Novogodišnja cestitka i aljkavi poštari

Piše Siniša Radanović - Priče | 6 komentara

Kupio sam dvadeset i četiri čestitike. Pažljivo sam izabrao one sa optimističnijim i veselijim crtežima. Birao samo ih po tome koliko su mi bile lijepe. To su najčešće bile one sa zimskom idilom i kućicama iz čijih se dimnjaka diže dim, a osvjetljeni prozori svjedoče o zadovoljnim ljudima u njima. To su one kućice na brdu, okružene crnogoričnim drvećem pokrivenim snijegom koji još pada, razbacane po brdu kao gljive u nekom neotkrivenom dijelu šume. Zamišljao sam sebe u tim kućicama, u jednoj od njih, u nekoj koja je ukrašena novogodišnjim ukrasima i koju će posjetiti i Deda Mraz, u veseloj decembarskoj atmosferi. Nisam zaobilazio ni Deda Mraza na čestitkama. Kupio sam i četiri rezervne čestitke, ako se još nekoga sjetim, ili ako zabrljam za vrijeme pisanja.

Na papir sam napisao, dok sam pio crveno vino, imena onih kojima ću ih poslati. Bili su tu bliski rođaci, bivše komšije, moji prijatelji i nekoliko prijateljica, kafić u koji izlazim i u kome poznajem zaposlene, kao i jedna za Deda Mraza, da zbunim poštara i zaposlene u pošti kad vide na koga je čestitka adresirana. Jednu sam namijenio i samome sebi. Zašto da ne obradujem i samoga sebe, pomislio sam. A onu najljepšu, onu koju sam izabrao nakon što sam se devedeset minuta lomio najprije oko tri, a onda još četrdeset i pet oko dvije, stavio sam sa strane. Predvidio sam je za jednu curu, najposebniju curu te godine. Tačnije, posebnu u njenih prvih osam mjeseci, dok o preostala četiri nisam htio previše razmišljati. A onda sam pogledao kroz prozor. Bila je noć, bilo je tiho i počeo je padati snijeg. Pravo vrijeme za vino, pravo vrijeme za pisanje čestitki.

Nije stvar u rutinskom slanju čestitke koje nalikuje na plaćanje računa za struju ili za telefon. Slanje čestitki pričinjava zadovoljstvo i onome koji prima, ali i onome koji šalje. Pa i poštarima. Da sam poštar više bih volio nositi čestitke i pisma nego račune i pisma raznih firmi koja se ni ne otvore, a već završe u smeću. Zato sam tom poslu pristupao sasvim ozbiljno, skoro kao da se radi o nekom ispitu. Ima ljudi koje ih vole dobijati. Skoro svi vole, iako rijetki pišu. Neki to obave telefonom, neki e-mailom, neki usmeno, neki bezličnim SMS-om, nekad čak i istom porukom, osmišljenom u nečijoj tuđoj glavi. I šalju iste poruke na više adresa. Čak sam vidio već napisane čestitke, dovoljno je samo napisati adresu, ili zamoliti nekoga da to učini umjesto vas. To su čestitke predviđene za nedovoljno pismene.

Svakome sam namijenio različitu čestitku. I na svakoj je bio drugačiji tekst, a ne samo ono uobičajeno čime je bila ispunjena skoro svaka čestitka. Za ovu posljednju čestitku sam se posebno potrudio, čak sam i na rukopis pripazio, kao i na dužinu redova. Izašao sam tokom razmišljanja o tekstu van, na snijeg, da mi krupne pahulje s neba donesu dvije-tri dobre rečenice. Mislio sam da će je to obradovati, tu posebnu curu koja je, baš kao i ja, mrzila kad se za cure kaže “riba”. Dobro se poznamo, bili smo na tankoj granici između poznanstva i ljubavne veze, čak smo u dva navrata i kratko gazili po toj granici uživajući kao da gazimo po nekoj drugoj planeti, kao da sigurno lebdimo u svemiru i odozgo gledamo kako “plava kugla sporo rotira”. A onda smo se, bez meni vidljivog razloga, udaljili jedno od drugog, i krenuli svako u svom pravcu gubeći se u beskonačnosti svemira, kao da se nikad nismo ni sreli. I tako je ostalo, s obe strane se igralo oprezno. Ne znam zašto. Možda ću vidjeti, kad budem slavio osamdeseti rođendan, da je to bilo pogrešno. Možda nekad ponos treba ćušnuti sa strane, kao probušenu loptu. I Steven Tyler je to isto napravio u pjesmi Angel, već u prvoj strofi.

Pažljivo sam napisao čestitku kad sam smislio tekst i prepisao ga s papira za vježbanje na kome je izgledao baš kako treba. Ubacio sam je u kovertu, i zatim pažljivo i s posebnim ushićenjem napisao njeno ime, ime te posebne cure. Krenuo sam da je pošaljem. Izabrao sam glavnu poštu, misleći kako je veća sigurnost da odande sve čestitke stignu na odabrane adrese. Stigle bi one i iz ostalih pošti, ali nije glavna uzalud glavna. Bar ja tako volim misliti.

Bilo je 13 sati i žena iza stakla mi je ljubazno rekla da će sutra stići na odredište.

- Dobro, ima vremena, poslao sam na vrijeme, može i preksutra – rekao sam, a ona se nasmijala. Ljudi rijetko šalju čestitke i pisma.
- Stići će prekosutra čak i ako je poštar bude pešice nosio na odredište – dodala je ona.
- Ma čak i ako bude pijan i novi u dijelu grada u kome radi, i u koji ide ova čestitka – nastavio sam.

Čestitka je otputovala, kao raketa iz moga privatnoga Apolo programa, koja treba istražiti kako razmišlja civilizacija čiju sam adresu pažljivo napisao na koverti, i kakvo je stanje u toj galaksiji. Nekad sam imao dobru komunikaciju s tim dijelom svemira, svakodnevnu. A onda je prekinuta i želio sam istražiti taj dio svemira, jedan od najvažnijih u tom beskraju.

Narednih dana sam zavirivao u poštanski sandučić sedam puta dnevno, čak i kad je pao mrak. Očekivao sam neki signal odande, da se raketa bezbjedno spustila, na bilo koji način, makar i bezličnim SMS-om. Čekao sam potajno čak i odgovor na isti način, kad se telefon već nije oglašavao, a i “inbox” mi je bio prazan. Uporno sam provjeravao. Kao da poštar sedam puta dnevno dolazi, kao da će odgovor donijeti direktno. Ako bih naišao na poštara pitao bih ga da li ima šta za mene. Bio sam nestrpljiv. Kao da će golub sletjeti na sandučić pa se to može dogoditi u svako doba dana. To sam radio kad sam shvatio da ni nakon tri dana nije stigao odgovor, čak ni kao taj blijedi SMS. Pa je li došlo vrijeme da ni poštarima ne mogu vjerovati, zar su i oni zabrljali? Trebao sam podmititi poštara da obavi posao kako treba.

I narednih dana sam sa sve manjim optimizmom očekivao bilo kakvu reakciju, svaki zvuk telefona navodio me da pomislim da se poruka nakon par dana putovanja probila do mene, ali stizale su samo one s nevažnih brojeva. One nevažne, među kojima čak i ona u kojoj su mi iz banke javili da je na moj račun uplaćeno 36 000 dinara. Jaka stvar, kao da je to sad nešto značajno. A pjesma Christmas (Baby Please Come Home) koju je pjevao Joey Ramone, moj prijatelj koga nikad uživo nisam upoznao, djelovala je sve tužnije kako se Božić primicao, daleko tužnije nego na početku decembra. Bez obzira na to, neprekidno sam slušao tu pjesmu glasno pojačanu, dok sam stajao sa čašom crnog vina u ruci gledajući kako snijeg zatrpava moju ulicu. Često sam to radio. Sjećam se kako je bio 24. decembar i bila je noć, a ja sam izašao u hodnik, sišao do sandučića i zavirio u njega, nadajući da će doći nešto, vjerujući naivno i budalasto kao oni koji čitaju nešto napisano u prvom licu pa misle da je riječ o istinitom događaju, ili čak da autor prenosi dio svog iskustva. Bio je prazan baš kao i flaša vina koju sam otvorio tri sata prije toga.

Sad je avgust i izgleda da ona čestitka još nije stigla na svoje odredište. Ona je još nije primila. Inače bi stiglo bar hvala, ako ne ništa drugo. Bar to. Valjda.

Ljut sam na sve poštare svijeta i više ne častim ni svoga poštara rakijom, iako imam odličnu od plavih šljiva i jednako dobru od jabuka. Čak ga ni ne pitam da li mu je vruće kad dođe, i je l’ mu se nekad dogodi da donese pravo pismo, zbog kojih su poštari i izmišljeni. I da li mu se nekad dogodi da se omasti kod razvedenih žena kad ih obraduje pismom. Siguran sam da su poštari zabrljali, ne dozvoljavam niti jednu drugu opciju. Ljut sam i na ministra koji je zadužen za poštare, a sigurno neki od njih i jeste.

Uskoro će opet decembar, godinu dana mlađi od prošlogodišnjeg decembra. Ja ću tada biti godinu dana stariji, ali ne i pametniji. Poslaću tada istoga dana dvije čestitke na istu adresu. I to u dva različita dana i iz dvije različite pošte, izbjegavajući glavnu. Možda jedna i stigne do nje, pomislio sam zagledan u grafit na zidu s druge strane ulice – The KKK Took My Baby Away. Boja je još bila svježa.

Slični tekstovi: