Nije čovjek drvo

Piše Zoran Plavšić - Književnost, Ljudi, Priče | 2 komentara

Nov 15, 10

Jednom davno valjda pod utiskom neke kineske slike koju nikad nisam vidio, o Kinezima da i ne pričam osim Brus Lija usnio sam neobičan san. Na mjestu stare kruške stajalo je neobično drvo, imalo je listove svih boja, ali me se najviše dojmila plava i crvena boja lišća. Ne znam zašto, ali san je bio toliko jak da nisam dočekao jutro u krevetu već sam ustao i nastojao kroz stakleni dio vanjskih vrata potvrdim svoj san i na drvetu ugledam ždrala, za mene tada nepoznatu i tajanstvenu pticu.

Blaga mjesečina našoj staroj kruški dala je jedan novi smisao. Treperavo lišće iznova bi stvaralo obrise meni dotad neviđenih boja, ždrala nisam vidio, ali sam ipak zadovoljan otišao u krevet. Pokušavao sam da zatvorim oči, da ponovo zaspem i nastavim započeti san, ali nije išlo. Čim bih zatvorio oči pred njima bi se odigrao vatromet boja, petardi kineskih careva znanih iz bajki i neobično glasanje ždralova, tih tajanstvenih ptica koje nikad do tad nisam vidio.

Onako bos protrčao sam kroz rosnu travu, usput pokupio i sitnu prašinu i stao pod krušku. Preda mnom je bila stara kruška nekako još starija ali kočopernija, s kruškama slađim nego ikad. Nigdje nije bilo onog drveta iz sna od sinoć. Pomalo razočaran pokupio sam desetak krušaka opalih u toku noći tek donekle zadovoljan plijenom koji sam odnio na mali stolić u sobi moje babe Milice.

Nedavno je ovaj svijet napustio moj komšija Brane. Sedamdesetogodišnjak, jako izboranog lica, tamne puti, prosijede crno sive sijede plave boje, i iste boje takvih brkova.Boju drugačije ne bih ni mogao definisati. Pamtim ga dok sam još kao dječak tjerao točak po putu, kad se još djeca nisu vodila brici, već ih je šišao neko ko je imao imalo smisla za to. Da mane par puta šišao taj čovjek. Sjeo bih na mali tronožac, oni bi uzeo makaze i češalj i dovodio mi frizuru u red. Nisam se mnogo bunio, jer sam stalno slušao kao je on pričao da će me oženiti iz Kucalovića ili Macalovića, kao je crvena zvijezda najbolji fudbalski klub, kako će mi kupiti magarca ako ne plačem. Ukratko činio je sve što je potrebno da bi se dječak u kratkim pantalonicama na tregere osjećao spokojno na njegovom starinskom tronošcu u salonu ispod jednog starog Duda.

Po kući se moglo vidjeti da je on od nje davno odustao, nije je rušio pa pravio veću, nije ulagao u fasadu, već jednostavno za kuću vrijeme kao da je stalo, ne samo za nju već i za njih dvoje. Kako to biva njih dvoje ostali su sami, povlačeći se još više u sebe, a veliki Dud kao da je uživao. Rastao je još više kako je njihva tuga bivala veća. Kao da je njihova tuga hranila njegovu gordost i povećaval plodnost koju ovo dvoje nisu mogli da iskažu. Kad ih je konačno slomio da se pomire sa činjenicom da neće imati potomstva, šta je njima preostalo, tek da pod Dudom ošiša kojeg dječaka sa nemirnim zvrkovima na glavi, da im ukupe posudu sa plodovima crnog duda koji se po dvorištu kao tepih prostro, da daju kocku šećera da umoče u kavu i slično.

Svakodnevno sjedenje pod Dudom svima nam je palo u oči, sjedili su, pili kafu, igrali tablića. Vrijeme je prolazilo a njihov ritual se nije mijenjao.

Ulazak u moju kuću uz stepenište bio je takav da se pogled uvijek sam dizao put Duda i Brane čija se kuća nalazila 40-tak metara iznad moje kuće. Vidjela bi mu se glava.

Pomislim često da čovjek nije drvo, al se sjetim Brane i Duda koji je obilježio čitav njegov život, čini mi se da se uvukao u njega i zarobio ga svojom hladovinom koju je devet vještica napakovalo za nesretnog Branu. Imamo li mi svoje drvo, koje će nas obilježiti, ne znam, sjetim se kruške sa početka priče, sjetim se sna. Pomislim kruška je nestala sa onima koji su živjeli sa njom i kraj nje, a ono drvo iz sna trebalo bi da je moje. Ne znam nisam ga još našao.

Onaj mali kovrdžavi, kojem nisi kupio magarca, a nisi ni našao curu za ženidbu. Ma sve oprašta Zoran Plavšić.

Slični tekstovi: