Lovac u praznom

Probudila sam se nevidljiva. Podočnjaci su me dobro sakrili. Prokleto vrenje zbog kog nastaje providna, otrovna tečnost koju sipaju u bočice sa etiketom i onda ti donesu na poslužavniku zajedno sa limunom i soli. Kako odbiti?
Dok sam prala kosu pogledala sam na vodootporni ručni sat. Pola sata do autobusa. Jednom sam prošla pored uličnog prodavca koji mi je nudio selotejp i vikao da je vodootporan na sunce, vatru i što je najvažnije – vodu.
Problem je što uvek žurim i kasnim. Pisce zamišljam kao ljude koji sede u svojim vikendicama punim dima od cigareta i kuckaju na skupim lap-topovima. Ja jurim za autobusima da bih stigla na predavanja.
Ćao, kako si, šta radiš?
Evo dobro sam, trčim za autobusom.
Ili:
Ej, stani! Nismo se dugo videli!
Ne mogu, žurim na bus.
Današnja tema ticala se pseudonima koje su književnice ranije koristile, da bi mogle da objavljuju. E, tu sam dobra, jer sam pročitala Vodenicu na Flosi u originalu i zapamtila autorku – Džordž Eliot. To sam i viknula kada je profesorka upitala da li znamo neki pseudonim. Nije me čula iako sam sedela u trećem redu. Onda je nastavila da nas ubeđuje kako sigurno znamo. Pitala nas je ko je napisao Vodenicu. Džordž Eliot! – viknula sam. Pogledala me je i shvatila sam da me uopšte nije razumela. Onda je upitala da li znamo koji je pseudonim književnice Meri En Evans. Opet sam viknula.
Kako? Šta ste rekli koleginice?
Bila sam toliko demotivisana da sam ćutala. Sačekala je nekoliko trenutaka, onda pogledala publiku i značajno rekla – Džordž Eliot!
Devojke ispred mene su se pocepale od smeha. Ja sam pocrvenela i okretala stranice rokovnika u kom su odštampane slike Save Šumanovića.
Kada se predavanje završilo, napustila sam amfiteatar i otišla u jednu od onih učionica u kojima su table zelene i nose oznaku „Šport Ljubljana“. Možda je to simbol jugonostalgije. Jednostavno ne možemo da se odreknemo Slovenaca, a kamoli njihovih tabli. Iako ih verovatno nigde drugde ne koriste.
Crnokosi kolega je prišao mojoj klupi i stavio svoje dupe tamo gde ja držim svesku. Pozdravio me i ja sam ga pitala šta je planirao za leto.
Prvo idem u Bremen na mesec dana, onda se vraćam kući, pakujem kofere i odlazim u Ljubljanu da studiram. Dobio sam ERASMUS.
Klimala sam glavom u znak odobravanja dok je on nonšalantno jeo kroasan. Mrve su padale na moju klupu.
Super – rekla sam. – Naučićeš slovenački!
Ja već ZNAM slovenački – dodao je, nakon što je progutao poslednji zalogaj.
Jezik ne može da se zna, pederu! Jezik se uči! – izgovorila bih da se nalazim u nekom filmu. Pod uslovom da se ne zove Filološki fakultet u Beogradu. Taj film niko ne bi gledao. Umesto toga nastavila sam da se smešim i sklanjam mrvice sa klupe.
Je l’ bitan prosek?
Jok. Ne gledaju to. Treba da pošalješ dobro motivaciono pismo.
Jebeno dobro – dodajem.
Nemoj da brineš. Dobićeš je i ti sledeće godine.
Crnokosi me utešno potapšao po ramenu i otišao u pravcu budućnosti, ostavljajući me da maštam. Postoje dve vrste ljudi. Prvi su stipendisti. Oni završavaju srednju školu u Americi. Odatle se vraćaju u Evropu da iskoriste stipendiju za osnovne studije. U međuvremenu dobiju stipendiju za praksu. Onda odrade i master što dalje od kuće. Oni konkurišu i bivaju primljeni. To je njihov full-time job. A postoje i Bezstipendisti. Scholarshipless. Stipendiumlos. Oni koji se nisu rodili kao Stipendisti.
Nema im pomoći.
Profesor je danas bio elegantan u teget odelu i braon cipelama. Davno je doktorirao u Beču i vratio se ovde sa užasnim akcentom koji forsira da ga ne bismo razumeli. Nisam mogla da se koncentrišem jer nisam popila kafu. Bila sam sve vreme u nekom poluležećem položaju. Nisu me zanimale vrste veznika. Nisu me zanimale ni razlike između tradicionalne i dependencijalne gramatike. Uplašila sam se. Možda je trebalo da studiram arhitekturu? Prava? Medicinu?
Na putu do kuće, nabrajala sam na prste stvari u kojima nisam dobra. Ubrzo mi je nestalo prstiju, a propustila sam i dva autobusa dok sam čekala zeleno svetlo na semaforu. Mada, ko još ima sreće sa autobusima?
Od stanice sam hodala poprilično sporo. Bila sam umorna od trčanja, a i dalje nisam popila kafu. Mislim da sam zavisna. Ne od kofeina – ne bih mogla da se krkam guranom ili koka – kolom, ali kafu moram da popijem. Setila sam se devojke sa kojom sam bila u sobi na jednoj ekskurziji – stalno je stavljala kapi za nos. Kasnije je priznala da je zavisnik i da ih koristi već četrnaest godina.
Kapi za nos – rekla mi je – to je način života.
Ušla sam u kafić na sporedni ulaz. To mi se dopadalo, bio je samo za službena lica, pa sam se osećala mnogo važno. Pre nekoliko meseci palo mi je na pamet da bih mogla da konobarišem. Keva u početku nije htela ni da čuje za to. Ubeđivala me je da imamo dovoljno novca i da nema poente kad neko ne radi u struci. Uostalom, štipali bi me za dupe. Trebalo mi je dosta da joj objasnim da samo želim da prikupim životno iskustvo. Da čujem razne priče od ljudi koji mi otvaraju dušu dok im ja sipam viski za šankom. Htela sam da dođem do štiva, do gomile štiva koje bih zbila u knjigu i onda postala pisac. Rekla mi je da neću dugo izdržati.
Prvi kafić u kom sam služila bio je jako popularan. Ljudi bi dolazili u svako doba dana i nedelje, ali vikendom je bilo nepodnošljivo. Muzika je bila preglasna i nisam mogla da čujem o čemu ljudi pričaju. Nisam ni bila sigurna da uopšte razgovaraju međusobno. Za tri nedelje koje sam tamo provela, gosti su mi se obraćali isključivo sa: „Koliko?“ , „ Zadrži kusur“ i „Još jedna tura“.
Devojka sa kojom sam radila takođe nije bila pričljiva. A nije mi ni delovala kao lik o kome bi neko želeo da čita. Imala je plavu kosu i crni izrastak koji je iz dana u dan bivao sve duži.
Onda sam našla posao na jednom mestu sa lepom baštom. Plata je mnogo manja nego u prethodnom kafiću, ali ja sam ionako tu zbog umetnosti. A i gazda je bio fin. Previše fin, u stvari. Uvek je bio ljubazan i kez koji otkriva desni nosio je svuda sa sobom. Plašila sam se da bi jednog dana mogao da poludi i pobije gomilu ljudi u banci ili pošti.
Kada sam ušla, prao je čaše nad sudoperom.
Došla si ranije?
Da nadoknadim kašnjenje od prošlog puta.
Lepo od tebe, ali nema mnogo gostiju. Samo oni tipovi napolju. Obriši ove čaše. Ja idem gore da sredim ozvučenje.
Jedan od zvučnika nije radio i to mi je omogućavalo da prisluškujem razgovore bez naprezanja. Ipak, do sada nisam čula ništa zanimljivo. Prvog dana sam poslužila jednu ženu koja je bila sama za stolom, nije čak ni telefonirala. Onda je došla grupica devojaka. Sve su pričale u isto vreme. Uglavnom o noktima i depilaciji. Juče je tip sedeo za šankom, pa sam se ponadala da će započeti razgovor. Umesto toga došao je gazda i izveo ga napolje. Rekao je da taj nema ni prebijene pare.
Momci u uglu bašte bili su moja šansa. Pravila sam se da rešavam sudoku da bih otklonila bilo kakvu sumnju. Nikada nisam rešila nijedan jedini kvadrat. Pričali su o sportu. Hokeju na ledu, hokeju na travi… Ne znam. Ali onda je jednom od tipova zazvonio mobilni, on se javio i došao do šanka.
Gde, si, jebote? Što se nisi sinoć javila, a? Spavala? A sa kim? Aha… Aha… Slušaj, uhvatiću te jednom na delu i… Znaš šta ću da ti uradim? Počupaću ti nadogradnju sa noktiju! Čuješ? Prstić po prstić! Je l’ me čuješ? Halo?
Vratio je telefon u džep i seo za sto. Izgovorio je gomilu naziva za polne organe. Dosta njih nikada ranije nisam čula. Eto, kevo, mislila sam, da nisam došla ovde da radim, živela bih u neznanju. Druga dvojica su ga pitali zašto se tako razbesneo.
Kurva me vara, eto zato.
Rekao je da to traje već nekoliko meseci. Znao je po simptomima koje ona pokazuje. Nosi dekolte do pupka, drži dijetu i odbija jutarnji seks. Oni su pokušali da ga ubede da greši. On mi je mahnuo.
Daj još tri piva!
Natočila sam krigle i krenula prema njima sa poslužavnikom. Tip je pričao o svom dedi nezgodnog karaktera. Kada je bio mlad uhvatio je babu sa ljubavnikom u krevetu. Uzeo je čekić, ona se isprečila da zaštiti ljubavnika, ali deda je već zamahnuo. Posle šest meseci probudila se iz kome i nije htela da ga strpaju u zatvor. Predstavnik zakona joj je objasnio da u Australiji ljudi služe kaznu kada nekoga bace u komu. Deset godina je bio u ćorci.
A kad je izašao, vratili su se u Srbiju – nastavio je.
Stavila sam im piva na sto, uzela prazne čaše i onda videla da im je pepeljara puna.
Posle je jednom babi slomio nos od besa. Trebalo bi ja da uhvatim ovu moju! Da je uzmem, pa da je slomim… Ovako!
Istrgnuo mi je čistu pepeljaru iz ruke i razbio je tik pored mojih nogu. Ja sam se suzdržala da se ne upiškim od straha, ali mi je poslužavnik ispao. Staklo je bilo svuda po zemlji.
Sagnula sam se da pokupim nered. Onda se muzika naglo pojačala i gazda je dotrčao odozgo.
Proradio je! Sada imamo oba zvučnika!
Onda me je video. Dok sam vraćala delove čaša na poslužavnik osetila sam kako mi pivo prolazi kroz pore. Mrzim taj miris.
Šta si to uradila, glupačo maloletna? Znao sam da nije trebalo da te uzmem!
Nisam namerno, ja…
Pogledala sam razbijača pepeljare. Ćutao je, kao i ostali momci za stolom.
Šta čekaš? Idi po jebenu metlu! – viknuo je gazda.
Ustala sam, zgrabila svoju torbu sa šanka i istrčala. Jebeš ti to.
Kada sam stigla kući, keva je usisavala. Ušla sam u kuhinju i sipala vodu u plastičnu čašu. Ruke su mi se tresle, nisam mogla da potrefim sopstvena usta. Prestao je zvuk usisivača. Keva je došla da me pozdravi.
Otkud ti? Zar nisi na poslu?
Neću ja tamo da se vraćam.
Uhvatila me je za ruku.
Jesu te štipali?
Ćutala sam. U glavi mi je bio zvuk stakla koje se lomi.
Nisu, nego mi se ne radi više.
A šta je sa životnim iskustvom?
Ako ne budem imala o čemu da pišem, pobeći ću sa cirkusom, to uvek upali.
Ni tamo ne bi dugo izdržala.
Pustila mi je ruku i izašla iz kuhinje.
Okupaj se, smrdiš na pivo! – doviknula je i upalila usisivač.
Ušla sam u svoju sobu i legla na krevet. Buljila sam u zeleni plafon. Kada ga je krečio, moler mi je rekao da je to bolesno. Kao da imam travu iznad glave. Meni ne smeta. Bolje nego piksla u glavu, u svakom slučaju. To bi bila tako glupa smrt, pomislila sam. Verovatno bi mi dodelili Darvinovu nagradu. Odmah posle tipa na koga je pao automat za koka- kolu dok je pokušavao da izvuče limenku.
Nervozni gost razbio konobarici pepeljaru o glavu zato što je prisluškivala njegov telefonski razgovor.
Mobilni mi je zasvetleo. Otvorila sam poruku.
Kupili smo tekilu! Dolaziš?
Pogledala sam se u ogledalo. Podočnjaci su bili moji verni prijatelji. Uvek sa mnom.
Evo – napisala sam. – Samo da se okupam, smrdim na pivo.
-
-
-
fotografija preuzeta sa strane Francis Bourgouin
Slični tekstovi:
Facebook komentari:























Dobro ti ide. Priče ćeš nalaziti svagdje.
pozdrav
O, hvala! U svakom slučaju – tražiću ih.
Veliki pozdrav!
Odlična priča.Kratka, jezgrovita i ostavlja prostora za izvlačenje bar još nekoliko pričica ))))