara pećinu riječima „Sezame, otvori se!“ Ponovio sam to i osjećao kako mi se auto smije. Onda sam pokušao sa „Susame otvori se“, znajući da je susam isto što i sezam, a smijeh svih 1 400 korsinih kubika bio je još glasniji. Osvrnuo sam se prema radniku u kućici, a on je ravnodušno gledao prema meni. Onda sam se opet okrenuo prema autu i pokušao još jednom, ali ništa, vrata su odbijala da se otvore. U glavi mi je tutnjalo. Vidio sam svoj odraz u staklu. Bio sam crveniji od genetski modificirane crvene paprike. Ma bio sam crveniji i od paradajza uzgojenog s namjerom da bude crveniji od ostalih kako bi upravo bojom privukao kupce. Udario sam nogom u točak, ali ništa, vrata su bila uporna u svojoj odluci da ostanu zatvorena.

- Hoćemo li se pomeriti? – pitao je polako radnik.

Hoćemo li se pomeriti? Hoćemo li se pomeriti? Pa lakše je njemu bilo napraviti kolut naprijed u toj kućici predviđenoj za ljude sitnije građe nego meni otvoriti vrata.

- Pokvarila su mi se vrata. Izgleda da će ovi u koloni morati malo sačekati dok se vrata nekim čudom sama ne poprave, ali izgleda da je nešto puklo u bravi i ne znam kako će to sad ispasti.

Radnik je odmahnuo rukom, odmotao jedan bombon i stavio ga u usta.

- Hoćeš ti jedan bombon? Pepermint – pitao me kao da će mi sisanje bombona pomoći da se vrata otvore.
– Ne, hvala. Je l’ znate nekako otvoriti vrata kad se pokvare?
– Aaaaa-haaaa – rekao je umjesto “ne”. – Ja čak nemam ni položeno za auto. Na posao dolazim motorom. Vidiš onaj moped tamo. To je moja makina -  dodao je i pokazao vozilo s dva dočka i s dvije pedale. Posljednji put sam takav motor vidio 1987. Imao je čak i košaricu iza sjedala, valjda za rukavice ili kad ide na pijacu po tikvice da ih ima gdje staviti. A unutra sam vidio kacigu, naočale i rukavice. – Sretan put – poželio mi je.

Onda je zatvorio onaj prozorčić i izašao van. Prešao je u susjednu kućicu, a vozačima koji su stajali iza mene pokazao je zastavicom koja se koristi za trke formula da se prestroje. Ja sam ostao sam između dvije kućice gledajući u auto ispred kojeg je stajala rampa. A očekivao sam da ću za 45 minuta vidjeti dugo očekivani žuti osmijeh jedne Beograđanke. Tada je stigla njena poruka: “Kasniću 10 minuta, nemoj se ljutiti. Vidimo se!”

Ona će kasniti 10 minuta. Šta da joj odgovorim? Kako da stignem tamo za 55 minuta? Ne bih stigao ni da se pretvorim u pticu i poletim preko ničim zasijanih njiva. Izgleda da danas ništa neće biti od onog priznat ću joj zaljubljen sam u nju koje je Neno Belan obećao u refrenu i ohrabrujući me dao mi ideju da ga citiram.

Osvrnuo sam se da vidim zašto se auto iza mene još nije prestrojio nego to čini polako tek sad. I, imao sam šta vidjeti – i vozač i suvozač snimali su performans ispred sebe i smijali se. Jedan me snimao fotoaparatom, a drugi je čak imao pravu pravcatu kameru, vjerovatno na nivou onih kamera kojima se danas snima pola srpskih filmova i serija. Snimak će, nema sumnje, biti odličan. Krenuo sam prema njima, a oni su se brzo prestrojili, platili putarinu i otišli brzinom većom od 120 na sat. I dalje je bio lijep i sunčan dan. A ja sam se naslonio na zaključani auto i razmišljao držeći pokvarenu bravu u ruci i povlačeći je napred-nazad.

Da stvar bude još gora, onaj čovjek što je jeo bombone je ostavio glasno pojačan radio, a na njemu su preslušavali album Goce Tržan i kao da mi je neko tom idiotskom muzikom turirao “tomos” pri čemu mi Goca Tržan glasno krešti kroz megafon. Zavijala je kao Jennifer Lopez.

I onda sam nazvao Džekija, mog prijatelja koji među svojim prijateljima navijačima ima i nekoliko sitnih kriminalaca. To je bilo jedino riješenje.

- O, gdje si, stari? – rekao mi je on.
– Džeki, dobar dan!
– Dobar dan i tebi – odgovorio je kao da komuniciraju dva radioreportera na državnom radiju i kao da ću ga sad pitati za vodostaj. Objasnio sam mu situaciju u nekoliko riječi.

Pitao sam ga je li trijezan, a on je odgovorio da je čist kao ruža, sa suncem u očima.

- To što me smatraš alkofilom jer nekad volim popiti me ponekad vrijeđa – rekao je on.
– Je l’ bi mogao sad doći s onim malim što ga zovu Braco Gavran da mi on provali u auto i da mogu nastaviti dalje?
– Može to, nije problem, ali sutra jer je taj mali što ga zovu Braco Gavran danas otišao u Suboticu da nekoj curi prizna kako dugo zaljubljen je u nju – pojasnio je Džeki. Eto, Braco je znao izabrati curu u gradu do kojeg nema naplatnih kućica sa širokim razmakom između njih.
– A je l’ može onaj drugi što je bio u zatvoru jer je provalio u autu u kom je vidio gajbu “tuborga”, onaj visoki?
– On može isto, ali za jedno dva mjeseca kad izađe iz zatvora. Ako mu smanje zbog dobrog vladanja evo ga za mjesec i po. Samo ti stani ispod krova ako padne kiša, stižemo mi…
– Daj, je l’ imaš nekog slobodnog ili da razvalim staklo?
– Imam, imam, ne razvaljuj. Ovaj ima neobičan nadimak – Lopov. Stižemo za pola sata. Samo da pojedem griz, sad sam ga skuvao i naribao čokoladu. Krećem čim pojedem.
– Hvala. Aj zdravo!
– Vidimo se tamo i nemoj nikud ići odande da te ne tražimo i ne čekamo.
– Ma kud bi’ išao, jebemti…
– A zezam se malo, smiješno mi je to. Srdačan pozdrav!
– Do slušanja!

Nakon razgovora sa sjeverom, poslao sam poruku na jug: “Izgleda da ću malo kasniti jer mi se probušila guma. Daj da pomjerimo susret za 60 minuta, je l’ može?”, poslao sam laž od 77 slova, nekoliko razmaka i ponekim interpunkcijskim znakom.

Nisam primio obavještenje da je poruka stigla. Poslao sam je ponovo. Ništa. Nazvao sam. I javio mi se ženski glas, ali ne onaj koji sam očekivao, nego neki sasvim obični ženski glas.

- Mobilni pretplatnik trenutno nije dostupan. Molimo pozovite kasnije – ljubazno je rekla ta gospođa. Baš mi znači ta informacija.

Probao sam dvadeset sekundi kasnije opet da vidim je li u međuvremenu postala dostupna, da li je vrijeme radilo za mene. Ništa, opet isto. Sa strane sam vidio betonsku žardinjeru predviđenu da u njoj raste cvijeće, ali ga je neko ukrao. Popeo sam se na nju, da bih imao bolji signal, ali uzalud. Ispada da je ona bila ta koja se trebala popeti na neku beogradsku žardinjeru, ili čak na „Beograđanku“. Izvadio sam utrobu telefona van, ptotrljao o majicu, i vratio nazad. Bez napretka. Zvao sam još jednom bez uspjeha. Zagledao sam se u telefon, a on se oglasio – baterija se ispraznila i telefon se ugasio. E, sad kao da smo u 1988. godini. Bez telefona, čak i bez pejdžera koji je nosila viša klasa iz JUL-a. Lakše bismo se dogovorili da sam joj poslao poruku u boci od „Ždrepčeve krvi“ i bacio s obale Dunava, i rekao joj da čeka poruku za oko 24 sata, ili će morati ići u Smederevo ako zakasni. Krenuo sam psovati mobilne telefone i one koji su ih izmislili, stanovitog Sonyja i njegovog kompanjona Ericssona sa dva S.

Tako to ide s telefonima, ne treba ih potcjenjivati. Treba ih napuniti čim se ukaže prilika, a ne da se isprazne kad ti je najpotrebnije. Pokušao sam uključiti, ali telefon je bio iscrpljen. Auto je stajao i dalje između dvije kućice, i ručna kočnica je bila zategnuta kao da sam ga parkirao na nekom planinskom usponu.

Ona će me čekati uskoro. A kakva je cura, trebao bih stopirati i otići do nje! Ali šta ću s autom, i kako ću nazad…  Nije bilo čak moguće ni odgurati auto sa strane i u Beograd otići autostopom.  Pomislio sam da se pomolim, ali čime sam zaslužio pomoć? Ne mogu biti bezobrazan i tražiti je, ima važnijih stvari i onih kojima je pomoć potrebnija. Uostalom, nema ni pet minuta kako sam slagao da mi se guma probušila. To će se otkriti jer će ispasti da kasnim kao da sam mijenjao sve četiri. A i uši mi se zacrvene kad lažem, sva mi krv odjuri u glavu, rekli bi da sam rođak učitelja Paprike. I sad će me ona čekati, možda i dvadeset minuta, a ja ne znam hoću li stići na vrijeme čak i da trčim kao svjetski prvak. I nemam mobilni telefon, a ni njen nije dostupan. E, žaliću se i Sonyju i Ericssonu.

Morao sam stići baš toga dana jer smo se dogovorili, ali ne samo zbog toga. Ona je, naime, dva dana trebala putovati u Ameriku na pet mjeseci. Meni je bilo mnogo i pet, a da ne govorim o tome da se tih pet moglo pretvoriti i u mnogo više. Moramo se vidjeti.

Sjeo sam pored one naplatne kućice i slušao kako auto prede kao mačka gledajući u nebo. A Neno Belan se više nije čuo, sad je Bajaga pjevao bam bam bam neću ništa da znam. Zagledao sam se dok su neduhoviti i stereotipni vozači po uigranom šablonu plaćali putarinu i prolazili bez poteškoća iza i ispred mene, s lijeve i desne strane kućice koju sam blokirao. Pitao sam sam sebe:

- Aj sad reci, šta ti je trebala ova zajebancija?

Šutio sam, nisam imao odgovor na to pitanje koje mi je postavio pametniji dio mene. Taj pametniji ja je ponovio isto pitanje, bio je strog.

- Ajde reci, razgovaramo k’o ljudi; pitam te šta ti je trebala ta zajebancija pa da sad moraš ovdje čekati kao budala i još su te oni mamlazi snimili.
Onda sam odgovorio:
– Daj, nemoj mi i ti sad stajati na žulj, šta me jebeš, kao da je meni sad do razgovora.

Džeki i Lopov su stigli brzo i parkirali iza mog auta. Lopov mi je pružio ruku, pozdravili smo se. Onda je navukao rukavice i nešto izvukao iz džepa. Prišao je suvozačevim vratima. Iza leđa mi je nešto zašištalo. Osvrnuo sam se da vidim šta je. Bila je to limenka piva koju je Džeki otvorio.

- Hoćeš? – ponudio mi je.
– A ne sad, hvala.
– Molim, može, meni više – citirao je on Dragana Nikolića iz “Otpisanih”.
– Upadaj, majstore i vozi – čuo sam iza leđa.
– Šta, već si otvorio?
– Pa nije ti to banka nego auto, haha – nasmijao se Lopov.

Izvadio sam novčanik da platim uslugu.

- Ma daj, šta ti je, pa meni je ovo hobi. Platićeš pivo u gradu, kad se sretnemo. Sretan put i požuri – rekao je Lopov.
– Hvala. Aj zdravo!

Stišao sam muziku da se mogu koncentrisati i brzo voziti. Jurio sam prema gradu. Stigao sam u predgrađe. Svaki semafor dočekivao me negostoljubivo, crvenim svjetlom. Ništa od toliko spominjane južnjačke topline i gostoljubivosti. Ipak sam stigao do mosta, prešao ga i skrenuo lijevo. Odustao sam od parkiranja u garaži. Previše vremena dok odem tamo i pronađem mjesto, a kako je krenulo neće ga ni biti. Kasnio sam već 47 minuta, računajući i onih njenih 10. Onda sam se sjetio da moj sat ide uvijek 3 minute naprijed da ne bih kasnio. Dakle, kasnim 44 minute. U uskoj ulici vidio sam prazno mjesto. Crvena zona. Nema veze, preparkiraću ga, možda me još čeka, pomislio sam. Ušao sam oprezno između jednog BMW-a i jednog opela. Izašao sam van da vidim da li sam dobro parkirao ili bi bilo dobro da ga još malo pomjerim. Pogledao sam bijelu liniju, bilo je sve dobro. Prednost maloga auta.

A onda mi se iza leđa pojavio policajac, čuo sam njegov glas.

- Nemojte ostavljati vrata širom otvorena prema ulici, može neko da naiđe. Mogao bih da vas kaznim zbog toga, ali neću jer ne želim da vam pokvarim dan – rekao je, i u istom trenu lagano gurnuo vrata. Nisam stigao ništa reći, a ona su se već zatvorila. Novci su mi ostali unutra jer sam novčanik bacio na suvozačevo sjedište na naplatnoj rampi. Ključ je ostao unutra. Lopov i Džeki su već bili u Novom Sadu. Kasnio sam već skoro 46 minuta. Samo, ovaj put mi je motor bar ugašen, ali ne i svjetlo. Ako neko hoće provaliti ništa mu ne znači ključ u bravi. A kaznu za parkiranje ću platiti. Požurio sam prema mjestu sastanka, možda je ona još tamo.

Trčao sam beogradskim ulicama. Normalno, išao sam uzbrdo. Znoj se slijevao niz moje čelo. I ne samo niz čelo. Što je danas lijep i sunčan dan, čuo sam iz nekog kafića pored koga sam projurio. Onda se vjetar pojačao, i udarao mi je u lice. Nisam ni očekivao da će me podržati puhanjem u leđa. Još 4 minute i mogao bih biti tamo. Zakasniću ukupno 50 minuta i 30 sekundi. Možda će me čekati, možda… Dobro je, da je Džeki stigao dva sata kasnije ja bih kasnio dva sata, pedeset minuta i 30 sekundi.

I onda me nadomak cilja uhvatio pljusak, pravi majski pljusak. Samo je iznad mene bio oblak, okružen plavetnilom. A on je bio crn kao da su mu svi beogradski oblaci dali svoju kišu da je istrese na mene. Bio je spreman da mi namoči ne samo kosu nego i majicu, traperice, gaće, pa čak i dugačke gaće da sam ih kojim slučajem imao na sebi. Morao sam se sakriti i izgubiti još nekoliko minuta. Iza leđa je išla pjesma iz kafića. Moj omiljeni Garbage i hit Only happy when it rains. Bio sam 500 metara udaljen od cilja. Dovoljno da primim 100 litara padalina po glavi. Kao što u sudokuu uvijek imate kuda staviti broj, tako je i mene pljusak uhvatio u blizini radnog mjesta jednog od mojih prijatelja pa sam se usipo snaći. Za to sam zahvalio sudbini. Tu ću bar novce naći, a za fen nije važno, ionako ga nikad ne koristim.

Čekao sam ga jer su rekli da se vraća za pet minuta. Čekao sam još pet, a kad su rekli da se strpim, i kad su pitali „gde gori“, i da ne kasnim valjda na susret s curom da sam tako uznemiren, ponudili me sokom i keksima, i pitali me kakva me to nužda nagoni kad imam takve pundravce u guzici, ja sam rekao da žurim uplatiti na singl Dinama iz Minska i da mi počinje uskoro, a onda sam poludio i istrčao van. A na stepenicama sam se sudario s njim, objasnio mu situaciju brzo ispuštajući samoglasnike da budem brži, dobio njegovu karticu i PIN, rekao mu „Hvala, Sale“, i odjurio van.

Uspio sam se probiti nekako uz zidove do cilja, a kiša je baš tada prestala. I kad sam stigao, bio sam podnošljivo mokar, a moja prednost je bila kratka kosa. Stao sam ispod nekakve nadstrešnice među ljude koji su čekali da epizodna uloga oblaka prođe, još je samo malo kišilo. Gledao sam prema mjestu gdje smo se trebali naći. Odjednom sam osjetio nečije prste na ramenu.

- Što je danas lijep i sunčan dan – rekla je ona. Žuti osmijeh u skladu s bojom dana, a ijekavica je neobično zvučala izgovorena tim beogradskim usnama.

Ispostavilo se da je sjedila u kafiću pored i čekala da dođem. I nasmijala se kad me vidjela mokrog i više mi nije bilo žao zbog svega, isplatilo se jer sam dobio jedan osmijeh, a mogao sam se kladiti da ću toga dana dobiti još bar dva.

- Izvinjavam se što kasnim. Nemoj se ljutiti, imao sam problem s gumom na putu, a onda s još jednom pa sam zaustavio jednoga da ne trčim preko livada s gumom u ruci do Inđije, a onda sam…
– Dobro, dobro, nema potrebe da se opravdavaš, mogla sam i da odem, ali sam čekala.
– Ma još je problem i u tome što ja nisam pomjerio sat kad je trebalo pa je kod mene sat manje nego kod tebe, a mislio sam da se sutra mijenja. Još gledam kako to da mi dani već šest dana brzo prolaze i kako Dnevnik počinje u 18.30.
– Kao što vidimo, ti si stigao čak i pre nego što je trebalo…
– A ti si stigla na vrijeme?
– Ma da, evo nema ni dva sata otkako sam tu. Usput sam i krv u ovom kamionu za transfuziju dala i već se oporavila – nasmijala se i pokazala mali ožiljak na desnoj ruci da odagna moje sumnje. O, kakvo lijepo i plemenito biće.

Ona je čekala, a ja sam smatrao da sve nezgode koje su me zadesile toga dana imaju opravdanje. Kad sam je pogledao sjetio sam se one poznate latinske poslovice o trnju i zvijezdama. Pa dobro, i ja bih nju čekao toliko dugo, čak da je vani pet ispod nule, a da sam ja u kratkim rukavima. A ona je gledala u mene tim veselim očima. Nasmijala se kad me vidjela mokrog. Imala je takvo lice da vlasnicu toga lica poželite poljubiti čak i ako znate da se u tom tijelu kriju virusi svinjske i ptičje gripe, te još neafirmisane kravlje i pseće gripe, te obične zimske gripe. Ma šta je to par dana u bolnici za jedan poljubac.

Kao što bi se takva serija pehova dogodila svakom hiljaditom vozaču, tako bi i svaka hiljadita cura čekala toliko dugo, tako bi svaka hiljadita imala takvo lice, i tako bi svaka stohiljadita imala takav mozak. Ma bila je pametna kao Lisa Simpson.

Konačno, kiša je prestala, sunce se vratilo, Beograd je izgledao lijepo. Otišli smo u jedan kafić koji je imao pokrivenu baštu pa nam ni novi pljusak ne bi smetao. Ja sam trgnuo vino, ona sok. Vino nije moglo utjecati na moju moć rasuđivanja jer sam već tri mjeseca opijen stigao u njen grad. Smijala se mojih šalama, oduševljavala me svojim komentarima. A ljubazni i veseli konobar koji je tu, činilo mi se, radio i prije nego je ona rođena, zvao nas je “omladinci”, ne znam da li zbog naših ili njegovih godina. Ona se tome nasmijala, a i meni je bilo drago što nas tako zove. Popili smo po dva pića za 45 minuta, a onda nas je taj isti konobar častio još jednim.

Čekao sam ovaj susret već nekoliko mjeseci. Upoznali smo se kod moga prijatelja koji je pravio žurku povodom trojke na lotu. Rekao je da će slaviti ako dobije, a imao je dvostruki razlog – dvije trojke! Čitave smo večeri pričali, a nju je bilo lako nasmijati pa je razgovor lako tekao. Ipak, smijala se samo kad treba, a svojim upadicama je pokazala da i cure mogu biti vrlo duhovite. Izgledala je sasvim jednostavno, imala je taj veseli pogled u boji, i kosu u boji, i bila je mlada i nekako obična. Neobjašnjivo privlačna, kao neka glumica koja nikad nije na naslovnim stranama i nije previše zanimljiva paparacima i drugim pijavicama, ali glumica čije sve filmove volite i gledali ste ih bar dvaput.

Kasnije smo se ona i ja dopisivali porukama, onda i mailom, pa smo se i čuli, ali nikako se nismo uspjevali vidjeti, čak ni kad je ona išla kod svog rođaka u Inđiju. A doći od Petrovaradina do Inđije bilo je lakše koliko i doći do Mjeseca sa Zemlje, u odnosu na put za Mars. Jednom smo se ipak sreli kad je moj prijatelj slavio dobitak na poslu, unapređenje. Ali ja sam malo kasnio, a ona je brzo otišla kući, u svoj značajno udaljeni dio grada. Povezao ju je neki njen nepoznati komšija i ja sam ga iste večeri zamrzio iako je i meni bio nepoznat.

Onda smo krenuli prema Kalemegdanu. Više sam puta prošao tom ulicom nego što je veliki i dobri Džajka odigrao utakmica za reprezentaciju, ali se nisam mogao sjetiti nijedne uzbudljivije i ljepše šetnje, čak ni one popodnevne petog oktobarskog dana 2000. a ni kad sam s jednom Slađanom kao sedamnaestogodišnjak tuda išao nakon našeg prvog, i, ispostavilo se, posljednjeg poljupca. Ta se Slađana, ne znam zašto, udala vrlo brzo nakon toga. Pa čak ni kad sam s ujakom šetao dan nakon pobjede nad minhenskim Bajernom 1991. godine, u dresu sa brojem 8 koji je nosio i Robert Prosinečki. Dobro, možda pretjerujem sad kad sam spomenuo tu Zvezdinu pobjedu, ali i to je u ljubavi dozvoljeno.

Na Kalemegdanu sam se sjetio da sam bliže svom četrdeset i šestom rođendanu nego šesnaestom. Možda ne matematički, ali realno je da su prilike da se igra veliki meč i da se dođe nadomak kaznenog prostora sve rjeđe. Pa ja već ima četiri oženjena prijatelja! Trenutak je za ulazak u 16 metara, samo treba napraviti još koji dribling i izboriti se za poziciju za šut.

- Tamo ja živim – pokazala je jednu od hiljadu zgrada s druge strane rijeke dok je stajala uz zidić, a ja sam se zagledao u njen kažiprst.

- A tamo ja živim – pokazao sam prema Petrovaradinu, a ona se nasmijala.

Ne samo da je to lice bilo beskrajno simpatično, već sam sad uočio i da je posebno lijepo. I želja da je poljubim bila je sve veća. Slično događaju iz 1993. kad sam putovao vozom prema Baru na more, pa su mi neki lopovi ukrali osvježenje, a ja sam bio gadljiv da pijem iz tuđe flaše, pa sam tristo kilometara do cilja budan proveo jer nisam mogao zaspati od žeđi u vrelom vlaku. Pored toga znala je odgovore na sva pitanja i ja sam imao utisak da zna i šta mislim i da se, između ostalog, i zbog toga smiješi. Kao da mi je čitala misli. Ili je željela isto što i ja.

Padao je sumrak već, ljudi su šetali na drugoj strani parka, ptice su polako odlazile na spavanje. Sjeli smo na neku klupu u tom velikom parku i pričali. Nekoliko minuta kasnije ljubili smo se kao da sam ja bezobrazni maturant, a ona klinka iz prvog ili drugog razreda. Gimnazijalci u akciji, umjesto da čitamo lektiru. Dosta smo pričali, za pričanje sam imao i nekoliko prijatelja, vrijeme je bilo za zanimljivije aktivnosti. Onda smo otišli još malo prošetati. Bila je nekako tajanstvena. I imala je mekane prste čiji su nokti bili obojani neobičnim lakom, crnim sa nekim svijetlim detaljima.

Nakon skoro četiri i po zajednička sata, krenuli smo kući. Htio sam je u nepoznatom i velikom gradu odvesti do njene zgrade, ali je ona rekla da je tu došla svojim autom i da idem onim jedinim putem koji poznam, a koji je ujedno i najkraći jer mi ga je ona objasnila pa sam, zahvaljujući njoj, skratio ulazak u grad za 20 minuta, a izlazak skoro isto toliko.

Vratio sam se po auto. Međutim, nije ga bilo. Pošao sam gore-dolje niz ulicu misleći da sam promašio mjesto na kome sam ga parkirao. Onda sam obišao i neke susjedne ulice. Pomislio sam da sam ušao u pogrešnu ulicu koja, igrom slučaja, izgleda isto kao ona u kojoj sam ostavio auto. Ipak, nije bilo tako, osim ako žena koja mi je rekla „bato“ nema sestru blizanku koja isto radi u kiosku i sestra joj je pričala o meni u protekla četiri sata. Ništa, dobro sam znao gdje sam ga ostavio. Odvezao ga je pauk, rekla mi je žena iz malog dućana u kome se čuo Pink Floyd. Dobro, bolje nego da ga je lopov ukrao. A i žena mi je rekla „ti“ što znači da sam još mlad, i nakon tih pet sati. A onda tu došao i čovjek u odijelu, imao je oko 45 godina i birao je nešto pažljivo gledajući.

- Izvoli, šefe – rekla mu je žena. Evo još jednog mladog.

Nisam  vidio znak zabrane koji je stajao na staroj zgradi na kojoj je neko prije pola stoljeća napisao grafit krečom u znak odanosti muzici Rocca Granate. Stajao je taj znak na nekoj ogradi kroz koju ne bi ni peglicu ugurao, a kamoli korsu od 1 400 kubika. Od svih automobila tamo baš moj su odnijeli.

Otišao sam tamo da ga pokupim. Taksi sam skupo platio, posebno zato što je promašio mjesto gdje je ostavljen moj auto, a onda dodao da od nečega mora da se živi i da mu platim pun iznos. Bio je tamo moj auto, obradovao sam se kao da sam vidio starog prijatelja.

- Jedan naš je čak u G17, pravi stručnjak. Uroše, Uroše, evo ovaj je gospodin došao po korsu što smo je danas doterali. Aj ga, molim te, odvedi. Uroše! Uroše, dolazi, jeb’o te taj chat i internet, šta se zamajavaš! – vikao je šef.

Staklo je bilo razbijeno, a na sjedištu suvozača bilo je sve osim novca. Pošten neki lopov, uzeo je samo novce, a ostalo sve uredno složio i vratio. Lopov je mogao odvesti auto, ali izgleda da nije imao položen vozački ispit pa je odustao i zadovoljio se novcem. Bio sam mu donekle zahvalan. Srećom, imao sam još uvijek prijateljevu karticu. Našao sam i kaznu jer mi je isteklo parkiranje u crvenoj zoni.

Sjeo sam u auto i okrenuo ključ ipak zadovoljan zbog tri boda koja kući nosim s gostovanja. Ništa.

- Majstore, akumulator se ispraznio, zaboravio sam da ugasim svetlo pa su farovi pojeli svu kiselinu – vikao je. Ma ni to me nije moglo oneraspoložiti. Čak ni kad mi je Uroš rekao da svratim prije polaska za Novi Sad kod vulkanizera jer mi je guma probušena čavlom dužine 12 centimetara koji je on izvadio i stavio u policu, ali gumu nije zakrpio jer je rekao da nije za to išao u školu.
– Imam ja super vulkanizera, možeš kod njega, moj drugar.
– Je l’ blizu?
– Jeste, 100 metara dole. Ali ne radi on do ponedeljka.
– Izdržaće, promijeniću sad gumu, a onda ću u Petrovaradinu popraviti.
– Ne može tako, druže. Obe su ti probušene – rekao je Uroš. Parkirao si na nezgodno mesto – rekao je.

Nakon samo dva sata uspio sam srediti gume uz pomoć jednoga taksiste. U međuvremenu sam, dok sam punio telefon vulkanizerovim punjačem, dobio njenu poruku u kojoj mi je rekla da joj je bilo jako lijepo toga dana i da se nada da sam stigao kući, premda joj se nisam javio.

U povratku sam, sretan zbog te poruke, pjevao cijelim putem. Radio se zaglavio na nekoj radiostanici s domaćom muzikom. Električni orgazam, Partibrejkersi, Bajaga, Azra, Babe čak i ljigavo Prljavo kazalište i Vampiri, čak i dobri Đorđe Marjanović, sve mi je odgovaralo. Kao da su svi oni pjevali o istoj curi.

Izgledalo je da ću bez dodatnih pehova stići kući. Svratio sam na pumpu za benzin da sebi kupim dvije čokoladice i pola litre coca-cole, a korsi dvadeset litara supera koji je bio njen omiljeni benzin.

- Dvadeset litara supera – rekao sam pumpadžiji i krenuo na kasu da platim.
– Dvadeset litara eurodizela, je l’ tako? – upitao me ubrzo čovjek za kasom.
– Ne, dvadeset litara supera.
– Broj 5, je l’ tako? Korsa?
– Da – rekao sam, zacrvenio se i već je bilo kasno. Radnik je ulio dizel umjesto običnog goriva.
– Ja sam novi ovde, a ti si kriv, mogao si sam natočiti, tamo su ti rukavice. Nemoj da se ljutiš, događa se.
– E, ne seri! Je l’ ovo skrivena kamera koju organizuje onaj odvratni poluglumac što glumi onoga Vesu?

A on se okrenuo i rekao da ne možemo tako razgovarati i da mu je smjena gotova pa da ide kući gledati neku reality emisiju na Pinku jer je baš te večeri izbacivanje. I otišao je, pobjegao mi je. A za dva sata je stigao Džeki sa prijateljem koji ima šlep-službu, pa smo auto odvezli kod moga prijatelja koji će mu ispustiti naftu.

I pored svega toga ja sam zadovoljan legao u krevet, dugo gledao u Mjesec koji se vidio kroz moj prozor i razmišljao s rukama iza glave. I sljedećeg jutra sam veselo ustao zanemarujući brojne pehove od prethodnog dana, veseleći se onome što je bilo najvažnije.

Popodne sam shvatio da laž ima ograničen rok trajanja. Ova moja o probušenim gumama je trajala 24 sata. Drugog dana sam dobio poruku sa žutog broja: “Videla sam te na YouTubeu. Odličan skeč!”, a bio je tu i smajli koji namiguje lijevim okom.

Ukucao sam www.youtube.com i na prvoj strani je moj performans s nedovršene autoceste, izdvojen kao jedan od najgledanijih u prethodna 24 sata. Imao sam preko sto hiljada posjeta i nekoliko hiljada komentara od kojih se nije znalo koji je gluplji, kao što se to može i očekivati od nekoga ko se bavi komentarisanjem po YouTubeu, portalima i besmislenim forumima. Ali bilo je jasno da sam uspio ono što mnogi nisu – pa ja sam postao YouTube zvijezda!

* * * * *

Kao što je planirala, otišla je u Ameriku. Rekla je da će tamo biti pet mjeseci i da budem stpljiv. Bili smo u kontaktu preko Gmaila. Ali tih pet mjeseci se odužilo i kasnije se sve rijeđe javljala. A onda je prestala. Više je nije bilo na Gmailu. Prestala mi se javljati. Čak i SMS-om. Ponekad sam joj poslao e-mail ili SMS, ali ona nije uzvraćala, kao da se napisano udavilo negdje između Evrope i Amerike. Negirala me skroz. A ja sam tu i tamo noćima maštao da se vraća, a danima se nadao da će se bar javiti, da ću ugledati njen e-mail kad otvorim elektronsku poštu. Ali izgleda da je naša epizoda bila jedna od onih koje su zanimljive za pogledati, ali se onda brišu sa hard diska i zaboravljaju.

Prošle su skoro dvije godine. Džeki mi je rekao, a isto je potvrdio i jedan njegov stručnjak iz te oblasti, da je sigurno tamo nekoga našla, i odlučila da postane Amerikanka. Rekli su da je procijenila da je on voli, a da i ona njega simpatizira dovoljno da pored svih nedostataka ostane s njim i uspije u životu. Ipakje to Amerika. Tako su rekli, iako je nisu poznavali. Uostalom, izgleda da je ni ja nisam poznavao. Ipak, u šali sam tvrdio da je sigurno oteo odvratni KKK i da će od mene tražiti otkupninu. KKK, iako je ona bila žuta kao Lisa Simpson.

Jedne večeri sam poslao poruku na njen broj telefona. Nisam više ni znao je li to njen. A ne bih ni poslao poruku nekome od koga me dijeli mnogo više od bezbroj kubika slane vode, ali u meni je bilo skoro dvije litre slatkastoga vina od plavog grožđa. I to je bila dovoljna količina da popustim. Istina, prisjetio sam se avanture sa filmskim peripetijama koje sam izgurao i zbog kojih mi nije žao, bar zbog onog prvog i nekoliko kasnijih poljubaca, a i slike koju sam tokom vremena formirao u svom mozgu, koji je kod nekih ljudi dosta važan organ.

Vratio sam telefon u džep, naručio još jedno, popio i krenuo da nađem taksistu koji će me odbaciti kući. U taksiju je svirao radio, išao je Neno Belan, pjevao je o tome kako je lijep i sunčan dan. Meni je pred očima bio samo mrkli mrak, a negdje tamo u Americi, na zapadnoj obali, bio je lijep i sunčan dan, oko 5 popodne. A onda se začuo signal s mobilnog telefona. Nisam bio siguran je li moj ili telefon taksiste. Ili samo utvaram, kako bi to rekao Ćiro Blažević. Usporenim pokretima izukao sam telefon iz džepa jakne i potrudio se da vidim šta piše. Potpuno neočekivano, kao odlučujuća trojka preko cijeloga terena u posljednjoj sekundi, stigla je američka poruka. Bio je to njen odgovor, vidio sam njeno ime na displeju i u magli jednoga smajlija u poruci, iza dvije rečenice. Ali budući da sam bio jako pijan, sadržaj poruke i ime njenog pošiljaoca nije moguće saznati od mene. Ali vrijeme će pokazati. Ujutro.

 

 

Slični tekstovi: