Sudar u supermarketu

Piše Siniša Radanović - Priče | 10 komentara

Sep 07, 10

Da sam znao da ću naletjeti na budalu koja juri s punim kolicima kroz ogromni supermarket, sigurno bih potrebne namirnice kupio po većoj cijeni u najbližem dućanu kod lijepe Sandre. Ja sam polako i oprezno gurao kolica, i između rafova s teglicama s ukiseljenim povrćem i voćnim kompotima i sokovima namjeravao sam skrenuti lijevo. Ali, divljak je nepažljivo naletio pri brzini od bar 6 kilometara na sat, neprilagođenoj uslovima jer je bila gužva pred praznike, i zabio se svojim kolicima u moja koja su se pri naletu i prevrnula.

- Kud gledaš?! – viknuo je nakon treska, a ljudi su se u trenu okupili oko nas jer ljudi vole tuđe nezgode. Tu su se pojavili i znatiželjni novinari u potrazi za krvlju. Sutra ćemo biti na naslovnim stranama, ali i onima iza njih. Posebno se gurao novinar “Blica”.
- Pa kako to guraš kolica, pogledaj šta si sad napravio – rekao sam mu normalnim tonom dok se ispod oštećenih kolica razlijevalo ono što je curilo iz razbijene ambalaže.
- Brate, ja sam na glavnom putu, vidiš da idem iz pravca kase.
- Nisam ti ja brat, brate. A gdje si to vidio znak? Moj semafor nije radio – našalio sam se, zagledan u nered oko nas.

On je mislio da je u pravu kad kaže da ima prednost jer je išao iz pravca blagajni, a ja sam išao paralelno s ulaznim vratima. Tačnije, on paralelno s policama, a ja sam mu nailazio iz pravca začina, što je, po njegovoj logici, svakako manje važno od glavnih gotovih jela koja su bila složena na policama pored kojih se on kretao nedozvoljenom brzinom, zagledan u mlade prodavačice, ili tražeći cigarete među začinima.
Svjedoci nisu htjeli reći ništa, ali su savjetovali i procjenjivali štetu na nekoliko stotina hiljada dinara. Dvojicu je potkupio limenkama piva i kutijama cigareta i oni su ipak obećali svjedočiti u njegovu korist tvrdeći kako su sve vidjeli iz neposredne blizine.

Budući da je pametnjaković natrpao kolica jeftinim toaletnim papirom i još nekim krupnim stvarima, na vrhu su mu bile namirnice u staklenoj ambalaži, flaše i teglice, brašno i jogurt. Sve je to ispalo, razbilo se i pomiješalo. Pored toga, od udara moja su kolica odbijena do najbliže police s koje su pala i neka skupa vina i razbila se. Pored nereda bilo je jasno da je izazvana i veća materijalna šteta, zaključio sam dok su se iz njegovih kolica razlijevali žumanjci i bjelanjci razbijenih jaja, miješajući se sa sokom od cikle po podu. A med se cijedio i odnekud je već nagrnula kolona mrava da se počasti, ne čekajući zapisnik. Bilo je vrlo neprijatno učestvovati u tome, posebno pred svim tim gledaocima. Toliko je ljudi bilo u ogromnom dućanu i sad su se okupili oko nas, a neki mamlazi su čak čitavu situaciju snimali mobilnim telefonima.

Ubrzo se pojavila policija koju je pozvao šef samoposluge, a i nekoliko advokata s vizit-karticama. Tu se našao i inspektor s tetovažom G17+ koja je bila napisana ispod preškrabane JUL-ove trobojne ptice koja je sad bila demode i samim tim neisplativa. Sjećam ga se, bivši “julovac”, provocirao nas je u sezoni 96/97. Ogradili su prostor žutom trakom i fotografisali ga.

Policija je obustavila prolaz kupaca u tom dijelu. Provjerili su da li ima povređenih.
- Jao što me boli vrat, ju, ju, ju – jaukao je i jukao divljak i već je odnekud stavljao kragnu za imobilizaciju kako bi izvukao novac od osiguravajuće kuće.
- Jao, jao, tužiću ga, jao – prijetio je.

Uzeli su naše izjave. Pozvali su hitnu pomoć koja je uz rotirajuće svjetlo stigla do parkirališta, a dvije sestre je na viljuškaru dovezao tehničar kako bi što prije stigle do mjesta sudara dok su one svojim glasovima imitirale zvuk sirene. Rekle su da će nam provjeriti udio alkohola u krvi.
-Ne mogu da nađem žilu. Je l’ imaš problema često s vađenjem krvi – pitala je jedna sestra dok me iglom ubadala u desnu podlakticu.
- Nisam još nikad vadio, bolje da mi vi izvadite nego da ja sam.
- Ma ne pitam te to nego je l’ ti teško nalaze žilu? Kao da je nemaš.
- Ne znam, ja sam sinoć pogodio iz prve. A i preksinoć sam lako pogodio.

Njemu nisu ni provjeravali krv jer je bio negativan na takozvanom dregeru. Žalio sam se pa su mu ipak izvadili krv za analizu.
- Dajte mu i test inteligencije. Biće vjerovatno negativan na alkotestu, ali i na testu inteligencije, a to je u ovom slučaju važnije, i ja tu vidim svoju prednost – dobacio sam, a on je s iglom u ruci poskočio da me drugom rukom pogodi u glavu. Nije pogodio ni šakom, a ni teglicom kiselih krastavaca iz prve klase kojom me gađao.
- E, sad ću te tužiti za pokušaj ubistva teglicom, blesane – viknuo sam, a on je zamahnuo još jednom teglicom. Vidjevši da sam u ofanzivi, sjetio sam se još i ovoga:
- Pogledajte, pa on ne zna zna ni ono da mu date kocku i kuglu i okrugli i kvadratni otvor. On bi kocku gurao kroz kuglu i čudio se kako ne ide pa bi gurao jače.

Poletjela je i treća teglica, a ja sam zadovoljno trljao ruke. Ona je pruhajala pored moje glave i udarila čovjeka iza mene, a ja sam pao kao pokošen, uhvatio se za glavu objema rukama i valjao se kao fenomenalni Filippo Inzaghi kad ga protivnički igrači sruše u srcu šesnaesterca.

A onda je pozvana čistačica da počisti nered. Ljut i osramoćen otišao sam kući.

Brinuo sam se, analiza krvi me je uplašila. Nije mi bilo svejedno. Bilo je zabranjeno u supermarket ući pijan, iako su tamo prodavali alkohol. Bilo je zabranjeno pušiti, krasti, uvoditi pse, ili ulaziti sa zmijom oko vrata unutra. Sve je to bilo naznačeno na ulazu. Mogao sam ispasti kriv, plaćati štetu, dobiti zabranu upravljanja kolicima, pa čak i zabranu korištenja košarica u svim dućanima. Ili kaznu besplatnog rada u trajanju od petnaest dana u supermarketu, i to u njegovom najgorem sektoru – onom za meso.

Prije nego sam počeo kupovati, sreo sam prijatelja s kojim sam otišao u kafić pored supermarketa na gemišt. Njegova je žena došla u šoping, a kako on nije volio tu aktivnost, odlučio je vrijeme provesti u kafiću. Popili smo po dva gemišta. Drugi sam popio ne toliko zbog prijatelja kojem sam pravio društvo već zbog prelijepe djevojke koju sam zapamtio s protesta koalicije “Zajedno”. Sjedila je u uglu i pila kafu, vodeći nekakav vjerovatno beznačajni predpraznični razgovor sa svojom sugovornicom, tokom kojeg sam ja nekoliko puta neprimjetno usmjerio svoj pogled u njihovom pravcu. Jer, moram reći da mi je prva asocijacija na te demonstracije upravo ona, kako hoda negdje u koloni i kako se za nju zasigurno lijepe mnogi drugi pogledi, a ne samo moj. Da sam bio u Beogradu i da sam u okršaju s policijom ostao bez dva sjekutića i sa klimavim bubregom, ili da mi je neki “julovac”, budući snalažljivi i ljigavi inspektor iz 21. stoljeća, letvom razvalio glavu ili čak ispalio metak u mene, vjerovatno bi to bilo prvo čega bih se sjetio. Ovako, moje su asocijacije na ta zbivanja bile najprije vezane za nju.

Dva mjeseca kasnije stigao je poziv za sud. Potražio sam advokata. S obzirim da o njima nisam imao previše lijepo mišljenje, taj mi je posao pao kao da tražim odijelo koje ću obući za nečiju svadbu, a ni s tim nisam imao česta iskustva.

Za izbor advokata sam se malo raspitao, baš kao što se čovjek koji ima problema sa vodovodnim cijevima raspituje za dobrog vodoinstalatera. Preporučili su mi nekoliko njih, a ja sam izabrao jedinu damu. Zvala se Maja. Imala je ime kao da ima manje od trideset pet godina pa sam pomislio da će razumjeti moj problem. Rekli su da je ona najbolja za te stvari i da se specijalizirala za samoposluge, male dućane i supermarkete, kao i za diskonte pića i sve moguće sporove i prekršaje u njima. Jedan mi je rekao da brani samo čiste i poštene, dok krive pušta niz vodu. Osjećao sam da sam čist i pošten i da ću zaslužiti njenu pažnju i trud.

Otišao sam kod nje. Obrijao sam se veče ranije, da ne budem baš kao guzica gladak. Spremio sam i dobar nastup, da ne pomisli da sam neki blesan koji ne zna sastaviti dvije vezane rečenice već govori u natuknicama. Ti pravnici čitaju milion bezveznih knjiga, zapamte mnogo riječi i fraza, onda misle da su zato superiorni u odnosu na većinu nas ostalih. Zato sam tri puta preslušao sam sebe dok sam provjeravao šta ću joj reći. Ispalo je dobro. A biće još bolje, mislio sam, kad vidim da je u pitanju ipak dosadna četrdesetpetogodišnja advokatica s debelim naočalama, bijeloj košulji zakopčanoj do grla i u smeđem džemperu na kopčanje, nezainteresovana za moj problem, a kamoli za njegov povoljan ishod.

Vođen izrekom da Bog otvori prozor kad zatvori vrata, ušao sam u njenu advokatsku kancelariju nakon dogovora s njenom sekretaricom. A tamo, tamo me je čakala crnokosa djevojka za koju nikako ne bih rekao da je starija od mene. Štaviše, dao bih joj bar dvije godine manje nego sebi, da sam je kojim slučajem sreo u jednom od tri kafića u koja imam običaj svratiti. A i odustao bih od odlaska iz kafića da sam kojim slučajem pošao baš kad je ona došla. Čudnom koincidencijom ispostavilo se da se radi o djevojci, mada bi se možda moglo govoriti i o mladoj ženi, zbog koje sam popio onaj drugi gemišt u kafiću u sklopu supermarketa. Bila je to ona – moja prva asocijacija na novosadski studentski protest 1996/97, princeza studentskih šetnji, simbol otpora tom zlu i jedna sveopšte gledano optimistična i oku prijatna osoba. I taj me nenadani susret u advokatskoj kancelariji vratio u prošlost, u sada već prošli vijek, tačnije u posljenju šestinu 1996. godine.

Tada sam, gledajući s ove istorijske distance, bio mlad. U svakodnevnim šetnjama, kao i na studentskom trgu, nailazio sam na nju. Nije ona bila nametljiva niti sam ja jurcao za njom, već se lako uočavala. I to od prvoga dana kad sam, šetajući gradom u koloni, zapazio neobičnu pojavu crne poluduge kose, velikih očiju i s osmijehom na licu, u uskim crnim hlačama i u kožnom mantiliću crne boje s dvorednim kopčanjem koji je dosezao skoro do koljena, i koji je, činilo se, bio posve nov. Već narednog dana je bilo jasno da ću protestovati nastaviti i ako policija počne zalijevati studente hladnom vodom iz cisterni, premda se to u Novom Sadu nije očekivalo.

Nosila je toga drugoga dana protesta kratku suknjicu preko blago prozirnih crnih štrampli, i ljubičastu dolčevitu, a preko opet crni mantilić. Bila je u društvu dvojice starijih studenata i nije bilo lako uspostaviti kontakt s njom. Pa i narednih dana kad je iznenada otoplilo, a i pored toga se broj zainteresovanih za šetnje višestruko osuo jer je većini novosadskih studenata postalo dosadno nakon nekoliko dana i vratili su se na predavanja, naviknuti na to da vašari koje obilaze kratko traju. Bila je tada u bijeloj košulji i u crnom džemperu, a mantilić je nosila u rukama. Skinula ga je, ali ne i osmijeh. Čak je i naočale za sunce stavila. Ponekad bi nosila i maramu oko vrata ili crne rukavice u skladu s ostatkom odjeće, ne toliko zbog hladnoće već više zbog cjelokupnog imidža i upečatljivosti. I opet je imala „obezbjeđenje“ pored sebe, nekoga ko se nadao da će se omastiti kao Petšiček na vrbi u „Varljivom letu 68“ kad su studenti isto bili nezadovoljni. Zato mi ni na kraj pameti nije bilo da pokušam nešto. Lako je naći opravdanja za neuspjeh, ali teško je povjerovati u njih, već tada mi je prolazilo kroz misli kad bih se nakon šetnje vraćao kući.

Ona je svakodnevno propuštala predavanja da bi išla na proteste, čak i onda kad nas je u mlakom Novom Sadu od početne tri hiljade ljudi ostalo tek onoliko da su se najgrlatiji među nama mogli čuti od jednog do drugog kraja kolone. Ona je bila ta zbog koje bi se propuštao i tadašnji govor Draškovića Vuka. Ona zbog koje bi mnogi unatraške koračali i do Požarevca, da je trebalo, samo da slijede te dvije prekrasne noge koje su se vidjele ispod kratke suknjice preko koje je padao rub crnog mantilića ispod koga su opet izvirivale te mlade noge.

- Vi imate tako dobre noge da je šteta što ih nemate četiri – mislio sam sad da bi bilo dobro da sam joj rekao tada, citirajući našega bradatoga vođu i prijatelja. Ali, bio sam siguran da će biti neuspješno jer ona zna da je to plagijat, kao što zna sve – ona je odabrana. Vjerovatno bih izbjegao šljagu koju je zbog iste izreke dobio njen autor tridesetak godina ranije. Ma izgledala je kao da ju je sam Vuk Drašković poslao, u dogovoru sa Đinđićem i Vesnom Pešić, da nam i na taj način potvrdi da smo na pravoj strani.

Uostalom, zbog nje sam krenuo u šetnju do Beograda, ali sam odustao kod Banstola jer mi je žulj koji je bio minijaturan kad smo prelazili Dunav sad bio toliki da se iz njega bez većih problema moglo iscijediti dovoljno limfe za napuniti flašu coca-cole koju sam popio. Ranjen, vratio sam se kući stopirajući i kasnije koristeći gradski prevoz. Kukavica, eto što sam, pomislio sam kad sam napustio kolonu. Jedan jedini žulj je bio dovoljan da me odvrati od pobjedničkog puta u Beograd, i od takve ljepotice. Umjesto da sam kao pravi junak krenuo u koloni sa crnokosom, bos i gladan, boreći se za ljepšu budućnost, koja bi uključivala i nju, makar se radilo o samo jednom slasnom poljupcu, vrijedilo bi. A ja sam odustao, zbog žulja, koji po neprijatnosti ne spada čak ni u rang jednog ojeda. A mogao sam je upoznati možda u Inđiji, zbližiti se s njom u Staroj Pazovi, nasmijavati je kad bi joj već bilo teško između Nove Pazove i Batajnice, biti joj posve blizak u Zemunu i konačno pobjedonosno s njom umarširati u Beograd. Ali ja sam se vratio kući, bijednik. Sad je kasno da protestujemo hodajući osamdeset kilometara, premda bi se našlo razloga, ali su ljudi uspavani i vremena su drugačija. A sad smo se našli oči u oči u neočekivanom trenutku i na iznenađujućem mjestu.

Nisam je uspio upoznati tada, a ni u nekoliko poluprilika koje su se ukazale poslije 1996. godine. Te su polušanse bile zaista rijetke, kao da ju je neko slao jednom godišnje da vidi jesam li pametniji nego prije dvanaest mjeseci. A ja sam uporno pokazivao da nisam.

Sad je bila starija i imala je kraću kosu. Bila je i dalje vitka, u dugačkoj suknji i u uskoj majici na “ve” izrez, s ogrlicom oko vrata. Izgledala je otmjeno i zavodljivo, neobično uredno i zanosno. Ko bi rekao da ću je upoznati i da ti sramota koju prouzrokuje sudar kolicima u supermarketu može donijeti i jedan ugodan susretne s nekim za koga si mislio da je ostalo u prošlosti. Oči su joj bile velike i tamne, ulijevale su nekakvu neobičnu smirenost i sigurnost, čak povjerenje.

- Izvolite, sedite – obratila mi se i ja sam sjeo. Iznenađen time što je ovdje vidim, sasvim sam se zbunio i zvučao sam kao da joj svoj problem iznosim na engleskom jeziku, zamuckujući i tražeći prave riječi. Šta će misliti o meni – evo još jednog luđaka koji bezglavo juri kroz samoposluge pa ga sad ja trebam braniti da ne dobije kaznu. A morao sam je uvjeriti kako je meni više stalo do pravde nego do neplaćanja kazne, jer bio sam uvjeren u njenu čistoću i moral. To me je doprinijelo i nekoliko figurica i slika Justicije koje su joj krasile kancelariju, ali ni izbliza ne toliko kao što je to činila ona sama. Na jednoj slici na zapadnom zidu je bila upravo ona, zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, samo je bila daleko atraktivnija od Justicije. Svidjelo mi se to.

Morao sam dokazati da sam čist. Htio sam je uvjeriti u to, osjećajući se na trenutke kao nemarni mladić koji kod zgodne zubarke sjedne i otvori usta u kojima caruje karijes.

- Izvinite, moram sve ispočetka. Zbunio sam se zbog pravdoljubive dame na slici – objasnio sam i rukom pokazao zanimljivu sliku. Nasmijala se. Dobar znak.
- Ja nikad u životu nisam bio u sukobu sa zakonom, ako izbjegnemo sitne nestašluke između trinaeste i četrnaeste godine. I vrlo sam oprezan u kupovini, poštujem sva pravila – rekao sam joj iskreno. Ona se nasmijala još jednom i dozvolila mi da, sada sigurnije i smirenije, kažem o čemu se radi.

Dogovorili smo strategiju i ona je rekla da se vrijedi boriti. Isto sam pomislio i ja, ali ne kad je “predmet”, kako su to pravnici zvali, u pitanju, nego kad je u pitanju ona. Jer, uzeo sam u obzir i to što sam je dvaput u posljednje tri godine vidio u gradu, oba puta s prijateljicama, bez muža, bez dečka, bez trudnog trbuha. To mi je davalo nadu da postoje šanse veće od 20% da je i sada igrom slučaja sama, jer nije prihvatila da se tek tako uda, samo zato što ima trideset godina. A jurila je i karijeru, i to sam imao u vidu, a to se ne radi u gradu nego u samoći stana i tihe sobe s radnim stolom.

Zato sam kod nje imao dvije šanse za bar jedan uspjeh – ili ćemo pobijediti u „predmetu“ ili ću ja iskoristi ovo slučajno poznanstvo. Možda čak i oboje. I otišao sam nakon toga razgovora u kafić u centru grada jer me je ona, na moje iznenađenje, ispratila iz kancelarije i izgovorila jedno toplo i prijateljsko „ćao“. Sjeo sam do prozora leđima okrenut unutrašnjosti kafića, naručio vino i zagledao se kroz prozor. Padala je dosadna jesenja kiša i u pabu nije bilo mnogo ljudi. Iza leđa se čuo Evanescence. Pravo vrijeme za razmišljanje. Razmišljao sam o njoj. Kao da me tim susretom impresionirala podjednako svojom ličnošću kao i izgledom tih dalekih dana 96. godine

Opet sam razmišljao o malobrojnoj koloni koja je sada već davno pješačila osamdeset hiljada metara i u tih sto šezdeset hiljada odlučnih polumetarskih koraka postala dio istorije. I tu sam se sjetio kako sam je vidio jednom u nezgodnom času kad je u kafić u Laze Telečkog ušla i tu se izgubila. Onda se opet vratila, ali sam ja zbog nervoze i nestrpljivosti u međuvremenu popio litru vina i odustao. Pa šta bi mi pradeda rekao da me vidi da takvoj dami prilazim u tom stanju?

Dogovorili smo se da pred samo suđenje dođem na kosultacije što je značilo da ćemo se još jednom sresti. I došao sam, a vidjeli smo se i narednog dana na suđenju. Pojavila se u uskom tamnom kostimu i vezane kose. Bio sam siguran da će nam sudija biti naklonjen kad je vidi. Čekajući je pred sudnicom, a došao sam pola sata ranije, vidio sam i nekoliko poznatih ljudi. Jedan je išao na suđenje jer je vozio pijan, a dvoje sam vidio kako idu na brakorazvodnu parnicu, jedan prijatelj i jedna poznanica, dakle dva završena braka. Bio je tu i divljak koga sam znao iz bivšeg susjedstva. Došao je povodom spora s „Elektrodistribucijom“ jer mu duguju novce, tako je tvrdio jer je, valjda, on njima isporučivao struju koju je proizvodio u svojoj hidroelektrani u kupatilu. A zatekao se tu i jedan mali lopov koji je svako malo odlazio na mjesec dana u zatvor, kao kakav sezonski radnik. Rekao mi je u prolazu da se vidimo narednog mjeseca, taj je neparni, a neparne je obično provodio na slobodi. I tu, u tom ne baš privlačnom ambijentu ja sam čekao nju, a ona se pojavila u dugom crnom kaputu i nasmijala se kad me vidjela.

Na suđenju je bilo oko 120 gledalaca koji su na početku izgledali sasvim neutralno, baš kao i porota.

- Da li ste u srodstvu ili zavadi s nekim od svedoka – upitao je sudija.
- Ne, nismo čak ni Facebook prijatelji – odgovorio sam, a ona se nasmijala sasvim tiho.
- Molio bih, ako možete, da pregledate ovo lice. Je l’ se tako kaže, lice?
- Zašto?
- Pa možda ima u džepu zašiljenu grafitnu olovku pa da me ne napadne tokom moga iskaza.
- Brate, ima da platiš i za kolica, i za robu, i za kragnu koju još uvek nosim dok spavam, i za pretrpljeni šok od koga sam zaboravio sva slova s kvačicama, i za to što…
- Dosta! – naredio je sudija.

Ne znam da li je sudija bio naklonjen, ali spor je riješen u našu korist. Mislim da je ključnu ulogu odigrala rekonstrukcija događaja pri čemu sam ja izveo pravi igrokaz kojeg bi se postidjela većina glumaca koji izlaze sa srpskih akademija u posljednja dva desetljeća. Pored dogovorenog novca ja sam joj zahvalnost za dobru saradnju iskazao i buketom cvijeća i čokoladom od pola metra. Zahvalila se, a ja sam poželio da se okrivljeni i osuđeni za sudar žali pa da nastavimo konsultacije. I on je, kao da je radio za mene, upravo to učinio.

To je značilo da slijede nove konsultacije. Najprije sam dolazio sam, a onda me ona počela zvati kad ja ne bih došao:
- Pa gde si juče, treba da se kosultujemo – govorila je šaljivim tonom. Vidio sam da su joj konsultacije sa mnom bile odmor od mnogo zapetljanijih slučajeva. Nikad ne znaš kad će lopta ući u mrežu, nekad i kad je šut vrlo traljav. Tako je i ovo ispalo, da sam uspio pridobiti njenu naklonost. Valjda zato što to nisam ni očekivao pa je nestao i očekivani grč koji se pojavljuje u takvim situacijama kad ti neuspjeh obično izgleda kao smak svijeta. Sličnu zgodu je imao moj prijatelj koji se uvijek kladio na sitno i rijetko je dobijao, ali je bio u blagom plusu. Onda je jednom odigrao stavljajući veliki ulog na veliku kvotu i zaradio je za jedan dan više nego tokom višegodišnjeg klađenja.

U skladu sa situacijom uslijedile su dodatne konsultacije i one su postale gotovo svakodnevne. To je počelo kad smo se u kafiću u blizini njene kancelarije jedne večeri slučajno sreli. Tada me je, kad sam joj se javio, zamolila da joj ne govorim „vi“. Poslušao sam je, a tome je u prilog išlo i tošto je s njom u društvu bila i jedna moja poznanica. I tu se dogodilo nešto za što bi, da sam to vidio u filmu, rekao da je nestvarno i nerealno, ali lijepo.

- Daj mi reci, jesi li ti 96. za vreme protesta svakodnevno dolazio u šetnje, čak i onda kad smo se značajno osuli, kao da s neba pada nafta pa niko neće napolje? Čini mi se da si to ti, ali mnogo je vremena prošlo… – upitala me je.

Intenzivirali smo konsultacije nakon toga. Pa čak i telefonom ili SMS-om, kao nekakvi tinejdžeri. To je moglo izgledati kao da smo prekršili poslovni odnos, ali ne mogu reći da me to zabrinjavalo. Ipak, u kancelariji i na suđenju sam joj govorio „vi“, baš kao i ona meni. I divljak iz samoposluge je rekao da će se ponovo žaliti, a do presude će štrajkati glađu, po uzoru na svoje idole. Međutim, štrajk glađu je trajao onoliko koliko sam i očekivao – dok nije ogladnio i odustao od svega. Ali ne i mi.

Odlučili smo da odemo korak dalje – tužili smo ga i za napad teglicom, a imali smo snimak sa YouTubea na kome se svejasno vidi. Dobili smo spor. A tužili smo, i porazili, i onoga što je snimao telefonom i objavio snimak na ubeu. Zatim smo, kao kakvu slabašnu tvrđavu, dobili i spor protiv nekrofila iz „Blica“ koji je objavio moju fotografiju uz bombastičan naslov „Jurio kroz samoposlugu i napravio milionsku štetu“. Novac smo podijelili sirotinji, bez posredstva bilo kakvih organizacija.

U hodniku suda, dok smo izlazili, rekao sam joj konačno:

- To bi bilo to, sve smo riješili, pravda je, zahvaljujući tebi, došla na svoje. Svijet smo popravili na bolje – lupetao sam ne znajući tačno šta da kažem i kako bi ona shvatila sad bilo šta što nema veze s njenim poslom i onim zbog čega smo, na kraju krajeva, baš tu. Odjednom sam u njoj, ne znam zašto, vidio samo advokaticu koja je u nekoj drugoj vrlo sličnoj situaciji mogla biti i advokat, neko s kim imam poslovni kontakt i odnos. Bez obzira na dugu saradnju i redovne konsultacije, ipak smo se mi upoznali tako što me ona zastupala, a sad mi je nametanje izgledalo kao kakve doskočice koje kažeš prodavačici dok broji kusur, dok u redu iza mene toga dana čeka još njih stotinu.

Ona nije ništa rekla, a blagi osmijeh na njenom licu nije mi ništa posebno govorio. Sad mi je taj prizor već ličio na nekakvo opraštanje na željezničkoj stanici, ili čak na aerodromu. Kao da će ona sad otići i ostati u prošlosti. A ja ću ostati čekati novi susret misleći da će to biti nova prilika koju bih mogao iskoristiti, još uvijek nesiguran koliko vremena će proći dok ne shvatim da sam propustio još jednu.

- Dobro, Majo, ja sad idem u supermarket čekati da opet neko naleti kolicima na moja pa da se opet vidimo jer sad imam nekoga ko će me braniti na sudu… – nastavio sam laprdati dok smo se izlazili kroz vrata visoke zgrade.

Ona je izgledala zamišljeno, pomalo odsutno, kao da već razmišlja o narednim odbranama i suđenjima koja joj predstoje. I o narednim klijentima, ili mušterijama. Iz njenog pogleda i izraza lica, možda čak i iz stava koji je zauzela na stazi ispod drveta, trebalo je da procijenim i zaključim šta bi bilo najpametnije reći u tom trenutku. Sam, bez ičije pomoći, bez sveznajućeg i snalažljivog pravnika. Sasvim sam. A ja sam u tome oduvijek bio slab.

Slični tekstovi: