Priče

Skok u vis

Zagrijavao sam se pored atletske staze. Istezao sam mišiće, trčkarao, a onda ispruženih nogu malo sjedio na klupi i posmatrao letvicu. Došao sam s jednim ciljem – moram srušiti svjetski rekord! Nije dovoljno samo pobijediti. Medalje se dobijaju na svakom takmičenju, svjetski rekordi ostavljaju utisak. Dobro, i medalje se pamte, ali rekord donosi oboje. Možda kasnije neko i nadmaši moj uspjeh, ali biće to u neko drugo vrijeme, meni nevažno. 246 centimetara, neće biti problem. Uradiću nešto što još niko nije uspio. Pored mene je bilo još dvadesetak takmičara.

Prvi je takmičar iz prvog pokušaja preskočio početnih 220 centimetara. Ha, pa za toliko se ne trebam ni zagrijavati. Ja sam odlučio da ne preskačem tu visinu. Imao sam pravo da odustanem, da odbijem da preskačem. To mogu preskočiti i zatvorenih očiju, bez zaleta. Pa to i desetobojci mogu savladati lako. Čak i žene koje nisu Štefka Kostadinova, a ni Blanka Vlašić. Dobro se sjećam Decathlona na commodoreu 64. Sljedeća visina bila je 224. Većina atletičara je tu visinu preskočila iz prvog pokušaja, nekoliko njih iz drugog, a samo jedan iz trećeg. Svi su prošli. Ja sam ih samo gledao. 224. Pa nismo došli na univerzijadu da se zezamo na 224 cm. To i visoki osnovci mogu, štrkljasti osmaši.

Kad je letvica podignuta za još tri centimetra, ustao sam, odmjerio visinu. Zagrijao se, popio dva gutljaja vode iz plastične bočice i nastavio pažljivo gledati i odmjeravati je. Jedan je srušio sva tri puta. Mahnuo je publici, nasmijao se i otišao u svlačionicu. Izgledao je zadovoljno sa 224 preskočena centimetra i gotovo osiguranim posljednjim mjestom. Ostali su prošli. Neko lako, neko malo manje lako. A ja sam gledao. Nije mi bilo uzbudljivo. Spremao sam se za veće visine. Koji je smisao skakanje preko tih početnih visina? Gubljenje vremena. Ja sam se pripremao za nešto ozbiljno. Za svjetski rekord. Čekajući da se zaletište raščisti, skoro sam stradao. Neki nabijeni bacač koplja se malo zanio i zateturao pa se bačeno koplje zabilo pored moje desne noge, a ta mi je posebno važna jer se njome odražavam pri skoku. Poremetio mi je koncentraciju. Nema sumnje, namjerno je to učinio. Isto kao i onaj što mi je bacio kladivo pored glave na nedavnom mitingu. To je bio razlog zašto nisam htio skakati na 230. A još su dvojica otpala. Jednom ni motka ne bi pomogla, tako je nemoćno izgledao.

Poledao sam na trenutak atletičarke sa strane dok su se ovi iz moje discipline čudili šta to radim, kakva je to taktika i zašto ne skačem. Jeo sam bananu misleći kako je pravi trenutak za to. Bio sam siguran da ću uspjeti. Nisam dovodio uspjeh u pitanje. Život ne bi imao smisla kad ne bih uspio. Ztao hoću. To je dovoljan razlog da odletim 246 centimetara iznad zemlje, iznad svih ostalih. Smireno sam sjedio na klupi, onda ustajao na kratko i zagrijavao se, zatim se vraćao na klupu, razmišljao o smislu života, razmišljao o svjetskom rekordu, pa opet o smislu života bez svjetskog rekorda. Besmisleno. Stvarno besmisleno.

Letvica je podignuta na 232 centimetra. Kako su samo padali oni što su se drsko šepurili već na 220 i preskakali ta 22 decimetra uspješno i bez osmjeha, bez radosti, naizgled bez ikakvih emocija, kao da im nije ni stalo do toga. Bilo mi je smiješno. To me ponijelo pa sam se smjelo zaletio, odrazio se u pravom trenutku, kao da preskačem 132. Lako ide kad imaš rešpekt prema protivniku, ali kad mu se suprotstavljaš sa mnogo samopouzdanja i kad ga se ne bojiš. Poletio sam lako preko letvice, već sam razmišljao kako ću pokazati publici da sam letio bar deset centimetara iznad potrebne visine. A onda sam bacio pogled prema sjeveroistočnom dijelu tribina, zanio se malo, izgubio kontrolu i listovima zakačio letvicu. Ona je pala i pljusnula me po iznenađenom licu. E, kakav sam glupan ispao. Imao sam još dva pokušaja, ali sam odustao. Javio sam sudijama da ću se uključiti na većoj visini, obukao trenerku i pravio plan u glavi.

“Zašto odustaješ, imaš tu visinu?” pitao me jedan sportski nastrojen konkurent.
“Nije vrijeme sad, nije vrijeme. Išao sam samo da osjetim spužvu, samo to. Imam tu visinu, išao sam preko nje dobra dva centimetra”, objasnio sam.
“Znam, imao si, ali tako ćeš ostati ne samo bez medalje nego i bez plasmana. Mogao si iz prve imati 232. Ne vrijedi to tek tako odbacivati, dobra je to visina”, rekao je, a onda otišao na drugu stranu.

Slijedilo je podizanje letvice na 235. Ostali su samo najbolji. Mi smo leteći odred u osvajanju visina, prošlo mi je kroz glavu. Na drugoj strani se završilo takmičenje djevojaka na 400 metara, a i ono na duplo dužoj stazi. Ostale su samo one što bacaju kuglu i koplje, samo sam njih sad mogao vidjeti sa svoje klupe. Iskreno, nisu bile baš zanimljive. Ispružio sam noge i masirao mišiće. Pored mene je bio jedan mladi skakač u dalj. Čudno se koncentrisao. Gledao sam šta radi. On je to zapazio.
“Ja se sad pripremam gledanjem u nebo, to je posebna metoda pripremanja, takozvano nebovanje. Ne smijem napraviti prestup, moram biti oprezan, moram biti oprezan. Inače skačem preko devet i po metara, ali pravim prestup, pravim prestup.”
Klimnuo sam glavom kao da ga razumijem. Nije to bila moja disciplina. Ja sam skakao u vis.

Normalno, nisam se htio zamarati na 235, a ni na 237. Velike su to visine, ali nedovoljne za mene. Dočekao sam i 238. Ostali su samo najvještiji, i ja među njima. Uključio sam se na 240. Još su trojica takmičara preostala. Znao sam da bar jedan neće uspjeti. Na postolju ima mjesta samo za trojicu. Na vrhu postolja samo za jednog. Samo za jednog. Ako preskočim, imam medalju, samo da preskočim bilo koju visinu. I bio sam u pravu, jedan je otpao na 240, a ja i još dvojica, budući srebrni i bronzani, otišli smo na 242. Jedan me posebno zabrinjavao, bio je nobično staložen i hladnokrvan, kao da mu uopćte nije stalo do uspjeha. To je važno u ovakvim situacijama, a takvi rivali su posebno opasni, ti lako preskaču. Više se nisam obazirao na njih. Imao sam svoj plan, čekao sam, bio sam strpljiv. Čudio sam im se, a i oni su se meni čudili. Jedan je pao na 242 sva tri puta, drugi dva puta, a onda se zaletio i treći put i opet oborio letvicu. Letvicu su samo zbog mene podigli na 244. Onda sam se zagrijavao, sam na stazi. Nikog osim mene nije bilo. Letvica i ja. Ja i 244 centimetra. Ja, svjetski šampion. Dobro, budući svjetski šampion. Samo me 246 centimetara dijeli od toga. Iznad toga je samo Bog. Bog i ja. Dugo sam se pripremao. Kad je vrijeme za pripremu skoro isteklo, okrenuo sam se prema sudiji i pokazao mu pomicanjem palca prema nebu da podigne letvicu na 246 centimetara.

Prvi skok. Priprema. Odmjeravanje letvice. Nekakav nemir u trbuhu. Toplina, rekao bih. Uzbuđenje. Tišina na stadionu, ništa nisam čuo. Kao da cijeli svijet gleda u mene. Zalet. Skok. Letio sam. Dobar osjećaj. Letvica nije pala. Međutim, vidio sam je odozdo. Proletio sam ispod nje. Loše sam odskočio, pogrešan trenutak. Da, to je, znam. Onda sam odlučio da sljedeći put skočim pametnije. Nije letvica kriva, ja sam. Dugo sam čekao, pripremao se, zamišljao kako treba da skočim, kako ću se dočekati i šta ću prvo uraditi kad postignem svjetski rekord. Mahnuću navijačima. Zaletio sam se, a sam susret sa letvicom djelovao je zastrašujuće, osjetio sam kako su mi noge zadrhtale. Kao da se letvica sama od sebe podigla za još 246 centimetara prema nebu. Protrčao sam ispred jednostavne konstrukcije ni ne pokušavajući skočiti. Nije bio pravi trenutak. To je trebao biti kraj, jer sam već jednom skakao na manjoj visini, ali sam uspio dobiti treću priliku jer nisam ni skočio, a sve sam obrazložio time što su mi drugi atletičari u tom trenutku omeli pažnju pa nisam skočio. Oni su krivi. Šta, pa nisam valjda ja? Normalno da nisam, oni su.

Sad me već uhvatio strah. Jebemti, šta ako ništa ne bude? Smak svijeta! U tom trenutku mi je iznad glave, ma nije bio ni pedeset metara od mog čela, proletio disk što ga je bacila neka Rumunka. Zamalo da me povredi pred skok karijere. Crvenokosa, mala, žuti zubi od žvakanja duvana, široka kao tridesetogodišnji “tamić”. Šta će ona uopšte tu? Šta šta će, pa da me uznemiri, eto šta će. Postoje takvi ljudi koji vole drugima kvariti planove.
Nisam se dao poremetiti. Zaletio sam se i treći put, morao sam pokušati. Odrazio sam se pravovremeno, i mislio sam da moram uspjeti. Ne zato što sam se dobro zaletio, nisam. Mislio sam da moram uspjeti jer je ovo posljednji pokušaj. Zviznuo sam glavom u letvicu i ona je pala na spužvu prije mene. Za njom sam pao i ja. Onda sam se zagledao u prazan prostor iznad sebe klečeći na spužvi. Zatim sam ustao, podigao ruke i aplaudirao, ni sam ne znam čemu. Bez razloga, ali jesam. Radio sam i gluplje stvari bez razloga pa me ovo nije iznenadilo. Publika me pozdravila aplauzom. Nisam imao dovoljno sreće. Ili dovoljno pameti? Vjerovatno ni sreće ni pameti za takav poduhvat.

Preostalo mi je da odgledam ceremoniju dodjele medalja. Teški trenuci su kulminirali kad je pobjedniku okačena zlatna medalja oko vrata. Činilo mi se da joj nije tamo mjesto i da ćui dobiti još jednu priliku. A veseli su bili i oni pored pobjednika, i te su mi medalje sad bile nedostižne, osvojene i zauvijek u njihovom vlasništvu. Zasluženo. Čak je onaj trećeplasirani izgledao kao da nije očekivao taj uspjeh i veselio se kao da je osvojio zlato, a sa sigurnošću mogu reći da je bio sretniji i od onog što je uzeo srebro. Ali zlatna je trebala pripasti meni, pa ja sam imao desetogodišnji plan za nju i kako da je se domognem.

A kad se stadion ispraznio, ja sam otišao na puste tribine. Sam. Sjedio sam nasred tribine i gledao u onu suprotnu, najdalju. Nigdje nikoga. Došlo mi je da se spustim dolje, namjestim letvicu i preskočim 234. ili 232. Ma i 228 bi bilo dovoljno za zadovoljstvo. Znao sam da je gotovo, i za te visine je sad kasno. Zakasnio sam. Otišao sam kući i otvorio flašu vina, a drugu stavio pored stola.

Sljedeći će put biti bolje. Samo da napravim bolji plan. Stogodišnji.

Slični Tekstovi:

• Papagaji u borbi za slobodu
• Gordan zna kako treba
• Noć sova
• Gotovo godišnji izvestaj
• Čovjek u flaši

© 2009 zlipodstanar.com.